SUŠAČKA REVIJA broj 64

 


vijesti iz prošlosti

VIJESTI IZ PROŠLOSTI

Saša Dmitrović

1936.

 


poučni i zabavni list za pomorski svijet

    

Časopis Mornar uređivao je Viktor Car Emin. Potpisivao se pseudonimom Rokac.

       

Kako se je Giulio Caprin narugao riječkim Talijanašima!

Giulio Caprin, poznati talijanski publicista, čini mi se, porijeklom Tršćanin, pisao je mnogo o našim stranama. Gdje bi samo mogao, rado bi se i nepravedno očešao o naš narod. Inače je bio dosta samostalan u prosuđivanju prilika u »nespašenim zemljama«. Naši odmetnici, Talijanaši, nisu mu bili nimalo simpatični. On ih odbija - i otvoreno im veli, da Italija nije njihova domovina. On je u milanskoj "Illustrazione italiana" od g. 1913. napisao crticu "II memoriale dell'Uscocco", u kojoj se je upravo krvavo narugao riječkim Talijanašima. Ta je satira uzvitlala na Rijeci mnogo prašine. Riječki Talijanomani ciknuše kao ranjene guje, kiša žestokih prosvjeda prosula se na glavu Giulia Caprina, tisuću se šaka dizalo na njegovu adresu, ali, regbi, da ga nijedna nije pogodila. Da vidite, čime je Giulio Caprin izazvao toliku indignaciju naših riječkih − Fijumana, iznijet ću vam u nekoliko kratkih poteza sadržaj prije napomenute crte: "II memoriale dell'Uscocco".

Rodolfo Danisi mlad je čovjek od kakvih 36 godina. Rodio se na Rijeci, gdje i živi kao trgovac "in legnami", kako mu na tabli piše. Caprin se podruguje i - tomu cimeru "in legnami", budući da ni to nije u duhu talijanskoga jezika, kao ni sve što se na Rijeci misli ili govori. - Našemu Rudolfu Danisi ima, kako je već napomenuto, 36 godina, a sam veli, da živi jedva tri godine - i ništa više. Kako to? Evo, što se dogodilo: Jednoga dana nalazio se pokraj vozova, iz kojih su radnici iskrcavali nekakve duge i teške grede. Tom se je prigodom desilo, da mu je jedna greda pala na glavu i umalo da mu je nije razdrobila. Zapalio mu se mozak, liječnici su mu već bili izbrojili ure, ali je unatoč tome naš Rodolfo ostao živ. Bilo je to otrag tri godine. Kako mu se glava potresla, potresli se i neki mali kotačići, koji su već od njegova poroda tu sasvim mirovali, pa najednom započeše da se okreću. Iza toga je i sav onaj mehanizam u Rudolfovoj glavi stao da funkcioniše kao što još nije nikada funkcionisao. Eto, što može da učini jedan sretan udarac grede!

Kako su se zvali riječki građani oko god. 1550?

U "Starinama", što ih izdaje naša Jugoslavenska Akademija u Zagrebu, izišle su god. 1913. "Bilješke kapitula riječkoga iz XVI vijeka". Objelodanio ih je naš poznati učenjak, sad pokojni prof. Rudolf Strohal. To je popis mrtvačkih misa, što su ih odslužili u god. 1545, 1546 i t. d. svećenici riječkoga kaptola. Evo nekoliko imena onih davnih pokojnica:

Petar Kovač, Matej Radović, Fran Dorić, Brnićevica, Matejc postolar, Paval zlatar, Brnec Kovačić, Kiselović, Mikula Diminić, Ivan Veslarić, Krpac, Tomić, Manolić, Katarina Bužanka, Petričić, Grohovac, Luka Glad, Škrobonja, Sušanjovica. Maniveruj, Tudor, Tomašić, Bobuš, Mesarić, Matej Ćaćin, Lošinka Jakov Hudi poli Orašića. Mavar Obad va Turnie, Petačić, Trsatić, Belen, Rogljević, Milašinić, Šalić, Valić, Anja Žarkovica, Grgur Mikić, Milčić, Savina, Jakova ostara žena., Jure s Martinšćice, Žlebčar, Matej Ćuk, Trtnić, Desina, Šepić, Pršić, Svičarić, Kučić i t. d. L t, d.

                                                                                                         R.

Od toga vremena stao je naš Rude da živi nekim novim životom. Počele ga mučiti neke nove misli. Tako je on htio, da sebi stvori pojam o svome položaju u svemiru. S tom misli namjeri se na jednoga svoga prijatelja, koji se je zvao Karlo de Hassek. Ovaj mu reče:

- Zaman tražiš tajnu svoga značenja u velikom ciklu svemira, ako prije ne iznađeš, sto si ti zapravo u najbližem svome krugu. Red je da iznajprije potražiš svoju domovinu!

— Moju domovinu?  - reče Rodolfo. Zar nisam ja Talijan?

-  Ne znam, reče Hassek. Što se mene tiče, ja znam, da nisam.

- Ti da nisi Talijanac? - u čudu će Rodolfo. A nisi li se i ti bio onomdne pridružio braći onim talijanskim mladićima, koji su kušali otići u pomoć arnautskim ustašama?

-  Istina je, odgovori mu Hassek, ja sam pače i plakao na Danteovu grobu. Ali ja još ne znam, što je to Italija. Ja je ne shvaćam. Ima u meni nešto organičko,  te me  u  tom  priječi,  Pogledaj ime: Hassek. Ono je njemačko. I ja sam doista Nijemac  - mađarski Nijemac. Slučajno sam se rodio na Rijeci, kao što sam se mogao roditi i u kakovom slovačkom ili rumunjskom selu. Ja uvijek mislim, kakva bi bila moja duša da ja danas govorim slovački ili rumunjski.

-  Ali - prekine ga Rodolfo - ta jezik čini narodnost.

-  Varaš se, reče Hassek. I ja sam tako mislio i pošao sam u Italiju kao maleni nahod, da tražim majku. Ali bojim se, da ona nije moja mati!

Rodolfo se je snebivao slušajući to. On se poboja, da nije možda i on štogod drugo, a ne Talijanac. Ali ga Hassek umiri veleći mu, nek se ne boji- on da nosi talijansko ime Danisi.

-  Nego, nastavi Hassek, tko hoće da bude pravi Talijan, treba da je to u svaki čas, u svaki trenutak, a ne samo kada gleda kakav slavni grad, kakvu divnu palaču, kakvu sjajnu sliku, ili kada čita kakovu lijepu novelu ili sluša kakovu divnu operu. Drevne palače, slike, pjesme i opere nam ne daju i ne pokazuju svagdašnju Italiju. Svagdašnja Italija ima svoje sjene: i u njoj je život jadan, krut, i u njoj buja biljka zločina i ona ima svoje lupeže, svoje razbojnike, svoje licemjerce  i svoje glupane. Znam, da će pravi, u Italiji rođeni Talijanac sve to podnijeti:  - pravi i valjani sin ljubi svoju majku i tada, ako joj je milo lice i nagrđeno. Ali ja ne mogu; ja bih htio, ali ne mogu. I tako ja  ni sam ne znam što sam.

Šetali bi se obalom između Opatije i Lovrana ne mareći za bečke cocotte i za njihove udvaratelje u zelenkastom lodenu. Njihove oči kao da traže neki daleki horizonat.

-  A da se ondje dolje najedanput pojave ...? reče Rodolfo Karlu potiho u uho.

-  Tko?

-  Ah ma - oklopnjače s talijanskom trikolorom ...

Hassek se trgne i reče nakon stanke: - Niti talijanske oklopnjače nemaju snage, da pročiste život...

Međutim, bio je čas, kad se moglo misliti, da će se tuđinska Hassekova krv rastopiti u vatri, koja može i takovo što da rastvori i sastavi. Hassek je bio otišao u Italiju, da premeće i proučava ondješnje arhive. U to se u Mlecima namjeri na neku gospođu, Annalenu Romanello, u koju se smrtno zaljubi. Bavila se sa snimanjem slika -to joj bijaše zanat - no za Hasseka bila je to duša Italije, utjelovljena u onoj vanrednoj krasotici. Svoje ljubavne izlive priopćivao je Hassek u pismima našemu Rudolfu, koji je u trideset i petoj godini počeo mozgati, ne bi li se i za nj našla kakova slična "duša Italije"... On ju je već nosio u srcu. Kako su mu se glupe činile one malobrojne riječke žene, s kojima se dnevno susretao!....

Opatijske prodike

Drugu nedjelju poslije Triju Kralja držao je opatijski župnik, neki Talijan iz Milana, propovijed, u kojoj se je oborio na Engleze i na njihov - kako ga je on nazvao- razvratni život. Počeo je s time, da je Italija Bogom odabrana zemlja, jer da u njoj uopće nema rastave braka. U Italiji je brak sakrosanktan, i kad uđeš pod njegov slatki jaram, više ne možeš iz njega pa da si viši od Mussolina. (Župnik je zaboravio, da je prije nekih desetak godina sadašnji Sveti Otac razriješio brak senatora Marconija i žene, s kojom je živio dvadeset godina, i da je zatim za nj pošla jedna njegova nećakinja!)

- A kako je u Engleskoj? - digne župnik svoj glas i istrese pred vjernike čitavu jednu statistiku brakova, što su se u posljednje vrijeme u onoj zemlji poništili.

- Vedete, dungue ragazzi, - okrene se nato djeci, — in Inghilterra ogni cinque minuti la mamma cambia papa. (U Engleskoj svakih pet minuta mijenja mama - ćaću ...)

Crkva je, razumije se, prasnula sva u grohotan smijeh.

Ali najednom je Hassek prestao da piše ona svoja vatrena pisma. Jednog dana dozna Rodolfo, da mu se je prijatelj vratio na Rijeku i da su ga našli na groblju - mrtva. - Ubio se sam. U džepu mu nađoše jedno pismo za Rodolfa, u kome mu je među ostalim pisao:

"Hoću da umrem. Možda ćeš i razumjeti zašto. Pokopat ćete me ovdje  naročito sam se za to i vratio. Italija ne zna, što bi od mene. Ali ni ti se ne obmamnjuj: ni ti nisi Talijanac. Nisam htio da ti to kažem, ali prekapajući u arhivima našao sam, da je tvoje starinsko ime ne Danisi - već Danišić. Ti si Hrvat, Uskok! Teško onome, tko izda domovinu - onu domovinu, koju nam je krv dala. Od toga se umire".

Naš Rodolfo, da se pomami. On Uskok, on Danišić, a ne Danisi. Rek bi, da ona greda nije još učinila svoje, jer mjesto da razmišlja o tome, on je pohitio u Mletke, da ondje osveti svoga prijatelja.

Našao je onu Annalenu Romanello - ili zapravo Italiju, koja ga je primila dosta hladno.        Činilo se, da ju je vijest o Hassekovoj smrti ganula, ali ni to ne bijaše iskreno. Kad ju je naposljetku Rodolfo pozvao, da pođe na Rijeku, da bude pokojniku bliže, ona mu se podrugljivo nasmiješi i reče: - Ja, na Rijeku? A čemu? Ta molim vas - ako ste vi bili pokojnikov dobar prijatelj, ne mislite, da imate pravo, da ga za to i kod mene naslijedite...

Rodolfo se naljuti i dobaci joj, da će je već gristi savjest za ono, što je učinila. Ona da je kriva Hassekovoj smrti.

-  Ja? -  reče ona ironički. A 'ne znate li vi, da smo se ja i Hassek mirno razišli? Niti je on bio za mene, ni ja za njega.

Na to je otišla, a on ju je nekoliko dana zatim zatekao u Canalu Grande, u gondoli, gdje se veselo stisla uz nekog bogatog Amerikanca. Naš Rodolfo plane, skoči u bližnju gondolu, upravi k njima, ščepa Amerikanca za vrat pa s njime u kanal. Ona vrisne, dojure karabinieri, uhvate našega Danišića i strpaju ga u zatvor. Otuda je on sucu istražitelju opisao sav svoj život i sve što mu se desilo. Spomenuo mu je svoju ljubav k Italiji, k talijanskom jeziku — i završio:

-  Ako ne budu talijanski porotnici u Mlecima znali shvatiti i prosuditi moje razloge, ja ću

na povratku na Rijeku, odmah preći most i nataknuti na glavu sokolski kalpak i postati ono -što bih možda morao biti već i otprije – Hrvat".

Caprin nam nije kazao, kakav je bio pravorijek mletačkih porotnika, ali ova njegova ironička sličica crta nam žalosnu sudbinu onih, koji kadšto tuđom a često i svojom krivnjom ostaju tuđinci u svojoj vlastitoj domovini.

Nego grede ne padaju svakoga dne s neba...

                 Rokac

Riječka luka prije 500 godina

U ono davno vrijeme Rijeka je imala jednu samu luku: ušće Riječine. U onom tijesnom i plitkom prostoru zaklanjale su se samo manje jedrilice i barke, dok su lađe veće tonaže bacale sidra pred gradom a utovarivanje i istovarivanje robe vršilo se čamcima. Mučan posao, naročito za rđava vremena, za jačih, orkanskih južnih vjetrova, kad bi lađama na sidru zaprijetila sila mora, a ponekad ih bacila i na kraj.

Pored svega toga pomorska trgovina gradića Rijeke bila je već i u ono doba dobro razvijena. Rijeka je imala i svojih potreba, koje je trebalo namirivati izvana. U svojoj i najbližoj okolici imala je vinograda, dolaca, njivica, ali ni za najrodnijih godina ne bi uberen plod dostajao da pokrije domaću potrošnju. I tako su često stizavale na Rijeku jedrilice krcate vinom, uljem, žitaricama. soli, drvom za ogrijev itd. Manje lađe dolazile su iz bližnjih ostrva, one veće iz Italije, večinom iz luka papinske države.

Ali Rijeka je u ono doba imala i svoju izvoznu trgovinu. Na Rijeci je oduvijek cvala trgovina lijesom, što se uvozio u grad iz bližnjeg hrvatskog zaleđa. Grad je imao svoju pilanu, a i naročite radionice, gdje su se izrađivala vesla i jarboli, stvari, koje su se mnogo tražile u Mlecima i u čitavoj Italiji. Gotovo sva vesla mletačkih galija, "fusta" i drugih sličnih lađa izrađena su na našem tlu, naročito na Rijeci. Tisuću vesala utovarilo bi se u lađu i tim teretom krenulo na put. Na Rijeci se izrađivale i sve vrste konopa, krojila se jedra, opremale se i gradile lađe. Rijeka je u XV i XVI vijeku imala dva brodogradilišta: jedno pred samim gradom (nedaleko gradskog tornja), a drugo na obali Riječine. Na ovom posljednjem pravile se manje jedrilice i barke, a na onom pred gradskim vratima gradile se lađe krupnije i po veličini i po tonaži. Na tim diljama radili su većinom istarski, naročito lovranski kalafati, majstori od davnine na glasu.

Vrlo živa bila je i trgovina željezom i kožama. Željezo je dolazilo iz Kranjske, većim dijelom iz Ljubljane i Škofje Lokve. Izrađeni čavli prodavali se u naročitim buretima po četiri ili pet zlatnih dukata. Dolazilo je na Rijeku i mnogo neizrađena željeza. To se željezo ili izrađivalo u gradu ili se prodavalo dalje, naročito u Italiju, koja je i onda bila siromašna gvožđem. Talijani su kupovali na Rijeci i noževe i kose i lemeše, sve same predmete, što su također dolazili iz Kranjske.

Trgovina s Kranjskom i uopće s unutrašnjošću nije bila ni laka ni udobna. Putevi nikakvi, nesigurnost velika, - Bože u ruke tvoje! Sva se roba prenosila na konjskim ili mazginim leđima. Kože - strojene u Ljubljani — dolazile su u svežnjima, i u svežnjima su se i prodavale. Neke vrste koža: kao jagnjeće, kozje i ovnujske dolazile su iz otoka, Dalmacije i iz Kastavštine.

Na Rječini radili su mlini. Tu bi se u njenom tijesnom ušću skupile svakoga dana barke iz bliza i daleka i čekale, dok bi došao na njih red. Strogo se pazilo, da se taj red ne poremeti. Tako je valjda i nastala ona naša: ki prvi priđe, prvi melje.

U gradu bio je i mali obrt dosta živ. Bilo je tu zlatarija, postolarija, kovačkih i stolarskih radnja  itd. Novca je bilo malo, zato se mnoge stvari plaćale drugom robom, katkada djelomično, a ponekad i sasvim. Bilo je u gradu i bogatuna. Ugledniji i jači trgovci bili su ujedno i vlasnici jedne ili više lađa - principali. Njihovi domovi iako stisnuti u nevelikom, zidovima opasanom gradu, odvajali su se ipak nekom vanjskom ljepotom i unutrašnjom udobnošću.

Spomenuli smo, da je trgovina po suhu bila vrlo nesigurna i da je nailazila, na velike teškoće skopčane i s nemalenim opasnostima. A što da kažemo o onoj na moru? Tu su u prvom redu bile zasjede, što ih je krhkim lađama namještalo samo nevjerno more sa svojim burama i orkanima. Tu je bila Venecija, koja je držala more, i jao onome, ko je htio da joj prkosi. Rijeka joj je nerijetko prkosila i otuda i ona strašna mržnja između naših drevnih Riječana i lakomih i nezasitljivih Venecijanaca. Ta je mržnja bila tako jaka, da se i na Rijeci punih sto godina nije pod prijetnjom kazne smjelo da spomene ime venecijansko. No najstrašnija opasnost prijetila je riječkim lađama od gusara, koji su se čak i s afričkih obala zalijetali u Jadransko more, i tu počinjali svakojaka zvjerstva. Sa senjskim Uskocima Riječani su se lijepo pazili i pravili s njima dobre poslove,

Oko god. 1500. Rijeka je mogla imati oko 2000 duša. Zbog žive trgovine s daljnom i bližom okolicom u grad su svaki dan stizavali ljudi, da prodaju svoju robu i da za utrženi novac kupe, što im je trebalo. Živo je u one dane bilo pred gradskim tornjem i svuda u gradu; na glavnom trgu, u tijesnim uličicama, u crkvama Sv. Vida; Majke Božje, onda još vrlo skromnim. Koliko u tim crkvama toliko i na trgu i po ulicama, u dućanima i vinarama čula se samo naša riječ, jer su može se reći gotovo svi stanovnici grada bili sami Hrvati, a tako i svi oni iz okolice, iz ostrva i zaleđa. Tuđinsku notu unosili su po gdjekoji Nijemci, što bijahu u službi gradskog kapetana i po koji tr­govac iz Pezara ili Jakina, koji se u gradu nalazio samo privremeno, dok bi izvršio svoj posao.

Lujo Dorčić

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana