SUŠAČKA REVIJA broj 64

 


povijest

RIJEČKI OTPOR

Ljubinka Toševa Krapowicz

Neki pokazatelji političkih opredjeljenja na Sušaku u razdoblju od 1924. do 1926. godine i prilozi za političku povijest Sušaka

Kada je Hrvatski sabor svojim zaključkom 29. listopada 1918. proglasio Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju s Rijekom neovisnom državom i donio odluku o ujedinjenju ovih krajeva 1. prosinca 1918. u zajedničku državu SHS, sporno je bilo samo pitanje Rijeke.

Rješenje Riječkog pitanja odugovlačilo se sve do sklapanja Rapallskog  ugovora krajem 1920. godine, ali su politički problemi između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije ostali i nadalje. Tek je 27. siječnja 1924. godine potpisan  tzv. Rimski pakt kojim  Kraljevina SHS priznaje Italiji suverenitet nad gradom i lukom Rijeka, ali je i to predstavljalo samo formalno rješenje Riječkog pitanja.

Talijanske trupe su, slijedom toga, napustile Sušak 24. veljače 1924. U Sušaku je tada počeo djelovati politički sustav Kraljevine SHS. Prema popisu iz 1921. godine grad je tada imao 13.239 stanovnika, a od 1923. godine u Sušaku djeluje 40 političkih stranaka, koliko ih je bilo i u Kraljevini SHS. Sušak je imao 3.089. birača, a obično je glasovalo manje od polovice. Raspodjela glasova po političkim strankama pokazivala je raspoloženje stanovnika ovog grada.Najviše izbornog uspjeha imala je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koja je na izborima za ustavnu skupštinu 1920. godine osvojila Sušaku 702 mandata, slijedila je Demokratska stranka - 512 mandata, dok se na trećem mjestu nalazila Hrvatska seljačka stranka - 132 glasa.[1]

Zbog uspjeha komunista na izborima za ustavnu skupštinu diljem Kraljevine Vlada 1920. godine donosi naredbu (takozvanuObznanu) kojom se zabranjuje svaka daljnja politička aktivnost KPJ., a 2. kolovoza 1921. Zakonom o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi KPJ odlazi u ilegalu.

Na Sušaku su rezultati izbora za ustavnu skupštinu pokazivali su da je Sušak ostao ono što je tijekom prethodne države i bio - važno središte hrvatske politike.

I u novoj državi u toj su politici važno mjesto imali sokolaši. Na Sušaku su djelovali unutar udruženja Primorski sokol na Sušaku, koje je bilo dijelom mreže hrvatskih sokolskih društava, što su se na osnivačkoj sjedinici 6. studenoga 1904. u Hrvatskoj čitaonicina Trsatu ujedinila u Hrvatski sokolski savez.[2]

Sva sokolska udruženja su od svog osnutka  imala kombiniranu društveno-političku funkciju, te su svojim ukupnim djelovanjem doprinijela stvaranju zajedničke države Južnih Slavena.[3]

Kada je Rijeka anektirana Italiji 1924. godine, te kada je iste godine utemeljena Riječka prefektura, znajući odlučnost, organiziranost i snagu sokolskog pokreta u borbi za nacionalno ujedinjenje, talijanska je policija nastavila pratiti istaknute pojedince ovog pokreta, kako na teritorijima koje je zadobila Rapallskim ugovorom i Rimskim paktom, tako i na Sušaku.       

Talijanska policija je očito smatrala da utemeljenjem međudržavne granice nisu prestale, već su se upravo pojačale veze nezadovoljnika netom utemeljenim državnopravnim stanjem, pa je pratila i sušačke sokolaše, čije bi društvo moglo organizirati dio nezadovoljnika ne samo u Jugoslaviji već i na teritoriju Julijske Venecije.

Prateći tisak na Sušaku talijanski konfident u Rijeci zapazio je najavu održavanja sokolskog skupa i sleta  28. i 29. lipnja 1924. u Sušaku, te je o tome riječki kvestor bio obaviješten 25. lipnja. U dopisu je naglašeno da će na tom skupu i sletu biti proslavljena dvadesetogodišnjica osnutka sokolske župe Sušak-Rijeka te inaugurirarana nova zastava koju će kao dar  iz Beograda donijeti pukovnik Lazarević.

Prema informacijama u tisku, na svečanost je trebao doći i sam kralj Aleksandar te brojni gosti s cjelokupnog teritorija Kraljevine SHS, dok se samo iz Zagreba očekivao dolazak oko 300 sokolaša.[4]

Obavijesti o skupu, koje su stizale u Ministarstvo unutarnjih i vanjskih poslova u Rimu primljene su oprezno. Povratna informacija za riječkog prefekta bila je da talijansko veleposlanstvo u Beogradu te talijanski konzulat u Sarajevu obavještavaju Ministarstvo vanjskih poslova o pripremama na Sušaku.

Uz  oprez, i kongres, a zatim i slet na Sušaku prošli su bez incidenata.

Na svečanosti kongresa govor je održao gradonačelnik Sušaka, čije ime u policijskom izvještaju nije navedeno. Navodi se kako je govorio o potrebi nacionalne suradnje svih triju konstitutivnih naroda nove države te kako je, u ime kralja, novu zastavu Društvu poklonio general iz Beograda, također bez spominjanja njegova imena, koji je u svom govoru uputio riječi osude koje se odnose na Rimski pakt, kojim su ne samo Rijeka već i Julijska Venecija prepuštene Kraljevini Italiji.

Prema policijskom izvješću, kongresu u Sušaku prisustvovale su i brojne pristaše iz Rijeke, najvjerojatnije oko dvije tisuće antitalijanski raspoloženog građanstva Rijeke.

Nakon prvog izvještaja slijedio je istog dana detaljniji, na kojem su navedena imena nekih prepoznatih sudionika iz Rijeke te podatak da je general iz Beograda istaknuo zahtjev za lojalnošću prema vladajućoj dinastiji, da je  govor predstavnika sokolskog društva  Sušaka (također bez navođenja imena) bio popraćen ovacijama.

On je naglasio nezadovoljstvo Hrvata SHS zbog toga što su Julijska Venecija i Rijeka  ostale u Italiji, te da zbog  povijesti ovih područja i nacionalone pripadnosti njihova stanovništva ovi krajevi pripadaju Jugoslaviji.

U drugom izvještaju navodi se da je na svečanosti u Sušaku bilo nazočno oko tri tisuće Riječana, neka su imena navedena, te je dodano da su oni  policiji poznati zbog  svog antitalijanskog držanja.

Spomenuti su: Izidor Turk, član nekadašnje Zanelijeve Konstituante, zatim Tuhtan, Vianelo, Kramer, Varin (računovođa u Općinskoj štedionici), inženjer D' Emili sa sestrom, Senjan, otac jednog činovnika u Kvesturi, Milotti, činovnik u Kvesturi, Đorđe Petrović, doktor Paolo Cigar, Bačić (nadgledatelj na carini), Tomšić, odvjetnik Rosenberg, Kamalić (vlasnik jedne prodavaonice materijala za ogrjev), doktor Calavanja, Krišnjan, vlasnik jedne manufakture, Grohovac, službenik u bivšoj Zanellijevoj vladi, Dragaš, nadglednik u poreskoj službi, te Ćorak, službenik na državnim željeznicama.

Pozornost kojom su talijanska ministarstva te odgovarajuća veleposlanstva i poslanstva pratila kongres i slet na Sušaku pokazuju ne samo stanovište Italije o sokolskoj organizaciji i nacionalnim stremljenjima Hrvata s obzirom na tek potpisane međudržavne sporazume, već i stanje opće  nesigurnosti u pitanjima tek dogovorene granice, karakteristično za prve godine fašizma u Italiji. Zakon o zaštiti države, donijet 26. studenoga 1925., kojim se u Italiji zabranjuju sva udruženja, uključivši tu i sokolska društva na novostečenim teritorijima na kojima je slavensko stanovništvo bilo većinsko, samo pokazuju osjećaj ugroženosti fašističkog režima na novim teritorijama.

Djelatnost sokolaša na Sušaku nije bila jedina antitalijanska aktivnost koju je pratila riječka policija. Osobito znakovitim smatrani su politički skupovi, pa je kao takav praćen i promotivni skup Svetozara Pribićevića na Sušaku, održan 18. prosinca 1926.

Znatan dio političke aktivnosti Svetozara Pribićevića bio je vezan za Sušak, ali je to bilo najviše u vrijeme Austro-Ugarske. U Sušak je počeo dolaziti kao urednik Novog Srbobrana, čijim je urednikom postao 1902. godine, ali i kao član Srpske samostalne  stranke (utemeljene 1882.), čijim je predstavnikom postao 1906. godine. Početkom 1906. godine Pribićević  sve uže  surađuje s Franom Supilom, a stranački izbori 3.-5. svibnja 1906. ga sve češće dovode u Rijeku.Njegova pobjeda u dva kotara navela ga je da se odrekne predstavništva u glinskom kotaru, te ga je prepustio Franu Supilu, koji tako, zahvaljujući Svetozaru Pribićeviću, postaje saborskim zastupnikom.

Suradnja sa Supilom u vrijeme vladavine Hrvatsko-srpske koalicije 1906.-1907. godine i Pribićevićevi kontakti s bosanskim i srpskim političarima daju povod napadima na Supila kao političara plaćenog iz Beograda.[5] Aneksiona kriza (5.X.1908.-25.III.1909.), uhićenje  i optužba pedesettrojice pripadnika Srpske samostalne stranke (12.I.1909.) zbog suradnje s Beogradom, sastanak srpsko-hrvatske napredne omladine 1910. u Rijeci povod su češćeg dolaska Svetozara Pribičevića u ovaj grad.

No, nakon ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom te stvaranja Kraljevine SHS, čemu je Svetozar Pribićević u znatnoj mjeri pridonio, sve rjeđe dolazi na Sušak i kloni se Rijeke.

U novoj državi on je najprije  ministar unutarnjih poslova (1918.-1920.), zatim ministar prosvjete (1920.-1922. i 1924.-25. godine), da bi s tog položaja otišao u oporbu 1926. godine.Dotle je on već napustio Samostalnu demokratsku stranku (1924. godine) zbog sukoba s oportunizmom Ljube Davidovića, a u sukobu je bio i s Hrvatskom seljačkom strankom Stjepana Radića. Razumljivo je stoga što je skup na Sušaku za talijansku policiju bio zanimljiv ne samo zbog toga što je to bio skup jednog usamljenog oporbenog političara, već stoga što je on pokazivao nezadovoljstvo jednog dijela političara iz Hrvatske prema međunarodnoj politici Kraljevine SHS, u ovom slučaju,konkretno   prema Kraljevini Italiji.

Osim toga, nekoliko dana ranije bio je potpisan Ugovor o prijateljstvu i sigurnosti   Italije s Albanijom (27. studenoga 1926.), te je riječka policija tim više imala povoda pratiti zbivanja na skupu.

Svetozar Pribićević je povodom skupa na Sušaku došao 18. prosinca 1926. i odsjeo u hotelu Kontinental. Istog je dana okupljenim simpatizerima održao kratak politički govor s balkona hotela (od 13,30 do 14 sati). Prema tom kratkom izvješću Pribićević je pozvao simpatizereda dođu na zbor. Sutradan se na skupu okupilo oko sedam stotina simpatizera stranke, a prema ocjeni izvjestitelja većinom su bili Pribićevićeve pristaše  hrvatske nacionalnosti. Govor Svetozara Pribićevića bio je naglašeno antitalijanski, a govornik je bio izričito kritičan prema Rimskom paktu i aneksiji Rijeke Italiji, te je napao fašističku politiku Musolinija, osobito  sporazum s Albanijom.

Sudeći prema informacijama Pribićević nije stupio na tlo Rijeke.

Ovo kratko brzojavno izvješće sutradan je pratio duži izvještaj, kojeg je potpisao Oskar Lučić (Lucich Oscare) kao informator.

Dana 19. prosinca povorka se Pribićevićevih pristalica zaustavila ispred hotela Kontinental, započela klicati, a zatim se uputila prema glavnom  trgu  na Sušaku na kojem će se održati promotivni skup. Na trgu se već nalazilo oko 500-tinjak pristaša, većinom Hrvata iz Rijeke, a na podignutoj tribini vijorile su se jugoslavenske zastave.

Skupu su bili nazočni i brojni orjunaši, što je znakovito. Naime, ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) je upravo bila djelo Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića, koju je ona utemeljila 1922. godine, ali se oko 1926. godine organizacija nalazila u dubokoj krizi budući da je njezin glavni politički protivnik − HSS, bio  u koaliciji sa srpskim radikalima s kojima je ušao  u vladu, te priznao Vidovdanski ustav. Orjunaši  su, stoga, ostali sa  Svetozarom Pribićevićem u opoziciji, te od njega očekivali poboljšanje svog statusa.[6]

Na tribini se zatim  pojavio Pribićević s vodećim članovima stranke.

Na početku skupa riječ je uzeo predstavnik stranke za Sušak Jovo Ivošević, špeditor na Sušaku, koji je  pozdravio ne samo prisutne,već i "dragu braću iz Istre, koji leže po zatvorima Italije", a zatim je predstavio Pribićevića.

Prije početka skupa pozdravni govor održao je i Ćorak, prema ocjeni izvjestitelja čini se paroh u Kastvu, poznat po svom antitalijanskom stavu. Nakon toga je riječ uzeo Pribićević, koji je u oštro intoniranom tonu najprije napao politiku Jugoslavije prema Italiji, zatim Pakt o prijateljstvu između obiju zemalja, temeljem kojeg  je Jugoslavija izgubila Rijeku. Napao je zatim pakt s Albanijom i ocijenio da je to otvorena provokacija upućena Jugoslaviji. Dodao je da Italija nema što tražiti na Balkanu, te naglasio da Balkan pripada balkanskim narodima. Istaknuo je, zatim, da s Italijom nije moguće nikakvo prijateljstvo otkada je Mussolini došao na vlast i nije moguće biti prijatelj sa zemljom koja maltretira Slavene. Dio njegova govora bio je propraćen povicima Dolje Mussolini!, Dolje Italija!, Dolje fašizam!

Skup je nakon dva sata  pozdravnim riječim završio dr. Josip Juriša, bilježnik iz Zagreba, a zatim su se političari uputili vlakom prema  Zagrebu u kojem je trebao biti održan sljedeći sastanak za dva dana.

Izvještaji talijanskih političkih konfidenata sa Sušaka pokazuju koliko je politički širok, idejno raznovrstan, ali jedinstven i demokratski bio otpor Hrvata Kraljevine SHS protiv politike popuštanja kralja Aleksandra Italiji i Mussoliniju, što se osobito transparentno vidjelo na Sušaku, kao najzapadnijoj, istovremeno i pograničnoj i dodirnoj točki dviju neprijateljski suprotstavljenih država.

 

[1]. Bosiljka Janjatović, Sindikalni pokret u Sušaku u razdoblju između dva  svjetska rata. U: Radnički pokret na riječkom području 1918.-1941., Rijeka, 1982.Petar Strčić, Značajke ekonomske krize i položaj radnika u Hrvatskom primorju 1929-1934.Jadranski zbornik,Rijeka, IX/1975.

[2] .Ljubinka Toševa Karpowicz, Sušak kao središte antihabsburške politike 1903-1914.Sušačka revija, 50/51/2005. str.157-159.ista, Političke prilike na Sušaku od Ugarsko-hrvatske nagodbe do 1924.(Prilozi za političku povijest grada Sušaka).Zbornik Prve sušačke gimnazije u Rijeci, 1627-1992.Radovi sa znanstvenog skupa uz 365. godinu osnutka Gimnazije.  Rijeka, 1993. str. 7-16.

[3] Jakovšek Gojko, Sokolska organizacija i stvaranje zajedničke države Južnih Slavena 1863-1918. u: Stvaranje jugoslovenske države, Beograd, 1983.

[4] Državni arhiv Rijeka, JU-6, kutija 133.

 [5] Mirjana Gross, Vladavina hrvatsko-srpske koalicije 1906-1907., Beograd, 1960.

 [6] ORJUNA je najprije bila organizirana kao Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina 23. III. 1921. u Splitu, da bi Statutom 1922. godine bila pretvorena u Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA). To je bila teroristička organizacija jugoslavenskih nacionalista poteklih među pristalicama  Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića kada je on bio ministar unutarnjih poslova.Cilj organizacije  bio je širenje ideje jugoslavenskog integralizma, ako je potrebno i terorom i zastrašivanjem, a pomagale su je državne vlasti. Orjunaši  su se obračunavali s takozvanim antidržavnim elementima,a prije svega s komunistima, te pristašama Hrvatske seljačke stranke.Bili su centralizirano organizirani. Na čelu orjunaških akcionih četa nalazio se veliki čelnik. Kako po svojoj organizaciji, tako po metodama, sličili su talijanskom Fascijiu.

 

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana