Pamtim te sudbonosne dane travnja 1941. kad je požar rata zahvatio i tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju. Moj je otac od 1935. kao carinski činovnik službovao na Sušaku. Iz predstrožnosti odveo je mene i mamu u Bakar svojim roditeljima. Da bi sve bilo tragičnije, desetak dana ranije umro je moj brat i pokopan je na Trsatu. Tuga mojih roditelja i mene imala je apsolutnu prednost pred kataklizmičkim događajima koji su nas snašli.
Imao sam tada 12 godina i ostao tako jedinac pomalo nesvjestan događaja koji su uslijedili. Naš stan na Sušaku u tadašnjoj Istarskoj ulici (danas Polić Kamovoj) u času talijanske invazije 12. travnja ostao je na brizi mog oca. Tih dana napetog iščekivanja iznad Bakarskog zaljeva oglasili su se zvuci talijanske ratne trompete nalik na one iz Verdijeve Aide. Kad se netko iz grada oglasio pucnjevima iz pištolja, zaustavila se talijanska vojska nagomilana na vrhu brijega u visini Sv. Kuzma. Dobrih su pola sata čekali. Talijanske su se izvidnice, maskirane poput onih iz Shakespearovog Macbetha, oprezno počele spuštati kroz vinograde. Vidjevši da im nitko ne prijeti napojili su se žedni hladne vode iz šterne pred kućom mojeg nonića i krenuli put centra našeg gradića gdje su valjda arestirali krivca one pucnjave koji je, kako sam kasnije čuo, zaspao pijan za stolom Tadejevićeve gostionice na bakarskoj rivi!
Nekolicina stanovnika izvjesila je tepihe uz zapaljene svijeće na prozorima i tako dočekala okupatore. Moj je otac (anglofil u duši!), osjedočeni hrvatski patriot, bio nesklon Talijanima. Uostalom, bio je suvremenik d'Annuzijeve operetne epizode u Rijeci. Zatražio je nevoljko premještaj u Hrvatsku, tj. u novoproglašenu NDH. Granica je tada bila ustanovljena u Bakarcu, gdje je bio stacioniran do rane jeseni 1941. U slavu osvajanja tadašnji je ministar vanjskih poslova Italije Galeazzo Ciano uz titulu di Cortelazzo dobio i titulu di Buccari!!!! Kakve povijesne i familijarne ironije kad ga je tast Benito Mussolini dao strijeljati negdje u sjevernoj Italiji po izričitoj želji Adolfa Hitlera u samoj Walhalskoj završnici Drugog svjetskog rata.
Otac je nakon kratkotrajnog boravka u Bakarcu dobio premještaj na novu dužnost upravnika carinice u Karlovcu, koji se našao na tromeđi Italije, Reicha i marionetske NDH. Moja mati i ja stigli smo u Karlovac početkom prosinca 1941. Tako je meni blagu primorsku i mediteransku klimu zamijenila gotovo neprijateljska kontinentalna, s olovnosivim nebom i zapusima snijega.
No, da se vratim na jedan moj doživljaj iz Bakra prvih dana okupacije. Kraj bakarskog Magistrata svoju je propagandnu djelatnost razvio Dopo lavoro nudeći patriotske talijanske filmove kojima sam i ja nazočio. Sjećam se jednog koji je veličao herojsku epopeju, zapravo poraz Giarabub iz Libije. Po Bakru su se muvale i razne uniformirane spodobe iz organizacije Gioventù fascista, koje nisu nimalo vladale talijanskim jezikom te su miješale istarski dijalekt i riječi i bile neugodne svojim ponašanjem i krađama u Bakru.
Jednog me je dana nono snabdio povrazom i ja sam otišao na bakarsku rivu u naivnom pokušaju da ulovim neku ribu ili barem nekog glavoča. Bili su to dani kad sam se vratio iz Sušaka s mamom i sa svjedodžbom o položenom ispitu drugog razreda gimnazije (klasični smjer), otisnutim dvojezično − na hrvatskom i talijanskom jeziku. Moram ovdje spomenuti da je školska godina završila ranije.
No u mom sjećanju na te bakarske dane postoji jedna bizarna pojedinost! U Primorju su na rivama postojale kamene skaline koje silaze do razine mora i služe iskrcavanju s ribarskih barki. Tih sam dana otišao na bakarsku rivu. Ulovio sam, sav sretan, nekog sitnog glavoča i začuo glasne i reske zvuke trompete na obali. Znatiželjan uspeo sam se i bio svjedokom prizora kad se talijanski kralj Vittorio Emanuelle III. spuštao niz papuče svoje limuzine uz pomoć uslužnog lakta nekog iz pratnje i primao raport od nekog visokog časnika. Tad me je spazio netko iz kraljevog osiguranja, dotrčao do mene i za uši me sproveo kraj kralja i ulaštenom me čizmom opalio po stražnjici u susjednoj kaleti. Nona mi je kasnije prala rane na koljenima! U trenu kad sam prošao kraj kralja, vidio sam kraljevu ruku koju je podigao u hotimičnoj želji da me na neki način zaštiti od svog prerevnog šefa osiguranja. U tom sam kratkom vremenskom intervalu gotovo fotografski zapamtio već vremešnog talijanskog suverena i njegovo aristokratsko lice s kratko podrezanim brčićima i dobrodušnim izrazom lica!!