SUŠAČKA REVIJA broj 64

 


razgovor

SLAVENKA DRAKULIĆ

Branko Mijić

Rođena Sušačanka, jedna od naših najprevođenijih književnica, novinarka čiji tekstovi jučer i danas, kod kuće i u svijetu, izazivaju pozornost i polemike

Iako je svojim profesionalnim i životnim putevima praktički stalno između Sovinjaka u Istri, Stockholma, Beča i Zagreba, Slavenka Drakulić rado se odazvala i našla, hvala joj na tome, vremena za Sušačku reviju. Rijeka, koju je odavno napustila, ipak je njezino ishodište i taj je lokalpatriotizam, ma gdje bila, nikada nije napustio, baš kao ni snaga volje u borbi s teškom bolešću, literarni talent ili pak beskompromisno novinarsko pero u potrazi za istinom.

 SR  Rođena ste Riječanka, malom broju ljudi poznato je vaše djevojačko prezime Sušanj, odnosno da su vam roditelji iz ovog našeg primorskog kraja. U svojim tekstovima rijetko spominjete život u Rijeci i svoje djetinjstvo. Biste li se za čitatelje Sušačke revije prisjetili svojih obiteljskih korijena, dana i školovanja u Rijeci?

      Rođena sam baš u sušačkoj bolnici, pa sam dakle barem po tome – Sušačanka! Moja mama je dobar dio života provela upravo na Sušaku. Njena je obitelj iz Omišlja, djevojačko joj je prezime Franki, a po majci Kraljić. Živjeli su u Vili Kraljić koju je sagradio njezin djed – to je kuća na uglu Trsatskih stuba i ulice Prelaz Frane Paravića. I danas tamo žive naši rođaci. Otac mi je s Pehlina, danas je to predgrađe Rijeke. Koliko znam, Sušnji  potječu iz Kastva, dakle Kastavci su. Kad sam bila mala i kad bi me pitali odakle sam, roditelji su me naučili da odgovorim: malo simo-malo tamo.

Međutim, budući da je otac bio oficir, često smo se selili.  Dobro se sjećam Sušaka jer sam svako ljeto provodila dijelom na Sušaku, kod bake i djeda, a dijelom u Omišlju, kod prabake. I danas se sjećam kako bismo se moja sestrična Vedrana i ja nakon nedjeljnog ručka sjurile niz stube do slastičarnice u hotelu Kontinental. Tamo bismo kupile najbolji sladoled na svijetu, čini mi se da se zvao  ”amerikan”. Još pamtim okus grudica čokolade na jeziku… Poslije bismo sjedile na balkonu, gledale more i uživale.

Kad je moj otac otišao u penziju početkom šezdesetih, moji su se vratili u Rijeku. Bilo je to 1965. Živjeli smo na Kantridi. Išla sam jednu godinu u Riječku gimnaziju, tu sam završila drugi razred, a  zatim otišla u Zagreb i  ostala. Tamo sam završila gimnaziju, a zatim i fakultet. Nekako u to vrijeme Nedjeljko Fabrio je osnovao literarni kružok. Bio je mlad i ambiciozan i nadahnuto govorio o literaturi. Sjećam se da sam tamo odlazila s Danijelom Bačić, koja je bila godinu dana starija od mene, već je pisala pjesme, oblačila se u crno i nosila kratko ošišanu kosu. Oboje su mi jako imponirali i to mi je druženje ostalo u lijepom sjećanju. Kasnije sam surađivala u časopisu "Dometi", pa sam tako uspostavila i neku intelektualnu vezu s Rijekom. U Rijeci sam zapravo živjela nešto više od godine dana. Ali emocionalne su veze ostale jake.

Slavenka Drakulić rođena je u Rijeci 1949. godine. Diplomirala je komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Novinarka je i spisateljica čije su knjige prevedene na mnoge strane jezike. Radila je kao novinarka u Startu, Danasu, a danas je suradnica u dnevnim listovima Suddeutsche Zeitung (Njemačka), Dagens Nyheter (Švedska),  magazinu The Nation (SAD)...  Na hrvatskom je objavila četiri romana (Hologrami straha, Mramorna koža, Božanska glad, Kao da me nema), četiri publicističke knjige (Smrtni grijesi feminizma, Kako smo preživjeli, Oni ne bi ni mrava zgazili i Tijelo njenog tijela), a objavljena su joj u izdanju Profila i Sabrana djela u dva toma. Frida ili o boli hrvatski je prošlogodišnji bestseler prodan u 18 tisuća primjeraka.

SR  Danas ste jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica i suradnica svjetskih relevantnih medija. Svoje pisanje započeli ste u novinama, bila je to generacija novinarki, intelektualki, koje su bile nešto posve novo na našoj medijskoj sceni, a 1984. godine objavili ste knjigu eseja Smrtni grijesi feminizma. Kako s vremenske distance danas vidite to razdoblje, kako se rađalo i nastajalo to žensko pismo i promišljanje svakodnevice u skladu sa svjetskim trendovima i procesima unatoč mračnom komunizmu kako apologeti tuđmanizma i dan-danas žele predstaviti to razdoblje. Tko su uz vas bile glavne akterice te kulturne scene i po čemu ih pamtite? I jesmo li na kraju uspjeli preživjeti komunizam, kao što pišete u jednoj od svojih knjiga?

      Govorite o početku osamdesetih. Da, tada je Sead Saračević u "Startu" okupio zanimljivu ekipu. Jelena Lovrić, Vesna Kesić, Veselko Tenžera, Maja Miles, Mirko Ilić je ilustrirao, Igor Mandić, mnogobrojni suradnici iz Srbije… Bilo je to vrijeme uspona "Starta" koji je objavljivao, za današnje vrijeme, nezamislivo dugačke eseje, analize, reportaže. O tome danas možete samo sanjati. Tako smo objavljivale i feminističke analize položaja žena, zbog kojih nas je, naravno, kritizirala službena organizacija žena. Naime, od početka osamdesetih, u okviru sociološkog društva počela je djelovati u početku  mala grupa intelektualki sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta (Rada Iveković, Lidija Sklevicky, Jelena Zuppa, Vesna Pusić, Đurđa Milanović, Vesna Kesić…) kojima su se ubrzo pridružile i neke studentice. Osnovale smo javnu tribinu ”Žena i društvo” i bavile se isključivo ženskim temama. Bila je to prva organizirana skupina feministkinja u Jugoslaviji, a i u cijeloj Istočnoj Evropi. Tribina se održavala jednom mjesečno i bila je iznimno posjećena. Kako su neke od nas radile u novinama, imale smo mogućnosti pisati, recimo o nasilju u obitelji. Godine 1984. objavila sam knjigu sastavljenu od mojih novinarskih tekstova ”Smrtni grijesi feminizma”. Javile su se i spisateljice čije se pisanje počelo nazivati ”ženskim pismom”. Tako se uspostavila neka vrsta kritičke svijesti o situaciji žena u nas.

Inače, to je bilo vrijeme kada se moglo slobodno pisati o ”kulturnim temama”  i fenomenima. Paradoksalno je, ali, u odnosu na današnje medije, čini mi se da su mediji tada, naročito koncem osamdesetih, bili slobodniji a novinarstvo svakako kvalitetnije nego danas. Da, bilo je partijskog pritiska, ali i taj je koncem osamdesetih bio dosta oslabio. Danas, međutim, u medijima imate spregu privatnog interesa i kapitala, a rezultat je senzacionalizam. Opstanak nezavisnih novina pokazao se kao čista iluzija  – dokaz za to je i nestanak tjednika "Feral Tribune."

A da li smo preživjeli komunizam? Ne, nismo. Iako se politički sistem može promijeniti preko noći, mentalitet ljudi sporo se mijenja. To se danas vidi na svakom koraku, ne samo u Hrvatskoj nego i u svim tranzicijskim društvima. U toj ”baršunastoj revoluciji” žene su naročito loše prošle. Danas su plaćene slabije od muškaraca, teže nalaze posao i stalno su u opasnosti da izgube već stečene slobode, kao što je sloboda izbora na pobačaj.

SR  Hologrami straha početak su vašeg književnog bavljenja vlastitom bolešću, prošli ste dvije transplantacije bubrega, a vaša borba za zdravlje praktički nikada nije prestajala. U toj brizi za tijelo, kako reagira duh i je li vam suočavanje sa samom sobom kroz ovaj tematski ciklus pomoglo na putu kakvog-takvog ozdravljenja? Svojim ste pisanjem pomogli mnogima koji su se susreli s istom dijagnozom i bolešću i ohrabrili ih da se odluče na transplantaciju. Vama je u Americi drugi bubreg darovala anonimna žena o čemu pišete u dirljivoj knjizi Tijelo njenog tijela, dok u nas donotorstvo, pogotovo živih davatelja, još uvijek nije pustilo korijena. Radi li se o civilizacijskim razlikama, nedovoljnoj informiranosti ili nečem trećem?

      Drago mi je ako su moje knjige pomogle ljudima da osvijeste svoje probleme. Međutim, ne vjerujem u terapeutski učinak pisanja o svome zdravlju. Pišem zato jer ne mogu drugačije. Eto, rado bih radila neki drugi posao, radila sam na primjer tri godine kao profesorica u školi, započinjala sam razne druge poslove, ali sam se uvijek vraćala pisanju.

Svaki je zdravstveni sustav društvo u malom. Svi znamo da su dvije rak-rane našeg zdravstva – uz kronični nedostatak sredstava – neorganiziranost i korupcija. Moje je iskustvo da imamo odlične liječnike koji rade u dosta teškim uvjetima. Imamo zakonske uvjete za razvijanje transplantacije od nesrodnih živih davatelja,  bilo da su prijatelji ili nepoznate osobe, jer zakon ne propisuje tko može donirati organ. Zakon nam je bolji od, uzmimo, njemačkog. Samo što to vrijedi? Jer za transplantaciju organa nije dovoljan samo zakon, niti dobra volja  liječnika. Potrebna je opća svijest o potrebi spašavanja života i upravo savršena organizacija. Mediji bi mogli puno više učiniti na kreiranju takve svijesti, a organizacija – to je stvarno slaba točka zdravstva.

SR  Prvi ste definirali početak posljednjeg rata na ovim prostorima tezom kako ćemo znati da je rat počeo onda kada na televiziji ne budu o poginulima govorili imenom i prezimenom već brojkama. Rat, ratni zločini, njegovi anonimni akteri koji do jučer mrava ne bi zgazili, kao i glavešine koje sada druguju u Scheveningenu, tema su i vašeg književnog i novinskog angažmana. Što biste, nakon dugogodišnjeg bavljenja ratom i ratnim zločincima s područja bivše Jugoslavije, istaknuli kao njihovu poveznicu, zajedničku crtu i nazivnik, odnosno razlikuju li se uopće po nečemu u svom ratničkom ponašanju i metodama zločina s obzirom na to da pripadaju različitim nacionalnostima, ideologijama i vjerama?

      Zločin je zločin, bez obzira koje je nacionalnosti ili religijske pripadnosti čovjek koji ga je počinio. Jedina poveznica koju vidim  izvjesna je povišena doza brutalnosti, karakteristična za sve strane u sukobu. Razlog u tome vidim u činjenici da se radi o susjedima, o ljudima koji su do jučer živjeli zajedno i poznavali se. Odjednom se pojavila situacija u kojoj se od njih zahtijeva da se što više udalje jedni od drugih, da postanu neprijatelji. Jer, umjesto sličnosti nameće se različitost. Kao i kod nasilja u obitelji, najbliži znaju biti i najokrutniji jedni prema drugima… U cijelom tom kompleksu rata i ratnih zločina, meni je najzanimljivija činjenica da se ni jedna od tih zajednica ne želi, u političkom smislu, niti ima snage suočiti se sa zločinima koje su počinili njeni vlastiti vojnici.

SR  Unatoč svjetskim priznanjima i prevođenjima kod kuće ste često prešućivani. Ipak, vaš posljednji roman Frida ili o boli bio je prošlogodišnji hit u Hrvatskoj i jedna od najprodavanijih knjiga. Zašto ste za glavni lik i predložak svoje knjige uzeli Fridu Khalo, osobu o kojoj su napisana mnoga djela i koja je u posljednje vrijeme, pogotovo nakon filma o njoj, postala izuzetno popularna, a njezino slikarstvo iznova otkriveno?

      Tema romana je bol i kako je izraziti. Fridu Kahlo odabrala sam upravo zbog toga jer je njeno slikarstvo izraz boli. Izraziti bol riječima, a ne slikama ili muzikom, po mome mišljenju daleko je teže. Zato mi je njen lik, kao i njena bol, predstavljao izazov.

A što se prihvaćanja romana tiče, moram reći da zapravo nikada nisam imala problema s publikom. Roman o Fridi Kahlo nekako je pao na plodno tlo. Činjenica da je postao popularan priprisujem tome da u nas nije prevedena niti jedna jedina knjiga o ovoj slikarici. Možda su nakon filma ljudi poželjeli pročitati knjigu? Ukratko, mislim da se poklopio interes publike za tu temu s činjenicom da se pojavila knjiga. Sve to sa mnom ni kao spisateljicom niti kao osobom zapravo nema puno veze. Uvjerena sam da bi bilo čija knjiga o Fridi Kahlo u nas doživjela uspjeh.

SR  Nedavno ste napokon, nakon 15 godina, dobili sudsku tužbu protiv tjednika Globus, čiji vas je investigativni tim, koji se uglavnom sastojao od jednog čovjeka, Slavena Letice, zajedno s Radom Iveković, Dubravkom Ugrešić, Jelenom Lovrić i Vesnom Kesić proglasio državnim neprijateljima u glasovitom tekstu pod egidom Vještice iz Rija. Otkud ta paranoja da pet žena koje od oružja posjeduju jedino oštro pero mogu ugroziti tisućljetni hrvatski san i jesmo li na nižim razinama mržnje, među običnim ljudima mogli očekivati ljudskost kada su nam pripadnici akademske zajednice tako ksenofobični? Ima li ta presuda koju je Globus nedavno morao objaviti nakon svih tih godina ikakvu drugu važnost od osobne satisfakcije?

      Naravno da je presuda u moju korist nakon trinaest godina suđenja izvjesna moralna satisfakcija. I naravno da niti "Globus" niti ostali mediji nisu tu presudu popratili komentarom kakvu zaslužuje, tako da je bez konteksta ostala visiti u zraku. Taj je tekst prouzročio posljedice na koje, sigurna sam, bivši kolege u tom tjedniku (jer svi smo mi radili zajedno u "Startu" i "Danasu") nisu ni računale. Dobro ih poznajem i znam da je njihova jedina želja bila proizvesti senzaciju. Samo što je taj tip senzacionalizma, koji uključuje i brojenje nacionalnih krvnih zrnaca, početkom devedesetih bio dosta opasan bez  obzira na namjeru "Globusa".

SR  Dobitnica ste mnogih prestižnih nagrada, među ostalim Zlatne golubice za mir i Nagrade za europsko razumijevanje u Leipzigu, za širenje istine i demokracije. Kako to da u Hrvatskoj ciklički vaši tekstovi izazivaju nerazumijevanje i diskvalifikacije, poput najnovijeg u Guardianu Sjene na suncu na koji su se bjesomučno okomili ljudi zaduženi za zaštitu ljudskih prava, predsjednik HHO-a Ivo Banac i Ivan Zvonimir Čičak, koji vas sada po drugi put spaljuju kao vješticu? Nije li upravo njihova reakcija na pobrojene činjenice dokaz da ovakva Hrvatska nije daleko odmakla od mržnje i netrpeljivosti, odnosno da je uistinu trebalo postaviti pitanje trebamo li takvi Europskoj Uniji? Jesmo li sazreli i spremni suočiti se s istinom o svojoj prošlosti, ali i sadašnjosti?

       Moji su najžešći kritičari uvijek, pa i danas, bile moje kolege, novinari i pisci. Budući da je slučaj mog teksta o toleriranju fašističkih simbola u Hrvatskoj, objavljen u "Guardianu" i drugim stranim novinama, izazvao već dovoljno medijske pažnje, ne bih se na tome zadržavala. Rekla bih samo da me ponovni napadi, bez obzira od koga dolazili, nimalo ne čude. U međuvremenu se odnos prema kako starijoj tako i novijoj prošlosti nije promijenio.Taj se naš odnos i ne može promijeniti ako se o njemu javno i kritički ne raspravlja, a za to mora postojati i politička volja... Nije jednostavno raščistiti s naslijeđem fašizma, komunizma i s ”mangupima u našim redovima”. Ali, bilo bi dobro da se to barem pokuša učiniti, da se o tome ozbiljno razgovara na svim razinama, institucionalnim i izvaninstitucionalnim. Mislim da je u najnovijoj ”aferi” dežurnim najviše zasmetalo što ja prljavu robu perem izvan kuće. Dakle, nije problematična sama činjenica da je roba prljava, nego da tu sramotu putem mog teksta i drugi vide! To vam sve govori o ”stanju nacije” ili, bolje rečeno, stanju medija.

SR  Kao novinarka i književnica, kako vidite današnju Hrvatsku čija nas politička elita bez referenduma i volje građana uvodi u NATO, dok nas Europa još uvijek čvrsto drži zatvorena u kolodvorskoj čekaonici, a vlakovi mimo nas prolaze. Krije li se u toj frustraciji i nagli porast nasilja na ulicama, mafijaška ubojstva, premlaćivanja novinara i onih koji dirnu u korupciju i kriminal ili je to tek normalna posljedica loše vlasti?

      Ne bih rekla da zastrašujuće demonstracije arogancije i sile imaju veze s ulaskom u EU. Prije će biti da ne funkcioniraju institucije sistema poput policije i tužilaštva. Vlasti, naime, to nije u interesu, jer bi svaki malo odlučniji javni tužilac mogao lako doći do korijena hobotnice koja davi ovo društvo. Bojim se da je previše visokopozicioniranih ljudi upleteno u raznorazne korupcijaške manevre da bi to uopće bilo moguće rasplesti a da ne padnu njihove glave – i da se ne radi samo o onima na vlasti, nego i u opoziciji.

Ali, ne treba zaboravit da je kolaboracija s autoritarnim, a sada korumpiranim režimom jedan krak te hobotnice – dakle, i sami građani imaju odgovornost za postojeće stanje. Ima načina građanske borbe i otpora sistemu, pogledajte jedan mali primjer, ovu akciju internetskog portala "Index" oko smrti Luke Ritza. "Index" je naime raspisao nagradu od 50.000 kuna za informaciju o ubojici tog mladića. Nade, dakle, ima. Slabašna je, ali je ima.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana