SUŠAČKA REVIJA broj 64

 


priča

U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM IDENTITETOM

Željko Maurović

PROLOG

U  svojoj knjizi, kratka i dojmljiva naslova,  "Tisuće svjetova ", izd. Blackwall Companion, Leon Jederman ustvrdio je da postoje najmanje 973 dokaziva svijeta, a vjerojatno i puno više nedokazivih. Michio Kabuki tvrdi pak da ih ima samo sedamnaest i zove ih dimenzijama svemira a, ako sam dobro razumio, on veliko značenje pridaje vremenskim crvotočinama za koje tvrdi da jesu.

Da vrijeme nije jednodimenzionalno, znamo poodavno. Misao, poput kvarka, svejedno gornjeg ili donjeg, nema masu ni silu, možda čak ni sjećanje. Ipak, ponekad se može više saznati na temelju nekoliko rijetkih događaja negoli na temelju tisuća običnih, svakodnevnih, općepoznatih.

NA  MOSTU

Kombinirani sastav leptona, u dvorani iza Sušačkog nebodera, uvježbavao je kozmičku buku. Zvučalo je kao kad žuti patuljci upadaju u crne rupe i bespomoćno se trude da iz njih izađu: Eeeh, neće izaći, eeeeeh, hoće izaći. Pa opet : Eeeeh, eeeeh. Gromada bronce na sredini mosta, ponad rječice golema imena, zgrčila se u antropoidan oblik ili se grčila od zvukova što su dolazili iz pravca dvorane. Nasred mosta, u rupi između prepiljenih aluminijskih pašamana (ili basamana hrv. rukohvata) opasno, ali zauvijek nagnuta od svoje osi, Figura je patila.

"A tamo se izdizaše nezgrapna komadina, bez forme, s nekakvim svjetlom ferala poštrapanih stakala. Luna. Noćas izgledaše ko bojadisani komad papira, što si ga u srditosti neravno izrezao i još srditiji na neuspjeh bacio napolje. "

PRIŠLICA

Malo ih je koji silaze s ovog broda što je došao izdaleka i tek iz usluge tiče ovu zaboravljenu luku u kojoj trule nekad bijeli brodovi, u kojoj se cipli o'porta guše u vlastitoj debljini, u kojoj željezne tarme uporno i nezaustavljivo grickaju kamene molove s ruzinavim austrougarskim bitvama. Kiša je padala kao u Macondu kad je ona koja nagovješćuje neizvjesnu budućnost našu, uoči Božića godine 2007. krenula niz klizave skale što su ih spustili mornari . Netom prije zapitala je kapetana kako se zove ovaj grad, ali on, zauzet manovrama pristajanja vapora, nije joj odgovorio. Ionako je  već znala, kao što je oduvijek već znala, ali nikad nije mogla ništa promijeniti. To su prokletstvo neki znali nazivati i "posebnim darom", iako bi Cassandra bila rado taj dar vratila da je mogla, ali nije znala kako ni komu. Silazeći, čvrsto se držala za mokri konop dok je u drugoj ruci držala smeđi izlizani kovčeg sav prekriven naljepnicama iz kojih je bilo vidljivo da je njegov vlasnik ili vlasnica obišao cijeli svijet, i to višekratno. Na molu ju je dočekao carinski službenik i nakon prezirnog odmahivanja rukom na njezinu ponudu da zagleda unutrašnjost kovčega (zar po kiši, gospođice, ma molim vas), vratio joj je neotvorenu putovnicu. Pristupio joj je nosač, skidajući beretku, i ne pokušavajući obraniti se od uporne kiše te ona zatraži da pozove taksi.U sumorno poslijepodne bljeskali su žuti gumirani mantili članova posade, ljeskale se crne nepromočive pelerine redarstvenika, čulo se uporno rikanje brodskih sirena kad je sjela  u taksi dajući sitan novac pokislom lučkom nosaču (Imam samo engleski novac jer ...Ma nije važno sve valute primamo.) i naredila da je voze u najbliži ali pristojan hotel.

"On u iskazivanju svoje lijepe mladosti osjećaše prema sebi neugodnu nepriliku - blato i smrad bijaše zanos, što se ne stidi svojega poleta. I tu mu odmah iznikne cijela literatura pred oči, što je iznijela čovjeka u borbi sa stjenicama, u ljubavi s prostitutkama, u zagrljaju s kletvama."

Cijelu noć se prevrtala u krevetu nepristojno velike i vlažne  sobe hotela  koji se dičio imenom Kontinental. Nisu joj muku pričinjavale željezne spone kreveta i tihi mrmor crva koji su u dovratku i drvenim prozorskim okvirima dubli svoje milenijske vremenske crvotočine. Na to je već bila navikla: eonima se potucala po tuđim posteljama pod brokatnim baldahinima, spavala u kadama uz otrovane velikane revolucija ili u asketskim sobama careva metuzalema, visokih državnih beamtera ili  privremenim jazbinama razbojnika koji su narod držali ovcama, a ovce strigli tvrdeći, pravo razbojnički, da su bez gospodara. Ne, nije joj smetalo ono poznato već užasna buka koja je dopirala iz pravca Nebodera skoro preko puta hotela Kontinental. Zvuk:  kombinacija huka transsibirske željeznice, mužjaka grizzlyja na vrhuncu ljubavnog zanosa, udaranja teških, željeznih, petotonskih čekića iz Metropolisa i cvileža tramwaya koji beznadežno pokušava izbjeći ono: Khrashajoojiiihrshrkaiii. Pokušava, ali ne uspijeva..I tako od 21 do 01 ujutro uz višekratno ponavljanje, izlazak na bis.

Ujutro, neispavana ali bez nervoze, zatražila je objašnjenje od noćnog recepcionara, malog, crnog vražička s doličnom bradom ( roščiće je, po vlastitom iskazu, ostavio doma, u ladici pisaćeg stola) koji se upravo spremao na predaju dužnosti. Nakon što se zagledao u njezine duboke plave oči, nakon što je intuitivno shvatio koliko su stare, koliko su toga već vidjele oči ove djevice, recepcionar namigne, vrag jedan, i povuče je u kut u predvorju. Dugo je i povjerljivo šaptao čas gledajući je u oči,  čas bludeći pogledom  mimo nje, čas pokušavajući je pohotno pomilovati po goloj ruci znojnim dlanom, čas ju gladeći po zlaćanoj kosi poput kćeri koju, priznao je, nikad nije imao. Kasandra ( jer sad je izričaj, ni prvi ni zadnji put, prilagodila lokalnom izgovoru ) je od njega saznala da građani ovog, od svih bogova zaboravljenog, grada pate od suviška povijesti kao što neki nesretnik pati od želučanih tegoba ili dugotrajnog i neugodnog svraba.To katkad liječe bukom koju proizvode te je žele, poput  aspirina, podijeliti s drugima. Što veći Schmerz, veća je buka − ustvrdi informator.

"Lijepi junaci, što svojom profinjenom ljubavi nošahu zaplete i rasplete romana,  bijahu antipatični ko salonske drame bez tučnjava ili salonske komedije bez pikanteska. (...) U "lijepim junacima" ne bijaše dakle ništa snažna: kicoštvo im zasjenjivaše i najradikalniju ideju, parfim i najžešći karakter a ljepota najdublji osjećaj. Ali u njima ne bijaše ni druge snage: Snage humora."   

Pitanje: Što je Kasandra saznala od noćnog recepcionara? Odgovor: Da je u ovom gradu ostvarena maksima  da je povijest učiteljica života (Historia magistra vitae est!). Pitanje: Ako je povijest učiteljica,  jesu li učenici marljivi? Odgovor: Nema marljivijih od njih. Pitanje: Jesu li onda građani upućeni u povijest? Odgovor: Njihova najmilija muza je Clio. Pitanje: Jesu li onda građani, doista, upućeni u povijest? Odgovor: Kakvo je to pitanje, oni povijest naprosto žive, oni u povijesti uživaju kao žaba u bari. Pitanje: A kako se građani nose sa sadašnjicom? Odgovor: Nema odgovora jer jer recepcionar noćnik morao direktoru podnijeti raport o protekloj noći.  Direktor je došao i dugo joj se ispričavao zbog svega, nastojeći je i on uhvatiti za ruku ili joj prividno slučajno  dodrirnuti nogom bedro. Za buku je rekao da je produkt nadopisivanja i pokušaj - samo pokušaj - naglasio je, ispravljanja zabluda iz neposredne prošlosti.Pa neka shvati tko može! Još se jednom ispričao pokušavajući u dubokom zdencu njezinih očiju naslutiti svoju sudbinu. Kad je nešto ugledao ili mu se učinilo da je ugledao, prestraši se i  odbrza.

"Znao sam da je Adela nada mnom; jer se igraše s mojim tijelom, što drhtaše kroz njenu nemilu igru..."

"Amerikanku potapkah po naježurenom mesu i hvatah ga užarenim pesnicama."

"Želio bih stiskati k sebi njezino izbito tijelo i raščupane kose."

"A ona me sjećala koje poznate primorske djevojke, što joj je majka raščupala kose, a ona se izderala u bezobraznom plaču i - jer sam joj govorio: da nas ovaka avet zahvati, ovaka..."

NA MOSTU II.

Večer nije zaustavila kišu i Kasandra se, umotana u kišni ogrtač, otvarajući kišobran, zaputi u  šetnju. Na ulici pred hotelom, usprkos kiši i studeni, okupljena mladež pila je iz četvrtastih kutija makedonsko crno vino, parovi se stiskali pod pergolom hotela i pretrčavali jedni do drugih noseći zatražene cigarete, kondome i vino u plastičnim čašama. Kroz sjene sutona i svjetiljke, čudno po tlu posijane, nazirala se gigantska sjena Pjesnikova. Kasandra se zaputi preko, k njemu. Dodirnula je metalnu, od kiše vlažnu put spomenika i osjetila, naslutila, kako bronca pulsira. Negdje duboko, unutar metalne gromade, ječalo je mjedeno zvono, tuklo je rastaljeno bilo gromade. Nasloni se na kip i oćuti  ljubavnosestrinski zanos one koja zna, ali ne može se tim znanjem služiti. Nije joj dano.No znala je da će njezina poruka ovoga puta pomoći.

"Pili smo. Snovali smo ići; ići daleko, odmah, pješice. Razgovarasmo poduprti laktovima o sto i nosovima okupljeni oko flaše. Kadgod nam se šeširi diraju: tako se bližasmo u udubljenosti i zanosu...Jedna flaša: Rusija...druga Sibir...Treća: Sjeverni pol...Četvrta: Mars...Peta..."

Ne fali u ovom gradu mjesta na kojima se održavaju svečanosti povodom dolaska ili barem navještenja dolaska bogočovjeka u liku djetešceta. Tko ga slavi iskreno, sve ga već videći u svakom novorođenom, tko gnjevnopijano, a tko rezignirano. Hoće li doći, neće li doći, ma, samo već neka jednom dođe, ma kad će doći, da je htio već bi davno došao, ma ti mi znaš.Pojma nemaš, tebi je do prasice na stolu. I vina da opereš svoju prljavu njušku.

Redarstvenici su tu da smire kakvu god teološkiu disputu, netom polete krigle ili čaše.

"Možete li  vi prigovoriti onome radniku što kao čovjek radi šest dana poput živine i onda sedmi pije ljudski i napije se poput živine?"

SUSRET

Kasandra je za recepcijskim pultom zatekla drugog recepcionara, ne onog ljubitelja povijesti. Ovaj joj šutke uruči ključ sobe i jedva odgovori  na njezin 'kunoć pozdrav. Bio je zaokupljen kladioničkim tiketom i Kasandra zlobno poželi reći mu istinu koju je vidjela. Neće ništa dobiti, dapače izgubit će i još će više zaglibiti u dugove. Za koji dan će doći dvojica i brutalno ga prebiti željeznom palicom kao prvu opomenu: "Čovječe, spomeni se da si dužnik i da ćeš kao dužnik skončati!" No, pogledavši njegovo mlado, pa ipak već gubitničko lice, Kasandra odustane. Sam je već svjedokom svomu gubitništvu. Uostalom, ne bi  joj povjerovao. Nitko nikad nije vjerovao. To je bio dodatni "dar" njezin: Sve otkad je napuštala Troju kao robinja Agamemnonova, nitko, ni braća njezina ni otac nisu vjerovali. Zaputi se hodnikom do lifta, pritisne dugme i odveze se na kat.

Kad je stigla do svoje sobe, zapazi trak svjetla. Zaboravila je utrnuti svjetlo prije izlaska, svakom se može dogoditi. Ključ u bravu, otvorena vrata sobe, u kutu u naslonjaču sjedi čovjek kog je odmah prepoznala iako su joj samo njegovu sliku, prilično mutnu, uostalom, pokazali: To je on, sin Noin, blijed od upale pluća od koje je na koncu  i skončao. Mršava, duguljasta lica, očiju upalih i užganih, sliči na svog španjolskog  sudruga u pjesmi, onog što je svoj zemaljski život skončao pred streljačkim vodom falangista. Muškarac se pridigne iz naslonjača i prikloni se na starinski u rukoljub i dodirne joj usnama ruku. Ona osjeti nešto poput vatrenog leda. Kasandra uzvrati kniksom za koji se nije sjećala iz kojeg je stoljeća. Potom odloži kišobran s kog je voda kapala po voskom izglačanom parketu sobe, svuče mokri baloner, privuče stolicu i zagleda se u posjetitelja. Njezin se gost udobno smjestio u naslonjač i prekriži noge paleći cigaretu. Nije nosio kišni mantil niti bilo kakav ogrtač. Iako je vani cijeli dan kišilo, njegove su cipele bile crnoulaštene, a na pomalo iznošenom crnom odijelu nije bilo tragova kiše kao ni na pomno zalizanoj tamnoj kosi. Pogledali su se s simpatijom i vidjelo se da im je bilo drago što se nalaze tu gdje se nalaze. Pjesnik progovori prvi i objasni: Doznao sam da si me posjetila, ali ja nisam bio tamo. Povremeno, u sklopu presude na smrt i onosvjetnu konfinaciju, imam pravo na  ono što teolozi možda misle pod transsupstancijacijom, budisti pod reinkarnacijom a ja ću, psovač i hulitelj, to radije zvati hirom vječnosti, još jednim hirom u ovom ²najsavršenijem od svih postojećih svjetova². Uostalom, možete to nazvati jednom od mojih, uobičajenih lakrdija, dapače, laprdija. No, čemu mogu zahvaliti za čast da me Vi gospođice, jer to ste, zar ne, Vi navjestiteljica zle sudbine, posjetite u bogznakojem od vaših avatara-obličja, iako vrlo dražesnom, moram priznati,  udova željnih bludova kojima bih  da sam onaj koji više nisam, spremno odgovorio. Kasandra se nije osjetila uvrijeđenom već, dapače, polaskanom i ljubazno mu odgovori da je nije doveo puki slučaj već da mu mora isporučiti vijest, za njega povoljnu vijest. Kako je mladi čovjek u naslonjaču zaustio protest promrmljaši nešto o mrtvacima, Kasandra mu htjede polaskati:

"Hodočastio sam, mrtvi k vama i gle, nije turobna duša moja;
    misao moja nije očaj - o nije okrutna vasiona."

Pomalo nabusito Pjesnik izjavi da poznaje svoje stihove, jer ih je uostalom on i napisao, na što mu Kasandra uzvrati pitanjem da li im i vjeruje. Tu je došlo do male prijateljske prepirke jer je on tvrdio da nije pitanje vjeruje li on u svoje stihove već vjeruju li drugi u njegove stihove, jer, a on je od nekud znao točne podatke, u knjižnicama se samo moljci -pravi moljci - hrane njegovim stihovima a samo pod prijetnjom uskraćene petice neki bubuljičavi knjiški moljac-gimnazijalac iskasapi njegovu Tu ćemo umrijeti, Kitty, i nemoćne su noge moje.. u referatu koji neće nikad ni ugledati svjetlo dana. Kasandra ga je strpljivo uvjeravala u suprotno, da ga i te kako cijene, da je o njemu održano, što i sam zna, više simpozija, objavljeno na desetke prijevoda, napisano više doktorata, s čim se pjesnik složi, ali žalosno jauknu: Ma da li me čitaju, to mi vi recite, to je jedino važno! I nije baš povjerovao kad mu je ona, ni sama više sigurna u to što govori, tvrdila da ga čitaju da ga, doista, uistinu, čitaju. No, zatim se nađu u vrlo povjerljivu razgovoru koji se izgleda odnosio na pjesnikov definitivni odlazak iz grada. On je najprije samo slušao glasnicu bogova dok mu je pojašnjavala itinerar i čudio se izrazima poput vremenske crvotočine, bozoni, slabasilajakasila, teorija polja, no ono o "tisuću svjetova" i o dimenzijama vremena oduševilo ga je i razbilo njegovu skepsu. Nakon dogovora  i urečenog sastanka za sutradan, mladi čovjek se oprosti naklonom i poljupcem u damino zapešće. Tiho je prominuo kroz predvorje hotela  i, mimo recepcijskog pulta za kojim je drijemao proćelav, mlad čovjek s ispunjenim kladioničkim tiketom pred sobom, klizne bešumno kroz ulazna vrata. Svjež zapuh probudi portira koji promrmlja: Eh što, pa zaključao sam vrata. Otvori jedno oko, baci pogled s pulta i vidje da su vrata čvrsto zatvorena te se ponovno baci u Morfejev zagrljaj.

ODLAZAK

U mutno zimsko jutro, umotavši se u ogrtač, Kasandra je plaćala račun krmeljivom portiru. Imala je samo engleski novac jer nedavno je... no portir obeća da će to srediti i izračuna joj koliko to stoji u funtama zakinuvši je za ono što je držao plaćom za svoju uslugu. Odbila je taksi i, noseći sama svoj kovčeg od otrcane kože prekriven brojnim naljepnicama koje su se izdaleka doimale zakrpama, krenula žustrim korakom prema luci udarivši preko Mosta branitelja, pa pored kazališta Ivana pl. Zajca, prisjetivši se da je slične građevine vidjela u Agramu, Beču, negdje u Mađarskoj... Nigdje nikoga, a i nije bilo čudno jer je svijet do ranih jutarnjih sati slavio, te su još hrpe razbijenog stakla i bljuvotina  posvud  poput krvavih ispljuvaka označavala mjesta slavlja. Kasandra se još čvršće umota u ogrtač i, u sebi, nasmjehne: Pjesniku bi se ovakav prizor mogao svidjeti. Zatim se zaustavi na dogovorenom mjestu pri dnu gata Karoline Riječke - sirota žena, mislila je Kasandra možda jednog dana nju bude trebalo spašavati - spusti kovčeg i zagleda se u maglu koja je prekrivala morsku površinu i koja se činila sve gušćom. Odjednom se ukaže sjena u magli, a za tim začuje i prigušen rad motora. Brod drvena nadgrađa i pomalo egzotičnog izgleda, ali očito moćnih motora, upravo je prilazio mjestu na kom je inače usidren katamaran Novalja, ali ga sad nije tamo bilo. Netko je viknuo: Hiti cimu. Ali cima nije doletjela te se čini da je to bila samo predstava za moguće nepoželjne gledatelje. Spustile su se, međutim, klimave stepenice od bokaporte i na vrhu se pojavila vitka sjena kapetana. Nosio je tamnoplavi mornarski jaketon, bijele hlače od gruba mornarskog platna, čvrste crne cipele, a na glavi  pomalo otrcanu bijelu kapetansku kapu crna izlomljena šilta. U ruci je držao tanku java-cigaru a na lijevom mu je uhu visjela prava gusarska naušnica. Idemo! Gdje je naš putnik? Još nije došao? - njegov je glas nagoviještao prigušenu žestinu  i bespogovorni autoritet. Kasandra se nije uzbuđivala poznavala je ona svog prijatelja. Mirno se, nesigurnim stepenicama, penjala držeći u jednoj ruci kufer, a drugom se pridržavajući za labave konopce.  Kad je stigla na palubu, malo zadihana, osvrnula se i rekla: Čemu frka, evo ga, stiže pokazujući rukom na obalu. Doista, pjesnikova krhka figura u istom crnom odijelu od jučer, bez ogrtača i prtljage, brzala je obalom. U ruci je nosio samo jednu knjigu. Stigavši na palubu, pjesnik se nakloni znanici te kapetanu pruži ruku: Corto Maltese, ser. Za prijatelje samo Corto. reče kapetan ponešto žestoko stišćući pjesnikovu ruku. Pjesnik, začudo, uzvrati stisak jednako tako snažno, smješeći se: Janko. Janko Polić. Za prijatelje samo Kamov. Kasandra se sad već dala nazivati Cassandrom u znak napuštanja ovih obala, te ih uhvati pod ruku i zausti: Što čekamo: Hajde, kapetane, ravno kroz sedamnaestu dimenziju pa lijevo kroz crvotočinu. Kapetan se šaljivo namršti: Pa što ti o meni držiš, Cassandra, da je to Star Treck, a ja capt. Picard? Cassandra se zvonko smijala tako da su galebovi uplašeno stali kliktati nadlijećući pustu luku: Whatever moj prijatelju Corto,whatever. Nije važno, samo nas ti odvezi iz... uostalom kako se zvao ovaj grad koji smo upravo ostavili za sobom? U međuvremenu je okrenulo na buru.

EPILOG

Prvo je pala gromada-skulptura s mosta u rijeku. Zaškripalo je i zatutnjalo i − pljus. Ostala je zabodena nosom u blatnjavo riječno dno i tako je stajala sve do ljeta kad je rječica gotovo presušila, te su je izvadili dizalicom i odvezli u "Metis" na deponij krupnog  metalnog otpada. Nije istina da su je prepilili u podnožju kradljivci metala te im je, neplanirano, pala u vodu. Nije istina ni da su se ribice uplašile, niti one koje svojim mjehurićima daju oblik Eneo niti one koje ispuštaju struju mjehurića forme Rečina. Nakon trenutne usplahirenosti ribice su mirno nastavile plivati kako se i pristoji: niz-vodno pa uz-vodno.

Iz knjižnica su netragom nestale sve pjesnikove knjige, sve disertacije i referati, svi originali i plagijati, sve je, just like that, nestalo! No dobro imali su računalne zapise, lako su to rekonstruirali. Samo, originali nisu isto što i rekonstrukcije..

Stajao sam na obali skriven iza kontejnera, bljuvao sam uz kontejner a kad sam ih zamijetio, krv mi se sledila od njih i od ledenog prosinačkog jutra, meni prosjaku i pijancu. Vidio sam ih kako odlaze dok je pjesnik čupao stranice iz knjige i bacao u zrak. Stranice su lelujale u mokrom zraku, padale na morsku površinu, neke i na obalu. Jednu sam uhvatio i pročitao nestajuće, kišom razlivene, riječi :

 

                    Pero je moja truba i vasiona je jeka njegova;

                    smiješi se vječnost -zemlja nije umrla;

                   lome se krstovi i vrijeme ruši grobnice -

                   obijesna je pjesma moja: da žive živi!

 

PRIPOMENA:

Svi citati (pisani kurzivom) uzeti su iz 1) Janko Polić Kamov, Isušena kaljuža, izd. "Otokar Keršovani", Rijeka,1957 (uredio Dragutin Tadijanović), i, 2) Janko Polić Kamov, Pjesme i novele, izd."Privlačica", Vinkovci 1998. (urednik Vladimir Rem).

 

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana