SUŠAČKA REVIJA broj 65

 


UVODNIK

      Kriza je zakucala i na naša vrata. Sušačka revija odlučila je ovim brojem oduprijeti joj se još većim brojem stranica i još većim brojem naših priča. Kriza, naime, donosi nove izazove. Kao neprofitni časopis (i najtiražniji te vrste u Hrvatskoj) Sušačka revija se do sada morala boriti za mjesto između mnogobrojnih tiskovina, a sada kada mnoge od njih polako nestaju, stat će uz bok onih koji neće pustiti da ostanemo bez štiva koje nam je neophodno. Bez lažne skromnosti ubrajamo se upravo u takva štiva kojima nije u prvom planu zarada već neki puno važniji, plemenitiji ciljevi prema kojima stremimo objavljivanjem ovakvih priča kakve donosimo i u ovom broju i kakve smo objavljivali proteklih petnaest godina. Tko bi drugi, naime, toliko prostora poklonio nekim nama  važnim temama – Meriki u riječkom muzeju, Crikveničanu Dragiću i ostalim našim ribarima koji su dali neizmjerljiv doprinos razvoju svjetskog ribarstva, našim ljudima kao što su bili Zdenko Sila i Zoran Kompanjet bez kojih ne bi imali ni Perdicu ni crnike na riječkoj Rivi? Koliko bi se uopće znalo za takve naše ljude da ne postoje tiskovine poput Sušačke revije, jer upravo takvi časopisi sprječavaju da ljudi kojima trebamo podignuti spomenik (zašto to još nismo učinili?) ne padnu u zaborav kod većine. Kako bismo bez Sušačke revije doznali da je slavni Ernest Hemingway želio napisati roman o D´Annunzijevoj riječkoj avanturi, ali nije našao izdavača, kako bismo na jednom mjestu doznali koje su sve znamenite osobe, od Franje Josipa pa do onog drugog Josipa, ali Broza , posjetile Opatiju, gdje bismo drugdje pročitali kako je jedan Rabljanin bio suprugom posljednje kraljice Havaja?  Bez Sušačke revije i sličnih tiskovina do tih saznanja dolazili bismo puno sporije. Bez lažne skromnosti Sušačka revija je čuvar sušačke, riječke, primorske, pa tako i hrvatske, prošlosti i odupire se njezinom, i slučajnom i namjernom, prekrajanju, kao i upornom, slučajnom ili ne, ostavljanju Rijeke po strani kada su u pitanju povijesna i neka druga dostignuća. Stoga će i u ovom broju Revija dignuti glas protiv raširenog, a krivotvorenog, podatka kako je prva tvornica čokolade na ovim prostorima utemeljena negdje drugdje, a ne na prostoru današnje Zvonimirove ulice u Rijeci, kako je esperanto u Hrvata utemeljen negdje drugdje, a ne na Korzu, kako prva nogometna utakmica u Hrvatskoj nije odigrana u riječkoj današnjoj Baračevoj ulici, a pogotovo će podignuti glas protiv takvog neznanja kako se hrvatski grb u obliku šahovnice prvi put javlja u 16. stoljeću, iako svaki malo pismeniji stanovnik Hrvatske zna i za Bašćansku ploču i za jurandvorsku crkvicu podignutu znatno ranije. Netko će reći kako su to nevažne sitnice. Međutim, i te kako su važne. To je naša prošlost, naša povijest, naše vrijednosti koje otkrivamo i čuvamo upravo preko tiskovinama kakva je Sušačka revija. I zato nam i u kriznim vremenima valja izdržati i za početak ugledati se na bardu Kompanjeta, o kome pišemo u ovom broju, koji je tvrdio kako se treba smijati i vjerovati da će sve biti dobro. Što nam, zapravo, drugo i preostaje?

                                Ugodno čitanje,

                                                                      Alen Čemeljić                     

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana