Spavati, snivati.
Rijeka, Donja Drenova, Niz jedanaest, ulaz dva. Čovjek u stanu. Sjedi. Sijedi čovjek sjedi u stanu. Svjetlucanje ekrana, elektroni udaraju u katodnu cijev. Dnevnik. Svakidašnja jadikovka. Predsjednik ne misli da, ali misli. Premijer misli, ali ne misli, da. Rez. Malo, sasvim malo domaće ubojstvo. Rez. Domaće krave daju više. Rez. Gologuza obećava, ali malo daje. Rez. Strogi poslovni u Armaniju sebi uzima, a daje svima. Gologuzi Armani? Rez. Strane krave su. Rez. Lehman Brothers, ča Vas ni sran! Rez. Velika ubojstva, ali tamo vani. Masovna ubojstva. Isto vani. Tamo. Rez. Oni nas mrze a mi njih samo ne volimo.1:0 za nas.Rez. Rezati. Ante reže pršut, lipi veliki, reže Mate prijatelja u piću, baš ga je lipo zariza. Lokalno. A globalno? Granice padaju, lopta je u mreži. Rez. Lopta. Velika, mala, srednja, kožna, teniska. Skije. Rez. Na Kvarneru će biti, bit će na Kvarneru. Kiša.
San o Europi/ O Europo ugrabljena!
Ovo pučanstvo stalno nešto izvoljeva. Pučanstvu je, vjerujte, teško udovoljiti. Pučanstvo c'est moi! Građanina našeg svagdašnjeg daj nam. Sve bismo im činili, sve za njih, niš' za se. A, ne, nismo potpisali. A i da jesmo. Kao da nismo. A, to? To jesmo. Ali, ustvari, nismo. Ma, iskreno, ne mi. Oni. A da,to da. Mi, ali ne oni. Ne! Naša posljednja ponuda: Sve, ali Ništa.
Uništenje prirode pod motom napretka
I, tako, samo prolaze. Ni mrava ne bi zgazili. Dok njihovi najbolji prijatelji, ljudi, ostaju, ostajemo kod kuće. Što je pučanstvo krivo?Krivo je jer je živo. Ni mrava ne bi zgazio. Zgazila. Gazili. Ne. Pa još u djetinjstvu, kad smo bili jako mali, kad bi Majka, Mama, Mutter, Mother naša, odmjerenim rezom glavu kokoši odrezala, bemti glavu kokošju, trzala se dekapitirana trupina, u dvorištu obješena tjelesina, o konopcima je visio kadaver kokoši, tamo u dvorištu, tamo smo je zaklali. Kokoš jednu. Tamo smo mu zavrnuli vratom. Partneru njezinom. Kokotu, dakako, a štosmislio braco, brother. In arms. Oh brate moj, jesi li uopće ikad mislio dok si. Spavao? Ostajao doma?
Htio je biti kakav je nekoć bio netko drugi
Glad. Glad za životom. Za energijom. Život je vjeran pas. Ako nije gladan. Onda je gadan. Život ili pas? Energija je sve. I psu i životu. Život je paket energije u uvjetima oskudice. A nema za sve. To naglašava i prof. Dr. S. Chengich u uvodu svog znamenitog djela "O porijeklu opljačkanih bogatstava naroda" ( u engleskom prijevodu, pod dijelom promijenjenim, skraćenim naslovom: "An Inquiry into the wealth of the Nations" i uz pseudonim A. Smith, izdao Hartcurt Brace, NY). On, navodi da su oskudni resursi i neprijateljsko okružje krivi što se pučanstvo (izvorno u njegovu tekstu arhaizam: raja) loše hrani (citiramo): "nema što...treba, žuta zlata i bijela hljeba", iako su potencijalni prirodni resursi bogati jer (citiramo): "...Gacko polje lijepo ti si kad u tebi glada neima (pojam" lijep" tradicionalno se kao i "debeo" prevodi s "bogat"). Dalje autor raspravlja o porezima i prisilnoj naplati gdje se, razumljivo, stavlja na stranu progresivnog oporezivanja siromašnih uz prisilnu naplatu kad je to potrebno, uz uporabu nekih efikasnih naprava ( spominje tako "teška gvožđa i falake grozne" kao mjere zastrašivanja, ne samo zastrašivanja). Dobro sad. Svi nisu pozvani za stol. Od njih sedam gladuje jedan. Pa to i nije... Uostalom, porezi za to i služe. Pa ako i psi u azilima za napuštene. Pa ako i azilanti u psetarnicama. I zar nije danas? Zar je nekad? Bilo bolje?
Povijest je pripovijesti maćeha
Nije do povijesti već do pripovijesti. Biti dio pripovijesti,pripovijedati, kako onomad reče mudrac iz Schwarzwalda, znači već pribivati Povijesti jer ona da je kuća. Kuća je gdje? Tamo gdje je on. Bitak. Bitak još nije dobio bitku, ali ni po koju cijenu ne treba gladan o bitku pjevati jer želudac to slabo podnosi. Sapienti sat! I, nikad, baš nikad ne razgovarati s nepoznatim u Crnoj Šumi, pa se on i nazivao mudracem jer će vam sigurno uvaliti neku povijesnu knjižicu s velikim idejama. S crnom ili crvenom etiketom. A gdje je tu pripovijest? Evo je.
Priča priči grize rep
Četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, stoljeća dvadesetog, godine 19** , bljesnulo je s palube moćnog ratnog stroja u Zaljevu. Bljesnulo je i zagrmjelo. To je bilo sve što su ratni izvjestitelji, reporteri CNN-a, FOX-a i ini, gledajući kroz, kišom šibana, okna komandnog mosta SS INVINCIBLE, uspjeli vidjeti. Blijesak i grmljavinu.
Za njih je dalje gledala kamera ugrađena u "nosu" petnaestotonske leteće srebrne "cigare", što je u sebi nosila deset i po tona najrazornijeg eksploziva . Sve to je bilo vođeno najnovijim elektronskim sklopovima, tako novim i tako dobrim da je obavještajni časnik s oduševljenjem objašnjavao ono što je nazivao " pametnom" bombom nove generacije. Za samo nekoliko minuta, nevidljiva radarskim snopovima neprijatelja demokracije, stigla je na cilj. Telekamera u nosu zračnog monstruma, samonavođene rakete, eksplodirat će zajedno s prvom fazom bombe probijajući, uz tempirane eksplozije, sloj za slojem: Čelik-beton -pijesak-čelik -beton, devet metara debeli sloj utvrđenog bunkera . Strelovito, poput jahača tame, obrušila se na diktatorov utvrđeni bunker, bunker svih bunkera. Nema tog bunkera koji može izbjeći pametnoj bombi ( čemu navodni znaci, ima doista više vrsta pameti , kako je primijetio obavještajac na konferenciji za tisak ). Diktator i Otac Naroda koji demokraciju nije još upoznao, bio je od bombe gluplji ili velikodušniji. U svoj je bunker sklonio stotine žena i djece jer, tu će biti sigurni. I on je pogubljen, ali tek kasnije. Puno nakon što se to desilo stotinama žena i djece.Kolateralna šteta. Velika. Nažalost.
Teorijska teorija
Pri tomu se postavljaju dva bitna pitanja: 1) Što si mi doista možemo predočiti u prostoru? Možemo li si mi predočiti koliki je prostor uništenja jedne pametne bombe kad kamera u njezinu nosu (bez navodnika, ako je pametna zašto ne bi imala nos?) prestane slati sliku i ekran se pred dopisnicima-veteranima zacrni, a časnik za vezu izjavi, trljajući ruke: " E, pa gospodo, to je to! ". i 2) Što, doista, može postojati u prostoru bio on euklidski ili neeuklidski? Jer, ako je narečeni prostor beskonačan ( ne kažemo da JE beskonačan), onda Kain, uvijek iznova, ubija Abela, Avram diže nož na Izaka, Anton umlaćuje Bogoljuba, Bomboljub u zrak diže sad ovog sad onog ,Anđela truje Rahelu... i sve se događa uvijek iznova i na vjeki vjekov, jer je beskonačno mnogo prostora za beskonačno mnogo zlodjela a ni Danteov pakao, koliko golem bio, nema više od devet krugova. Ako je pak konačan ( NE kažemo da je), ako "samo onaj koji nož vadi" odgovara za zločin, nije li onda otrovno uvredljiva priča o bitku koji daje smirenje? Čija je onda osveta, kog će oplakivati zločinac a komu će odgovarati žrtva? O vremenu drugom prigodom. Na Kvarnere će bit. Bit će. Kiša.
Pričam ti priču gdje magarci...
Rijeka, Donja Drenova, Niz 11, ulaz 2, proljetnog dana mjeseca nisana, listovi slabašnog stabalca zasađenog pred ulazom u slavu useljenja još mladog para u novi dom. My home is my castle. I dolaska na svijet, kakav-takav on bio. Gemine/femmine I.M 1200gr i T.M. 1600gr. tjedana 33. Majka dobro, otac sjedi pred ekranom prije no što će se spustiti do rodilišta i dovesti novopridošlice. Prekrasan dan, dan dolaska. One dohode.
Stablo sporo raste, one rastu puno brže, Drenova je Donja, stan prizeman,mali ali s pogledom na komadić Kvarnera i Učku. Malo je tijesan, ali čeljad nije bijesna, bar ne uvijek. Ponekad. Na pučini, ispred grada, prijeteće silhuette bojnih brodova JRM. Čovjek koji sjedi pred ekranom i napeto gleda jutarnji Tv dnevnik manje je sijed no onaj s poočetka pripovijesti, ali i s više nade. Ostalo je isto. Sjećanja su plahe košute. Jata što bježe iz dohvata razuma. Brzinom svjetlosti. Sjećanje prikriva povijest ili se njome zakriva. Čija to sjećanja pripovijeda pripovijest? Njegovo?
Fijuk, blijesak i grmljavina sustižu jedno drugo. Susjeda Mira s balkona na vrhu zgrade viče tko zna komu, viče nama,viče CNN-u,FOX-u, ABC-u, HTV-u, viče nama svima: Most su pogodili!! Ljudi, mostsupogodili!! Ali nisu. Nisu pogodili Krčki most već skladišta na Kukuljanovu. Blijesak i bijeli užas zavladao je moždanim stanicama , sinapse su u komi a neuroni, jedan po jedan, ispadaju iz funkcije. Čovjek pali svoj stari, crveni golf. Samo da sad ne zakaže jebomuja! U rikverc! Udara slabunjavo stabalce zasađeno onda kad..., i pod gasom penje se uz brdo na cestu koja vodi na Gornju Drenovu. Poput mnogih drugih, jer jako je puno njih što jurcaju gore-dolje u potrazi za smislom i svojim bližnjima,na rubu incidenta, juri prema vrtiću. Juri da bi ih štitio, grlio, tješio, tješio sebe, tješio druge dok se gnjev penje uz krvne žile i udara u glavu. Što znači relativnost prostora i vremena? Tu i sada, u ovom odsječku, u ovom smrznutom kristalu sjećanja on ih nalazi. Tu su, pod stolovima, Tamara sa Semirom, Lukom, Lubotom pod jednim, Ivana s Danijelom, Marinom, Jakovom i Mašom pod drugim stolom. Blijede, ali pribrane, njihove "tete" kontroliraju stuaciju. O blagosti radovanja: Da svi oni jesu umjesto da nisu. Umjesto da su kolateralne žrtve.
U boj, u boj
Rampa je dignuta. Rampa je spuštena. Na rampi, drvenoj, obloženoj metalnim potpornjima,duguljasti metalni predmet nalik golemoj srebrnoj cigari marke Partages. Čovjek u zaklonu,odjeven u terliš, diže crvenu zastavicu otrcanih rubova. Blijesak, grmljavina, oblak pare, otegnuti zvižduk. Pa onda tišina i miris izgorjelog, mašinskog ulja. Tamo daleko, na pučini, tamo na palubama svojih ratnih strojeva, tamo u oklopljenim, ali nedovoljno bunkerima, tamo na Drenovi, Donjoj i Gornjoj i drugdje, pod stolovima, tamo na majčici našoj, Zemlji, sve je utihnulo. Broje se otkucaji, otkucavaju sekunde, kucaju srca poput preplašenih vrabaca: Sad će. Samo što nije. Možda ipak neće?
Ja ću budan sanjati
Tamara skuplja novac za azil napuštenih pasa i sprema ispit iz anatomije. Treba učiti o čovjeku, mnogo se toga o čovjeku da naučiti. Ivana spava i sanja referat iz anglistike, za koji točno zna kako će izgledati iako još nije napisala ni retka. Naslov će glasiti:
"Entropija u priči 'Entropija' Thomasa Pynchona". Čovjek, puno stariji od onog s početka priče, sijedi čovjek,umoran čovjek, uzima tv-upravljač, gasi svjetlucavi ekran. Gasi svjetlo u sobi stana na Donjoj Drenovi, Niz jedanaest, ulaz dva, prizemno. Svjetlo iz sobe iščezava brzinom samo njemu svojstvenom. Kojom se brzinom širi mrak u sobi, ima li on neku vlastitu mjeru brzine, recimo, brzinu mračnosti? Tu je negdje i mačak. Eno ga, udobno se ispružio na Planckovoj konstanti i drijema. Dosta je entropije. Spavati. Sanjati.
