SUŠAČKA REVIJA broj 65

 


razmišljanja

MÜNCHAUSEN & PRIJATELJI D.D., ZAGREB

Velid Đekić


Kraš - prvi proizvođač čokolade u jugoistočnoj Europi? Ne, jer je ta tvornica otvorena tek 1911. godine.

Volite li čokoladu? Prebirem mislima, nižem imena znanaca i prijatelja, onih s kojima sam u društvu svaki dan i onih s kojima se viđam povremeno, ali se ne mogu sjetiti nikoga tko bi na to pitanje pružio razočaravajući odgovor. Svima se lice smjesta razvuče u osmijeh.

Nisam drukčiji od drugih, pa mi je prije nekoliko dana, s pogledom na novootvorenu čokoladarnicu na Korzu, bilo ubrzalo ritam. Jest da je mjesto za moj ukus previše „šminkerski“, glamur kojim zrači privlači previše onih koji moraju vidjeti i biti viđeni, mjesto socijalne promocije dakle, što baš i nije moj žanr – ali na oltar majanskom bogu Ek Chuahu prinijet ćemo i tu žrtvu. Izdržat ćemo sve, samo neka je nama sjemenki kakaovca.          

No, ne znam koji me vrag tjerao da koji dan po otvorenju zavirim na Krašovu internetsku stranicu, pa da se moja čokoladna krv dodatno uzburka. Razlog? Lašteći imidž kompanije, na stranici se urbi et orbi daje na znanje: Kraš je otvoren 1911., kao prvi proizvođač čokolade u jugoistočnoj Europi.

Kako? Da nije greška? Ponovljeno čitanje kaže da zabuni nema mjesta. Uostalom, premda na otvorenju Choco bar bonbonnière (ah, taj hrvatski) nisam bio, novinski izvještaji vele kako je predsjednik Krašove Uprave, Nadan Vidošević, u prigodnu obraćanju, upro prstom u dojmljivu povijesnu dimenziju tvrtke koju predstavlja. Biti prvi, kako to gordo zvuči! I slatko? Na tomu mjestu Krašova čokolada poprima ponešto gorkaste arome. Ne zato što bi u njoj naglo porastao udjel kakaa, nego zato što vlastiti imidž Kraš pokušava graditi – neistinom.


Riječka tvornica kakaa i čokolade otvorena je u današnjoj Zvonimirovoj ulici 1896. godine. Radila je do 1908. godine.

Kao stanovniku grada na Rječini, odavno mi nije nepoznato da je u tom istom gradu radila Riječka tvornica kakaa i čokolade. Faktografija kaže kako je Tvornica započela radom 1896., u današnjoj Zvonimirovoj, nekoliko stotina metara zapadno od sjedišta Novog lista. Postojala je do 1908. Vizualni motiv kojim je nastojala učiniti svoje čokolade tržišno prepoznatljivim, motiv slona, dijelila je s proizvodima riječke Ljuštionice riže, iza koje su stajali zajednički financijeri. To što njezin prvi čovjek nije bio Vidošević (dužnost direktora Tvornice obavljao je Arturo Steinacker) i što je imala poslovno sjedište na riječkoj adresi Via Albergo Vechio 2, a ne na zagrebačkoj Ravnice 48, ne oslobađa Kraš obveze da u javnost izlazi istinitim podacima. Kao poslovni ljudi, koji znaju važnost tržišta, do Rijeke i njenih čokoladoljubaca držimo, za ne?

Slučajna greška, počinjena u neznanju? Hm.

ESPERANTO NAS NE SPAJA

Pomisli li tkogod kako se greška dogodila negdje „u prijevodu“, što će reći da za nju nisu krivi inicijatori priče, evo ponešto i u vezi s jezikom. Dok smo grickali čokoladu, brojni nas mediji ovih dana nisu propustili izvijestiti o vrijednom jubileju domaćih esperantista. Prosinca 2008., kažu, proslavljena je 100. obljetnica utemeljenja prve esperantske udruge u nas, zagrebačkog Društva hrvatskih esperantista. Podatak o početku njegova rada ima izvor na internetskim stranicama Hrvatskog esperantskog saveza. Štoviše, isti nas medij upozorava kako je Savez osnovan na zasadama Društva iz 1908., toga istog čiji se rad proslavlja (premda je pomalo nejasno o kojem je društvu iz 1908. riječ tragom informacije da je prosinca te godine održan sastanak posvećen osnivanju, a Društvo osnovano siječnja 1909.). 

Lijepo je od Saveza što misli na prethodnike, ali meni ipak dolazi da protrljam oči u nevjerici i zapitam se nad smislom pročitanoga. Kad god protegnem korak Korzom, s pročelja zgrade na adresi Korzo 18 promatra me spomen-ploča koja podsjeća kako je na tomu mjestu od rujna 1907. bilo sjedište Jadranskog esperantskog saveza, prve esperantske udruge u Hrvatskoj. Savez je okupljao 37 članova i njime je počelo organizirano djelovanje zagovornika Zamenhofova jezika na tlu Lijepe Naše.


Spomen-ploča na adresi Korzo 18 u Rijeci podsjeća nas na osnivanje prvog esperantskog saveza na Kvarneru 1907. godine

Što o riječkoj udruzi ima na web-stranici Hrvatskog esperantskog saveza, npr. u rubrici Počeci razvoja? Šutnja. Nije vrijedna spomena. Hrvatski savez spominje isključivo sebe, pozivajući se kontinuitetom na svojedobno zagrebačko Društvo. Po njegovu sudu, to mu daje za pravo sebe proglasiti nacionalnim savezom. Što bi to, međutim, moglo značiti, područje je nagađanja, pitanje je što znači pridjev nacionalno. Teritorijalnu pokrivenost ne (je li zg-društvo djelovalo u Karlobagu, Valpovu, Čabru i drugim sredinama?). Nacionalno isključiv sastav valjda također ne (drukčije je ružno i pomisliti, esperanto je zamišljen kao jezik spajanja, ne razdvajanja). Pozivanje na nacionalno u praksi se pokazuje tek alibijem za podcjenjivanje povijesnih zasluga riječke esperantske udruge – važniji je nečiji inicijalni sastanak od tada drugu godinu djelujućeg riječkog Saveza – u konačnici za falsificiranje domaće esperantske priče. Iz zagrebačke perspektive druge prebrišeš, proglasiš sebe jedinim i sam sebe slaviš!

DELEGAT HNS-A IZ 1873.

Stojim pred riječkom spomen-pločom i pokušavam dokučiti kako je takvo što moguće, ne nalazim razumna objašnjenja, pa razočaran odlučujem odustati. S noge na nogu valja mi smjerom iz kojeg sam došao. Blagdanski je šušur, Korzo načičkano prodajnim štandovima s kojih ne prestaju pozivi na kupnju. U vidokrug mi ulazi kontejner nakladničke kuće Adamić, pun knjiga, s njega me za rukav povlači reklama Kantrida bijelih snova. Kantrida bijelih snova, nogometna monografija? Ni kriva ni dužna, knjiga Marinka Lazzaricha inicira asocijativni slijed koji me opet odvodi na pogrešan kolosijek.

Prva nogometna utakmica u Hrvatskoj? Ako je vjerovati internetskoj stranici Hrvatskoga nogometnog saveza, dogodila se ona u Županji 1880. Ekipa u Zagrebu, koja uređuje stranicu, dočula je kako je bilo nogometa i u Rijeci, štoviše sedam godina prije, ali – za njih, kao da i nije. Nakon što se godinama odbijalo prihvatiti jednostavnu činjenicu da se na Kvarneru dogodilo ono što se dogodilo, za micanje Kvarnera iz vidokruga pronađeno je rješenje. Ono kaže: dobro, u Rijeci se nešto igralo, ali to nema veze s nama, u Rijeci su igrali Englezi, „ Hrvati nisu sudjelovali na ovim utakmicama“.

Što drugo nego tom tvrdnjom biti oduševljen, budući da ona pokazuje kako je HNS imao svoga čovjeka već na riječkoj utakmici 1873., a čovo je bio toliko pedantan da je stigao prebrojiti krvna zrnca igrača? Za razliku od njega, drugdje znaju kako je utakmicu odigralo osoblje Riječke tehničke tvornice (Tvornice torpeda), u kojoj su bili zaposleni velikim dijelom Hrvati, a tako je bilo i s protivničkom ekipom Državnih željeznica. Momčadi su izašle na prvi nogometni teren u Hrvatskoj, u današnjoj Baračevoj. Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak pišu u knjizi Rijeka nogometa 1873-1948. da je igralište imalo dimenzije 94 x 53 metra, te potvrđuju da su „u igru bili uključeni Riječani (domaći strojarski radnici koji su ipak činili nukleus Whiteheadove tvornice torpeda).“

Da ne bi bilo nejasnoća, mudroliju à la HNS dijeli i Hrvatski nogometni leksikon, što ga izdavački potpisuje Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Još ljepše, u njemu se Rijeka uopće ne spominje. Možda tek zato da se vidi kako između nogometnih i enciklopedijskih glava gdjekad u nas i nema ozbiljnije razlike.


Mustafa Nadarević karijeru je započeo na daskama amaterskog kazališta Viktor Car Emin u Rijeci.

Kad smo već kod Zavoda, evo još jedne radosne novosti. Listajući ovih dana stranice njegove Filmske enciklopedije, oko mi, igrom slučaja, privukoše retci o glumcu Mustafi Nadareviću. I? Leksikografi tvrde kako je glumačku karijeru započeo na zagrebačkim teatarskim daskama. Vjerovao bih ja njima, ali samo kad ne bih znao kako je Nadarević (zajedno s Lelom Margitić i Koraljkom Hrs), prije Zagreba glumio na pozornici – riječkog Amaterskog kazališta Viktora Cara Emina.

Pametnomu dovoljno? Dajmo, pustimo pamet, sve se čini da ona s ovom pričom ima najmanje veze. Nepametan kakav jesam, počinjem sumnjati u sve i svašta, pa u toplini doma svog zavirujem u stranice Hrvatskoga vatrogasnog saveza, naslućujući da bih tu mogao odhrliti u naručje novom veselju. Znate li kada je započela povijest organiziranog vatrogastva u nas? Ako je vjerovati onomu što se tamo može pročitati, prva sekvenca te vrste odigrana je u Varaždinu 1864. osnivanjem gradske postrojbe pod imenom Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor. No, k vragu, kako se u to uklapa činjenica da je gradski Vatrogasni zbor u Rijeci osnovan godinu prije, već siječnja 1863.? I to - svaka čast dobrovoljcima – kao profesionalna postrojba? Ne uklapa se nikako, pa su u sjedištu HVS-a odlučili na tomu mjestu pritisnuti tipku – Delete.

Hoćete li malo o darivanju krvi? Mislim, gdje ima vatre, ima i žrtava, a njima je civilizirano pomoći… Opet je sve u novinama, a one se, češće nego što nam se čini, drže podataka koje im prosljeđuju službene adrese. Kada je u nas započelo prikupljanje tekućine koja život znači? Tko je željan odgovora, uvijek može pomoći Hrvatski crveni križ, iz kojeg stiže informacija da smo u završnici 2008. obilježili 55 ljeta davanja krvi u organizaciji Hrvatskog Crvenog križa. Dakle, nulta je godina bila 1953.

Zar uistinu? U radnoj sredini koja mi nije nepoznata, u riječkoj Rafineriji nafte, skupina radnika priključila se akciji Općinskog odbora Crvenog križa 1952., a sljedeće godine osnovala i vlastiti Aktiv dobrovoljnih davatelja krvi? Zašto se Rijeku u toj plemenitoj priči ne spominje? Ako je tajna u tomu što se računa samo darivanje krvi u organizaciji Hrvatskoga Crvenog križa, zar Rijeka i njezin Crveni križ nisu u sastavu Hrvatske i njezinih organizacija? Ili nečija 1953. vrijedi više od nečije 1952.? Uostalom, što uopće mogu značiti obje godine znamo li kako je (bilježi knjiga Borislava Ostojića Rijeka humanosti) Udruženje dobrovoljnih davalaca krvi u Rijeci djelovalo već – 1946.?

Neka nama obljetnica, pomažu nam otvoriti oči!

NI ŠAHOVNICA NIJE ŠTO JE BILA


Svaki pismeniji stanovnik Hrvatske zna za crkvicu u Jurandvoru; u čiji je zvonik uklesana šahovnica.

Spletom okolnosti, nedavno se preda mnom našla tema vezana uz povijest šaha na riječkom području. Ne usuđujem se reći da sam sa drevnom igrom na 64 polja u posebno srdačnim odnosima, ali u svemu čovjek može naći nešto zanimljivo, pa se i tu nisam našao zakinut. Ukucavši u internetsku tražilicu pojam Povijest šaha u Hrvatskoj, na zaslonu se pojavljuje naslov ZG Chess (još jedna čestitka hrvatskoj jezičnoj samosvijesti!), u njemu pak, doista, rubrika Povijest šaha u Hrvatskoj. I što iz nje saznajemo? Za početak, podatak kako se hrvatski grb u obliku šahovnice prvi put javlja na portretu Fridrika III. Habsburškog iz 1508.

Naivan kakav jesam, dosad sam živio u zabludi kako je svaki iole pismen Hrvat čuo za crkvicu u Jurandvoru u kojoj je pronađena Bašćanska ploča, krucijalan hrvatski kulturni spomenik. Uklesana u zvonik crkvice, jedna nas kamena šahovnica promatra stoljećima. Nepoznato je otkad potječe, ali nije tajna kako je crkvica izgrađena oko 1100. Bilo je graditeljskih zahvata na njoj i kasnije, u 15. stoljeću, pa nije isključeno da je klesar učinio svoje u to doba. Bilo kako bilo, jurandvorska šahovnica starija je od one za koju znaju u Zagrebu između jednog i pet stoljeća. Premalo, predaleko.

Je li problem možda u Kvarneru? Bit će da jest, kako to potvrđuje i neisticanje na istoj internetskoj stranici podatka o prvom međunarodnom turniru na tlu Hrvatske, „gambitnom turniru“ u Opatiji 1912. Koga briga za činjenicu da je u njemu sudjelovao tadašnji svjetski prvak Emanuel Lasker, s njim odreda ponajbolji europski igrači toga vremena? Sama šahovska krema. Ali nećeš ti kreme koja ne zna doći na pravo mjesto, što jamačno nije Opatija.

Na istom mjestu nema ujedno spomena svijetu godinama poznate činjenice da je Robert Fischer, možda najveći um koji je sjeo za šahovsku ploču, porijeklom iz naših krajeva. Njegov je djed bio administrativni direktor riječke Rafinerije, stanovao je u današnjoj riječkoj ulici Podpinjol, pa se tu 1895. rodio i otac budućega šahovskog genija. No, možda je on genij svijetu, ne i nama, nipošto u mjeri da bismo ga uvrstili barem kao zanimljivost u nešto što za sebe tvrdi da je povijest šaha u Hrvatskoj.

BRČKO NA KVARNERU

Jesu li slična mentalnog sklopa pošteđeni u domaćim kulturnim krugovima? Posežući nedavno u knjižari za novoobjavljenom knjigom Ive Škrabala Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006), radoznalost mi nije dala mira, pa zavirih u početno poglavlje knjige. Čime me obradovalo? Tvrdnjom kako je prva filmska predstava u nas prikazana 1896., u Zagrebu, kako se prva stalna kino-dvorana otvorila 1906., u Zagrebu, također kako je prvi glumljeni film snimljen 1917., u Zagrebu (naziv mu je Brcko u Zagrebu).

Kako moja malenkost nije Brcko, pa nisam u Zagrebu, po dolasku kući posežem za knjigom Kinematografija u Rijeci, te se ponovo uvjeravam da su mi se u knjižari i upitnik i uskličnik pojavili iznad glave s pravom. Prva filmska predstava i u Rijeci je prikazana 1896., u rujnu, što znači prije zagrebačke, koja je održana u listopadu. U Rijeku je te godine stigao prvi putujući kinematograf u Hrvatskoj, u istom gradu je travnja 1906. otvorena prva stalna kinodvorana, tu je 1907. snimljen i prvi igrani film, Napad na Narodnu banku. Što mi je zaključiti nego da knjiga Kinematografija u Rijeci, premda objavljena prije desetak godina, do Zagreba nikad nije stigla, ni u stručne krugove.

Tu mi se na trenutak oči nakosiše i osjetih se Kinezom. Ne zbog Kineza, nego zbog saznanja da živim u državi kineskih zemljopisnih razmjera, u kojima zbog nepreglednih daljina jedan kraj države nema pojma što se događa u drugom.

Vraćam knjigu na policu i bavim se pitanjem treba li mi nakon svega - puknuti film? Možda je najbolje pustiti iz zvučnika malo nota, neće biti prvi put da dobra glazba učini čuda. Samo, molim, neka to ne bude jazz. Nije riječ o tomu da ne volim jazz, nego da on, ne znam zašto, ne voli mene. Barem kao čitatelja knjige Stjepana Brace Fučkara Hrvatski jazzisti, čije se drugo izdanje našlo u čitateljskim rukama 2008. Ni svih njenih 480 velikih tvrdoukoričenih stranica nije bilo dovoljno da autor podigne pogled izvan grada u kojemu živi. Protrčite li tim silnim stranicama, nećete naći gotovo niti jednog imena izvan Zagreba, ma koliko moćno povećalo držali u rukama. Da je Fučkar naslovio izdanje Zagrebački jazzisti, sve bi bilo kako treba biti, a ovako…

Nevjerojatna, onostrana ideja. Možda nisam shvatio poentu izdanja, možda knjigu valja čitati kao tekst žanrovski definiran fantastičnom prozom? Možda ga trebam prihvatiti kao dobrodošao poticaj, pa mi je što prije prionuti pisanju knjige o riječkim jazzistima, u njoj sve izvođače toga glazbenog pravca iz ostalih hrvatskih gradova isključujući, a potom knjigu nazvati također, s punim pravom, Hrvatski jazzisti? Zašto je Lazzarich napisao monografiju o HNK Rijeka pod upitnim naslovom Kantrida bijelih snova, kad je njezin naslov, bez izmjene ijedna slova, prema receptu à la Fučkar, trebao biti Hrvatski nogomet?

E moj, Ek Chuah, majanski bože zadužen za čokoladu, lako je tebi kad se na ovim zemljopisnim koordinatama pojavljuješ samo u obliku tamnih slatkih radosti. Šutljiv si, niti čitaš, niti čuješ, pa mi se sve nekako čini da ti se život  svodi na ludiranje u fontani Choco bara. A nas je osudilo na ludorije druge vrste, one u verbalnoj izvedbi brojnih ljubitelja Münchausenova nauka.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana