SUŠAČKA REVIJA broj 65

 


GENERACIJSKI JAZ

Alen Čemeljić

Ide vrijeme. Već smo dobrano načeli i 2009., a kao da je jučer dočekivana ta, govorahu, sudbonosna 2000. i 21. stoljeće, odnosno treće tisućljeće. Ona tako bitna 1990. koja nam je potpuno promijenila živote izgleda sada već jako davnom. Bebe što rodiše se tada danas su već na fakultetima. Studiraju i čude se našim nekadašnjim načinima studiranja: Preskakali ste predavanja? Kao što ni mi ne možemo baš shvatiti tu njihovu Bolognu i njihove domaće zadaće: Studenti i domaće zadaće! Ni oni nas baš ne shvaćaju. Kako ste živjeli bez računala, bez videorekordera odnosno DVD-snimača, kakvi su to ogromni crni DVD-ovi? pitaju za gramofonske ploče.

Neki drugi klinci što se rodiše te 1990. danas već tragaju za poslom, bježe od brodogradilišta, luke i ostalog teškog rada, okupljaju se oko mnogobrojnih kladionica i nadaju se velikoj lovi. Rođenima u vrijeme velikih povijesnih prekretnica nije uopće jasno kako smo bili ista država mi i Kosovo, primjerice. Ili pak Slovenija koja nam toliko otežava put prema Europskoj uniji. O Makedoniji i Srbiji da se i ne govori, prva zbog udaljenosti i jezične barijere, druga zbog rata. Pojam Jugoslavije izgleda im neobjašnjiv i stran kao što ni mi nismo baš najjasnije shvaćali priče naših nonića o austrougarskoj vojsci i Krležine priče o zelenom kaderu. Nosili ste školske kute?, iščuđavaju se. Nije bilo traperica? Ni satelitskih antena? Ni mobitela? Playstation, mp3, Word,… Kako se  moglo živjeti bez toga? Što su to telefonske govornice?

Puno toga, naravno, i nama je čudno. Automobili s treštećim basevima, na primjer. Ili SMS poruka: tnx. Doduše, neke novotarije koje smo najprije vidjeli baš u rukama današnjih teenagera zaista nam se sviđaju, nakon što smo ih upoznali, olakšale su nam život. Ali je ritam promjena prejak. Neki ga stižu pratiti, mnogi baš i ne. Nema puno vremena naviknuti se na novo. Naime, poslije mp3 stiže mp4, poslije kućnog računala stiže laptop, nakon laptopa blackbarry, nakon blackberija. Teško se ostaje u utrci, najprije te ostave za krug, pa za dva, dok si ti na Mozilli, oni su već na Facebooku, ostavili su te već za tri kruga, na kraju odustaješ prije prolaska kroz cilj. Shvaćaš kako ih više nećeš moći sustići, ali drago ti je što oni sve to savladavaju s lakoćom. Stasa sasvim neka nova generacija, tehnološki osvještenija nego ijedna ranije. Generacija budućnosti. S potpuno novim vrijednostima.

Stare vrijednosti, međutim, iščezavaju. Ne ostaju kao temelj. Nema više komunikacije. Pozdrav u portunu? Daleka prošlost. Čast iznimkama. Kućni red? Tišina između 15 i 17 sati? Strogi susjedi s prvog kata koji bi vas kao klince potjerali kući, jer mu u to vrijeme galamite pod prozorom? I bespogovorno slušanje, iako vam je to samo susjed? Kao da to nije nikad ni postojalo, iako nije prošlo tako puno vremena od tih dana. Tek dvadesetak godina u kojima ne samo da dobismo mnoštvo tehničkih noviteta, već se odnosi u društvu promijeniše za 180 stupnjeva. I život uopće. Ne čuje se više mamino pozivanje s prozora i balkona, djeca zapravo više nisu uopće na ulici i u parkovima, više nemaju žive već gotovo samo virtualne prijatelje, ni roditelji djece koja žive u istom kvartu više se ne poznaju. Tu i tamo se upoznaju, jer Vaš sin je mojemu nanio ozljede, a kaže moj odvjetnik… Odvjetnici? Sud? Zakon? U onom prijašnjem životu roditelji su bili stroži od bilo kojeg zakona, odvjetnici nam nisu uređivali život, nije nam palo na pamet tužiti nekog zato što nas je slučajno ozlijedio, nismo tu ozljedu kod kuće ni spominjali, dijelili smo istu bocu Cocte ispred dućana i nitko se nije zarazio, nije nam škodio  šećer u sokovima i nismo bili debeli, jer smo skoro cijele dane provodili vani igrajući se Nijemaca i partizana, kauboja i Indijanaca, Zagora i Komandanta Marka, jeli smo bijeli kruh, uživali u njemu i kile se nisu hvatale kao današnjim klincima.

Tko bi se od nas tada usudio tužiti starog gimnazijskog profesora iz zemljopisa zato što nas je ispitivao na školskim stubama za vrijeme velikog odmora? Jer, eto, nije stigao jučer za vrijeme sata. Nije važno što danas nema zemljopisa, pa učio si valjda za jučer?, odgovarao je na naše prigovore. Kakve tužbe i žalbe. Bili smo sretni do neba što smo uspjeli odgovoriti na tih nekoliko pitanja i dobiti dobru ocjenu. Naravno da smo nešto znali. Daleko više od onog što danas znaju diplomirani ekonomisti, ako je vjerovati rezultatima provjere njihova znanja koji su početkom godine izašli u javnost. Sarkozy je žena, kažu. Nehaj kula je u Našicama, Stradun u Splitu, a tamo negdje je i Kantrida. Četvrtina ispitanih pri traženju posla nije znala tko je Željko Rohatinski. Diplomirani ekonomisti koji ne znaju za guvernera Narodne banke! Kod onog starog profesora iz zemljopisa moralo se znati i tko je Hruščov i Andropov i Jaruzelski i Arafat i braća Kennedy, iako je to prije spadalo u povijesno nego u zemljopisno gradivo.

Pamtim jedinicu iz zemljopisa zbog Arafata, iako sam svo gradivo iz knjige znao za pet. I nitko ne bi podržao našu učeničku žalbu čak i da nam je pala na pamet. Nikakvo Učeničko ili slično vijeće, roditelji ponajmanje. Žalili smo se tek onako potiho kolegama u razredu. Onaj stari gimnazijski profesor što god učinio, bio je u pravu. Nije morao opravdavati ocjene i svoje postupke, odgovarati na žalbe, uvjeravati se s roditeljima, morao nas je samo naučiti. I uspijevao je u tome.

Ide vrijeme, nadolaze nove generacije, nove navike i običaji, autoritet više nije poželjan. Ni kod kuće, ni u školi, ni kod čuvara reda. Ne razumijemo se, kao što se različite generacije i ranije nisu razumijevale. Ali kao da je jaz sve veći. Razlika je postala suštinska. Ne razlikujemo se, naime, po vrsti Pampersica koje su se koristile jer mi smo piškili u krevet, nismo se vraćali kući da nam posprejaju ranu, nismo strahovali od trovanja, nismo nosili kacigu dok smo vozili romobil i rolšue ako smo ih imali. Ako nismo, radili smo karete. Ne razlikujemo se više po tome što mi volimo Tolkina, a oni nekog drugog pisca. Oni ne čitaju i ne vole knjige. Ni dječje ni one druge. Robinson Crusoe? Winnetou? Camus? Ne znaju za njih. Ljudevita Gaja nazivaju Ljudevit Gay. Ne razlikujemo se zato što volimo jednog, a oni drugog redatelja. Oni ne znaju tko je redatelj filma kojeg su gledali, nije im to bitno. Ne razlikujemo se zato što je nekada bila popularnija košarka, a danas rukomet. Oni odlaze na rukometne utakmice, ali ne zbog sporta. Čast izuzecima. Nije više razlika između rocka i popa, ne razlikujemo se zato što oni vole gledati Big brother, a mi bismo gledali neki drugi televizijski program. Mi televiziju više ne možemo gledati. To nisu programi koje smo nekada poznavali. Ni kriteriji. Medija je sve više, ali informiranost je sve manja, literatura je sve dostupnija, ali obrazovanje sve slabije i sve je manje na cijeni, jaz među generacijama je, čini se, sve veći, veći i veći. Htjeli mi to priznati ili ne.

 

KRIZA

 Još jedna u nizu za nas koji žive na ovim prostorima. Za bogati Zapad kriza nakon dugo vremena. Ova bi, kažu, mogla potrajati i srušiti stupove zapadnog društva. Velika poduzeća u svijetu zovu države u pomoć, Kupujmo naše više nije samo hrvatska parola. Isto izvikuju i američki predsjednik Obama, i Francuzi i Nijemci. Zapadne države više se ne ustežu pomoći poduzećima što zapošljavaju tisuće ljudi, tržište očito više ne može samo. I hrvatska poduzeća traže pomoć države, u prvim mjesecma ove godine izgubljeno je već 50 tisuća radnih mjesta u industriji, mnogi najavljuju zatvaranje, traže od države da poštuje rokove plaćanja. U suprotnom slijedi propast.

Kriza uzima maha. Doduše, još je ne zovu krizom, već recesijom. Traži se izlaz. Hrvatska, kao i sve zemlje Zapada, vratit će se, po svemu sudeći, domaćoj proizvodnji, a odbacit će uvoz jeftine, često i nekvalitetne robe. Ali Rijeka i Hrvatska više nemaju ni Torpeda, ni Tvornice papira, ni Tvornice konopa, ni Benčića,... Za ponovno podizanje proizvodnje treba vremena, vremena kojeg nema previše. Jer mnogi će u međuvremenu ostati bez radnih mjesta, 60 posto hrvatskih industrijalaca smanjit će broj zaposlenih, dnevno nestaje 150 radnih mjesta, gotovo jedna cijela tvornica nestaje u tjedan dana. U Europi će bez posla, kažu crne najave, ostati nekoliko milijuna ljudi. Kažu kako iz ove krize nećemo tako brzo izaći. Ni Europa ni mi.


Kuna se još drži, ali samo zahvaljujući
Željku Rohatinskom, guverneru HNB-a i
heroju kreditima izmučene Hrvatske.

 

Kuna

   Krediti su dospjeli na naplatu. Ne samo oni hrvatski. Istočna Europa u kratkom roku mora austrijskim, talijanskim, grčkim, švedskim i belgijskim bankama vratiti čak 1,7 bilijuna dolara kredita, od čega čak 400 milijardi ove godine, što odgovara trećini godišnjeg proizvoda cijele regije. Zapad, kojeg trese kriza, traži natrag svoj novac, Niti Rusija ne otplaćuje lagano svojih 500 milijardi dolara kredita, ali Rusija ima naftu, ima plin, ima brojna druga bogatstva. A ostali? Baltik, Mađarska, Balkan, sve je to jednaka priča, pisao je ove zime engleski Daily Telegraph . Bilo je to ludilo posuđivanja, i od strane klijenata i od strane banaka.

Ludilo koje smo mogli promatrati i u Hrvatskoj. Krediti podizani za prometnice koje se ne mogu isplatiti, krediti za mostove bez kojih se može, krediti za rukometne dvorane, krediti za preskupe automobile, skijaške aranžmane, vile na brdima iznad najvećih gradova. I svi malo mudriji pitali su se – do kada? Kada će tome doći kraj, jer nije bilo teško shvatiti kako se bez proizvodnje vlastitih proizvoda koje treba plasirati u svijet, ne može dugo živjeti. Život na dug iscrpljuje, i na kraju je iscrpio cijelu Istočnu Europu, čije valute tonu. Poljski zlot prepolovio se prema švicarskom franku, a čak 60 posto poljskih stambenih kredita izraženo je baš u švicarskim francima. Švicarci su ostavili traga i u Hrvatskoj, kreditne stambene rate od 5 ili 6 tisuća podigle su se na deset tisuća kuna, krediti u švicarskim francima nekada tako primamljivi pokazali su se varljivima. Kuna se još uvijek drži, ali samo zahvaljujući Željku Rohatinskom, guverneru Hrvatske narodne banke, koji ne dopušta deprecijaciju kune unatoč žestokim pritiscima inozemnih banaka. Rohatinski je postao posljednji čuvar standarda zaduženih hrvatskih građana koje bi deprecijacija kune odvela u siromaštvo. Guverner HNB-a, kojeg je mjesečnik The Banker proglasio najboljim svjetskim guvernerom u 2009. godini, postao je herojem većeg dijela Hrvatske. Barem za sada dokle god izdržava u svojem naumu.

 

Brodogradnja

   U crnohumornim vicevima arheolozi bi uskoro mogli kopati na području naših današnjih brodogradilišta. Nadajmo se ipak kako će to ostati samo vicevi na vlastiti račun, jer što izravno što neizravno od te djelatnosti na riječkom području živi oko 20 tisuća ljudi. I ako nešto od silne propale industrije želimo sačuvati, onda je to upravo brodogradnja, o čijoj se sudbini cijele zime razgovaralo i pregovaralo u Rijeci, Kraljevici, Splitu i Bruxellesu. Hoće li ih budući kupac u skoro vrijeme pretvoriti u nešto drugo dočepavši se tako sjajnih terena uz samu obalu? Treba li ih, međutim, uopće privatizirati ili ih označiti kao jednu od strateških grana do koje je državi izuzetno stalo? Ili ipak slušati zahtjeve iz Bruxellesa? Nije li, međutim, i Island postupio kao i Hrvatska kada su mu se banke našle pred propašću, nije li isto učinila i jedna velika bogata Njemačka sa svojom Deutche bankom, nije li podržavila jedan dio Opela? Zar nije, zapravo, privatizacija svega i svačega prošlo vrijeme? Možda dolazi potpuno novo doba bez MMF-ova koji diktiraju malim i slabim državama što moraju učiniti sa svojim vlasništvom dovodeći pritom mnoge od njih do bankrota, poput Mađarske koja je založila svu svoju imovinu kako bi dobila silne milijarde eura ne bi li oporavila svoje gospodarstvo. Čeka li ista sudbina i Hrvatsku, koja je povećala svoj izvoz za 19 posto, ali nažalost, i uvoz za 20 posto, pa je tako uvoz pokriven tek s 47 posto izvoznih roba?  A upravo su brodovi najveći naš izvoz, ali brodovi u koje će biti ugrađen naš čelik, proizveden u našim željezarama, nažalost propalim u pretvorbi koju će se spominjati još desetljećima. Što nam u budućnosti treba?, pitali su početkom godine stanovnike pojedinih regija u Hrvatskoj. Splićani se protive izgradnji naftovoda, Karlovčani izgradnji baze NATO-a u njihovoj blizini, Zagrepčani žele mogućnost okupljanja na Markovom trgu, a Primorci se bezrezervno odlučiše za brodogradnju i LNG terminal u Omišlju. Ne slučajno, jer što smo bez brodogradnje, bez brodograđevnih i pomorskih škola i fakulteta? Regija bez identiteta. LNG? To je već druga priča.

 

Plinska kriza

Sukob Rusije i Ukrajine, zbog kojeg je Europa u vrijeme najvećih hladnoća mjesec dana ostala bez ruskog plina, pokazao je još jednom koje države žive od danas do sutra, a gdje se život planira, gdje postoje rezerve i izlazi u slučaju kriza i neugodnosti. Zbog nedostatka plina iz Rusije smrzavali su se ljudi u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Rumunjskoj i Bugarskoj, a postojala je opasnost, ako plinska kriza duže potraje, kako i hrvatski domovi neće biti zagrijani. Plinska kriza otvorila je pitanje energetske strategije Republike Hrvatske koju ni dan-danas nemamo, iako se silno priča i o LNG-terminalu, o eventualnim nuklearkama, o vjetroelektranama i drugim obnovljivim izvorima energije. Danas, već dvadeset godina nakon osamostaljenja, Hrvatska još uvijek nema ni gospodarsku, ni energetsku niti ima ijednu drugu strategiju. Da ne govorimo kako u vremenima krize i recesije dok države na zapadu svojim intervencijama spašavaju i banke i mnoge druge tvrtke, Hrvatska još uvijek razmišlja kako se riješiti državnog vlasništva, kako da sve rasproda u nadi kako će brigu o svemu preuzeti netko drugi. Dvadeset godina lutanja i praznih priča u kojima još uvijek nismo našli tko će od nekoliko preostalih hrvatskih tvrtki sudjelovati sa svojim kapitalom u tih 25 posto vlasništva nad terminalom za ukapljeni plin u Omišlju, dvadeset godina u kojima nismo uspjeli pronaći na koji način valorizirati stoljeća tradicije i znanja naših ljudi u poslovima vezanim za more, dvadeset godina u kojima nismo uspjeli riješiti granične probleme ni s jednom državom iz nekadašnje Jugoslavije, u kojima smo od jedne do druge vlade slušali kako će se Hrvatska prilagođavati Europi nadajući da će nam ta Europa otvoriti vrata, kao da ćemo tamo pronaći spas za sve nevolje i krize. Kao da još jučer nismo živjeli u nekoj drugoj zajednici koju je potresala kriza i kao da se ne sjećamo kako u takvim kriznim vremenima svatko gleda najprije sebe, a tek onda drugoga. Upravo zato jer su imale dovoljno plina za sebe, Austrija, Njemačka, Italija te ostale zapadne zemlje mogle su u vrijeme najvećih hladnoća ustupiti nešto plina i Balkanu. Tako će biti i u nekim drugim budućim krizama. Ove zime dobili smo još jednu lekciju, pitanje je samo jesmo li nešto i naučili?


Dimnjak termoelektrane u Kostreni vidi se iz gotovo svakog dijela Rijeke. Ne sviđaju nam se ni termoelektrane,
a kamoli nuklearke koje niču širom svijeta. Srećom, za sada se u Hrvatskoj neće graditi, jer kakve smo sreće i
kako nas povijest uči na primjerima Diokija i LNG-a, i nuklearka bi se vjerojatno gradila u riječkom okružju.

 

Nuklearka

Ne sviđaju nam se. Ali postaju sve popularnije širom svijeta. Grade ih Finci, Nijemci, Britanci, najavili su to i Poljaci, Slovenci, Talijani, čak i Švedi poznati kao protivnici gradnje nukelarnih elektrana. Gradit će je i Hrvati, ali ne kod svoje kuće, već na albanskom tlu u suradnji s Albanijom, naravno. Pitanje je samo hoće li Hrvatska za to imati novaca, jer nuklearka snage 1000 megavata košta 2 i pol milijarde eura, a u Hrvatskoj se teško pronalazi partnere i za četvrtinu vlasništva nad LNG terminalom što će se graditi na našem tlu.

Širom svijeta trenutno je u pogonu 439 nuklearnih reaktora, (najviše u SAD-u, Francuskoj i Japanu) grade se 33 nova, a planira ih se još 316. Svijet je, dakle, odlučio unatoč strahu od Černobila. Nuklearke proizvode velike količine jeftine energije, ne stvaraju stakleničke plinove, postrojenja su, kažu, sve sigurnija, pa se Černobil ne bi smio ponoviti. Tvrde nam kako je to, uostalom, bila jedina nuklearna nesreća. Bilo bi lijepo moći vjerovati. Bilo bi lijepo imati povjerenja, međutim u ovom plutokratskom svijetu u kojem se ratovi vode zbog profita, zbog nafte, zbog interesa male skupine ljudi… Lijepo bi zaista bilo vjerovati kako će oni koji su izabrani i plaćeni da vode zaista i voditi. Odlučno i nepotkupljivo. Lijepo bi bilo ne sumnjati neprekidno, ne tražiti u svemu nečiji privatni interes, ne opterećivati se teorijama zavjere. Bilo bi lijepo, ali... Kao što bi bilo lijepo znati kako se radi sve što je moguće da bi se za proizvodnju energije iskoristili mnogi naši obnovljivi izvori - od silnog vjetra, sunca i geotermalnih izvora, svih onih Božjih darova što dobismo sasvim slučajno, samo zato što se nađosmo tu na ovom lijepom dijelu našeg planeta.

 

Ivana, Ika, Ida...

   Krasna su imena dobila naša plinska polja u Jadranu. Lako ih je pronaći: Ivana, Ika, Ida, Anamarija zapadno od Pule, te Marica i Katarina južno od Pule i zapadno od Zadra. Lako je pronaći i podatke kolike su plinske rezerve na tim poljima (skoro 30 milijardi kubičnih metara), ali zanimljivo je, iako se radi o nacionalnom blagu kojeg uz pomoć talijanskog partnera crpi INA – još uvijek dobrim dijelom javno hrvatsko poduzeće nigdje nema javnog podatka koliko od tog plina ide susjednoj Italiji. Sve je pokriveno velom poslovne tajne.

Kao što nije poznato ni koliko jedno drugo javno poduzeće – HEP − gubi proizvedene električne energije. Prije pet godina bilo je to vrlo visokih 23,5% energije, čime je ujedno to poduzeće postalo najveći potrošač struje u Hrvatskoj, dok je europski prosjek još prije dvadeset godina bio oko 7 do 8 posto energije predane potrošačima. Novih podataka, zanimljivo je, o izgubljenoj energiji nema.

Ne gubimo samo energiju. Gubimo i vodu. Rijeka je iznimka u Hrvatskoj, pa se gubitak vode iz cijevi kreće oko 19 posto, ali samo zbog velikog, ali i još uvijek nedovoljnog ulaganja u obnovu vodovodne mreže. U ostaloj Hrvatskoj zbog lošeg stanja vodovodnih cijevi gubimo 45 posto vode, u Zagrebu iz cijevi isteče 40 posto nafte 21. stoljeća. Gubimo zbog toga, kažu, skoro 300 milijuna eura godišnje.


Čak 6 milijardi kuna koštale su nas, porezne obveznike, dvorane za svjetsko rukometno prvenstvo. Rijeka, srećom, u tom ludilu nije sudjelovala, ali zato rukometni dom na Zametu gradi sama.

Što nam pokazuju svi ti naši primjeri? Kako i ono što se zove javno, u Hrvatskoj to nije. Kako se ono što je naše, a plin u moru kao i sva druga bogatstva pripada svima nama, prodaje po cijeni koja je potpuno nepoznata, kako se nečijim nemarom i neulaganjem gubi 2 milijarde kWh, kako se rasipamo vodom, umjesto da je prodajemo, kako smo izuzetno slabi gospodari koji se prema bogatstvu odnose kao da pripada nekome drugome. Osim što smo mu dali naša imena. Ivana, Marica, Katarina... Talijanima imena tih plinskih polja nisu bila bitna. Bitna im je bila samo zarada. Kolika je, vjerojatno nikada nećemo doznati.

 

Kruha i igara

   Prošlo je i rukometno ludilo. Dva tjedna Hrvatska je živjela u znaku rukometa, finale Svjetskog prvenstva, između Hrvatske i Francuske, pratilo je čak milijun i pol naših ljudi. Hrvatska je postala viceprvakom svijeta, rukomet se potvrdio kao najuspješniji hrvatski sport, milijuni u Hrvatskoj zaboraviše na trenutak na recesiju, moguće otkaze, nemogućnost otplate kredita i ostale životne teškoće. Ali samo na trenutak, samo na dva tjedna, jer već sutra, nakon prvenstva, uslijedio je povratak u zbilju. Ostalo je zapisano svjetsko srebro, ostale su i nove dvorane, ali i računi za njih. U milijardama. Čak šest milijardi kuna, naime, koštala je nas porezne obveznike izgradnja sportskih dvorana u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Poreču i Zadru, od kojih je samo ova posljednja građena s dugoročnim planom, dok su ostale sagrađene na brzinu i bez jasne računice kako će ih se održavati i trebaju li gradovima tih veličina toliki dvoranski kapaciteti. Treba li Splitu unatoč tome što je nadaleko poznat kao izuzetno sportsko središte dvorana od 12 tisuća mjesta? Znaju li Zagrepčani kako će idućih 28 godina plaćati investitoru Ingri zakup te iste dvorane čak 7 i pol milijuna eura? Ispada da će Ingra na tom poslu zaraditi nakon 28 godina čak 130 milijuna eura. Varaždinci će idućih 25 godina investitoru mjesečno uplaćivati 2,8 milijuna kuna, Osijek pak nema novaca za održavanje nove dvorane, a porečka je dvorana umjesto početne cijene od 60 milijuna koštala dvostruko više. Da, bili su to dani ludila u Hrvatskoj, Hrvati su bili zaluđeni rukometom, a gradonačelnici i Vlada koja je potpomogla izgradnju dvorana pokrivajući 50 posto troškova ponašali su se kao pijani milijarderi koje nije briga za sutra. Jer danas se živi. Možda nakon što je cijela priča tako završila i nije velika šteta što se Rijeka nije pojavila među imenima domaćina bez obzira na rukometnu tradiciju na Kvarneru, bez obzira na mnoge velike rukometaše koje je dala, pa i u toj posljednjoj srebrnoj medalji koju je sa svojim kolegama osvajao Riječanin Mateo Hrvatin. Lijepo je ponekad biti malo lud i otkačen, ali sve ima svoje granice. I cijenu.


Na Kantridi niče atletska dvorana za neke nove
 Sušnje i Begićke.

Atletska dvorana

Rijeka nije dobila novu veliku dvoranu. I zaista vjerujemo onima koji govore kako nam nije potrebna. Ona koja se gradi kao rukometni dom, i to baš na Zametu, najjačem središtu našeg rukometa, sasvim nam je dovoljna. Dvoranu mladosti bi, međutim, voljeli vidjeti obnovljenu i najzad do kraja završenu. Svjetsko rukometno prvenstvo bilo je prigoda, ali, eto, nije iskorištena. Dobit ćemo, međutim, atletsku dvoranu i najzad pristojne uvjete za sve bazične sportove. Plivači su dobili bazenski kompleks, gimnastičari obnovljenu dvoranu na Belvederu, sada najzad i atletičari dobijaju svoj dom na Kantridi. Za nove Sušnje i za nove Begićke. I ne samo to. Dobili smo i atletski miting. Nadajmo se, ne samo za ovu godinu, jer Riječani su punom i prepunom Dvoranom mladosti, u koju nisu uspjeli ući svi zainteresirani, pokazali koliko im je draga atletika i vrhunske priredbe uopće. Za sada smo gledali samo skakačice u vis i sjajnu Blanku Vlašić. Ali vjerojatno neće stati na tome. Siječanjski miting, najavljeno je, ponovit će se i iduće godine. To je ono što cijenimo, a ne razbacivanje novcem, priče o novom stadionu kojeg bi možda napunili dvaput u godinu dana kada nas posjeti nogometna reprezentacija, priče o Europskom prvenstvu u nogometu kojeg ni u snu kraj jakih igrača ne možemo dobiti i za koje u krajnjoj liniji nemamo infrastrukturu ni novac da je izgradimo. Budimo primorski skrbni. Gradimo zaista ono što nam treba i ono što možemo. Neke stvari su ipak za bogatije od nas.

 

Plivanje

   Mnogi će reći kako baš Rijeka nije bila primorski skrbna kad su u pitanju bazeni na Kantridi. I nije kada je cijena tog kompleksa u pitanju, ali tako nešto nam je zaista trebalo. U ime svih generacija vaterpolista i plivača, u ime sve one djece koja su trenirala pod balonom, u ime svih onih naših sjajnih, a često u medijima zapostavljenih sincro-plivačica koje su na treninge dolazile u cik zore, najzad i u ime svih građana nesportaša koji su se željeli rasplivati tijekom zimskih mjeseci. Nitko neće moći reći kako su riječki bazeni bačen novac, to će moći demantirati iskorištenost svih tih bazenskih kapaciteta. Istina, moglo je biti jeftinije, ali zar Rijeka ne zaslužuje takav kompleks? I onakvo europsko prvenstvo u plivanju za vrijeme kojeg se u prosincu prošle godine riječko ime moglo vidjeti na gotovo svim satelitskim kanalima – od talijanskih, preko njemačkih do britanskih. I onakvo veselje naših ljudi nakon odličja Sanje Jovanović i Duje Draganje. Naravno da zaslužuje, zaslužila je i puno ranije, još u vrijeme kada su Mediteranske igre otišle južnije, a da ni danas nitko ne zna koji je bio pravi razlog. Ali nikad nije kasno, jer u novim bazenima uskoro ćemo sigurno dobiti nove prvake i nove rekordere.

 

Randić - Turato

   Riječki dvojac ide dalje. Ima zasigurno onih koji baš ne ljube modernu arhitekturu, pa će na projekte poput Zagrada, nadogradnje zgrade Mladosti na Korzu, i Aulu Ivana Pavla II. na Trsatu vrtjeti glavom ne znajući kako da ih ocijene, ali mnogima se ona siva zgrada na Korzu sviđa, iako će je neki drugi krstiti zatvorom, dok je aula na Trsatu pak proglašena najboljim arhitektonskim ostvarenjem u 2008. godini i nagrađena je strukovnom nagradom Viktor Kovačić. Mnogima se ne sviđa ni planinarska kuća pored Bonavije, skeptični su i oko projekta Ljetne pozornice u Opatiji, ali, s druge strane, gotovo da nema niti jednog prigovora na projekt pješačkog mosta na Vratima Jadrana. Djela arhitekata  kao i sva druga javna djela podložna su sudu javnosti, koja je vrlo rijetko nepodijeljena u pohvali ili osudi nečijeg djela. Tako su i mišljenja javnosti o radu uspješnog riječkog dvojca podijeljena, ali nitko ne može negirati kako se radi o najuspješnijim hrvatskim arhitektima mlađe generacije koji će nakon Rijeke, Istre, Krka ostaviti traga i na Lošinju, i to tamo gdje su trag željeli ostaviti svi koji se bave arhitekturom. Budući muzej u Palači Kvarner, gdje će trajno biti izložen Apoksiomen, bit će realiziran upravo prema zamisli riječkog dvojca, tako da na kraju priče o Apoksiomenu, za kojeg smo strahovali da će se nastaniti na kontinentu daleko od mjesta gdje je pronađen, možemo reći : Ne samo da će se Apoksiomen vratiti kući već su naši Primorci ti koji su osmislili spektakularno rješenje za njegovo udomljavanje, što će, najavljuje se, zadiviti svih. Ne samo u Hrvatskoj. Apoksiomen će dobiti dom kakav zaslužuje. I to zahvaljujući uspješnim dečkima iz Rijeke – Saši Randiću i Idisu Turatu.


Ranokršćanski mozaik u središtu Rijeke tek je nakratko bio izložen pogledima brojnih znatiželjnika. Uskoro bi se trebalo naći rješenje da se, kad god poželimo, možemo diviti njegovoj ljepoti. Do tada opet je prekriven asfaltom. Nadajmo se za kratko.

 

Mozaik i sarkofag

 Tko zna, možda će i uređenje Trga pul Vele crikve jednog dana biti djelo Randića i Turata. Do tada ranokršćanski mozaik koji je opet prilikom arheoloških iskapanja na kratko ugledao svjetlo dana da bi ga pogledali i fotografirali mnogi Riječani, opet je zatrpan. Ali valjda ne za dugo. Jer uvjet je svima koji se kandidiraju na natječaj za uređenje tog dijela središta Rijeke da mozaik bude dostupan oku svih koji ga žele vidjeti. Kroz staklo, ili kao replika na betonskoj površini ili na neki drugi način pitanje je struke i ocjenjivačkog suda. Samo da to bude što brže, da najzad barem dio našeg bogatstva bude nam dostupan kao što nam je od početka ove godine dostupan i kameni sarkofag iz 4. stoljeća što je svojom pojavom obradovao arheologe dok su kopali kod Kosog tornja, kao što bi nam trebale biti dostupne brojne druge zanimljivosti iz riječke povijesti, toliko bogate da bi grad poput Rijeke morao imati zaseban povijesni muzej odvojen od sadašnjeg Pomorskog i povijesnog muzeja. Kao što bi trebao imati i nacionalni muzej pomorstva smješten u grandioznim lučkim skladištima koja se odavno više ne koriste, prepuštena su propadanju, a mogla bi se iskoristiti samo da je malo više volje i ideja. Novca se uvijek nađe i za puno manje važne stvari. A Guvernerova palača?Što bi tada s njom?, upitat će se mnogi. Prepustimo je svrsi za koju je i građena.

 

Astronomski centar

   Toliko je simbolike ugrađeno u novi Astronomski centar. Prvotni objekt na Svetom Križu građen 1941. kao vojna utvrda pretvoren je u prekrasno zdanje s čije se terase od nekoliko stotina kvadrata pruža predivan pogled na more, ali i na brda u pozadini. Kao i vojarna na Trsatu, građevina koju smo i do sada pohodili zbog prekrasnog vidika pretvorena je u mjesto i za odmor, i za razonodu, i za učenje i za izložbe i za znanstvene skupove. Kao da je i ovim realiziranim projektom još jednog znamenitog riječkog arhitekta Vladija Bralića  Rijeka željela pokazati kako želi put visina, kako se želi orijentirati na znanje i obrazovanje, kako želi koristiti to ogromno znanje njenih stanovnika koji se skoro pred cijelo desetljeće dosjetiše kako bi se baš na Kuli na Svetom Križu moglo organizirati astronomsko društvo. Rijeka je dobila planetarij i više od toga, u što je uloženo 12 i pol milijuna kuna, i to u Međunarodnoj godini astronomije. Svemir je pred vama, na vama je da ga otkrijete.

Mom zavičaju

      Niš nema lipjeg od mog zavičaja i tega mesta kade san se rodil, od moga kršnega primorskog kraja.... Ima li za nas Primorce ljepših stihova od tih? Ima li pjesme koju bi radije poželjeli za primorsku himnu? I onda se netko dosjeti kako bi trebalo promijeniti stihove ne bi li pjesma Vjekoslava Kneževića postala svečanom pjesmom Primorsko-goranske županije i kako u tekst treba ubaciti i nešto goranskoga. Kao da Gorani za svoj zavičaj ne misle kako je ljepši od bilo kojeg drugog i kao da Gorski kotar nema krša zahvaljujući kojemu i imamo toliko vodeno bogatstvo na riječkom području. Pjesma pjeva o našem zavičaju i tu pjesmu pjevaju i Primorci i Gorani, i to upravo onako kako ju je i napisao Vjekoslav Knežević maštajući o svom rodnom kraju daleko u zemunskoj bolnici. Pjesma je postala, prenoseći se s generacije na generaciju, ono što se danas naziva evergreenom, postala je jednom od naših najomiljenijih pjesama, postala je nešto nedodirljivo. Koliko su političke slijeposti pokazali zastupnici skupštine Primorsko-goranske županije usudivši se dirnuti u nešto tako sveto! Mijenjati stihove koji nas vežu uz naše tlo. Kao da i sami nisu prvenstveno Primorci, a tek onda političari. Da ne govorimo kako je i Sušak nestao iz pjesme koja bi se mogla nazvati i sušačkom himnom. Sve to, naravno, bez suglasnosti autora kojeg već odavno nema, a nema ni njegovih nasljednika. Vjekoslav Knežević ostavio nam je Mom zavičaju i Od Sušaka pa do lipe Boke, pjesme koje su naše blago. Ima li itko prava da ih mijenja i prilagođava nekom teritorijalnom državnom ustroju kojeg možda već sutra ili prekosutra više neće biti? Ustroji se, naime, mijenjaju, a mi smo uspjeli opstati i opstajemo. Zajedno s našim pjesmama, odnosno možda baš zahvaljujući njima. I vjeri kako zaista niš nema lipjeg od našega kršnega primorskog kraja.


Sjajna naša Snježana! Nakon olimpijske bronce titula europske prvakinje

 

Snježana Pejčić

Dan prije vjerojatno je samo 1 posto ljudi u Hrvatskoj znalo kako se u Južnoj Koreji održava Svjetsko prvenstvo u nordijskim disciplinama. Sedamnaestog veljače, međutim, gotovo svi su od Prevlake pa do Dunava doznali kako tamo u Mrkoplju u Gorskom kotaru neki dečko čudnog prezimena, ne samo za hrvatske već i za svjetske medije, marljivo trenira skijaško trčanje i pucanje iz zračne puške jer iz toga se sastoji njegov sport - biatlon. Jakov Fak bio je senzacija dana, postao je prvi hrvatski osvajač važne medalje u nordijskim disciplinama, s brončanim odličjem stao je na postolje kraj Norvežanina Olea Einara Björndalena, za kojega mnogi u Hrvatskoj nikada prije nisu čuli, iako je po broju skijaških pobjeda prestigao i slavnog Ingemara Stenmarka. Hrvati su doznali kako imaju u svojoj zemlji i nekoliko biatlonaca, kako čak i s toliko malo sportaša u toj disciplini mogu doći do svjetskog vrha, kako se i u ovom slučaju potvrdilo da rad i upornost uz talent dovode do rezultata. Već za koji mjesec mnogi se neće moći sjetiti njegovog imena, ali bar tih dana veljače 2009. Jakov Fak postao je poznatiji Goranin od znamenitog Dimjačara iz kultne TV serije Kapelski kresovi. Jer i Dimnjačar je na neki način bio biatlonac.

Jakov Fak

     Sjajna naša Snježana. Nakon olimpijske medalje u Pekingu – naslov europske prvakinje u Pragu. I kandidatura za najbolju sportašicu Hrvatske. Uz bok Blanki Vlašić, najboljoj svjetskoj skakačici uvis. Za sada Snježana je najbolja sportašica Rijeke i Primorsko-goranske županije za 2008., ali nekako slutimo kako je to tek početak mnogih sjajnih uspjeha. Uspjeha sportašice pravog riječkog mentaliteta. Tiha, vrijedna, nenametljiva. Bez puno riječi, ali njezina djela govore. Europsko zlato, kako će reći... u pravi trenutak. Da me ljudi ne zaborave nakon bronce na Olimpijadi. Da ujedno i podsjeti na obećanje koje su ona i kolege iz riječkog streljaštva dobili nakon Pekinga – nova streljačka dvorana na Drenovi. Bravo, Snježana!

 

Klima

    Što nam stručne skupine Ujedinjenih naroda predviđaju u budućnosti za tridesetak godina?  Prema njihovim izvještajima Hrvatska će imati 100 četvornih kilometara manje jer bi se razina mora mogla povećati za pola metra. Već u prošlom stoljeću smanjile su se količine padalina u Hrvatskoj, a temperatura je porasla. Prema predviđanjima stručnjaka, 2040. godine ljeta će nam biti toplija za 3 stupnja u prosjeku, a poradi više sušnih razdoblja smanjit će se razina podzemnih voda. Poljoprivreda bi mogla pretrpjeti velike štete, u moru bi se mogle pojaviti sve brojnije nove vrste pristigle iz toplih mora, a turisti bi mogli početi zaobilaziti obalu i tijekom ljeta početi tražiti hladnija mjesta na sjeveru. Više turista, ako je vjerovati izvještaju pedesetak istraživača UNDP-a, odnosno Programa UN-a za razvoj, Hrvatsku će posjećivati tijekom proljeća i jeseni. Ljetne turističke gužve sredinom stoljeća mogle bi postati zanimljiva priča iz prošlosti. Hoće li se to zaista i dogoditi? Pa već se postupno i događa, samo je pitanje jesmo li to već uočili. Neke stare rive nekako su više u moru nego nekada kad smo bili djeca, neke starije gospođe nam već duže vrijeme pričaju o ljetnim odmorima u planinama, nekadašnje ljetne vrućine smo mogli izdržati i bez klima-uređaja. Promjene su već stigle, koliki su im razmjeri moći će se ocijeniti za nekoliko desetljeća.Upravo o tom vremenu govori izvještaj Ujedinjenih naroda o Hrvatskoj, kako bismo mogli navodno ostati bez brojnih plaža zbog podizanja razine mora i presušenih riječnih tokova ako se nastavi povećavati emisija stakleničkih plinova. Da bi se izbjeglo navedene katastrofalne klimatske promjene, emisije plinova treba do 2050. smanjiti barem za 50 posto. Vrijeme je promjena, možda se zaista i u tom pogledu nešto radikalno promijeni.


Dr. Pero Lučin – najmlađi rektor u povijesti Sveučilišta u Rijeci.

 

Pero Lučin

     Novi rektor riječkog sveučilišta u iduće četiri godine bit će prof. dr. Pero Lučin, najmlađi rektor u povijesti Sveučilišta u Rijeci. U te sljedeće četiri godine dr. Pero Lučin namjerava riječko sveučilište svrstati među 500 najboljih u Europi i nismo iznenađeni  objavljivanjem tog cilja. Ne samo zbog njegove respektabilne znanstvene karijere već i zbog svih velikih ulaganja u ovo sveučilište, kao i zbog tolikih dobrih vijesti sa Sveučilišta posljednjih godina. Sveučilište je postalo sastavnim dijelom riječkog života, sveučilište koje se razvija i s kojim je Rijeka postala pravi studentski grad. Nešto što se prije kojeg desetljeća ili dva nije osjećalo. Danas to već osjećamo,a izgradnjom studentskog grada na Trsatu očekujemo i još više. Očekujemo da upravo zahvaljujući uspješnim studentima koje treba zadržati ovdje krenemo putem koji smo i željeli Rijeci kada smo razmišljali o njezinoj budućnosti. Nije znanstveno, ali Primorci bi rekli: Držimo fige Peri Lučinu.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana