SUŠAČKA REVIJA broj 65

 


iz arhiva

DON KUKANIĆ

Ljubinka Toševa Karpowicz

Progonjenje katoličkog svećenstva u Rijeci i na Sušaku u doba fašizma

Sporna granica između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije bila je dovršena sklapanjem Rimskog patka 27. siječnja 1924.godine. Tim je sporazumom Italiji bio priznat suverenitet nad gradom i lukom Rijeka. Zauzvrat, Italija je priznala Kraljevini SHS suverenitet nad susjednom Deltom i lukom Baross, zahvaljujući kojoj su grad i luka Sušak dobivali sve više važnosti u novostvorenoj državi SHS.

Granica između obiju Kraljevina kretala se dužinom Rječine, pa su stanovnici Rijeke i Sušaka u malograničnom prometu prelazili državnu granicu preko jedinog mosta.To je nalagalo novoutemeljenoj policiji Kvarnerske prefekture, budući da je sada to bila pogranična prefektura, pratiti zbivanja u pograničnim krajevima obiju država. Zadatak je bio tim teži što je relativno brojno stanovništvo, sada podijeljeno u dvije države, posjedovalo dokumente za malogranični prijelaz, te je dnevno prelazilo iz jedne u drugu državu.Stoga se riječka, kao pogranična policija, oslanjala na znatan broj suradnika, konfidenata, ali i analitičara, koji su pratili tisak, kako na Sušaku tako općenito u Hrvatskoj .

I katoličko svećenstvo novostečenih krajeva bilo je predmetom praćenja, budući da su neki među njima bili protivnicima Rimskog pakta, znači novih granica i njime proširene talijanske države.

Jedna od ključnih osoba koja je djelovala s antitalijanskih pozicija bio je don Kukanić.

O njemu postoji zaseban dosje u Državnom arhivu Rijeke, te je zbog tog razloga zanimljivo pratiti ocjene talijanske policije o njegovom djelovanju u doba fašizma.

Konkretan povod da se njime bavi policija dao je don Kukanić akcijom na utemeljenju tijela pod nazivom Comitato per la difesa cattolica (Odbor za katoličku obranu). O tome kvestor riječke policije De Clementi obavještava prefekta 7. studenog 1924. a piše o političkoj aktivnosti riječkog klera u cjelini, katoličkog posebno,a unutar njega i aktivnosti don Kukanića.Na tu se obavijest nadovezuje i informacija pisana rukom koju je riječki prefekt poslao Ministarstvu unutrašnjih poslova u Rimu, a odnosi se na aktivnost katoličkog klera u Voloskom i Jelšanima.

U informaciji se ističe da je većim dijelom katolički kler u Rijeci sastavljen od starih stanovnika ovog grada ili od svećenstva koje je došlo iz "starih provincija", da su svi lojalni Talijani, osim kanonika Giovanija Kukanića (Kukanic don Giovanni), kojeg je apostolski upravitelj (amministratore apostolico) primorao da dâ otkaz budući da se bavio prohrvatskom političkom propagandom.

Tada je don Kukanić započeo rad na stvaranju Odbora u kojem su se našle "neizlječive" pristaše Ricarda Zanelle, dakle autonomaša.

Opasan je po talijanstvo Rijeke, prema ocjeni kvestora, i kateheta u Sušaku («izvjesni») Pahor, «Jugoslaven», poznati antitalijan, a oba svećenika stanuju u Rijeci.

Iako su obojica pod strogom paskom, oni su ipak, prema ocjeni kvestora, politički opasni jer u Rijeci živi znatan broj državljana Jugoslavije, te njihovo djelovanje nije bez potencijalnih sljedbenika.

Za potrebe praćenja djelovanja don Kukanića pismu kvestora priložen je prijevod jednog članka iz lista Glas Hrvata, koji je izlazio u Ogulinu, od 24. listopada 1924., a kojeg je potpisao Augustin Bujan, tada župnik u Delnicama.

Zahvaljujući tom članku saznajemo tko je don Kukanić i što ga je činilo tako opasnim po ocjeni talijanske policije Rijeke.

Don Kukanić, porijeklom Riječanin, prije no što je bio primoran podnijeti ostavku kao hrvatski nacionalista, služio je kao riječki župnik dvadeset i osam godina .Prema ocjeni policije ta je dužnost bila delikatna i u vrijeme ugarskog režima zbog složenih nacionalnih odnosa između Hrvata, Mađara i Talijana, ali je don Kukanić, premda formalno ne miješajući se u politku, stalno držao hrvatsku stranu, što se najbolje menifestiralo prilikom važne akcije 1907.-1908. godine za otvaranje hrvatske škole u Rijeci.Kukanić je tada bio među prvima koji su potpisali dokument kojim se zahtijevalo otvaranje škole na hrvatskom jeziku, a koji je, zatim, poslat vladi u Budimpeštu i općinskom savjetu u Rijeci, tada sastavljenom od samih autonomaša. Nakon toga sve su se negatvnije reperkusije sručile na njega.Osim toga, don Kukanić je počeo pisati glagoljicom te držati misu na starohrvatskom, čime se još više zamjerio Talijanima Rijeke, ugarskim vlastima. Razumljivo je stoga, ističe kvestor, da je ugarska vlada tada ukinula financiranje riječkog kaptola, te tako i financiranja don Kukanića.

Kada je počeo izlaziti RIJEČKI GLASNIK, nastavlja se dalje u članku, don Kukanić je ponudio usluge crkvene tipografije, uz to je novinu materijalno pomagao, a i sam je u istim novinama pisao na talijanskom za čitatelje talijanskog jezika.

Nakon pada ugarskog režima don Kukanić je ostao dosljedan: čekao je pripojenje Rijeke Hrvatskoj. No, za vrijeme D' Annunzijeve okupacije Rijeke crkva je zaključana, ključeve je zadržao D' Annunzio,a don Kukanić je pet godina bio podvrgnut maltretiranju. Ipak nije na svojoj kući izvjesio talijansku zastavu, niti je to učinio nakon potpisivanja Rimskih ugovora.

Fašističke vlasti u Rijeci ne mogu ga izbaciti jer je s punim pravom talijanski državljanin i stanovnik Rijeke.

Maltretiranje don Kukanića, piše dalje u tekstu, tim je više iznenađujuće ako se uzme u obzir njegovo školovanje.

On je, naime, pučku školu na talijanskom završio u Rijeci, srednju školu na mađarskom također u Rijeci, nakon čega je upisao seminarij u Senju, kojeg je napustio nakon dvije godine i nastavio školovanje u Budimpešti. Budući da je tamo završio studij teologije, postao je profesor teologije na sveučilištu u Budimpešti, te je tu ostao sve dok se nije ispraznilo mjesto župnika u Rijeci. Na tom položaju Kukanić je ostao sve do pada Austro-Ugarske.

U aktualnim uvjetima nužno je, i stoga je tekst i objavljen, da don Kukanić dobije neku župu ili da mu se doijeli mirovina, što bi bila samo malo priznanje za ono što je učinio.

Kvestor šalje svoj zaključak prefektu 26.studenog1924. U njemu ističe da je pravi autor članka vjerojatno sam Kukanić, te da je to način da skrene pozornost Vatikana na svoj položaj i optuži lokalnu policiju .
U izvještaju od 5. lipnja 1925., po predmetu Azione politica del clero, iste zadužene osobe konstatiraju da don Kukanić nastavlja s propagandom, te da je Don RUSCONI iz salezijanskog oratorija osoba na koju se novi režim može osloniti jer on razvija osetljivu, ali uspješnu akciju okupljanja vjernika, na čemu su mu "nacionalne stranke" ( misli se, naravno na talijanske), zahvalne.

Iako nema dokumenata o djelovanju klera sve do 3. siječnja 1928., iz uvoda ovog izvještaja jasno je da je u razdoblju od prijašnje obavijesti do označenog datuma bilo izvještaja o djelovanju klera (posebno su navedeni župnik iz Brseča Gabrijelich don Giovanni i) iz Mošćenica (Adamich don Silvio), da hrvatski kler nije promijenio svoje stajalište, ali da među njima samo don Kukanić aktivno djeluje sukladno svojim političkim nazorima.
On je, prema navodima u izvješću, izgubio pravo na talijansko državljanstvo sukladno odredbama o državljanstvu, od 12. svibnja 1927., te je, izgleda, nakon toga dobio jugoslavensko državljanstvo, dok je istovremeno dobio pravo prijeći pod Senjsku biskupiju.

Poslednja vijest datira od 4. siječnja 1928. godine, ali u tom izvještaju pod predmetnom odrednicom stoji: Jugoslavenska propaganda na čelu s don Giovanijem Kukanićem.

U pismu se navodi da je Kvestura prije nekoliko mjeseci zapazila jednu antitalijansku akciju. Akciju vodi izvjesni Giovanni Silvio Krizman, sin Giovannija Krizmana i Micheline Kukanić, kojemu je, dakle, don Kukanić ujak.

Akcija se provodila na način da se pomaže obiteljima i pojedincima kojima je pomoć zaista potrebna, malim sumama novca koje im se daju u obliku bonova za koje oni mogu podići hranu u prodavaonici Anibale Blau.

U cjelini riječ je o svoti od oko 500 lira, ali se pomoću ove akcije naglašava da netko "s druge strane mosta" vodi računa o njima, čime se stanovnici Rijeke u biti odgovaraju da ne optiraju za talijansko državljanstvo. Time se postiže da na Rijeci bude što više "Jugoslavena".

I prijatelj Silvia Krizmana (Petar Lupetić) sa stanom u Rijeci, radnik u tvornici duhana, dao je pomoć siromašnima, piše u pismu.

Kvestor naglašava da je izvršen pretres njhovih stanova, ali nije nađeno ništa sumnjivo.

Zaključak kvestora je da se zabrani ulazak don Kukaniću u Rijeku kako se ne bi predstavljao kao talijanski mučenik, uz napomenu da u ovom gradu ima sestru (Michelinu Krizman, rođ. Kukanić), u dobi od 53 godine, s adresom Via dell ' Istria r. 48.

To je ujedno i poslednja vijest o don Kukaniću !

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana