Putnički brod Baron Gautsch bio je jedan od najljepših i najsuvremenijih putničkih brodova Austrijskog Lloyda. Sagrađen je 1908. godine u škotskom brodogradilištu Gourlay Brothers & Company Ltd Dundee. Imao je nosivost 2069 BRT, dužinu 84.5 m, širinu 11.64 m. i gaz 4.5 m. Pokretala su ga tri parna stroja trostruke ekspanzije, jačine 4600 Ks, brzinom od 17 čvorova. Ime je dobio po koruškom trgovcu Paulu Gautsch von Frankenthurmu, koji je potkraj 19. stoljeća bio ministar prosvjete, zatim premijer i ministar unutarnjih poslova cijele Monarhije. Brod blizanac bio mu je Prinz Hohenlohe.
Baron Gautsch posjedovao je 100 mjesta u I., 50 mjesta u II. i 150 mjesta u III. putničkom razredu. Ovisno o sezoni plovidbe broj posade kretao se od 60-70 članova. Uglavnom je održavao vezu između Trsta i Boke Kotorske a povremeno i do Krfa.
Strašne posljedice izbijanja jednog od najsurovijih ratova u svijetu počele su se osjećati širom Europe. Baron Gautsch unajmila je 27. srpnja 1914. godine Austrougarska mornarica (K. und K. Kriegsmarina) za prijevoz trupa pojačanja austrijskim snagama u Crnoj Gori. U četiri putovanja brod je prevezao 2855 vojnika i prešao 1810 nautičkih milja. Početkom rata, u cilju obrane ratne luke Pula od mogućeg napada talijanske mornarice, Austro-Ugarska je položila oko istarskog poluotoka četiri minska polja. Dva na istočnoj obali u Kvarneru, s ukupno 410 mina, i dva na zapadnoj obali, s ukupno 890 mina. Prije posljednjeg isplovljenja za Kotor vojno-pomorske vlasti u Trstu upriličile su sastanak kojem je umjesto Paula Wintera, zapovjednika broda Baron Gautsch nazočio 2. časnik palube, Tense, koji je tada bio upoznat s položajem minskih polja. Tense je podnio izvještaj kapetanu Winteru, nakon čega je 1. časnik palube Luppis odredio kurs plovidbe prema Kotoru.
Karta minskih polja na kojima je stradao Baron Gautsh. |
Baron Gautsch isplovio je 12. kolovoza 1914. iz Boke Kotorske na svoje posljednje, tragično putovanje prema Trstu i zato ga s obzirom na broj žrtava možemo zvati jadranskim Titanicom. Bilo je to nepune dvije sedmice nakon izbijanja Prvog svjetskog rata. Bitna je činjenica da je na povratku iz Kotora zapovjednik ponovo dobio od vojnih vlasti u Zadru detaljne upute o plovidbi u području minskih polja na zapadnoj obali Istre. Bile su identične onima koje su ranije izdale strane vojne vlasti u Trstu. Brod se vraćao s, uglavnom, evakuiranim porodicama vojnih časnika i državnih službenika. Pretežno su to bile žene s djecom koje su nastojale čim prije stići svojim obiteljima u unutrašnjosti Monarhije. Zadnje pristajanje bilo mu je u Malom Lošinju, gdje se također ukrcao veći broj obitelji koje su skratile svoja ljetovanja.
Bio je 13. kolovoza 1914. godine kada je brod sa zakašnjenjem od jednog sata isplovio u 11 sati prema Trstu. Zapovjednik Paul Winter zbog pomalo kaotične situacije pri ukrcaju putnika nije imao informaciju o njihovom broju, ali pretpostavlja se kako je na brodu bilo oko 300 ljudi. Da bi se nadoknadilo izgubljeno vrijeme i došlo u Trst do planiranih 18 sati, Winter je na izlazu iz Malog Lošinja kroz doglasnu cijev zatražio od II. časnika stroja Giuseppea Giacchellija da maksimalno poveća broj okretaja strojeva, na što mu je Giacchelli u šali odgovorio: "Kapetane, sve sam konje već upregao". Nakon toga službu je preuzeo I. časnik palube Luppis. Međutim, nešto prije 14 sati, bez odobrenja zapovjednika, Luppis je napustio zapovjednički most kako bi prisustvovao ručku s uglednijim putnicima I. razreda tako da je u 14 sati daljnju navigaciju broda preuzeo II. časnik palube Tense. Vrijeme je bilo lijepo, a more mirno. Vitki pramac broda sjekao je glatku površinu pučine brzinom od 16 čv. Oko 14 sati ostavio je za sobom rt Kamenjak i tako se približavao opasnom području minskih polja. Baron Gautsch plovio je bliže obali nego što su vojno-pomorske vlasti dale upute za plovidbu tim područjem. Istovremeno na jug je plovio putnički brod Prinz Hohenlohe, ali čak više od tri nautičke milje zapadnije od kursa kojim plovi Baron Gautsch prema Trstu.
Tog jutra minopolagač Basilisk počeo je s polaganjem mina u obliku lepeze otvorene prema pučini, i to 10 "zraka". "Zrake" su polagane od pučine prema kopnu i Basilisk je oko podneva položio tek polovicu prve "zrake" kada se na jugu pojavio Baron Gautsch. Čim su s minopolagača uočili da brod ulazi u minsko polje, počeli su mu slati zvučne signale brodskom sirenom, kao i zastavne signale opasnosti, međutim, s putničkog broda nije bilo nikakve reakcije. Prema nekim svjedočenjima čak su neki putnici upozoravali Tensea na signale koji su slani s minopolagača Basilisk. Baron Gautsch prošao je oko 3 nautičke milje iza krme minopolagača. U 14.45 sati na lijevom boku broda digao se visok stup mora a zatim se začula strahovita eksplozija. Slijedila je još jedna nakon što je eksplodirao jedan od parnih kotlova. Dogodilo se to 6 nautičkih milja jugozapadno od svjetionika Sv. Ivan na Pučini blizu Rovinja. U tren oka more se pretvorilo u zastrašujući prizor razbacanih dijelova broda i odbačenih tijela putnika koji su bespomoćno plutali i dozivali u pomoć. U tim dramatičnim trenutcima bile su vrlo male mogućnosti održavanja reda ili organiziranog napuštanja broda.
Prestravljeni putnici skakali su u more, žene su grčevito držale svoju djecu skamenjene od straha − dok nisu nestale zajedno s brodom s morske površine. Manji dio pribrane posade uspio je spustiti samo jednu od osam brodica za spašavanje. Brod je još kratko vrijeme usporeno plovio, naginjući se na lijevi bok, a zatim je potonuo za svega desetak minuta. Budući da su kotlovi bili loženi mazutom, masna mrlja na površini mora prouzročila je mnoga gušenja putnika.
Prva je na mjesto nesreće došla motorna barka poslana sa minopolagača Basilisk, a potom su ubrzo iz Rovinja stigla tri razarača: Czepel, Triglav, Balaton i Tender br. 14 (pomoćni brod). Spašavanjem, koje je trajalo do sumraka, zapovijedao je kapetan fregate Janko Vuković de Podkapelski.
Smatra se da je smrtno stradalo 177 putnika i članova posade među, kojima je bio i II. časnik palube Tense. Spašenih 159 putnika i tijela 68 preminulih preveženi su razaračima u Pulu gdje je većina žrtava pokopana. Idući dan pretežiti dio preživjelih putnika odveden je u Trst brodom Graf Wurmbrand. Neki izvori spominju da je nakon nekoliko dana na obali pokraj Pule nađeno tijelo Tense s rupom od metka u glavi, pa se pretpostavilo da je počinio samoubojstvo.
Pojedinosti o tragičnoj pogibiji velikog broja putnika i posade brzo su se proširile cijelom Austro-Ugarskom, a i svjetska javnost bila je potresena tragičnim događajem. Tadašnji je Admiralitet u prvi mah posumnjao u čin sabotaže, ali uskoro je utvrđeno kako je brod iz neobjašnjivih razloga ušao u minsko polje. Ondašnje šibenske dnevne novine Hrvatska misao, od 19. kolovoza 1914. pišu da je na Baronu Gautschu bilo puno Dalmatinaca. Tako se spominje trgovac Tripolić iz Zadra, koji je bio zastupnik piva Dreher za cijelu Dalmaciju. Putovao je u Trst noseći sobom svotu od 60.000 kruna, što je u ono vrijeme bio golemo bogatstvo. Dalje se spominje Špiro Guberina (djed našeg proslavljenog glumca Špire Guberine, koji je po djedu i dobio ime) koji je kao "redarstvenik u Trst vodio jednog zapraćenika". Guberina je novinaru potanko opisao svoje spašavanje. "Skinuo sam se u košulju i gaće i skočio u more. Plivajući primijetio sam jednu brodicu za spašavanje u kojoj je bio i zapovjednik broda. Povukli su me na brodić koji je toliko bio rasušen da smo svi morali izbacivati more golim rukama. Tako smo se jedva uspjeli održati na površini dok nisu stigli razarači iz Rovinja". S ostalim spašenim putnicima prevezen je u Pulu iz koje je otišao u Trst, a zatim vlakom u Rijeku. Potom ga je put vodio u Zadar, iz kojeg je pješice otišao u Šibenik. Da nesreća bude još veća, u odori mu je ostalo 500 kruna koje su potonule u nepovrat. Nije mu bilo poznato što se dogodilo sa "zapraćenikom".
Baron Gautsch bio je jdan od najljepših brodova austrijskog Lloyda. |
Također i novine Polaer Tagesblattes koje su izlazile u Puli, samo dan kasnije donose popis spašenih putnika i članova posade. Na njemu je niz hrvatskih, ali i talijanskih i austrijskih imena. Između ostalih Dalmatinaca spominje se i Mate Adum s otoka Zlarina, čiji potomci još i danas čuvaju jedan požutjeli ptimjerak novina Polaer Tagesblattes.
Neki preživjeli brodolomci optužili su posadu da im prsluci za spašavanje nisu bili dostupni. Naime, činjenica je da ih je posada zaključavala jer su ih putnici III. razreda često upotrebljavali kao jastuke. Postavljala su se pitanja kako to da se gotovo cjelokupna posada broda spasila i znači li to da se nisu odviše trudili u spašavanju putnika. Prema nekim navodima kapetan Winter poslije ručka nalazio se u lijepom društvu i tako dopustio da u opasnom dijelu rute brod vodi mladi 2. časnik palube Tense. Neposredno nakon tragedije zapovjednik Paul Winter i 1. časnik palube Luppis uhićeni su i sprovedeni u pulski zatvor. Protiv njih je podignuta optužnica kod Pomorskog suda u Rovinju, ali izgleda da su obojica dobili samo "ukor" tako da su oni i dalje nakon rata plovili na brodovima Tršćanskog Lloyda. (Lloyd Triestino) Pravi sudski proces protiv obojice nikada nije pokrenut. Jedan od razloga je što zbog ratnih okolnosti austrougarske vlasti nisu željele da se tragičnim događajem, služeći se cenzurom tiska, javnost dodatno uznemiruje, a drugi mogući razlog je što su vlasti zaključile da je jedini krivac za tragediju časnik Tense, koji je ionako mrtav, pa se nema kome suditi. Kasnije su mnogi dokumenti iz istrage uništeni kada je u zgradi bečkog suda izbio požar za vrijeme pronacističkih nereda 1925. godine. Ostatak važne dokumentacije opet je nestao tijekom 1939. godine kada su nacisti u Austriji izveli tzv. Anschlus priključenje Austrije Njemačkoj. Od svih sudskih spisa sačuvan je samo prijevod Carskog i kraljevskog državnog tužilaštva u Rovinju. Odvjetnik preživjelih i rodbine poginulih putnika dr. Schapiro bio je Židov, pa mu je ured u to vrijeme bio devastiran a on uhićen.
Svi su telegrami "službene Austro-Ugarske" 1914. godine iskazivali sućut Lloydu, ali se žrtvama nitko nije ispričao niti je izrazio sućut obiteljima poginulih, iako je to bila tragedija s najvećim brojem civilnih žrtava na Jadranu. Zanimljivo je kako je Baron Gautsch ubrzo nakon potonuća odnio još jednu žrtvu, mornaričkog teškog ronioca koji je poslan pregledati brod, ali su od broda ostale samo cijevi za zrak.
Zahtjev preživjelih i obitelji poginulih putnika bio je da im se isplati svota od 200.000 kruna odštete, što je Ministarstvo trgovine odobrilo, ali su raspad Monarhije, inflacija i drugi razlozi smanjili vrijednost te svote u bescjenje. Austrijski Lloyd bio je privatno društvo koje je nakon 1919. godine postalo talijansko vlasništvo. Naravno da Talijani nisu htjeli isplatiti nikakvu odštetu austrougarskim građanima. Kasnije austrijske vlade, a naročito dolaskom nacista na vlast, nastojale se slučaj baciti u zaborav, u čemu se i uspjelo.
Brod leži u uspravnom položaju na pjeskovitom dnu, na dubini od 40 metara. Nadgrađe mu se sastojalo od prve i druge palube gdje su uglavnom bili smješteni putnički saloni. Čelična konstrukcija nadgrađa dobro je očuvana osim drvenih dijelova koji su istrunuli. Komandni most potpuno je nestao jer je i on bio drvene konstrukcije. Prednji jarbol savijen je u visini druge palube nadgrađa i ostatkom dužine leži uzduž palube. Prednji dimnjak propao je u prostor kotlovnice, a zadnjem jarbolu i dimnjaku nema traga. Mnogi vrijedni predmeti odavno su s njega otuđeni, tako da su se neki od njih unazad nekoliko godina mogli kupiti u bečkim antikvarijatima, kao što su: srebrni pribori za jelo, čaše, tanjuri, lusteri, pa čak i sjedala WC-a, a navodno neki predmeti ukrašavaju interijer jednog poznatijeg restorana u Trstu. Struktura olupine dobro je očuvana, pa stoga predstavlja pravi užitak za brojne ronioce koji ga posjećuju. Brod je pod zaštitom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a roniti se oko njega može samo uz pratnju i posebnu dozvolu.
