SUŠAČKA REVIJA broj 65

 


povijest

KOSSUTHOVA PISMA

Tea Mayhew

Rijeka četrdesetih godina XIX. stoljeća kroz dva pisma Lajosa Kossutha

Četrdesete godine devetnaestoga stoljeća u Rijeci obilježene su  brojnim burnim događajima koji su oblikovali politički identitet grada, njegovu etničku šarolikost koja se pretopila u nacionalizme i nacionalne tenzije, pragmatičnu modernizaciju vladajućih krugova grada ukidanjem povlaštenog položaja patricijskih vijećnika, ali ipak i zadržavanjem selektivnog prava izbora vijećnika, prostornim širenjem grada i njegovih gospodarskih potencijala te uvijek prisutnim pitanjem pripadnosti grada i autonomističkih težnji. Doista, u tom se četvrtom desetljeću XIX. stoljeća zgusnulo i intenziviralo toliko zbivanja u svim aspektima života grada na Rječini da prostor jednog teksta u časopisu ne bi mogao objasniti sve fenomene što su se potresajući Europu, na svojevrstan način pretočili u specifične riječke događaje koji su uvelike odredili budući identitet grada i njegovih građana, s posljedicama koje sežu sve do danas.

Prva polovica četrdesetih godina bila je, između ostaloga, obilježena i modernim dahom kojeg je u ovaj provincijski grad Habsburške Monarhije unijela gospođa Ida Csapo-Kiss, žena mađarskog guvernera Pala Kissa koji je u Rijeci obnašao tu dužnost od 5. srpnja 1837. godine. Guvernerova palača, koja se tada nalazila na današnjem Jadranskom trgu, postala je mjesto okupljanja uglednih i visokih gostiju, umjetnika i političara. Među visokim uzvanicima Ida i njen suprug ugostili su u listopadu 1845. godine jednog od vodećih mađarskih liberalnih političara, i vođu nacionalnog pokreta, Lajosa Kossutha koji je bio na proputovanju prema Trstu i Veneciji. Tu je, na vlastitu odluku, u studenom Kossuth dočekao svog političkog oponenta, konzervativnog  grofa Istvana Szechenyija. I Kossuth i Szechenyi zagovarali su mađarske nacionalne interese, ali se nisu slagali oko metoda njihova ostvarivanja. Szechenyi je Kossuthu zamjerao da svojim političkim istupima, osobito pisanjem i govorima, raspiruje nacionalističku vatru u mađarskom narodu koja nije mogla drugačije završiti osim u krvavoj revoluciji protiv Beča. U Rijeci je pak kamen njihova spoticanja bila riječka željeznica. Szechenyi se zalagao za izgradnju željezničke pruge koja bi povezivala Peštu s riječkom ili tršćanskom lukom, dok je Kossuth smatrao boljom opcijom izgraditi prugu Vukovar – Rijeka, koja bi svakako pogodovala izvozu mađarskog žita dunavskim putem, a preko riječke luke, koju je Kossuth neprikosnoveno smatrao mađarskim gradom. Najviše se pak bojao konkurencije tršćanske luke kao austrijskog prioriteta, a važno je ovdje napomenuti da upravo u vrijeme Kossuthova boravka u Rijeci tenzije između Mađara i Bečkog dvora sve više rastu prema onome što će dovesti do ratnog stanja tijekom revolucije 1848./49. godine.

Tijekom svog boravka u Rijeci Kossuth piše pisma svojoj voljenoj supruzi Teresi Meszleny, koja je ujedno bila njegova najveća potpora u političkom djelovanju. Njihova veza započela je još dok je Kossuth zbog političkih razloga bio zatvoren 1839. godine, kad ga je Teresa posjećivala, te su se vjenčali ubrzo nakon što je Kossuth pušten iz zatvora. S obzirom da je Kossuth zbog utjecaja majke Nijemice bio odgojen kao protestant luteran, a Teresa katolkinja, Katolička crkva nikada nije priznala njihov brak. To je Kossuthu bio samo još jedan povod da se zdušnije bori za priznanje ravnopravnosti mješovitih brakova. Uzimajući u obzir činjenicu da mu je Teresa pružala veliku potporu, jasniji je sadržaj pisama koje joj je on uputio iz Rijeke 1845. godine obraćajući joj se romantično, nazivajući je anđelom svoga života. Jedno od tih pisama objavljeno je zajedno s još jednim pismom upućenim Kossuthovom prijatelju Miclosu Wesselenyiju davne 1936. godine na talijanskom jeziku u Fiume - Rivista della società di studi Fiumani in Fiume, broj XIV (godina XI-XII), (str. 202-209), onako kako ih je priredio Silvio Gigante, te su ona povod ovom tekstu.


Isignia Hungarica – Mađarsko kraljevsko znakovlje,
autor F. Barabos, 1812., ulje na drvu. (PPMHP – Rijeka)

Kako navodi u svom prvom pismu, Lajos Kossuth je u Rijeku stigao jedne listopadske subotnje večeri 1845. godine, zastavši na svom putu prema Trstu. U to je vrijeme Kossuth bio nezaposlen, nakon što je otpušten s mjesta urednika novina Pesti Hirlap, te odbio ponudu kancelara Metternicha koji mu je nudio položaj u državnoj službi. Umjesto toga radije je putovao Monarhijom agitirajući nadahnutim, emocionalnim i elokventnim govorima za mađarske nacionalne interese. U njegovom političkom planu Rijeka je predstavljala vrlo važnu ulogu u razvoju mađarskog gospodarstva kao jednog od temelja neovisnosti od Beča. Prilikom skretanja sa svog puta u Rijeku za Italiju, htio je pokušati ujediniti tamošnju gospodu podvojenu u dva društva, tj. na one koji se priklanjaju Pešti i one koji se priklanjaju Beču, vezano prije svega uz pitanje željeznice. Kossuth primjećuje da je najviše napora u njihovo ujedinjenje ulagao guverner Kiss, ali s obzirom da se radilo od društvima, a ne o nečemu što bi bilo u sferi njegove guvernerske nadležnosti, nije mogao odveć utjecati osim biti posrednikom. Najveću su opasnost po Kossuthovom mišljenju predstavljali oni koji su tajno služili interesima Trsta, te špijunirali i slali informacije grofu Szecenyiju. Kossuth im je predložio da se zbog vlastitih interesa ujedine ili sve prepuste Mađarima, a oni su mu za uzvrat stalno "visjeli za vratom", nedajući mu ni časak mira, vjerujući da će im doista pomoći i riješiti njihove probleme, što je Kossuthu laskalo, ali ga i opterećivalo.

Iscrpljen dugim i napornim razgovorima, Kossuth je te prve večeri u Rijeci legao kasno na počinak, stoga su ga domaćini, uzevši u obzir i činjenicu da je bila nedjelja, drugi dan pustili do kasna na miru. Guverner ga je zatim pozvao na ručak, ali mu je poslavši mu četveropreg omogućio da prije ručka razgleda riječku okolicu. Tako su otišli u primorski gradić Volosko, gdje ga je oduševila šuma lovora i potakla na razmišljanje o rimskim junacima ovjenčanim lovorovim vijencima. Jednako se tako i on osjećao kad su mu riječka gospoda poklonila lovorov vijenac s upletenom mađarskom trobojnicom koju su objesili o njegov portret. Kossuth se skromno opravdava da su to vjerojatno učinili jer u njihovim krugovima doista manjka pravih vođa i junaka.

S oduševljenjem Kossuth opisuje stan na Fiumari u kojem je odsjeo, s pogledom na more, a ispod njegova prozora bilo je privezano desetak jedrenjaka koji su svjetskim morima prevozili plodove mađarskih polja. Preko zaljeva gdje se Rječina ulijevala u more uzdizala se k nebu šuma jarbola s trabakula, a nešto dalje bilo je mnoštvo ribarskih barki. Pri samoj pomisli na svoj stan u mađarskom Tinnye i pokušaju usporedbe s ovim riječkim prizorom bilo mu je smiješno, a pogotovo sjetivši se jadnih tamošnjih seljaka koji bi se zgrozili vidjevši ove riječke ribare koji love svakakva morska stvorenja i s velikim ih tekom jedu.

Riječki zaljev, iako bar deset puta veći, podsjetio ga je na Balaton, otoci Krk i Cres između Velih i Malih Vrata za Kossutha su poput poluotoka Tihany na Balatonu a istarski poluotok i Učka podsjećaju ga na vrhove Zala ponad Balatona. U pismima svojoj supruzi opisuje s nadahnućem blagu klimu, koja iako je bio kraj listopada, dopušta šetnje u laganoj ljetnoj odjeći. Stoga Kossuth obećaje Teresi da će njih dvoje sljedeći svibanj provesti u Rijeci uvjeren da će blaga klima i ljepota krajolika dobro djelovati na njezino zdravlje, za razliku od svih kupki i toplica u Mađarskoj.

Osim prirodnih ljepota, bogate vile, osobito vile Ciotta, koja je zapravo bila raskošna palača, oduševili su Kossutha, zatim vinogradi uz padine Trsata prema moru, o kojima u odsutnosti muževa pomoraca, brinu njihove žene, kao i o njihovim velikim kućama (jer pomorci iz ovog kraja brižno spremaju svaki zarađeni novčić u škrinjama).


Sjedinjeni grb zemalja krune sv. Stjepana
– u sredini je riječki dvoglavi orao,
druga polovica 19. st., tisak, papir. (PPMHP – Rijeka)

Spuštajući se kočijom niz Lujzijansku cestu ponad stjenovitog i fascinantnog kanjona Rječine pred putnikom se, piše Kossuth, otvaraju morska vrata Mađarske, od čega se čovjeku nadimaju prsa, a srce uzdiše u molitvi za domovinom. Tako Kossuth sažima domoljublje u adoraciji prirodnih ljepota i nacionalnih interesa, ne zaostajući za stilom svoga vremena. Pri tome napominje da je prava šteta što Mađari rado putuju u inozemstvo, ali slabo cijene ovaj kraj i ne dolaze u Rijeku koju, osim zbog toga što ima veliku gospodarsku važnost za domovinu (Mađarsku), treba naučiti voljeti zbog ljepote krajolika, te bi trebalo uvesti u modu da Mađari, osobito mladi, posjećuju ovaj dio domovine. Stoga, krenut će od sebe, Kossuth obećava, u svibnju dovest će Teresu u Rijeku, zajedno s barem još desetak kočija drugih ljudi.

 Potom se u svom pismu Kossuth vraća na nedjeljni ručak u Guvernera palači. Iz sale za ručanje u palači pružao se pogled na more. Tada, naime, još nije bilo drugih građevina na rivi, kao što je Palača Adria, te je guvernerova bila izravno na obali. Dok su gospoda ručala, kroz otvoreni prozor palače dopirali su ugodni zvuci vojne glazbe. Naime, vojni je orkestar svake nedjelje i blagdane uveseljavao građane svojim izvedbama, iako se u spisima riječkog Municipija nalaze i pritužbe na to da je vojni orkestar svirajući na rivi zakrčivao put prolaznicima. Stoga je još 1840. godine gradsko patricijsko vijeće odlučilo da se u vrtu braće Simonetti na Školjiću napravi orkestar, odnosno sjenica za vojni orkestar gdje bi se osim uživanja u zvucima glazbe građani mogli osvježiti pivom i sokovima iz kafeterije koju je također trebalo napraviti. Uvečer je glazba nastavila svirati sve do ponoći, a Kossuthovom sobom širio se miris riječkih cigara (proizvedenih u riječkoj tvornici duhana) te glasovi ljudi koji su ugodno čavrljali na mađarskom, talijanskom, francuskom, engleskom, njemačkom jeziku jer su stanovnici Rijeke kozmopoliti, što i priliči jednom lučkom gradu.

Sljedećeg dana Kossutha su barkom riječke kapetanije, u pratnji osam robusnih mornara-veslača, odvezli u posjet Frankopanskom kaštelu u Kraljevici gdje je u to vrijeme bio lazaret za bolesnike oboljele od tzv. škrljevske bolesti (endemskog sifilisa!). Iz Kraljevice odveslali su u Bakar gdje su ih na rivi dočekali s pozdravom topovskih plotuna te usklicima i pozdravima mornara, od kojih su odjekivali okolni vrhovi. Prema Kossuthovoj procjeni na rivi su bili okupljeni gotovo svi stanovnici Bakra. Ponudili su goste doručkom, kako Kossuth navodi, „alla italiana“: pršut, sir, baškot, smokve i drugo južno voće, te sok od grožđa s obližnjih vinograda. Nakon dva i pol sata veslanja, Kossuthova se barka vratila u Rijeku gdje ga je dočekalo željezničarsko društvo i počastilo odličnim ručkom. Dok su gospoda ručala, koje li podudarnosti, ispod prozora čula se glazba Rakoczi marša, a Kossuth se pridružio veselom društvu u zdravicama, pozdravivši i on, po svojem mišljenju, blebetajući nešto na talijanskom, nadajući se da će ga ostali razumjeti, u što nije bilo sumnje jer su se na njegove riječi zaredale ostale zdravice u stihovima, naravno na talijanskom jeziku.

Kako mu ne bi promaklo ništa važnog u Rijeci, gospoda Smith i Meynier pokazali su Kossuthu svoju tvornicu papira i mlin američkog tipa Scott na Riječini. Svojoj Teresi, on s oduševljenjem i divljenjem opisuje grandiozno zdanje tvornice i najmodernije procese proizvodnje papira iz jedne bezoblične mase u samo deset minuta.

Primarna misija Kossuthova posjeta Rijeci bila je riječka željeznica, što je i nakon odlaska iz Rijeke ostala njegova velika preokupacija. Tako sljedeće godine, u svibnju 1846. Kossuth piše svom prijatelju i političkom istomišljeniku Miclosu Wesselenyiju o nastavku problema s grofom Szechenyijem oko riječke željeznice. Po Kossuthovom mišljenju Szechenyi se umiljavao riječkoj gospodi predstavljajući se kao njihov prijatelj i istomišljenik, dok je s druge strane u Beču, među mađarskom gospodom, prikupljao potpise za izgradnju pruge Sopron-Trst. Osim toga, Szecenyi je navodno u Engleskoj imao svog agenta, izvjesnog Blackwella, koji je agitirao među potencijalnim financijerima predstavljajući im zacrtane željezničke trase u nekoliko varijacija: Sopron-Varaždin-Maribor, Balaton-Maribor, Mohač-Pečuh-Kanjiža-Maribor, Vukovar-Zagreb-Maribor; koje, međutim, sve završavaju u luci Trst, čime se Mađarsko primorje (Rijeka) posve ostavlja po strani. Tako su preostale vrlo male mogućnosti za ostvarenje onoga što je Kosshut smatrao primarnim mađarskim interesom, povezivanjem Podunavlja i Rijeke. Između ostalog, takva bi željeznička trasa bila i u interesu Hrvata jer povezuje Slavoniju s ostatkom Hrvatske, pa se Kossuth nadao da će to osvijestiti usmjerenost Hrvata i Mađara jednih na druge u trenucima kad su ta dva naroda bila na putu oprečnih političkih stajališta, ali je još uvijek postojala mogućnost da se povežu protiv Beča, kao što je  to do tada kroz povijest ovih dviju zemalja Krune svetog Stjepana i bivalo. Najveću opasnost prema Kossuthu predstavljala je mogućnost da Szecenyi pridobije britanske financijere za prugu Vukovar-Zagreb-Trst, pri čemu bi pravac prema Rijeci postao bespredmetan. Stoga je Kossuth imao lukav plan da se odmah čim se prikupe neka sredstva krene na pripremu trase Sava-Karlovac, držeći po strani nastavak radova prema Vukovaru i Dravi, kako bi se pridobili tamošnji mađaroni, kao i riječka gospoda, da pokrenu radove na svojem dijelu željezničke trase. Istovremeno vodile bi se diplomatske akcije da se za ovu opciju pridobije većina Ugarskog sabora, koristeći sva moguća politička sredstva, uključujući i dobru priliku Szecenyijeve odsutnosti iz Budimpešte. U međuvremenu Kossuth je dogovorio i plan gradnje s inženjerom Kecskesom, no Szecenyi ga je „preoteo“ i poslao na kontrolu regulacije kanala Tise, iako Kecskes nikad nije radio poslove vodoregulacije, kao što Kossuth primjećuje, a njegova je strana izgubila tri-četiri mjeseca tragajući za novim inženjerom. Kossuth se na kraju žali Wesselenyiju da je u toj svojoj borbi za mađarske interese ostao sam prkoseći intrigama, premda ga je takva situacija uvelike rastuživala jer je po njegovom mišljenju „domovina Mađarska“ bila najviše na gubitku.


Plan riječke obale i početak gradnje lukobrana ispred grada 1842. godine.

Planovi za gradnju riječke željeznice prešli su u drugi plan nakon izbijanja mađarske nacionalne revolucije u ožujku 1848. godine, a nakon burnih događaja koji su se protegli i na 1849. godinu, Lajos Kossuth spasio je glavu izbjegavši najprije u Veliku Britaniju, a zatim u Sjedinjene Američke Države, gdje je uživao poštovanje naprednog liberalnog političara, te se nikad više nije vratio u domovinu. Što se pak riječke željeznice tiče, dogodila se tek u lipnju 1873. godine kad je otvorena željeznička pruga prema Sv. Petru na Krasu i dalje prema Ljubljani, a u listopadu iste godine otvoren je i taj toliko diskutabilan pravac prema Karlovcu.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana