SR Svijet je u krizi, sami je osjećamo u svakodnevnom životu. Možemo ili usporediti veliku krizu 30-ih godina prošlog stoljeća s ovom današnjom?
U nekim stvarima možemo, u nekima ne. Možemo utoliko jer je tada je bila globalna, a i sada je globalna. Razlika je u tome što je svijet napredovao i sad smo mnogo povezaniji jedni s drugima nego prije osamdeset godina. Razlika je i u tome što smo sad, konkretno Europa i Hrvatska, puno više zaduženi nego onda. I Amerika je bila znatno manje zadužena nego sad. Ako stvari idu po najcrnjem scenariju, moglo bi završiti gore nego tada. No ipak, postoji mogućnost da se danas, zbog sinkroniziranog djelovanja ekonomije, nešto ipak uspije izvući.
Ako se sjetimo, kriza je trajala četiri godine, od 1929. do 1933., ali prava kriza, a oporavak nije se dogodio do kraja Drugog svjetskog rata, tako da možemo reći da je taj rat dijelom pomogao, jer Europa je bila razrušena, pa je Amerika tu počela plasirati svoje proizvode i kredite, što je jako podiglo Ameriku, koja je onda pak digla Europu. Dakle, ako ćemo iskreno, pravi završetak depresije bio je kraj rata.
SR Nadajmo se da neće tako okončati i ova kriza, iako neka crna predviđanja govore o Iranu kao budućem ratnom području.
Ma ne, ne vjerujem, to su američke gluposti. Mislim da postoji realnija opasnost, jer, evo, baš Kina trenutno traži od Amerike dodatne garancije na njihove dugove. Kinezi drže gotovo bilijun dolara državnih obveznica SAD-a. I sad, normalno, strah ih je kako će Amerika tiskati novac, što već i čini, i time im uništiti vrijednost tih obveznica. Stoga Kinezi traže ekstra zaštitu. Kinezi mogu reagirati i tako da počnu prodavati američke državne obveznice što bi, u biti, uništilo Ameriku, spustilo bi im cijenu obveznica, uništilo bi cijenu dolara i to bi bilo jednako tome kao da ste bacili bombu na Ameriku… to bi bila financijska bomba.
SR Možete li nam objasniti termine kriza i recesija, kojima se toliko služimo, a da možda i ne znamo njihovo pravo značenje.
Recesija je, dakle, gledano statistički, produženi period u trajanju od dva do tri mjeseca za redom kada se bilježi negativan rast BDP-a, odnosno pad gospodarske djelatnosti. Kriza je više stanje duha, produženo vrijeme depresije u kojem se događa ili stagnacija ili kontinuirani pad ekonomske djelatnosti.
SR Za krizu se, naravno, ne možemo pripremiti, ali možda se možemo u njoj snaći; kako je preživjeti?
Šparanjem, jer ono što primjerice neke nacije, kao Amerika, pozivaju na povećanu potrošnju svojih proizvoda, to ima smisla kod njih, jer oni nešto i proizvode. Isto tako i Sarkozy traži od Francuza da kupuju francuske automobile jer to pomaže njihovom gospodarstvu. U Hrvatskoj taj recept ne djeluje jer većinu stvari koje mi trošimo, uvozimo. Dakle, mi bismo povećanim trošenjem pomagali druge zemlje. Da bismo sebi pomogli, moramo štedjeti.
SR A što više štedjeti, zar se većina ljudi ionako nije već odrekla svega osim najnužnijeg?
Pa, nije to baš tako. Koliko ljudi, recimo, troše na mobitel i na slične stvari, a za zdravstvo je teško odvojiti. Tko puši, pije, odvaja dosta novca za to, a u tome ima prostora za uštedu. Na primjer, mnogo ljudi ne pazi na jeftinu i skupu struju. To su banalni primjeri, ali tu se da uštedjeti. Može se uštedjeti i na nekim fiksnim troškovima u kućanstvu.
SR No, dobro, vratimo se na višu razinu, pa eto, postoji li uopće u Hrvatskoj strategija ekonomskog razvitka?
Nekakve su strategije rađene, ali u provedbi je to slabo. Bazirati ekonomiju zemlje samo na turizmu je u redu možda za Sejšele ili neku drugu egzotičnu, tropsku lokaciju, ali za Hrvatsku turizam svakako treba biti jedna od komponenti. Definitivno ne možete živjeti samo od turizma, pogotovo u ovoj krizi. Bit će zanimljivo vidjeti kakva će biti turistička sezona. U Hrvatskoj nedostaje proizvodnja, ne možete imati ekonomiju bez proizvodnje, ne možete imati turizam u kojem je hotel u stranom vlasništvu i kupuje stranu hranu koju plasira turistima. Već se dugo ponavlja da bi hrana trebala biti iz hrvatskih polja, a ne da naši poljoprivrednici ne mogu prodati hranu, a s druge strane, uvozi se kineski češnjak.
SR Da, ali kako sada ljude 'natjerati' da se vrate na selo? Znamo kako je bilo prije, svi su morali u gradove, razvijala se industrija.
Naravno, nikakvim dekretom nećete ljude natjerati da se vrate na sela, ali će ih kriza natjerati. Pitanje je što će se dogoditi nakon nekog vremena, pitanje je koliko će dugo HNB moći braniti stabilnost kune, uvoz će nam postati skuplji i onda će doći do onoga čega su se svi bojali, a to je supstitucija uvoza. To znači da ćemo morati opet početi proizvoditi sve one stvari koje smo nekada proizvodili pa smo ih zamijenili uvozom. Znači, opet će se otvarati neke nove tvrtke koje će raditi ono što smo prije proizvodili, a sad uvozimo. Opet će biti isplativo to proizvoditi u Hrvatskoj. Naravno, cijena je niži standard hrvatskih građana.
SR Kakva je ekonomska situacija u Primorsko-goranskoj županiji? možemo li uopće bazirati razvoj na brodogradnji koju očekuje proces privatizacije i turizmu u godini kada su očekivanja sve samo ne optimistična?
U svakom slučaju, negdje smo u gornjoj trećini po razvijenosti, ali smo i slabiji od nekih. Ako pogledamo Istru ili sjevernu Hrvatsku, oni su daleko razvijeniji. Pogledajte na primjer Varaždin, oni zaista ulažu u gospodarske i poduzetničke zone, znači tamo se ide na proizvodnju, na stvaranje novih vrijednosti, novih proizvoda. U našoj županiji se dosta toga zatvara, sjetimo se samo koliko je po Gorskom kotaru bilo pilana, drvenjača, proizvodnje namještaja, koji se izvozio čak u Ameriku i Kanadu. Znači, ne možemo reći da je to bio nekakav socijalistički namještaj koji se mogao prodati samo u Rusiji. A sada smo se spustili na razinu afričkih zemalja koje izvoze sirovinu, a zatim uvoze gotove proizvode. Definitivno sam za to da brodogradnja treba opstati kao najveći hrvatski izvozni proizvod, kao tehnološki najsloženiji proizvod. Uz brodogradnju vezana je cijela "vojska" ljudi i kada bi propala brodogradnja, ne znam od čega bi živio cijeli ovaj kraj.
SR Da, morali bismo se opet iseljavati, samo je pitanje kamo.
Da, to je istina. Ali tu nije krivnja toliko države neposredno, već uprave brodogradilišta. Tu ne možemo toliko kriviti državu jer tu netko nije, jednostavno, ugovarao valutne klauzule, klizne skale za čelik nije ugovarao, to su komercijalni propusti. Govori se o privatizaciji brodogradilišta, no ne mogu se posve složiti da je država po sebi loš vlasnik. Primjerice, Francuska je dobar vlasnik. Kod nas su u brodogradilištima bili kvalitetni ljudi tehničkih struka, no tu je važan profesionalni menadžer, netko tko se dokazao. Pa zašto takva osoba ne bi imala i trostruko veću plaću nego je ima premijer? Ali to onda mora biti profesionalac koji zna voditi brodogradilište i koji će stajati iza svojih rezultata.
 DR. SAŠA ŽIKOVIĆ Docent na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, predaje, 'Međunarodni financijski menadžment', doktorirao 2007. na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani s temom 'Capital requirements and measuring market risk in EU new member states and Croatia in light of Basel comitee guidelines', gdje je i predavač. Dobitnik je niza nagrada i stipendija, sudjeluje na domaćim i međunarodnim seminarima i skupovima i autor je niza znanstvenih radova. | |
SR Je li točno da su "glavni igrači" u financijskim institucijama i kako je moguće da netko odvede u propast čitavu banku?
Pa, definitivno su financijaši glavni igrači zadnjih tristo godina, a ne političari, jer netko mora financirati političare. Naravno da je moguće, jer su se zaigrali. Hipoteke su se davale bilo kome. U Americi ste imali takozvane "kredite za lažljivce", ljudi bi jednostavno došli u banku i bez ikakvih potvrda o primanjima dobivali su hipotekarne kredite, primjerice za kuće. Bilo je tisuće takvih kredita koji su se skupili i na temelju takve skupine loših hipotekarnih kredita izdavali su se vrijednosni papiri, znači obveznice koje imaju sigurnost u hipotekama i dobivali su, uz pomoć rejting-agencija, oznake da su aaa, to jest vrhunske kvalitete. I onda su ih mirovinski fondovi, druge banke, konzervativni investitori, kupovali kao super konzervativne vrijednosne papire. Na kraju je to sve ispala laž jer su kredite dobili ljudi koji ne mogu vraćati taj hipotekarni kredit. Kod nas toga nema i banke su sigurne.
SR Nedavno smo čuli i izjavu Stevea Schwarzmana kako je iz svjetskog financijskog sustava u posljednjih pet kvartala "isparilo" 40 posto novca.
Vjerojatno se radi o 33 posto, no na tržištima kapitala izgubljeno je oko 14 i pol milijardi dolara. To bi bila ta kapitalizacija firmi na svjetskoj burzi. Taj se podatak odnosi samo na firme koje kotiraju na burzama, za sve ostale je teško procijeniti, ali da se dobar dio svjetskog bogatstva "povukao", da, definitivno je.
SR A što se tiče naših burzi, čuje se da će se Zagrebačka burza prodati?
To me ne bi čudilo jer je promet jako pao. Kao što znate, i brokeri i HANFA i Zagrebačka burza žive od provizija, znači njih ne zanima toliko rastu li cijene ili padaju, nego ih zanima promet, a promet je dnevno oko 10 do 15 milijuna kuna.
SR Pa imamo li mi onda uopće tržište dionicama?
Trenutno ga gotovo i nemamo, a dijelom je tu kriva regulativa koja se primjenjuje od 1. siječnja 2009. Prema njoj naše tržište kao da je njujorško, postavila je najmodernije zahtjeve pred brokerske kuće i firme. U najgorem mogućem trenutku išlo se u neke reforme, jer to traži Europa u koje uopće nismo trebali ići, a vjerojatno će i ona odgoditi ta nova pravila. Jedino se mi i dalje držimo tih pravila koja otežavaju, umjesto da olakšavaju, poslovanje. Koliko mi je poznato, banke i brokeri zahtijevaju promjene, no HANFA, koja ih je uvela, za sada ne popušta, iako mi nije jasno zbog čega inzistira na tome. Čemu uvoditi propise koji se još uopće ne traže od nas i sad u krizi otežavati poslovanje preko burze?! Po tim pravilima brokerske kuće trebaju povećati svoj kapital, moraju izdvajati poseban fond, držati rezerve za sve papire koje imaju u svojim knjigama. To nema nikakvog smisla. Trenutno nema, a u Hrvatskoj se nije nikada ni dogodio slučaj da netko ima vrijednosne papire, trguje s njima i da mu se dogodi da mu ih brokerska kuća proda umjesto njega. To se jednostavno ne događa, to nije moguće, a sad se traže rezerve za takve situacije. Znači, malo izmišljamo i birokratiziramo neke stvari. Dobro, to je europski propis, ali u ovom trenutku ga nije pametno primijeniti i trebalo bi se vratiti i primijeniti raniji propis.
SR Evo, sada ste upravo dali primjer kako mi slušamo Europu čak i kad oni sami sebe ne slušaju. Inače, ne znam što je više u Hrvatskoj hrvatsko, jer uspjeli smo sve prodati. Pa čime više uopće gospodarimo?
Još uvijek je dosta ostalo, i nekretnina i vode i HEP i Croatia osiguranje, tako da ima još stvari koje vrijede, samo treba pametno s njima i više ništa ne prodavati, jer to u ovoj situaciji nije ni inteligentno. Primjerice, za građevinski teren ste prije godinu dana još mogli dobiti 100 eura po kvadratu, a danas više sigurno nećete, tako da nema ni financijske isplativosti od prodaje. Ne možete ni za Croatiju ni za HEP danas dobiti kao što se moglo prije dvije godine. U krizi se ne prodaje, u krizi se kupuje. Ako pogledate najuspješnije poslovne ljude, recimo Warren Buffet, on kupuje u krizi, a ne prodaje. Tako i poduzetnici i država – oni sad kupuju. Pogledajte Njemačku, Francusku, Englesku koja nacionalizira svoje firme, ona ih kupuje, daje kredite, beskamatne i bespovratne, ali za to uzima udio. Jednostavno rečeno, oni kupuju udjele u privatnim firmama, primjerice Francuzi u svojoj automobilskoj industriji.
SR Kad ste već spomenuli bogate, je li točno da se Soros obogatio na tečajnim razlikama?
On je uspio izvesti napad na britansku funtu. Vlada mišljenje da su devizna tržišta savršena i da nema igrača koji ih može pomaknuti. No, Soros je dokazao suprotno, on je kroz medijsku promidžbu i s grupom investitora uspio napraviti pritisak i izgurati britansku funtu da ne uđe u europsku monetarnu uniju. Kladio se cijelo vrijeme na pad britanske funte i uspio ju je srušiti i zaraditi s njom.
SR A što će biti s kunom?
Kuna, eto, neki kažu treba slabiti, drugi, treba je ostaviti na istome. Istina je u tome, nažalost, da mi ne bismo puno profitirali ni sa slabljenjem kune, jer slaba kuna nama koristi ako imamo nekakvu proizvodnju. Kad imate proizvodnju, oslabite kunu, izvozite. No tu su dva faktora; vanjska tržišta nisu spremna na uvoz, jer npr. Talijani će sigurno kupovati talijansko, a ne hrvatski uvoz, jer su discipliraniji nego mi. Zatim, sada krenuti u neku izvoznu ofenzivu, bilo bi malo smiješno, jer tko će sada uvoziti, koji bi to sad bio izvozni proizvod koji bismo uspjeli prodati?! Gledajte Amerikance – samo govore "Kupujte američko", a kada je Hrvatska gospodarska komora pokrenula dobru akciju Kupujmo Hrvatsko, dobili smo zbog nje po nosu od Europske unije. Upravo to sada EU skriveno propagira, dok Amerika to čini javno. A s druge strane, Hrvatska nema što ni izvoziti.
SR Osim školovanih ljudi...
Da, toga ima… Dakle, sa slabljenjem kune ništa se ne dobiva, iako ćete u svakoj knjizi pročitati da to nije tako. Recimo Kinezi – pobjeđuju na američkom tržištu jer imaju jako nisku valutu, mnogo proizvode, izvoze to i normalno da stalno imaju suficit i gospodarski rast. Ali mi u ovoj situaciji teško da možemo išta novo proizvesti, a ni sada nešto naročito ne proizvodimo. Znači, slabljenje kune u ovom trenutku neće imati neki pozitivni efekt. Trebalo bi proći dosta vremena da se opet pokrene proizvodnja, da se u drugim državama situacija koliko toliko smiri, da kriza dođe do dna i oni počnu uvoziti od nas, e, onda bi se nešto moglo dogoditi. No, u brzo rješenje ne vjerujem i mislim da ga nema.
SR Pa je li onda nama uopće pametno ulaziti u EU ili je bolje ostati izvan nje sad kada neki čak razmišljaju o ukidanju eura.
Mi smo ušli u EU. Ako smo već sve značajnije prodali, donijeli sve zakone koji su u Uniji, o kakvom ulasku mi govorimo? A što se tiče razmišljanja o euru, normalno je da kad imate zajednicu država u kojoj s jedne strane postoje Danska, Belgija, a s druge Bugarska i Rumunjska, naravno da ne mogu sve mjere i svi principi biti dobri i za jedne i za druge. Problem je same Unije da je heterogena, države u njoj su previše različite, nisu ni približno na istoj razini ekonomske razvijenosti.
SR Kriza je globalna, ne nose se s njom svi jednako, je li razvijenima lakše? Postoji li zemlja koja pošteđena krize, recimo, kako je u Japanu?
Ni Japan nije pošteđen krize, ali zemlje koje dosta dobro stoje još uvijek u ovoj krizi jesu zemlje na koje smo mi, recimo, malo pogrdno gledali kao na neka tržišta u nastajanju, kao što je Sjeverna Afrika, pa Bliski Istok, koji još uvijek dobro stoji. U biti ova kriza najgore pogađa Istočnu Europu, bivše komunističke zemlje. Rusija je u problemu, samo Rusija ima jako velike devizne rezerve i Putin vuče dosta dobre poteze, a i bogati su rudama, tako da je njima još dosta dobro. No zemlje kao što je Ukrajina, kod njih je katastrofa, ljudi su gladni, ništa više ne radi i sve je stalo. Ova će kriza definitivno dovesti do toga da siromašni budu još siromašniji, a bogati još bogatiji. U krizama uvijek nestaje srednji sloj.
SR Neće li to onda eskalirati u ratni sukob, gdje je granica podnošljivosti?
Pa, kad pogledate, svijet je stalno u ratu, bila je okupacija Iraka, pa je okupacija u Afganistanu, pa su pripremili okupaciju Irana, bombardiranje je u Palestini; kad tako gledate, non-stop smo u nekom ratu. To je najisplativija industrija. A tu je i nafta. Ipak se troši sve manje nafte jer ljudi prelaze na neka druga goriva. A energent budućnosti će biti voda i ratovi će se voditi više zbog vode nego zbog nafte. Pa i sukobi na Golanskoj visoravni nisu zbog nafte nego zbog vode.
SR Mi bismo onda s našom vodom mogli napraviti dobar posao?
Svakako, Hrvatska sa zaštićenim vodama pravo je bogatstvo. Pa u Europi više nitko ne pije vodu iz slavine kao što to mi možemo. Mi ne znamo koliko smo bogati u tome. No vidjet ćemo što donosi novi zakon o vodama, nadamo se da ćemo znati to iskoristiti.