SUŠAČKA REVIJA broj 65

 


izložba

MERIKA

Ervin Dubrović

U povodu izložbe Merika, iseljavanje iz Srednje Europe 1880.-1914. u Muzeju grada Rijeke

U Muzeju grada Rijeke otvorena je izložba koja plijeni posebnu pažnju posjetitelja, a koju sam zajedno s brojnim suradnicima pripremao pune tri godine. Velik dio posjetitelja izložbe uglavnom nikad ne posjećuje muzeje, no ova ih je uspjela privući, nekima izmamiti i poneku suzu i nagnati ih da se s poštovanjem i prepuni osjećaja prisjete svojih već davnih predaka. Brojni su iseljenici imali vrlo teške sudbine, stradali u nekoj nevolji ili se jednostavno izgubili, pa ih njihova djeca i unuci nikad više nisu vidjeli.

Obiteljske legende o Merikanima doprle su i do mlađih, a izložba im je pružila priliku da se upoznaju s okolnostima masovnoga egzodusa, najvećega u povijesti čovječanstva, koji je natjerao na odlazak pedesetak milijuna Europljana, među kojima pola milijuna Hrvata desetine tisuća Primoraca.


Useljenici na željezničkoj stanici u Gladstoneu, na sjeveroistoku SAD-a. Ovamo stižu i neki Primorci, poput Franeta Lučića Borinovega iz Marčelji. (Donauschvabisches Zentralmuseum – Muzej podunavskih Švaba, Ulm)

Velik je dio izložbe posvećen samoj organizaciji egzodusa, za koju je bila potrebna visoka tehnologija - veliki i brzi parobrodi, razvijena željeznička mreža, transkontinentalna telegrafska i poštanska služba, brojne iseljeničke agencije i bankarske ustanove, kao i iseljeničke luke na obje strane Atlantika, koje su morale imati potrebna prihvatilišta za iseljenike te posebnu zdravstvenu i konzularnu službu.

No najveću pažnju posjetitelja ipak izaziva dio izložbe na prvom katu Muzeja pod nazivom - Sudbine.


Pogled na glavni bazen riječke luke početkom 20. stoljeća. No veliki Cunardovi transatlantici ne pristaju ovdje, nego isprva dolaze u Luku Baross, iza Ribarnice, a kasnije na Rudolfovu gatu, na zapadnoj strani luke. (Muzej grada Rijeke)

Nasuprot pravom labirintu u prizemlju, koji složenošću doista podsjeća na koncepciju izložbe (autor likovnog postava Klaudio Cetina stalni je suradnik Muzeja grada Rijeke, umjetnički ravnatelj i  profesor na Nuova Accademia di Belle Arti u Milanu) o složenom organizacijskom sustavu, iseljeničke su sudbine prikazane u imaginarnom brodu s trinaest ("trinajstica" je sudbinski broj!) skučenih i niskih, klaustrofobičnih i sivih kabina, u kojima su smještena po dvojica putnika, od kojih se većina ranije nikad nije srela niti su čuli jedni za druge.

Taj imaginarni brod nikad nije isplovio, njegovi su se putnici ukrcali u različitim europskim lukama i u različito doba stigli u Ameriku.

Pored velikih zvijezda, poput Nikole Tesle, Mihajla Pupina, Johnnyja Weismullera i Ericha von Strocheima, na brodu putuje i skromni otac omiljenog holivudskog plesača Freda Astairea i priprosta majka slavnog slikara Andyja Warhola, kao i više hrvatskih, slovenskih, slovačkih, mađarskih i austrijskih nacionalnih vođa i poznatih ličnosti.

No pravi su junaci ovoga putovanja u Ameriku posve nepoznati putnici, o čijim sudbinama inače ne govore knjige. To su anonimni, obični ljudi, iseljenici koji teško napuštaju svoje domove i sa zebnjom odlaze u Novi svijet, i koje je na takav korak mogla natjerati jedino borba za preživljavanje.

U toj borbi neki od njih doista ne uspijevaju preživjeti, poput jedne kuharice koja usred New Yorka umire od gladi! Nesretna je i sudbina Vincenca Lučića iz obitelji Borinovih u Marčeljima. Iz te su deseteročlane obitelji u Ameriku, u kamenolome City of Pueblo i Colorado Springsa, otišli otac Frane i čak četiri sina, Dolfo (Rudolf), Tone (Anton), Frane i Vicenco. S majkom su ostali samo najmlađi sin i tri kćeri. Stariji sinovi, marljivi i skromni, s vremenom se žene djevojkama iz rodnog kraja i nalaze bolje poslove, no najmlađi je Vincenco nemiran, upušta se u sumnjive poslove i upada u nevolje. Bježeći pred progoniteljima iskočio je iz jurećeg vlaka i – poginuo.

 

SRETNI I NESRETNI

Sudbine zaboravljenih primorskih Merikana jedna su od glavnih tema izložbe.

Već su početkom 1880.-ih prvi protivnici emigracije u Hrvatskom primorju počeli upozoravati na pustoš koju iseljenici za sobom ostavljaju. Hreljinski je župnik tada s ogorčenjem upozoravao na opustjela sela i pošast koja ozbiljno prijeti cijelom kraju. Samo je iz hreljinske općine u potragu za kruhom i zaradom u to doba odlazilo više od tisuću momaka godišnje, a dvije trećine njih odlazilo je u Sjedinjene Američke Države. Izvješće Modruško-riječke županije za 1894. godine tvrdi da je već "prije 10 do 15 godina sve jatomice hrlilo u Ameriku u namjeri da si tamo steče bogatstva i blaga, pa da se kao bogat kući vrati. I zaista, mnogi se tamo pomogao, pa se kući vratio, te sad materijalno prilično dobro stoji."


Ulazak u njujoršku luku, pogled na Kip slobode i Manhattan koji se tek nazire u daljini. Iseljenici još strepe – od
mogućnosti da ih nakon pregleda vrate u Europu i od neizvjesnosti života u Americi.
(Moderne Kunst – Berlin 1891., vl. Saša Dmitrović, Rijeka)

Iz Zlobina je u petnaestak godina, od kraja 1890.-ih do Prvog svjetskog rata otišlo preko dvjesto iseljenika, a iz vinodolskoga kraja, iz kotara Crikvenice, u isto je vrijeme dom napustilo nekoliko tisuća iseljenika. Zasigurno ih je koja tisuća otišla i s područja Kastavštine, jer ih je samo iz Rukavca poimenično popisano više od tri stotine. Podosta je velika emigracija i s otoka Cresa, Lošinja i Krka, pa stanovnici tih otoka u New Yorku već prije isteka 19. stoljeća osnivaju više klubova: cresko-lošinjski pomorci 1895. osnivaju Anchor Society, u isto doba Omišljani Društvo Sv. Nikole (oko 1895.), a potom Krčani Austrijsko dobrotvorno društvo Sv. Nikole od otoka Veglie (1900.).

Bilo je, dakako, posve različitih sudbina i različitih primjera uspjeha i neuspjeha - jedni su se javljali svojima s gotovo potresnim svjedočanstvima o teškom radu, velikim troškovima i gotovo nikakvim zaradama, a drugi se zadovoljno hvalili vlastitim uspjehom i blagostanjem te pozivali i rodbinu i prijatelje u domovini da im se pridruže i obećavali im poslati plaćene karte i naći dobar posao.

Dakako, novinari i političari radije ističu dramatiku američkih prilika - brojnost unesrećenih i probleme alkoholizma i kriminala.

Dalmatinski narodni zastupnik Ivan Frano Lupis (1912.) naglašava da je polovica umrlih preminula u nesrećama na radu, petina od sušice izazvane siromaštvom i nezdravim životom, a tek petina prirodnom smrću. Drugi Dalmatinac, dr.Ante Biankini, istražuje "Zločin i pijanstvo Hrvata i Srba u Sjedinjenim Državama (1911.)".


Josip Marohnić rođen u Hreljinu, početkom 20. stoljeća najslavniji je Primorac u SAD-u. Ima tiskaru i knjižaru, blagajnik je i predsjednik Hrvatske bratske zajednice i prvi Hrvat u službenoj posjeti predsjedniku SAD-a. (Muzej grada Rijeke)

No pisma primorskih iseljenika izravno svjedoče o njihovim američkim prilikama. Zvane Marčelja Ivinkin iz Marčelji morao je preko oceana da bi "posujilnici" (banci) isplatio dug u koji je zapao zbog otkupa "Filetovoga grunta". Zvane, koji je tek pristigao u Ameriku piše (1905.) svojoj Mariji da se zaposlio u kamenolomu, no više ga se dojmio neočekivan doček koji su mu priredili njegovi sumještani:

"Kad smo prišli k Šabetiću bilo j toliko vina i biri, da ki tuliko popije na Vrške Marčeji bi poplavili. Parićali su nan na stol kokoše pečene i ča ti ja znan ča, aš ja nisan takoveh stvari nikad ni videl."

Zvane Matijašev (New Mexico, 13. ožujka 1906.) piše majci i obitelji o velikoj "dezgraciji" u njegovu rudniku, da ne doznaju od koga drugoga i ne zabrinu se za njegovu sudbinu. Nije stradao ni jedan Kastavac, ali je u jami ostalo zatrpano tridesetak nesretnika!

Mala Androkova opisuje 1905. susjedi i prijateljici Cili kako se ona i muž muče da bi uz troje djece zaradili koji "fijurin" i da bi se jednoga dana vratili i negdje u riječkom predgrađu, možda na Kantridi, sagradili kuću i otvorili trgovinu i gostionicu. Iako spominje teškoće američkog života, potiče na dolazak i prijateljicu, kojoj je tamo već stigla i sestra.:

"Boje da si uvde svoja gospodarica, lego doma tuja devica... Kako se doma mučiš uvde se nećeš mučit. Za teža dela zameš črnu pak ti služi za mali soldi."


Neuobičajen prizor dviju Primorki na „muškim poslovima“. Muževi i sinovi su u Americi, a one se moraju snalaziti same.
(Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb)

Mate Jurkotov iz Marčelji piše 1906. svojoj ženi Cili da se preselio iz Pensilvanije u Michigan jer mu je dosadilo raditi u - "rupi":

"Rezično je, sako malo nekega ubije. Nikad ne vidiš sunca... škuro je kad greš na delo, va škuren delaš, po škuren greš doma." Misliš, kaže Mate, da na svijetu i nema sunca!

Najzadovoljniji je od svih Kastavaca Zvane Katić koji 1913. prijatelju Dolfotu Oštarovemu opisuje svoj život i poziva ga da mu se pridruži, obećajući mu i plaćenu kartu i dobar posao:

"Bil san već po sakakoveh deleh... sad san va Kalifornije. Neko vreme san bil na jenoj farme kade rastu naranči i lemuncini... Uvdeka j jako lepo. Ni zima ma ni ni preteplo. Ja sada navigan z jenen brodon, zove se San Paul. S ten brodon gremo va Sejatlu, Takomu i vaje do Alaški."

Zvane uopće i ne pomišlja na povratak u rodni kraj:

"...ča bin sada doma? Oženjen san za jenu Meksikanku. Imamo dvoju decu... oni će bit pravi Merikani." Zvane je "kuntenat svojega življenja" naročito kada se sjeti koliko se kod kuće mučio, a sada dobro živi i, k tome, ima kuću blizu San Francisca, otprilike kao na Kantridi, a uz kuću vrt prepun naranača.

 

ISELJENIČKE SUDBINE - PRVI HRVAT KOD AMERIČKOG PREDSJEDNIKA

Josip Marohnić jedan je od najpoznatijih i najuglednijih  rano pristiglih Primoraca, prvi Hrvat kojega je službeno primio Predsjednik SAD-a.

Rođen je u Hreljinu 1866. i izučio tiskarski zanat (slagar i knjigoveža). Četiri je godine služio mornaricu, potom se oženio Adrijanom, djevojkom iz rodnog sela.

U Ameriku odlazi 1893. a potom mu se, zajedno s kćerkom, pridružuje i žena, koja je još rodila dva sina i kćer.

Prvo odlazi u Chicago i uskoro otvara vlastitu tiskaru te objavljuje prve knjige i novine na hrvatskom. Već 1897. seli u Pittsburgh, i dalje se bavi tiskarstvom i izdavaštvom, piše i izdaje vlastite pripovijetke i pjesme - Jesenke (1897.) i Amerikanke (1900.).

Za njegov je spisateljski rad rečeno da mu se "članci i pripoviedke nasladom čitaju... a pjesme odaju pravu pjesničku žicu." (Ivan Lupis Vukić, 1897.).

Marohnić je i među utemeljiteljima Hrvatske narodne zajednice (poslije Hrvatska bratska zajednica) i od 1897. do 1909. glavni blagajnik, te predsjednik od 1912. do smrti 1921. godine.

Osnivač je i prve hrvatske knjižare Americi, u Alleghenyju (predgrađu Pittsburga), gdje je tada živjelo podosta Hrvata, te izdavač brojnih priručnika, gramatika, rječnika, kalendara, književnih i vjerskih knjiga.

Zapamćen je kao dugogodišnji predsjednik Hrvatske bratske zajednice, uspješan poslovni čovjek omiljen među sunarodnjacima te kao prvi od sunarodnjaka koji je pozvan u audijenciju kod američkog predsjednika Williama Howarda Tafta  (1911.).

 

BODULSKI DOBROTVORI POMAŽU MJEŠTANE U RODNOM KRAJU

Zajedno s majkom Marijom i petogodišnjim bratom Viktorom mala Ana Purić (rođena 1899.), rodom iz Rasopasnog kraj Dobrinja na otoku Krku, ukrcava se u Trstu na parobrod Erny tršćanske Austro-Americane i 22. studenoga 1906. stiže ocu u New York. 

Njezin otac Ive (Ivan) Purić otišao je u New York već 1903. preko Southamptona. U New Yorku su već bili njegov prijatelj Mate Gržetić i njegov šurjak Nikola Ilić (Ilijić), također otočanin iz Omišlja, odakle je od 1900. u Ameriku iselilo više Nikola Ilića (Ilijića).

U New Yorku se Ana rano udaje i ima dijete, no kratko uživa u braku i brzo ostaje udovica. 

Kada je upoznala Antona Justinića (Bodula rođenog također u Rasopasnom 1893.), ona je, iako je tek prešla dvadesetu, već bila udovica s malim djetetom, sinom Josipom (Joseph). Ana i Anton vjenčali su se 1920. godine.

I Anton je iz mnogobrojne i siromašne krčke obitelji. Iako se predstavlja kao devetnaestogodišnjak, u Ameriku zapravo odlazi s jedva šesnaest godina! Među rijetkim je Primorcima koji na put odlaze brodom iz Rijeke, jer ovdašnji iseljenici mnogo češće odlaze preko Le Hậvrea i Southamptona. Početkom travnja 1910. ukrcava se na parobrod Ultoniju.

Ani i Antonu, koji u međuvremenu postaju Anna i Anthony Yustinick, ubrzo se rodila jedina kći Elisabeth (Betty, 1921.).

Ana i njezin muž vrlo su društveni; on je i član uprave i blagajnik Dobrotvornog društva Sv. Nikole od Krka i blagajnik zavičajnog Kluba Dobrinj. U vrijeme velike krize, od 1929. do 1931., zajedno s prijateljima osnivaju Demokratski društveni klub (Democratic Social Club) namijenjen okupljanju, održavanju kulturnih priredaba i pomaganju najugroženijima.

Nakon Drugoga svjetskog rata Ana i Anton šalju rodbini i siromašnim susjedima u Rasopasnom i okolici obilnu pomoć u odjeći, hrani i lijekovima, a nakon pola stoljeća izbivanja i sami konačno dolaze u posjet rodnom otoku. Oboje umiru 1981. godine.


Saloon Nicka Verzuha (Nike Vržuha) u East Heleni u Montani. Vlasnik je iz obitelji koja u Ameriku dolazi iz Gorskog Kotara i Primorja. Jedan je od onih kojima je u Meriki očito svanulo. (Egon Hreljanović, Rijeka)

 

GORANSKA OBITELJ VRŽUH U PLANINAMA MONTANE

Među prvima je iz obitelji već početkom 1890.-ih u Ameriku stigao Niko Vržuh i nakon nekoliko godina vratio se kući, no potom ponovno odlazi, 11. prosinca 1897. ukrcava se u Le Hậvreu u La Normandie i 20. prosinca stiže u New York. U putničkoj je listi upisano da ima austrijsko državljanstvo, da je radnik, iz Studene, ima 33 godine, oženjen je te da odlazi u Pittsburg.

Sirota Ana Verzuh (Vržuh) u dobi od 36 godina uzima svoje četvero djece i odlazi u Ameriku. U putničkoj je listi parobroda La Bretagne na koji se ukrcala 29. prosinca 1900. u Le Hâvreu i u New York sigla 7. siječnja 1901. Mjesto prebivanja iz kojega dolazi upisano je nečitko i pogrešno (Roudal). Među podacima o  njoj navedeno je da je kućanica, s 36 dolara u džepu. Koliko godina života – toliko dolara!

S njom je u društvu i susjeda, mlada Marija Grgurić (23). Upadljivo je da Ana putuje s brojnom djecom, ali ne spominje muža!

A djeca su od najranije do momačke dobi – Joso (15 godina), Ana (13), Tereza (5) i Danica, koja ima samo dvije i pol godine. Ana i djeca odlaze kod šurjaka u Pittsburg u Pensilvaniju.

Od kakve nevolje Ana bježi? Što joj se dogodilo s mužem, ocem brojne djece? Nastradao u nesreći? Propio se, zapostavlja i zlostavlja obitelj? I tko je šurjak i stric kojemu povjerava spas svoje djece?

Vržuh (Verzuh) je rijetko prezime. Svega je nekoliko puta zabilježeno na listama iseljenika koji su u razdoblju od 1892. do 1924. stizali na Ellis Island.

Vržuhi (Verzuhi) u Ameriku uglavnom dolaze iz Gorskog kotara. Jedni odlaze na sjeveroistok, u industrijski i radnički Pittsburg, a drugi na Srednji zapad, u rančerski i rudarski Kolorado.

U Pittsburgh dolazi Niko te Ana s djecom, a oni drugi Vržuhi iz Severina odlaze u Crested Butte u Kolorado, potkraj devetnaestog stoljeća poznat po rudnicima ugljena i srebra. Prvo dolazi Martin, zatim njegova već postarija majka Ana s malim sinom Ivanom, a potom i mladi Anton.

Očito imućni Nick Verzuh, nekadašnji skromni radnik Niko Vržuh, kasnije ima saloon u East Heleni u Montani. Ako su Ana i djeca došli Nicku, znači da su se iz visokoindustrijaliziranih krajeva sjeveroistoka SAD-a kasnije preselili na rančerski sjeverozapad, gdje je samo nekoliko godina ranije vojska još uvijek ratovala s Indijancima. I mladi Rudolf  (Rudolph) 1913. dolazi stricu u Montanu.

Jesu li se članovi goranske obitelji Verzuh okupili i skrasili u East Heleni u Montani? Možemo samo nagađati, kao i da su se Ana i njezina djeca spasili od bijede i nevolje. Uglavnom, nisu se više vratili u domovinu.


Drvosječe iz Rukavca u šumama sekvoje u zaleđu Humboltova zaljeva u Kaliforniji. Rukavčani su se u šumama sekvoje snalazili bolje nego li na moru. (Nada Gržetić, Matulji)

 

DRVOSJEČE U ŠUMAMA SEKVOJE

Anton Kinkela Čonjina (oko 1860. – 1945.) jednoga je dana bez ikakve najave i velikih riječi jednostavno rekao svojim sinovima:

"Poć je va Meriki!" Na njihov upit: "A kade je to?" odgovorio je samo: "Lih dugo, dugo!"

Prvo odlaze otac i najstariji sin, također Anton (1890.–1978.). Franjo još ostaje kod kuće, da bude na ruku majci i najmlađem bratu Milanu, koji je još dijete.

Iz Rukavca, nevelikog područja, koje na prijelomu stoljeća ima oko 1500 stanovnika, u nekoliko desetljeća iselilo je u Ameriku u potrazi za kruhom više od tri stotine mještana. Već od 1864. do 1883. iselilo je gotovo 140 mještana, a u narednim desetljećima odlazi otprilike još toliko Rukavčana. Mahom odlaze u Kaliforniju – u Eureku i Arcatu, gradove u Humboldtovu zaljevu.

Odlaze deseci mladića i muževa iz obitelji Kinkela, Kućel, Stanić, Šepić, Črnić, Dubrović, Puž... Katkad se i po dvadesetak mladića iz Rukavca i okolice ukrcava u vlak za Ljubljanu i potom za Buchs, Basel do Le Hậvrea u Francuskoj ili do Southamptona na jugu Engleske, odakle putuju u New York i potom u razna odredišta.

Franjo se 1913. ukrcava u Le Hậvreu i odlazi u Eureku, gdje su mu već i otac i stariji brat.

Putuje zajedno s još jednim, malo mlađim, Franjom, susjedom, imenjakom i prezimenjakom, Kinkelom Kovačićevim, kojemu je brat također u Eureki, u Kaliforniji. Franjo, kao i njegov otac i brat, radi kao drvosječa. Unatoč blizini mora, koje i kod kuće u Rukavcu vide s prozora, bolje se snalaze u šumi. Zato se i zapošljavaju na sječi sekvoja.

Zajedno s ocem, bratom i brojnim mještanima, Franjo siječe sekvoje i marljivo štedi. Potaknut velikom krizom Franjo se s već priličnom ušteđevinom početkom 1930.-ih vraća u Rukavac, ženi se, ima djecu i, zajedno s ocem, vodi obiteljsku gostionicu i živi udobnim životom.

Primorski Merikani - Kastavci, Grobničani, Boduli i drugi otočani, kao i brojni iseljenici iz Gorskoga kotara - uglavnom su, unatoč namjerama da se vrate, zauvijek ostajali u Americi. Neki su imali i jake razloge - bježali su od vojačenja, od vjerovnika ili od vjerenica!

Vraćali su se uglavnom očevi porodica, koje je kod kuće čekala obitelj. Uoči Prvog svjetskog rata, iseljavale su i cijele obitelji ili barem mladi parovi, koji su poslije zauvijek ostajali u Americi.

Odabrani i umnogome tipični primjeri, poput onih Lučića, Marohnića, Justinića, Vržuha, Kinkela, pokazuju pravo stanje. Od halubajskih Lučića vratio se samo otac i majka više nikad nije vidjela svoja četiri sina. Nije se vratio ni Josip Marohnić, ni njegov brat, ni njihove obitelji. Justinići su samo posjetili rodni kraj, ali im je grob u Americi. Nije se vratio nitko od Vržuha, koji su posve nestali iz našega kraja i nema više njihova prezimena. Vratili su se jedino Kinkele-Čonjinovi, otac i dva sina, a samo je najmlađi ostao preko oceana.

Naši su Merikani kasnije gotovo posve zaboravljeni, a odnosi s njihovim potomcima, preostalim američkim rođacima, uglavnom su prekinuti.


 

Odlazak u Ameriku krajem 19.
i početkom 20. stoljeća bio
je najveći egzodus u povijesti
čovječanstva. Primorke i Goranke
ostajale su same.



 

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana