Ernest Hemingway |
Ovo sjećanje baca svjetlo na neke epizode iz života poznate nam ličnosti Ernesta Millera Hemingwaya, ali i onog manje nam znanog Hemingwaya , gdje se susrećemo sa složenom, kontraverznom ličnošću, prepunom suprotnosti. Baš poput povijesti najdraže nam Rijeke…
Bez obzira što je danas brojnim Riječanima Hemingway na prvom mjestu ime omiljenog noćnog kluba, a tek potom prezime slavnog dobitnika Nobelove nagrade za književnost, prisutnost ovog famoznog Amerikanca na riječkom Korzu mogla bi biti dovoljan motiv za priču o njegovu liku i djelu u Hrvata.
Hemingway nam nikad nije prošetao Korzom, ali je imenom među Riječanima na Korzu samom. (Jadni Che..., ta ikona revolucionarne ljevice, šetao je Korzom, ali ga Riječani ne počastiše ni imenom lokala, ni imenom coctaila, ni imenom hotelskog apartmana!) U Madridu ²gomila² barova ističe, a mnogi i krivotvore, kako je upravo tu slavni pisac pio svoj omiljeni gin, pa je duhoviti madridski ugostitelj istaknuo natpis „Ne, ne, ovdje nije pio niti bio Ernest Hemingway!“ .
I RIJEKA IMA BIKA ZA UTRKU (A SUNCE IZLAZI)
Godine 1926. objavljen je prvi roman dvadesetsedmogodišnjeg Ernesta Hemingwaya, koji mu je donio međunarodnu reputaciju, The Sun Also Rises, u kojem opisuje skupinu američkih i britanskih boema i bogataša koji žive u Francuskoj i Španjolskoj, a pripadnici su tzv. izgubljene generacije u razdoblju iza Velikog rata.
Ranjeni Hemingway |
Prvi hrvatski prijevod iz 1959. Stanislava Šimića The sun also rises bio je naslovljen prema londonskom iz 1927. Fiesta!,a Antun Šoljan ga je u svom prijevodu naslovio A sunce izlazi.
Lokalna zajednica baskijskog grada Pamplone sama je uživala u svom višestoljetnom običaju – utrkama ljudi i bikova, encierru, sve dok Ernest Hemingway nije cijelom svijetu ispričao tu neobičnu i nevjerovatnu priču o fiesti i corridi. Zatekavši se u Pamploni dana 7. srpnja 1924., za svetkovine svetog Fermina, ostao je fasciniran tom opasnom predstavom, koja ga je inspirirala da napiše roman A sunce izlazi. Ta fiesta, zapravo adrenalinska ludnica na ulici, gdje je, kažu, Hemingwaya razjareni bik nabio na rogove, bježanje mladića pred bikovima, životinjska krv, ranjeni ljudi, corrida... svi ti prizori poslužili su Hemingwayevom pisanju kako bi vjerno i slikovito prikazao Španjolsku, ali i pravu sliku njegove izranjavane duše.
Riječki povjesničar Giuseppe Viezzoli u časopisu Fiume, iz 1936., u radu Contributti alla storia di Fiume nel settecento pod naslovom Lov na bika/La caccia al toro donosi zanimljivu sličicu iz stare Rijeke. Naime, prema njemu, nekoć je u Rijeci postojao običaj da se odigra na nekom od riječkih trgova (u gradu ili izvan njega) lov, zapravo utrka, na bika (encierro?!). I tako je bilo sve do siječnja godine 1778. kada su nekolicina članova Vijeća patricija i guverner grof Giuseppe Maylath de Székely žestoko prosvjedovali protiv te „zaostale“ pučke fešte koja je svojim primitivnim običajem dovodila u pogibelj živote gledatelja i prolaznika koji su se okupljali nenadano poradi ilegalnih utrka izluđenih životinja! Zadnja utrka jurećih bikova održala se na prostoru današnjeg Jelačićevog trga, jer je te godine Sudsko vijeće Rijeke strogo zabranilo manifestacije toga tipa. Rijeka je očito stoljećima imala u svom folkloru prastari običaj, toliko čest u mediteranskim krajevima, no uvođenje grada u srednjoeuropski kulturni krug žrtvovalo je stari običaj. Inače , Rijeka je po popisu pučanstva iz 1777. imala 5123 žitelja.
SEDAMDESET DEVETA VS. HEMINGWAY ( ZBOGOM ORUŽJE )
Drugi Hemingwayev roman A Farewell to Arms /Zbogom oružje, iz 1929., pisan je u prvom licu i priča o ljubavi američkog vojnika Frederica Henryja, zapravo vozača ambulantnih kola American red crossa, i britanske medicinske sestre Catherine Barkley. Ovaj, po mnogima najbolji, roman izgubljene generacije donio je definitivnu slavu Hemingwayu i jedina je Hemingwayeva knjiga prevedena i tiskana u Hrvatskoj prije II. svjetskog rata. Prvi spomen Ernesta Hemingwaya u Hrvata bio je 1930. godine u splitskoj Jadranskoj straži u kratkom članku Talijanski rat jednog Amerikanca, iz pera neznanog autora.
Talijansko pješaštvo |
Zagrebačka nakladnička tvrtka Binoza objavila je 1937. Zbogom oružje u prijevodu doktora prava i novinara Branka Kojića. Spomenimo da je dr. Kojić prevodio izravno s engleskog, a ne s njemačkog na kojem su suvremeni romani bili dostupniji našem tršištu u jeftinijem broširanom izdanju Tauschnitza. Binoza je u biblioteci Svjetski pisci objavila romane naprednih književnika poput Jacka Londona, Sinclaira Lewisa, Johna Dos Passosa, Pearl Buck, Egona Erwina Kischa, Louisa Adamića, Ilje Erenburga, Stefana Zweiga, Andre Malrauxa i brojnih drugih.
Hrvatski prijevod romana iz 1937. Zbogom oružje nosi u originalu nepostojeći podnaslov Roman o bitkama Gorice i Caporetta. Tim štosom interes kod čitateljstva bio je veći, prvenstveno zbog mjesta radnje romana smještenog na Sočanskoj fronti, Isonzofrontu, gdje je opisan talijanski uzmak i austrougarsko napredovanje prema Veneciji. Tu su se nasuprot Hemingwayevu Fredericu Henryju, kao dio Isonzoarmee borili uz znamenito popularne Bosance iz II. BeHa regimente i naši najundzipcigeri, vojnici iz 79. Otočke Pješačke pukovnije Grofa Josipa Jelačića, mahom Ličani, Primorci, Gorani i Riječani. Vojskovođa barun Svetozar pl. Borojević i njegovi momci su uspješno kroz dvanaest ofenziva vodili obranu Monarhije i time razbili talijanski san o zauzimanju panonske nizine za tri tjedna. Posljedice poraza kod Kobarida, slom fronte, rasap dviju talijanskih armija bili su dobra inspiracija za nastanak ovog odličnog pacifističkog romana.
Na stranici 193. prvog izdanja A farewell to arms (Charles Scribners's sons, New York, 1929.) stoji:“…He said there were Croats in the lines opposite us now and some Magyars...potom opisuje napad Hrvata na 197. stranici…and the Croatians came over across the mountain meadows and through patches of woods and into front line…“
„ Reče da na bojišnici preko puta nas ima Hrvata i nešto Mađara. Naše su čete i dalje u pripravnosti za napad…Noću se digao vjetar i u tri izjutra, dok je padalo kako iz kabla, počelo je bombardiranje i Hrvati su prešli na našu stranu preko planinskih livada i kroz šumu i probili se sve do prve linije. Borili su se u mraku, u kiši, a potisnuo ih je protunapad prestravljenih ljudi s druge linije. Bilo je mnogo bombardiranja i mnogo raketa pod kišom strojničke i puščane paljbe duž cijele linije fronte. (Zbogom oružje, V.B.Z. Zagreb 2000., prijevod Marina Horkić)
Premda se radnja romana u velikoj mjeri oslanja na Hemingwayeva ratna iskustva, on u ratu zapravo nije bio u Gorici i Kobaridu! Naime, on je srednju školu završio 1917. godine (za vrijeme 10. bitke na Soči !) i umjesto upisa na fakultet, kako su njegovi roditelji očekivali, zaposlio se kao reporter u listu Kansas City Star. Nakon što je napunio osamnaest godina, Hemingway je pokušao stupiti u vojsku, međutim nije primljen zbog problema s vidom. No, kad je čuo da American red cross traži dobrovoljce koji žele biti vozači ambulantnih vozila, odmah se prijavio. U prosincu 1917. godine (već je završila 12. bitka na Soči, poznatija kao Bitka kod Kobarida!) Crveni križ ga je primio, a svoje radno mjesto napustio je u travnju 1918. godine.
Motorna vozila |
U Europu je stigao u svibnju 1918. godine. Dana 8. srpnja 1918. godine ranila ga je austrijska minobacačka granata koja je pala nedaleko njega u trenutku kada je u Fossalti na Piavi talijanskim vojnicima dijelio čokolade i cigarete. Eksplozija je onesvijestila Hemingwaya, ubila jednog talijanskog vojnika, a drugom je raznijela noge. Tijekom oporavka u milanskoj bolnici Američkog Crvenog križa, u Via Manzoni 10, doživio je znamenitu ljubav bolničarke Agnes von Kurowski, a oporavak je dovoljno dugo potrajao da se rat završi i da se nasluša ratnih priča ranjenih vojnika, osobito ardita, dragovoljnih pripadnika jurišnih postrojbi talijanske vojske. Bilo je to dovoljno materijala za nastanak znamenitog romana. Dobio je talijansku kolajnu Medaglia d'argento al valor militare za iskazanu vojničku hrabrost.
Inače, brojni američki književnici i pjesnici bili su vozači ambulantnih kola American Red Crossa u Prvom svjetskom ratu: John Dos Passos, E.E. Cummings ,Somerset Maugham, John Masefield, Malcolm Cowley, Sidney Howard, Robert Service, Louis Bromfield, Harry Crosby, Julian Green, Dashiell Hammett, William Seabrook, Robert Hillyer, John Howard Lawson, William Slater Brown, Charles Nordhoff, Sir Hugh Walpole, Desmond MacCarthy, Russell Davenport, Edward Weeks, C. Leroy Baldridge, Samuel Chamberlain, pa i tata Mickey Mousa Walt Disney.
DUCE GA NIJE VOLIO
Za razliku od Jugoslavije, ovaj je roman u Italiji objavljen tek nakon Drugog svjetskog rata zbog činjenice što ga je fašistički režim zabranio. U Bitci kod Kobarida došli su do izražaja svi nedostaci talijanske vojske; nerad, nered i raspuštenost. Ta atmosfera defetizma, dezerterstva i pacifizma u romanu Zbogom oružje nije se dopala Mussoliniju, no to nije bio pravi povod zabrani romana. Već nešto osobne prirode…
Naime, dok je Hemingway 1923. godine bio samo obični dopisnik Toronto Stara Weekly, prisustvovao je konferenciji za tisak Benita Mussolinija. I tako dok se mnoštvo novinara naguravalo ne bi li ušlo u konferencijsku dvoranu, Duce je već sjedio na svome mjestu, udubljen u čitanje neke knjige. Hemingwayu je bilo jasno da se radi o poziranju, te mu je prišao s novinarskom znatiželjom ne bi li vidio što to tako važno čita veliki Duce. Kad tamo, samo običan talijansko-engleski rječnik, štoviše - okrenut naopako. Sutradan su se čitatelji Toronto Stara Weekyl smijali čitajući članak koji je počinjao ovako: "Musollini je blefer, najveći europski blefer, i ja imam dokaze za to."
Godine 1948. u ponovljenom izdanju A farewell to arms Ernest Hemingway je napisao predgovor u kojem se dotaknuo „blefera“ aludirajući na vješanje Mussolijeva leša na benzinskoj postaji Piazzale Loreto u travnju 1945: „Mnoštvo ličnosti koje treba da budu mrtve, takođe su mrtve; vise glavom nadole ispred stanica u Milanu...“ . ( E.Hemingway, Zbogom oružje, Matica Srpska, Beograd 1979).
Addio alle armi je u Italiji prvi put objavljen 1948. godine u prijevodu Fernande Pivano, koju je poradi toga prijevoda uhitila fašistička policija 1943. godine.
…A NITI IVAN GORAN KOVAČIĆ…
Binozin prijevod Zbogom oružje nije imao osobiti kritički odjek u hrvatskim i širim jugoslavenskim književnim krugovima. (Spomenimo, da je još 1932. Miloš Crnjanski (riječki đak i sušački nogometaš!) u članku Mi postajemo kolonija strane knjige napao izdavače poput Binoze koji objavljuju opasnu socijalističku književnost.) Jedini koji se oglasio kritikom bio je legendarna ličnost moderne hrvatske poezije Ivan Goran Kovačić u Hrvatskom dnevniku 18.ožujka 1938., u članku pod naslovom Razočarani ratnik-idealist:
„ Knjiga Ernesta Hemingwaya nije optužba kao Barbusseov Oganj, nije sugestija kao Remarqueovo djelo Na zapadu ništa novo, nije ratna reportaža kao Zapiši to, Kiš! I Rennov Rat,nije umjetnički dubok i užasan prikaz kasarne kao Krležin Hrvatski bog Mars (koji je možda najsjajnije proturatno djelo na svijetu) itd. Pa ipak, ta je knjiga interesantna i vrijedna. Nije roman u pravom smislu, a nije puka reportaža. Prije bi se mogla nazvati dnevnikom. Takove prikaze mogli bi nam dati mnogi stari ratnici, a sigurno se skriva po njihovim ladicama mnogo ovakovih zapisa koji nikad neće ugledati svjetlo. Ovaj „roman o bitkama kod Gorice i Caporetta“ često je sličan pripovjetkama naših otaca o svojim doživljajima na talijanskom ratištu, kada je padao mrak, a dječje je srce strepilo pred strahotama koje su prošle i mogle se vratiti…Stanovište ovog Amerikanca odgovara sloju ljudi kojemu on pripada. Iz toga sloja regrutiraju se redovi s autoritativnim fašističkim težnjama koje su imperijalistički određene. Živimo u doba tih pojava, i ovu knjigu koja nenametljivo, upravo zabavno, prikazuje iluzornost rata i razočarenje jednog ratnog dobrovoljca, koji čitavo ratno vrijeme živi na mjenice svojih rođaka (kao da se nalazi u lovu na ljudske glave!), morali bi pročitati oni koji žive njegovim građanskim životom . „
Očito da budući autor Jame opterećen svojim ideološkim ograničenjima nije prepoznao „revolucionara“ Hemingwaya koji je u ožujku 1937. otputovao u Španjolsku kako bi izvještavao, za North American Newspaper Alliance, o krvavom građanskom ratu. Štoviše stanovište ovog Amerikanca i španjolski građanski rat razorili su brak Hemingwayevih. Naime, njegova supruga Pauline u skladu sa svojim katoličkim uvjerenjem svrstala sa na stranu generala Franca i Monarhije, dok je Ernest slijedeći svoje ideale podržavao crvene i Republiku. Ruku na srce, Ernest je ljubovao s drugom ženom, mladom spisateljicom Marthom Gellhor.
RATNIK NOVINAR I POETA SOLDATO
U talijanskom mjestu pokrajine Veneto Roncade Hemingway je kao gost vozača American Red Cross slušao govor Gabrielea D'Annunzija Arditima pred polazak u bitku koji ga je duboko dojmio.
Pripovijest The Passing of Pickles McCarty (nikad prevedena na hrvatski) o boksaču italo-američkog podrijetla koji se dragovoljno i ilegalno vraća u svoju talijansku domovinu radi priključenja postrojbama Ardita napisana je u Michigenu po povratku iz Italije u ljeto 1919.godine.
Razvojačeni dragovoljac Velikog rata Ernest Hemingway (20) tražio je izdavača za tu pripovijest, no pozitivnih odgovora nije bilo. Uz pomoć Edwina Balmera, novinara lista Chicago Tribune, kopija je došla do Georgea Horracea Korimera (Saturday Evening Post), Virgnije Roderick (Everybody's), Charks Agnew MacLean (Popular Magazine), ali konkretnih odgovora nije bilo.
Kopija priče došla je i do njegova prijatelja Waringa Jonesa, koji ju je poklonio profesoru Carlosu Bakeru sa Sveučilišta Princeton u New Jerseyu. Drugu kopiju našao je 1977. bibliofil C.E Clark jr. iz Detroita . Iz treće sačuvane kopije, koja je pohranjena u Kennedy Library u Bostonu, proizlazi da je Hemingway 1921. godine namjeravao iskoristiti ovu priču kao dio romana o Gabrijelu D'Annunziju i njegovoj riječkoj avanturi. No, nažalost, Rijeka nije ušla u Hemingwayev opus, ali je u poeziji napisanoj po povratku u SAD napisao jednu naslovljenu na Poetu – soldata, Gabrijella D'Annunzija:
| D'Annunzio Half a million dead wops And he got a kick out of it The son of bitch (War poems , Chicago 1920) |
Ova pripovijetka ima podnaslov The Woppian way(Na talijanski način, All Italiana),a radi se o igri riječi: Wop (Digić), izraz kojim Amerikanci pogrdno zovu Talijane, dok je La via Appia ime stare rimske prometnice, ali prvenstveno se odnosi na Stradu Cadorna gdje se odvija radnja pripovijetke, a koja je održavana čudesima talijanske vojne inženjerije.
Začudo ova priča „Pickles“ ostala je nepoznata javnosti do siječnja 1976., kada je prevedena na talijanski pod naslovom La scomparsa di Pickles McCarty.
(nastavit će se)
| One koji imaju veći interes upućujem na sljedeće: -
Čakavskog sabora pokrajine Gacka Otočac 2002. -
Feldmaršal Svetozar Borojević, O ratu protiv Italije, Ljubljana, 1923. -
General Daskalović, Bitka kod Kaporeta, Split 1926. -
Ivan Goran Kovačić, Sabrana djela Proza II, svezak II, JAZU -
Hans Killian, Attacco a Caporetto, LEG, Gorizia, 2005. -
Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi, Geca Kon, Beograd 1937. -
Paul Smith, Hemingway's Apprentice Fiction: 1919-1921, American Literature, Vol.58, 1986. -
Zvonimir Radeljković, „Hemingway kod nas: Prvih sto godina“, Novi izraz, Sarajevo, o4/1999. -
http://www.fabrizio-marconi.eu/unuci/Tradizioni/Racconto.htm -
I Wikipediju, dakako! | | | 
Gorani na Plavi |