SUŠAČKA REVIJA broj 65

 


književnici

SMIJEH KAO (O)PORUKA

Jasna Gržinić

Zada trsatstkeh prošijani - Sušak kao utočište u životu i književnom radu Zorana Kompanjeta


Zoran Kompanjet

U povijesnim previranjima nakon Prvog svjetskog rata Rijeka biva podijeljeni grad, a čitav hrvatski stratum Istre i Opatije odcijepljen od vlastite matice. Povijesne činjenice o tim previranjima dokumentirane su u radovima povjesničara. Na razini društvene i kulturalne sfere, ta politička podjela pamti se kao rascjep, oštar i dubok urez (kao Most na Rečini, kao žica, kao poć preko) u nježno i ranjivo tkivo krhkoga identiteta. Posebno se to odnosi na jezičnu kolonizaciju koju je sustavno provodila talijanska vlast.  Politički progoni i policijska represija bili su sastavnim životom u dugoj povijesti pokoravanja hrvatskoga stratuma s ovog područja. No, jezična preimenovanja, obvezni talijanski vrtići (azilo), kao i škole na talijanskom jeziku, shvaćeni su i ostali u pamćenju ljudi s opatijskoga područja kao vrhunska nesloboda i najveći uzrok unutrašnjeg i vanjskog otpora. U takvim je konstelacijama Sušak, i sam u određenoj mjeri politički i jezično koloniziran, odigrao ulogu jednog od utočišta, privremenog ili trajnog,  ljudima koji su našli svoj egzistencijalni spas od progona i vlastita nemirenja s nametnutom im stvarnošću. Riječ je, ma koliko se to nama, suvremenim svjedocima prostornih udaljenosti Opatije i Sušaka, činilo preuveličavanjem njihove tragedije, o stvarnim egzilantima  i o dubokoj arhetipskoj težnji za  cjelinom vlastita sebstva. Preko su šli  i Gervajsovi, Emin, Katalinić-Jeretov, a među mnogima i obitelj Kompanjet. 


Zoran Kompanjet u mladim  danima

Započevši školovanje na talijanskom jeziku u Opatiji i Voloskom te na hrvatskom jeziku na Krku, kao trinaestogodišnji dječak, Zoran (Opatija, 17. kolovoza 1919). sa svojom braćom i  roditeljima,  stolarom Nikolom i domaćicom Antonijom, rođ. Vrečko, 1932. dolazi na Sušak. [1] Ovaj će prostor ostati trajno utočište Kompanjetovima i premda će životni tijekovi odvoditi Zorana na druga mjesta, kuća na Trsatu do kraja  života (16. travnja 2003.) ostaje njegovim domom, a ulica danas nosi i njegovo ime.

Na Sušačkoj gimnaziji Kompanjet maturira 1937. godine. Zbog antifašističke djelatnosti uhapšen je 1941. te zatvoren u Sušaku,  Rijeci i Trstu pa interniran na San Dominu, na otočju Tremiti u oblasti Puglia.  Zatim je upućen  kao politički internirac u provinciju Macerata i postao, nakon kapitulacije Italije, jedan od organizatora i rukovodilaca pokreta otpora u toj zoni.

Nakon oslobođenja tog dijela središnje Italije, za vrijeme bolovanja od posljedica partizanskog života, Kompanjet završava pravne studije na Sveučilištu u Camerinu[2] i vraća se u jesen 1946. u Rijeku.

Nakon osnutka Pravnog studija, kasnije Pravnog fakulteta, 1975. godine postaje redovni profesor Privrednog prava, a nastavnik je i na Ekonomskom fakultetu.

Bio je dekanom Ekonomskog fakulteta, pa i Pravnog fakulteta u Rijeci, kao i rektor riječkog Sveučilišta od 1. veljače 1976. do 31. kolovoza 1978. Djelovao je i u raznim tijelima društveno-političkih zajednica i drugih organizacija.

 

MOĆ KNJIŽEVNOG STVARANJA, SMIJEH IZMEŽU ŽIVOTA I SMRTI

Pored svog znanstvenog i društvenog angažmana, Kompanjet ostavlja neizbrisiv trag i u književnom životu Rijeke i Primorja. Već od svoje prve pjesničke zbirke Kvadri (1959.), postaje značajno ime u čakavskoj književnosti. Druga zbirka izlazi pod nazivom Sakakoveh nas je,[3] 1961., a treća, 1971., pod naslovom Zibrane pesni.[4] Slijede zbirke pripovjedaka Takvi smo pa što [5], Opasne riječi[6], Svet bi bil lep[7], Stare i nove besedi.[8]  U dvjema potonjima objavljuje nove i već objavljivane pjesme.

Poznat je i njegov dramski rad, a posebno iznimno popularna komedija Šete bandjere ili Prevrtljivac, koja je napisana 1974., praizvedena u Rijeci 1975., a tiskana 1977.[9] godine. Uspjeh postiže i prijevodima s talijanskog, posebice se to odnosi na prijevod Ruzzanteove komedije Mušica, u čakavskom prijevodu  pod naslovom Muškardin. To je prvi njezin prijevod na hrvatskom jeziku, objavljen je u časopisu Kamov, 1970. godine.[10]

Kompanjetova suradnja u književnim časopisima obilježena je i angažmanom u Riječkoj književnoj reviji s kraja 50-ih prošlog stoljeća, a zatim u Dometima.

Poseban trag ostavio je u stvaranju i djelovanju Ustanove Ivan Matetić Ronjgov u Ronjgima (Viškovo), osobito u okviru Čakavske katedre.

Kompanjetova umjetnička dimenzija nalazi svoje uporište na njegovoj životnoj stazi, pa biografska komponenta u ovom slučaju ima određenu strukturalnu ulogu.

Već u Sušačkoj gimnaziji pripada krugu ljevičara. To je opredjeljenje zasigurno u vezi sa sudbinom vlastita oca koji je na povratku iz Amerike u rukama imao samo jedan baul stolarskog alata, i koji se iscrpljen i  razočaran mučio kao kondukter električnog tramvaja (Opatija-Matulji) dok ga nisu izbacili iz službe jer se nije htio učlaniti u fascio. Prema svjedočenju Z. Kompanjeta mlađeg i kuću na Trsatu gradili su “puni duga”. Iz tih premisa, autor je izabrao studirati pravo – da na svijetu bude pravo.[11]

 Iz teksta u širem smislu, odnosno iz (auto)biografskog polja kao ključne točke Kompanjetova opusa nadaju se dva kompleksa, konstituirana od nekoliko odrednica:

OBITELJSKI ALBUM

Kompanjeti u Opatiji

Trsatski ciklus

DRUGI SVJETSKI RAT

(Pred)raće na Sušaku

Kamerinski ciklus

Poraće i samoupravni socijalizam[12]  

U tom kontekstu poseban značaj ima autorova sudbina u Drugom svjetskom ratu, koja  je u umjetničkom opusu strukturirana kao polazište, fokus i uvid svemu prije i poslije.  Tako će svi članovi čuvenog čakavskog trolista,[13] Zoran Kompanjet - Ljubomir Pavešić[14] - David Kabalin Vinodolski, iz zajedničkih gimnazijskih klupa na Sušaku, naći svoje sudbine u tijekovima Drugog svjetskog rata – neizbrisivog biljega jednoga naraštaja.

JASNA GRŽINIĆ

ZORAN KOMPANJET - SMIJEH KAO KNJIŽEVNA (O)PORUKA

Adamić i Katedra čakavskog sabora Opatija, Rijeka – Opatija 2008.

Izdavačka kuća Adamić Rijeka i Katedra čakavskog sabora Opatija predstavile su javnosti jednu novu uspješnicu, knjigu Jasne Gržinić: Zoran Kompanjet − Smijeh kao književna (o)poruka. Autorica je veoma sustavno i temeljito pristupila pisanju ove knjige koja preispituje svaki detalj Kompanjetova života i djela, u okviru smjehovnog obilježja. Knjiga ima 224 stranice, vrlo opsežnu primarnu i sekundarnu literaturu i čak 624 bilješke te Kazalo imena i Sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku.

U knjizi preispituje Kompanjetovu vizuru svijeta u odnosu prema stvarnosti. Ta je stvarnost živa, često izravno aktualna suvremenost. Jasna Gržanić prikazuje Kompanjeta kao autora kome je smijeh dominanta njegova opusa. Naziva ga liberalni ironist prema naslovu preuzetom iz teksta američkog filozofa Richarda Rortyja, ističući da se "ironistom naziva onu vrstu osobe koja je spoznala kontigenciju vlastitih središnjih uvjerenja i želja − nekoga tko je dovoljno historicist i nominalist da napusti misao da se ta središnja uvjerenja i želje odnose na nešto sasvim izvan vremena i slučaja." To znači da Kompanjet u svemu polazi od sebe.

Jasna Gržinić smješta Kompanjeta u srednjoeuropski književni kod koji je ponajbolje osvijestio kontingentnost ljudske povijesti. Prikazuje ga kao umjetnika koji proživjevši svu tragediju ključnih povijesnih procesa 20.stoljeća u smijehu nalazi snagu života. Čitajući Kompanjeta smijemo se spektaklu svojeg vlastitog svijeta i otkrivamo potrebu poštovanja ljudskih vrijednosti. Njegovo književno pero fungira poput mitske smjehovne utjehe jer kao poetski čin otklanja svaku automatizaciju i omogućava da naša formula ljubavi i mržnje, pobune i pomirenja, vjere i sumnje – ne zahrđa. Kompanjetov smijeh pokazuje se kao izraz umjetnika s druge polovice 20.st., umjetnika koji aktivno učestvujući u procesima što su to stoljeće oblikovali kao najtragičnije u ljudskoj povijesti, u smijehu i smjehovnom nalazi izlaz.

U opsežnoj rekonstrukciji Kompanjetova opusa Jasna Gržinić je interdisciplinarnim pristupom strukturirala složenu mrežu iz segmenta ljudske povijesti u koji je locirala povijest jednog opusa. Koristila je ama baš sve raspoložive izvore. U tom smislu zabilježeni su i biografski elementi Kompanjetova života, pa je u suradnji s njegovim nasljednicima i Historijskim arhivom u Rijeci oblikovala rodoslovno stablo obitelji Kompanjet koje predstavlja kulturološku činjenicu opatijske povijesti. Ova knjiga prvi put sustavno izlaže rad i život Zorana Kompanjeta. Polazi od hipoteze kako u vremenu globalizacije pitanje očuvanja identiteta lokalnih kultura postaje imperativom, a sama kultura shvaća se kao riznica kulturalnih činjenica koje valja očuvati. Tako i književno stvaralaštvo, pa i smjehovni kompleks čitavog književnog opusa Zorana Kompanjeta postaje činjenica kulturalnog nasljeđa liburnijskog prostora i svjedočanstvo specifičnih promjena u drugoj polovici 20. stoljeća.

Posebnu pozornost autorica je posvetila Kompanjetovim likovima. To su ljudi koji su, iz ovog ili onog razloga, ispali iz običnog životnog kolosijeka, lišeni normalnog, odgovarajućeg položaja u životu. Kao karnevalski likovi i oni teže obuhvatiti i ujediniti u sebi oba pola postojanja ili oba člana antiteze: rođenje – smrt, mladost – starost, gore – dolje, lice – naličje, pohvala – pokuda, afirmacija – negacija, tragično – komično, pri čemu se gornji pol dvojedinstvenog lika odražava u donjem, po principu figura na kartama, suprotnosti se spajaju jedna s drugom, gledaju jedna u drugu, znaju i razumiju jedna drugu. Njegovi likovi i u svom imenu nose obilježja svoga karaktera, kao što je najtipičniji Kompanjetov lik Kazimir Kunelić Perdica.

Kompanjetova poezija obilježila je vrijeme i prostor u kojem je nastala. Naizgled jednostavna, pjeva o svakodnevnim temama, ali u suštini je duboko promišljena. Čini nas smijati se i Kompanjet je uspio da shvatimo da se ustvari smijemo sami sebi.
Poseban segment u knjizi čini sudioništvo Kompanjeta u Drugom svjetskom ratu i njegove pozicije u talijanskim snagama otpora u kontekstu europskog otpora fašizmu.

Sve navedeno čini ovo knjigu posebnom, ona je svjedočenje svega onoga što se na ovom prostoru događalo.
 

Koliko Kompanjetova priča duguje autoru a koliko pripovjedaču, može nam, pored ostalih izvora,[15] pokazati (historiografsko) djelo Vlade Vujovića Gavroša pod nazivom Otkrivanje Italije.[16] U svojoj je knjizi autor prezentirao svoju sliku o NOR-u i o vlastitoj sudbini u antifašističkoj borbi, a napose onu sliku koja se oživotvorila u zatočeništvu i internaciji u Italiji. Čitavo je poglavlje Od Sušaka do otočja Tremiti i drevnoga Kamerina posvećeno Zoranu Kompanjetu.[17] Poglavlje počinje prisjećanjem na epizodu u kojoj je Kompanjet s još nekim pitomcima branio Ljuba Pavešića od nasrtaja ljotićevaca za vrijeme vojnog roka u Mariboru. Zatim slijede sjećanja na boravak u riječkoj Via Romi gdje je kao uhapšeni član sušačke ustaničke grupe Moša Albahari – Slavko Komar-Šegota završio uslijed nečije izdaje.[18] Nakon tršćanskog Coronea slijede zatvori Ancone, Foggie, Manfredonije, sprovođenje  zatvorskim furgonima, u lisicama, lancima i alkom uz svoj kolac (pallo).[19] Na pustim Tremitima zatočeni su i kriminalci, politički zatvorenici iz raznih država.[20] Kompanjet upoznaje široku galeriju ljudi od uznika do supatnika, biva povrijeđen u sječi šume te je, nakon liječenja u Trstu, konfiniran u Camerino, gdje započinje  faza koja će značajno utjecati na  njegov društveni i umjetnički život. Tu susreće krčkog pjesnika Mata Dvorinčića. Tijekom 1943. i 1944. nastaju odredi i bataljoni Otpora (La Resistenza) u sklopu brigade Garibaldi, u kojima sudjeluju pripadnici različitih naroda,[21] Talijana (npr. budući talijanski premijer Sandro Pertini), pa i Nijemaca. Kompanjet (Compagnette)  postaje komandant grupe No205 Ennio Passamonti,[22] poznat kao tenente Nikola[23] (prema očevu imenu), ističući se svojom hrabrošću i domišljatošću.[24]  Nakon što je osuđen na smrt, Kompanjeta čuvaju  i skrivaju po kamerinskim podrumima i u selu Calcino, gdje ga čuvaju Flora, Kompanjetova buduća supruga[25], i njezin brat Gianmario Caracci.[26]

U travnju 1944. teško oboljeli Kompanjet liječi se sakriven po seoskim štalama, nastavljajući kasnije s akcijama u vrlo teškim okolnostima, kada su borbene organizacije pokreta otpora većim dijelom raspršene.[27]


Zoran Kompanjet u HKD-u na Sušaku. Njegova iznimno popularna komedija Šete Bandjere napisana je 1974. godine, a praizvedena je u Rijeci godinu dana kasnije.

Kasnije će Kompanjet postati suradnikom  riječkog Centra za historiju radničkog pokreta i NOR-a, s ciljem  pisanja i prikupljanja zapisa, odnosno izjava sudionika u ratu na području Sušaka i u Italiji.[28] Svojim sjećanjima i zapisima aktivno surađuje i s talijanskim povjesničarima  te institutima.[29]

Kako pokazuju naslovi i podnaslovi Kompanjetovih zbirki, kao i malobrojni pogovori i članci o njegovu radu, od prve je njegove pjesničke zbirke razvidno da se autor priklanja smijehu i njegovom književnom oblikovanju. Postratno doba, koje će Gervaisu  nakon, ipak razumljivog, zanosa donijeti silna razočaranja,  u kojem je Rijeka i njezina okolica opet u nastajanju,[30] Kompanjetu će biti materijalom smjehovnog kompleksa koji ekstrahira  prvenstveno ironijom, i elementima književne karnevalizacije. Prepoznatljiv Kompanjetov (smjehovni) postupak pretpostavlja jukstaponiranje različitih perspektiva u, najčešće, pritajenom motrenju i čiji je rezultat otkriće (najčešće poantirano) kontradiktornog i prevrtljivog ponašanja aktera.

U tom kontekstu posebno je značajna parodija, jedan od najstarijih i najrasprostranjenijih oblika prikazivanja tuđe izravne riječi, odnosno začetni smjehovni oblik. Parodiranje jest stvaranje detroniziranog dvojnika (koji proizlazi od dvojedinstvenog – okrunjenog, a potom detroniziranog princa karnevala), odnosno preokretanje istog svijeta "naopačke". Najtipičniji takav Kompanjetov lik je zasigurno Kazimir Kunelić Perdica, protagonist njegove jedine komedije  Šete bandjere ili Prevrtljivac, zapravo parodirani i travestirani Hamlet. Šete bandjere ili Prevrtljivac (u nastavku Prevrtljivac) jedino je Kompanjetovo dramsko djelo, i njime se Kompanjet potvrđuje kao značajan komediograf, osobito unutar književnosti pisane na čakavskom izričaju.  Izvedba komedije u sušačkom Neboderu[31] označila je značajan trenutak u povijesti riječkoga kazališta. [32]

Ovaj opus mogli bismo shvatiti kao svojevrsni teatar svakodnevice u kojem svakodnevni i obični život popunjava procjep između velike povijesti i proganjajuće povijesti malih ljudi koju i ovdje rehabilitira povijest mentaliteta, predmeta i svakodnevnog života.

U ambivalentnom karnevalskom smijehu stapaju se ruganje i likovanje. Fiziognomski mitsko/ritualni motivi  iz Kompanjetova opusa: utroba, usta, nos, iskolačene oči, stražnjica, miješanje životinjskog i ljudskog,  kao i  činovi tjelesne drame – jedenje, pijenje vršenje nužde, sparivanje, trudnoća, porođaj, rast, starost – egzistiraju na granicama tijela i svijeta ili na granicama starog i novog tijela,  označavaju početak i kraj života koji su neraskidivo povezani. Značajan motiv ludila u Kompanjetovu opusu omogućava da se svijet gleda  iz druge perspektive, ono je vesela parodija na službeni razum, na jednostranu ozbiljnost službene “istine”.

Na razini izraza središnje značajke njegova pisma jesu kolokvijalnost, komunikativnost, dijalogičnost, ekonomičnost, upotreba žargonizama, vulgarizama, konektora, govorne fraze. Na tematsko – motivskoj razini riječ je o bilježenju svakodnevice u nekom od važnih društvenih kodova: ljubav, brak, izvanbračna veza, seksualnost, posao, dokolica, socijalni problemi, međuljudski odnosi u najširem smislu.


Zoran Kompanjet. Već šest godina nije s nama.

Žica na Rečine

Mladi Istran, mladi školan,
z školi je prišal za Vazan
stisnut, skroz žicu na Rečine,
prsti materine ruke i očeve ručine,
bušnut jin – kad straža ne pazi,
od muke, nagrišpani obrazi.

Pokunjili su glave kot da mole,
suze se spušćaju po obraze
i padaju, padaju dole,
a straže, levo i desno gaze.

Med dva rata, tu su se puno let
šećale dve vrsti uniformi i bajunet.

Onda su kanuli zagrmeli,
dugo su praskale puški
i smrtno fikali šrapneli.
I Rečina je na kraje tekla
od čovečje krvi črjena.

Najzad se j' smirilo. Ni već rata,
ni žice ka je delila brata od brata.
Ni već tuje uniformi, ni tujina,
veselo šumi naša draga Rečina.


Iz predstave Šete bandjere ili Prevrtljivac
 Perdicu glumi Slavko Šestak,
uz njega Gordana Petrović.

KNJIŽEVNI TEKST I PROSTOR
- PROŠLOST I SADAŠNJOST

Rijeka je u Kompanjetovu proznom opusu prisutna kroz motive onodobnih poduzeća, luke, u motivima nove strukture stanovništva, riječke tržnice, Rječine i riječkih plaža.  Kozala, Trsat, Sušak, gradski parkovi i ulice postaju mizanscena u kojoj se potvrđuje komična nemoć likova. Autor svojim narativnim tijekovima omogućuje svojim likovima, i nama čitateljima, svojevrsno flaniranje gradom,  ulazimo u sušački neboder, tumaramo riječkim parkovima, ulazimo u kazalište, sumorne gostionice, zavirujemo na probe pjevačkih zborova, virimo u liječničke ordinacije, dnevne boravke, urede poduzeća i bračne ložnice.

 Na Kompanjetovim stranicama upoznajemo i prepoznajemo Mileta Špigetu, Frana Pitura. Duhovito i s dokumentarističkim biljegom opisuje riječke istaknute umjetnike – Vladu Potočnjaka, Vjekoslava Gržinića, Borisa Papandopula.

Ono što nikada nije zaboravio − to je smijeh. Tako biva i u njegovim antologijskim pjesmama, a smijeh vlada i čitavim njegovim opusom. I na stranicama Sušačke revije njegov optimizam i vjera u dobro našli su svoje mjesto u velikom intervjuu, dvjema humoreskama, a pisano je i o Kompanjetima u okviru opatijskih egzilanata.[33]

O šestoj obljetnici smrti, Kompanjetova riječ i dalje ima svoju moć. Njegov nevelik književni opus temom je istraživanja unutar znanosti o književnosti,[34] a nedavno je tiskana i knjiga pod naslovom Zoran Kompanjet – smijeh kao književna (o)poruka u izdanju Čakavske katedre Opatija i riječkog Adamića.  Javno izvođenje njegovih stihova kao i inscenacija ulomaka iz komedije Šete bandjere, upriličena 7. siječnja 2008. u opatijskoj Vili Angiolini, u izvedbi Slavka Šestaka i Olivere Baljak, potvrđuje izniman interes publike za Kompanjetovu riječ.

Opatijac, Sušačan, Trsaćan, Rečan – ki god Kompanjet bil – podario bi nam, i opet, nezimjerno puno kad bi s pozornice Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku progovorio današnji Perdica. Zaslužio je to Kompanjet, zaslužio je to Sušak, zaslužili smo to svi mi.

 

BILJEŠKE

[1] Usp. “Fašisti su ga tuliko imeli ž njegoven ocen i z celun familjun da su morali z Opatije ća poć. Jenega teplega dana 1932. leta otac i mat su nakrcali mobiliju  na dva voza z konji, seli z decun i z pason spreda pul kućera i otputili se preko granice na Trsat. I pas je pomogal temu da fašisti nisu mogli  ni na štampe videt tu familju. Beštija je tako lajala na fašisti kad bi marširali po ceste da se ni mogla ni muzika čut. Od jada je pas skakal na zid i delal nekakove piruete, pa bi pokle sega tega uru kašljal i gušil se. Za ten bi ga Zoranov otac miloval, govoril mu: “Bravo, bravo!” - i daval puno kosti.” (Zoran Kompanjet , u: Besedi s kamika i z mora, ur. Ljubo Pavešić, RKND, Rijeka, 1968., str. 175.) Sklanjajući se pred talijanskim skvadristima, narodnjaci prelaze iz Opatije na teritorij Kraljevine SHS. U Kastav se prebacuju dr. Kajetan Dabović i kapetan Ivan Fiamin, jedan od osnivača Zore, a na Sušak  Kompanjetovi, obitelj Červar i Viktor Car Emin. (V. Amir Muzur, Sušak – grad kamo su se odlijevali opatijski mozgovi, Sušačka revija, 46/47, 2004., str. 85.)

[2] 1946. na Sveučilištu Camerino Kompanjet stječe zvanje doktora prava.

[3] U podnaslovu Humorističke i satiričke čakavske pjesme, izdala Matica hrvatska, Pododbor u Rijeci, 1961. Pogovor pod nazivom Novi prilog čakavskoj poeziji napisao Vinko Antić, str. 99.-102. U zbirci su objavljene sljedeće pjesme: Sličice s Primorja: Kvarnerske igre, Na samnje, Bura, Batana, Kabal, Staro i novo; Tako je to bilo: Nesreća va sreće, Kot pas, Pulicaji i himne, Za višak delit; Sakakoveh nas je: Diplomacija, Med prvemi, Nesreća na dele, Božo štrigun, Pepe Pegula, Kavalir, Grada finta, Andrina i plaća, Zlatni telac, Dobar čovek, Kapitan floća, Požeruh; Kiseli grozdić: Kljepice, Kad bi saki sebe videl, S poneštre, Nikad pravo, Gledano z dve strane, Kako se moderno kanta, Keti, Prazan, Večna jubav, Birači na zbore i v oštarije, Maškara, Sprogod.

[4] U podnaslovu Sličice z detinstva i mladosti, u izdanju Riječkog književnog i naučnog društva, 1971. Pogovor napisao i uredio Kazimir Urem, str. 90.  Objavljene su pjesme: Diplomacija, Med prvemi, Kapitan-floća, Prazan, Batana, Grda finta, Andre abukat, Vernost, Kampanjski pijanac, Keti, Sprogod, Brontulon, Kad se nekega na zub zame, Puzavac, Dupal obraz, Požeruh, Šete bandjere, Kritika, Rocker Joseph, Skrbni oci, Strašan čovek, Familija Trumbeta, Svet bi bil lep, Štorija od jednega “ki ume” va tri deli”, Poltrona.

[5] Ur. Milivoj Bakarčić, predgovor (na koricama knjige) napisao Mladen Grgin,  Riječko književno i naučno društvo, Rijeka, 1974. Objavljene proze: Pripravnikove muke, Klasna svijest, Zečić, Zlosretnik (Na dočeku komsomolske delegacije, Pjevački zbor, Dramska sekcija, Slavni govori), Fotelja, U potrazi za mirom, Čovjek, Pjevači, Samoubojstvo, Skok u novi kvalitet, Huligan, Između dvije ljubavi, Smirenje, Promatrači, Majka i kćerka, Saslušanje, Teškoće Luje Kablića da nađe životnu saputnicu, Propalo vjenčanje, Proslava dvadeset i pete godišnjice mature, Otmica.

[6] Urednica: Ariela Kuzmić, izd. Otokar Keršovani, Opatija, 1989. Uz Kompanjetov Uvod, objavljene su proze: Dr. Ivan Lebač i Francesco Bianchi, Marija Krasnić i Ivo Veprić, Marija na liječničkim pregledima, Vlado Ugodić i otkrivanje uzroka Marijine ovisnosti o češnjaku, Doprinos Ive Veprića u motiviranju radnika i njegova uloga u glazbenom životu Rijeke, Dr. Martin Rajić, Bero Bogić, Priviđenja Vlade Ugodića, Vjersko ludilo i smrt Bere Bogića.

[7] Izdala Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, Viškovo-Ronjgi, ur. Ljubomir Stefanović, 1995.,  a proze su objavljene u III. poglavlju Sakakoveh nas je i IV. Pul ognjišća. Pogovor pod naslovom Zoran Kompanjet – pisac i kozer napisao je Ljubomir Stefanović, str. 143.-147.

[8] U podnaslovu djela piše: Stari i novi stihovi, nove pripovijesti i novele, dopunjena komedija Šete bandjere ili Prevrtljivac. Izdala Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, Viškovo-Ronjgi, ur. Milorad Stojević, 1999.  Proza je objavljena u djelu pod nazivom Pripovijesti  i  novele. Na kraju zbirke je tekst Milorada Stojevića, Natuknice o nepretencioznosti/“nepretencioznosti“ književnog djela Zorana Kompanjeta, v. str. 277.-284.

[9] V. Kompanjet, Zoran: Šete bandjere ili Prevrtljivac, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977. Dopunjena komedija tiskana je u zbirci Stare i nove besedi, op. cit.

[10] V. Zoran Kompanjet: Muškardin (La Moscheta), Kamov, XIX, 4-5/1970., str. 13.

[11] Razgovor sa Zoranom Kompanjetom, ml.,  17. XI. 2005. u Rijeci, kuća Kompanjetovih na Trsatu.

[12] Prema J. Gržinić, Smijeh kao književna (o)poruka, Adamić,  Čakavska katedra Opatija, 2008.

[13] 1937. godine ta je generacija maturirala (svjedodžba u ostavštini). Prema Izveštaju za školsku godinu 1935-1936, Državne realne gimnaziju u Sušaku (izd. Primorski štamparski zavod – Sušak, na str. 44.) U 7. razredu realnogimnazijskog odeljenja nalazimo pod rednim brojem 8. ime KABALIN DAVID, a pod rednim brojem 10. Kompanjet Zoran. Prema uputama s 36. stranice istog djela učenici čija su imena štampana krupnim slovima imaju odličan uspjeh, a krupnijim slovima imaju vrlo dobar uspjeh.  Na kraju popisa nalazimo i Pavešića.  Kasnije će sva trojica aktivno djelovati  u časopisu Riječka revija, Dometima, te unutar Ustanove Ivan Matetić Ronjgov. (Usp. i članak Susret uz 50.godišnjicu mature, Novi list od 18.V. 1987., u potpisu L.Č.)

[14] Usp. i Kompanjetova sjećanja:“To je posebno. S njim sam sjedio dvije-tri godine u zadnjoj klupi gimnazije. On je bil tako suptilan. Utjecao je na mene čistoćom svog stiha. Oslobodil me je pričanja.“(M. Samsa, SR, 5 (1997), 17, str. 13.) Ili: “Znam da smo se Ljubo Pavešić i ja tako smijali, al’ tako smijali, u sušačkoj smo gimnaziji sjedili u istoj klupi, da smo padali s klupe. A drugi su se smijali samo onako, normalno. Mi smo od smijeha padali, padali, u nesvijest.” (M. Cvijanović, Igranje vlastitom boli, intervju sa Z.K., Novi list, 1.2.1996., str. 24.)

[15] O temi otpora fašizmu na talijanskom tlu v. sljedeće izvore: Giacomo Scotti, Jugoslavenski partizani na Apeninima, Riječka revija XIII, 8-9/1964., str. 689.-694. – osvrt povodom knjige Giuseppea Marija, La Resitenza in provincia di Pesaro e la partecipazione degli jugoslavi, Pesaro 1964. (v. ostavština); Ljubinka Karpowicz, Opasni u ratnim uvjetima. Internirani u Italiji od 1940. do 1943., Dometi, XX, 10/1989., str. 715.-723.; Giannoti, Paolo i dr.: I giornali clandestini delle Marche (1943-1944),Consiglio della Regione Marche, Urbino, 1975., Nel ventennale della Resistenza 1944-1964., Camerino, 1964.; Zenoni, Bruno i dr.: La Resistenza incisa nelle pietre, Terni, 1977.;  Bovini, Sergio, L'Umbria nella Resistenza, Editori Riuniti, Rim, 1972.; Storia Marche Novecento, web adresa: http://www.storiamarche900.it/main?p=storia_territorio_camerino; Jugoslavi in Umbria, Guerra, Perugia, 1972.;  Mario Samsa, op.cit., i drugi.

[16]  Izdavači knjige su: Stručna knjiga Beograd, Sekcija bivših zatočenika tokom Drugog svjetskog rata u Italiji,  iz Cetinja, Nacionalna biblioteka Crne Gore “Đurđe Crnojević” i Skaner studio iz Zagreba, 2002. 

[17] Isto, str. 119.-122.

[18]  Prema Centralnom državnom arhivu (Fond Internati Civili, Seconda guerra mondiale, A5G/32), radi se o 7000 interniranih Slavena. Od prefektura Italije, koje su instalirane na našem teritoriju, najviše je prijava iz prefekture Rijeke, a  s područja današnje Italije iz prefekture u Trstu. 1941. je godina s najvećim brojem interniranih/konfiniranih – 1221. (Prema Ljubinka Karpowicz, op. cit. str. 716. i 717.) Kompanjet na Sušaku djeluje kao ilegalni aktivist od 6. IV. 1941.   do 6. VIII. kada je uhapšen.

[19]Fašističku internaciju obilježava represivni karakter, voluntarizam, nedosljednost u fazi optuživanja, arbitrarnost i kontradiktornost u domeni poduzetih mjera, nezakonitost i nasilje prema žrtvama, ukrštanje i sukob kompetencija, odnosno opći pravni kaos kako u sferi pomanjkanja dokaza tako i u pomanjkanju dokumentacije u cjelini. (Prema Ljubinka Karpowicz, op. cit., str. 715.)

[20] Vujović navodi Kompanjetovo sjećanje: “… “Rutinirani Tremitaši” (od nas tražeći “najmiliji honorar” - najnovije vijesti iz domovine) podučavali su nas “specijalitetima za preživljavanje” u tom Mediteran-Sibiru: hvatanju miševa, zmija, kornjača, puževa. Mačke su već otkad bile potamanjene, a gladna usta nekolicine “lovaca” došla su glave i nakotu bezubih pasa, koje je “kao svoje oči” zaludu čuvala grupica psećih bludnika.” (Isto, str. 121.) Istraživanje o internaciji i njezinim žrtvama na području Italije provodi Nacionalno udruženje politički proganjanih antifašista iz Rima, (Associazione Nazionale perseguitati politici italiani antifascisti, Roma) – ANPPI, u čitavom nizu publikacija i dokumenata koji ilustriraju historijskopravni aspekt represija fašističkog režima, u odnosu na svoje političke protivnike i u odnosu na talijanski narod u cjelini. (V. Ljubinka Karpowicz, op. cit., str. 715.)

[21] Uz partizane iz Camerina i Crnogorce, u odredu su Englezi, Rusi, Ukrajinci, Afrikanci, Azijci, Australijanci, Amerikanci. (Usp., isto, str. 250.) Prema Kompanjetu: “Fino smo surađivali s Englezima i Amerikancima. I to je bila najjača borba, puna rizika, u kojoj smo pobjednici bili mi. Izračunali su da nas ima nekoliko stotina, a bilo nas je deset. Mislili su tako jer smo volumen vatre držali jakim. I to pomoću mitraljeza koji smo spasili iz srušenog američkog aviona.(…) Trebalo se strahovito čuvati, jer su Nijemci u povlačenju bili zločesti, ubijali su. Streljali su pedesetak stanovnika Camerina. Oslobođenje je došlo polovicom srpnja 1944. Najprvo smo ušli mi partizani, onda su došli Amerikanci i Englezi. Surađivali smo, slali patrole itd.” (Mario Samsa, op. cit., str. 8)

[22]  Prema Kompanjetu: “Izbrojio sam dvadeset kamiona protiv nas deset. To je bila borba!(…) Ja san se dizal, spuštal, tekal i najzad pobegal. Sudbina nas je spasila, jer se spustila magla upravo kad smo bježali. Sklonili smo se u visoku planinu Masssa Profoglio, gdje smo imali svoju bazu na 900 metara nad morem (Camerino je na 670 metara nadmorske visine).” (Isto., str. 7.)

[23] Na talijanskim web stranicama posvećenim ratnim događanjima i otporu u Camerinu nalazimo ovaj tekst: Altri gruppi si formarono tra il settembre del ’43 e la primavera del 1944 a Vallepovera, a Selvazzano e a Massaprofoglio. In quest’ultima località la banda prese il nome di Gruppo 205 al comando dello slavo Nicola Zoran Kompanjet (Nicola). In tutti questi gruppi era numerosa la presenza di ex prigionieri slavi e montenegrini fuggiti dai campi di concentramento. A pochi mesi dalla liberazione le bande Visso, Fiastra, Massa e Serravalle si unificarono in un unico battaglione che prese il nome Pietro Capuzzi e che aderì alla Brigata Garibaldi Spartaco, di cui facevano parte altri cinque battaglioni tutti operanti nel maceratese, solo il Fazzini non aderì.” (V.Storia Marche Novecento, web adresa: http://www.storiamarche900.it/main?p=storia_territorio_camerino) U ostavštini postoji i korespodencija s prof. Enzom Calcaterreom, Associazione Nazionale Partigiani d’ Italia (ANPI) iz Tolentina (Marche), s nadnevkom od 24.XII. 1990., u vezi s povijesnim podacima o pokretu Otpora. Pod imenom Nikola, 1943. Kompanjet u Macerati postaje članom KPI u ilegalnosti. Od 1946. bio je i članom Associazione nazionale partigiani d’ Italia (ANPI).

[24] V. primjerice spašavanje oružja i ostalog materijala koje su avionima “bacali” Saveznici, (V. Vujović, op. cit., str. 244.-245.) U odredu je bilo pripadnika različitih naroda, a crnogorski borci navode sjećanja prema kojima Kompanjeta opisuju kao dozlaboga izmršavjelog od nedavne upale porebrice “krepalim Latininom”, za kojeg, prema Vujoviću, nisu ni slutili, da je bio jedan od atleta sušačkoga kluba “Orijent”. Tako se zbila i zgoda u kojem je Kompanjet pozvan na natjecanje u gađanju (“To Kompanjetić, po naški li je kano drugarčić, a bi li drugarčić znava pravo i puškom metat?”)  te je nakon tuđih brojnih promašaja svojim karabinom raznio sve mete, a još se i šalio. (V. isto, str. 247.-248.) Nakon jedne bitke u kojima je neprijatelj doslovce nadmudren, među kamerinskim je stanovništvom kružila krilatica: A Massa Profoglio, Iddio ha menato ili diavolo! (U planini Profoglio, Bog je namlatio đavola!) (Isto, str. 252.) O aktivnosti Gruppo No 205 “Enio Passamonti” čitavo izvješće s popisom engleskih vojnika sastavlja njezin komandant tenente Nicola (Compagnette Zoran). (Tipkani tekst iz ostavštine, pisan  u Camerinu 4. VII. 1944. U listopadu iste godine piše opširan tekst  o aktivnostima te grupe (Relazione del Gruppo 205 Ennio Passamonti. (Tipkani tekst od 28 stranica, u ostavštini). O akcijama, između ostalih izvora, pisano je u novinskim prikazima (L' Appenino Camerte od 12., 19. i 26. V. 1945., u knjizi La rabbia tedesca,  i radio London. - prema Molbi za Parizansku spomenicu, iz ostavštine, str. 3.)

[25]  (1921.- 1998.) O vezama koje donosi rat Vujović pripovijeda u poglavlju Valentinovići, počinjući svoje svjedočanstvo  legendom po kojoj je baš iz tih krajeva (Terni) bio don Valentino koji je vjenčao kršćanina i poganku. Međutim, prema tada strogim odlukama, vjenčanja nisu bila dozvoljena (Nikakva vjenčanja, nikakve dobrovoljne bolničarke iz redova dojučerašnjih fašista i okupatora!) pa će prema Vujoviću, u mnogostruku zaljubljeničkom mukotrpu prolaziti godine svakojakih trauma i u kojima će ljubav ostajati jača od svega da na kraju ostanu zajedno Veliša i Anđela, Zoran i Flora, Kosta i Marija, Ivica i Ana, Gojko i Klaudija… (Usp. isto, str. 426.-427.) Flora Caracci Kompanjet (1921.-1998.) bit će važna suradnica u Kompanjetovim čakavskim prijevodima Goldonija i Ruzantea. (V. Anita Peresson, Ridendo castigat mores, La Voce del Popolo, 12.XI: 1970., str. 5.)

[26] 1989. Kompanjet je primio spomenicu, odnosno zahvalnicu od  Udruge talijanskih partizana (ANPI), a 1989. od grada Ternija (la Cittadinanza Onoraria). Prema Zoran Kompanjet,  Cenni autobiografici, iz ostavštine. U tom tekstu, Kompanjet navodi djelo Don Boccanera La rabbia tedesca u kojem su opisane sve ratne akcije na području Marka i Umbrije, izdanje iz 1945.

[27] Prema Molbi za Partizansku spomenicu, iz ostavštine, str. 2.

[28] V. Ugovor od 8.IX. 1967., u potpisu  načelnik Centra, Vinko Antić ( iz ostavštine). Kompanjetov rad nije objavljen.

[29] V. Kompanjetovo pismo Carli Pertini, supruzi talijanskog premijera Sandra Pertinija, rukopis, Rijeka 1.VI. 1984. (ostavština). Kompanjet je napisao podatke i o Pietru Capuziju, talijanskom antifašistu za Istituto regionale per la storia del movimento di liberazione nelle Marche. (Prepiska od 9.V. 1975. i od 1. VI.1975. – u ostavštini.)

[30] O riječkoj književnosti govori i sam autor: „Od oslobođenja u Rijeci se logično moralo početi i u književnoj sferi iznova. Mi, naravno imamo riječke pisce. Sigurno je da oni još uvijek ne znače ono, što na primjer znače u Zagrebu, gdje su pisci koji su djelovali prije rata uključivali u književni život poslije oslobođenja nove generacije mladih ljudi koji su već danas priznata imena u našoj književnosti.  Po mom mišljenju Rijeka jest  i kulturni grad, ali još uvijek ne u onoj mjeri u kojoj bismo to svi željeli. Nismo ni provincija, iako smo još uvijek opterećeni izvjesnim elementima nesimpatičnog provincijalizma, kojeg se istina u određenoj mjeri može naći svugdje. (1975) “  (V. Milorad Stojević,  Interview bez pitanja, tematski broj Književne Rijeke posvećen Zoranu Kompanjetu, 9-10/1999., str. 10.; o Rijeci kao gradu u nastajanju, v. Milan Crnković,  Rijeka u novijoj hrvatskoj književnosti, u: Riječke teme, ICR, Rijeka, 1993., str. 14.)

[31] Komedija je praizvedena 27. rujna 1975. u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci kao prva premijera u toj kazališnoj sezoni.  Kazalište je tada djelovalo u ondašnjoj Dvorani Neboder (danas Hrvatski kulturni dom na Sušaku). Šete bandjere je  na pozornicu postavio talijanski redatelj Francesco Macedonio, a zamišljene su kao predložak za televizijsku seriju, a tek su u kasnijim prilagodbama dobile kazališnu formu. U fazi priprema za teatarsku realizaciju tekst je pročišćavan i mijenjan suradnjom pisca, redatelja i dramaturga (D. Gašparovića, op.a.).

[32] Predstava je doživjela 35 izvedba, a kasnije je bila snimljena i za televiziju. 1976. komedija je proglašena najposjećenijom u prethodnoj godini, a Z. Kompanjet dobio je nagradu Večernjeg lista.

[33] V. navedeni članak Amira Muzura, zatim Mario Samsa: Dr. Zoran Kompanjet – Razveselit čitatelja (Sušačka revija, 5 (1997), 17, str. 5-13), kozerija Spomenik (SR, 2 (1994), 8, str. 77-78), humoreska Barba Vito (SR, 3 (1995), 9, str. 67).

[34] Autorica ovog teksta obranila je u travnju 2007. doktorsku tezu pod naslovom Teorijski aspekti smjehovnog i primjer Zorana Kompanjeta, pod mentorstvom dr.sc. Katice Ivanišević, prof. emeritus, pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavila je i nekoliko znanstvenih radova o Kompanjetovu stvaralaštvu, koji su prezentirani na znanstvenim skupovima (Riječki filološki dani, Dani sv. Vida, znanstveni skup posvećen Dragu Gervaisu).


Zoran Kompanjet (u sredini) pod stare dane u Opatiji u društvu Franje Butorca (izdavačka kuća
Adamić) i kantautora Dražena Turine Šajete.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana