SUŠAČKA REVIJA broj 65

 


priča

UTISNINA

Damir Miloš

Sunce iznad horizonta, zaći će magličasto. Horizont je zaravnjen, zagubljenih otoka, osim na kojem stojim, njegovom najzapadnijem rtu. Nestanak otoka s horizonta najavljuje brzu promjenu vremena. Podsjeća me na snijeg, horizont, jer i snijeg zaravnava kopno. Ili je razlog njihovoj sličnosti mekoća, i snijega i vode? I pijesak je mek kad ga držim u šaci sipajući ga među prstima pustinjom zaravnjenoj u krug oko sebe. Nigdje nikog. Ni karavane. Osjećam se kraljevski.

Zalazi, u do sebe pola blještava kruga. Zatvorim oči, šireći ruke nasuprot horizontu, dlanovima okrenutih nebu. More, snijeg i pijesak. Stojim satima, kao i uvijek, strpljivo čekajući. Bilo što.

Napokon, kapljice. Osjećam ih, prstima zgnječene... da li snijega pahuljice? Otkud snijeg na ovom otoku? Istegnuta vrata gledam zastrto nebo, u nabujale pahuljice, kako me salijeću. Bože, snijeg je! Zgrozim se, da možda nisam Bog, jer ispunjavam li ja to svoje želje?! 

- Snijeg, snijeg! - trčim, vičući prema selu, djeci, okrećući se i plešući, jer veselila bi se, djeca,  da ih je bilo.

Da sam Bog, to bi objasnilo moju samotnost. Na trgu napuštenih kuća, razbacujući sve što je bilo na gomili, prekrijem lučicu mnoštvom stvari. Jednu iza druge slažući, od sredine trga do mora. I u more ih bacam, ovako govoreći:

- Oooo, stvari moje drage, dočekujte snijeg, neka ne potone, neka se ne otopi! Neka snijeg zaplovi ovim zaljevom nalik vašem liku! Darujte ga jednom svojom stranom! - tako sam govorio. 

Mreže sam raširio, podigavši ih na visoke kolce, s njih bi mogla nastati duga bijela padina. Razbježani galebovi grakću iz daljine, ne shvaćajući snijeg. Nije se čuditi, jer ptice su to. Samo lete.

Karavana. Kad ih snijeg pokrije, bit će to lijepa, tiha karavana. Karavane su uvijek tihe. Ovako sam odlučio: veće ću stvari podmetnuti snijegu na početku, na sredini trga, manje prema moru. Kad ih snijeg zatrpa, one najveće biti će prve, manje će činiti daljinu. U moru će biti najmanje, zavezane jedne za druge.

Pada, pada i pada. Umiruje me. More je mirno, na čudan način pretvarajući bjelinu snijega u neprozirno sivilo. I mutno je?!

Ne valja, rep karavane kojim ona završava u moru priljubljuje se uz obalu. Nije dovoljno što su stvari međusobno vezane, moram i sidro baciti, da bi rep ostao podalje od obale. Malo sidro. 

Lijepo je napadao u poslijepodne. Širom otvorena vrata, pažljivo ugašena vatra, nadajući se da će i u kući, nošen vjetrom, neko vrijeme ostati. Uz kućni prag podmetnem mu dvije sušene ribe i jednu crnu, jutros ulovljenu sipu. Zaravnat će ih. Samo da se ne otopi. Puše s istoka, iz konobe, govorili bi stari, što znači da se neće topiti. Barem ne do jutra. Vadim ježeve, ostima, slažući ih na gomilu, poput crnog božićnog bora. Pahuljice, kao ukras, teško se zadržavaju na oštrim crnim bodljama. Uspiju li, vise prekrasno.

– Kad u konobi tutnji, a mjesec obasja karavanu, zaravnat će ... – pokušavam se sjetiti djedovih riječi, ali snijeg je ovdje rijetko padao, zaboravio sam što je izgovarao dok bi slutio snijeg, i na kakvu je karavanu mislio?

Tutnjalo je iz konobe, sve do ponoći, a onda je utihnulo. Pridignem glavu, pokušavajući kroz otvorena vrata ugledati razlog toj iznenadnoj tišini. Bliještila je. Noć je bila bliješteća. I hladnoća, sve uokolo stišćući u tišinu.

Ponovno obučen, pažljivo preskočim trag snijega što je dopirao sve do ispod kreveta, navukavši čizme. Na pragu tri veće hrpe snijega. Sipa i sušena riba. Narasle su, bez vjetra nije ih zaravnalo.

Hodajući po korak, natraške, pazim da se trag ne uruši.

- Moj trag! -  rukom svečano pokazujući svoj trag u snijegu, osluškujući hoću li išta drugo osim svojeg glasa čuti.

Divio sam se šupljini traga. Nešto potpuno drugačije od traga što ga ostavljamo u moru. Brazda broda, trag ruke, noge, iz vode izvađene, ma kako se trudio, iza sebe nikada ne ostavljaju šupljinu. Što u moru živi ne poznaje šupljine. Da li žalosno?

Ribu uhvatim. U snijegu se koprcala, ne ostavljajući svoj trag, samo otisak bjesomučnog kretanja.

Hobotnicu. Nije se raširila, puzeći, ispred sebe gomilajući snijeg. Sve što je morsko, i živo, nije u snijegu moglo utisnuti svoj lik.

Ubijenu, hobotnicu, noža zarinutog između glave i očnjaka, nosim prema uzvisini iznad kuća, svečano je raširivši. Hladna, nije oko sebe snijeg otapala. Čekam da se sledi. Kopnene su životinje toplokrvne. Pogođene iz daljine, dok lovac stigne, svojom toplinom rastope snijeg.

Naglim pokretom, čvrsto je držeći za glavu,  hitnem je, ostavljajući prekrasan trag. Bio sam zadovoljan, rukom oslonjen na sredinu osmerokrake utisnine.  Kao da je govorila, utisnina, ovdje sam bila, ovdje sam zauvijek, ja hobotnica...

U lučici, bez vjetra, vrativši se, nastala je karavana: u spokojnom redu, jedna za drugom, u nepoznato nabrekle nakupine snijega, nastavljajući se u na moru plutajuće. Je li djed mislio na ovu karavanu? Na ovakvu karavanu? Odjednom, sve to obasja mjesec. Izašao je samo za trenutak, bljeskom sjećanja prizivajući još jednom djeda, jer ako se za snijega pojavi mjesec, onda će, onda će karavane... Nisam se mogao sjetiti. Nešto će se dogoditi?!

Na hrptu, odmah iza kuća, ugledam ovce. Stajale su između mjeseca i mene, obrubljene bliještavim odsjajem vune, naglašenog mraka stada. Ovan je, osluškujući, izvirao iz tamne sjene. Povede ih prema dolje, prema meni.

Ponovno prizivajući djedove riječi, o tutnjavi u konobi, i ako mjesec obasja... da li ovce?! Što će se dogoditi ako mjesec, kao sada, obasja ovce? Gledam ih, kako se iza ovna poslušne spuštaju prema kućama. Karavana? Još jedna karavana! Ne zastajući, uđu u kuću. Moju, jedinu otvorenu. Cijelo stado. Sve su stale u kuću.

Na pragu pregažena sipa. Poput blagih brežuljaka u tamu kuće nagurane, krijući glave, isparavale su toplinu. Glava ovna više nije stršala, zadovoljan što je stadu našao zaklonište. Jer pred jutro bi mogla kiša, ledena, za ovce pogubna. Zaledi se na njima, težinom leda lomeći im u škrapama noge.

- Lijepo ste zaravnate! - vičem im da su lijepo zaravnate.

Ako iz konobe tutnji, a mjesec obasja karavane, ledena će kiša slomiti masline i barke.  Ledena će kiša slomiti barke... Barke? Gledam je. Izvukao sam je iz mora pred neki dan. Moram je vratiti natrag u toplo, odmah, da je ledena kiša ne zdrobi.

Smrznutim, jedva pokretnim prstima, jer vjetar je već počeo, razgrtao sam svoju karavanu, pokušavajući pronaći kuku kojom konope vezujem za barku, vitlo, i tako je spuštam u more. Konačno! I kiša, nošena vjetrom ledila se u dodiru s licem. Barka, gurao sam je polako, odahnula je u moru. Polijem je, uživajući u toplini mora. Pomislim, odgurujući barku, možda bi bilo najbolje, vezujući je malo dalje od mjesta s kojeg je kliznula u more, možda bi bilo najbolje zaroniti. More je mnogo toplije od...

Zagledam se u kuću. Ovce u kući, a ja si mislim kako bi bilo dobro skočiti u more? Da li ludim? Udahnem, duboko, izdahnem. Još jednom provjerim konope. Kiša se sada bolno zabijala u lice, ruke. Požurim u kuću. Ugodno je smrdilo na toplo. Proguram se do kreveta. Ovan je držao glavu na njemu. Odgurnem ga. Legnem. Pokrivač. Bilo je toplo. Konačno. Još jednom pridignem glavu, uvjeravajući se kako smo svi zajedno lijepo zaravnati.

Snijeg je prestao padati.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana