SUŠAČKA REVIJA broj 66/67

 


legende

LOKVARSKE VILE I VILENJACI

Marinko Krmpotić


Vile plešu iznad Lokava

Potpuno uronjeni u današnji svijet i vrijeme, prečesto smo robovi svakodnevice i stvari bez kojih "ne možemo", a koje nam u osnovi ne nude ništa više od ispraznog dnevnog kratkotrajnog zadovoljstva. Živeći takvim  ritmom nerijetko nismo svjesni bogatstva i zanimljivosti koje nas okružuju, bilo da je riječ o ljudima, prirodi ili prebogatoj povijesti naših malih i velikih "mista". Na svu sreću, u našem je kraju sve više ljudi koji s puno ljubavi, odricanja i želje čuvaju naše osobitosti, oživljavaju ih i održavaju. Ne daruju im samo novi život, već ih koriste za promociju svog zavičaja, i naše zeleno-plave županije

Na jedan od takvih lijepih i pozitivnih primjera naišli smo nedavno u Lokvama u OŠ "Rudolfa Strohala", čija ravnateljica Mirjana Pleše već godinama sustavno radi na proučavanju različitih dijelova lokvarske povijesti. Zbog svog iznimnog rada, koji je urodio novim spoznajama vezanim uz povijest, jezik, tradiciju, etnografsko naslijeđe i staru arhitekturu Lokava i lokvarskog kraja, Mirjana Pleše prošle je godine zaslužila i županijsku nagradu za najbolju prosvjetnu djelatnicu na području Primorsko-goranske županije. Najnoviji doprinos proučava povijest svojih drugih Lokaf vezan je uz lokvarske legende i likove koji i danas, žive u usmenoj predaji mještana ovog prekrasnog dijela Gorskog kotara koji zaista nudi bajkovitost u svakom svom dijelu - od gordog i u nebo uprtog Risnjaka, mističnog Golubinjaka sa svojim trideset metara visokim jelama i mračnim neobičnim pećinama, tajnovitom spiljom Lokvarkom (drugom po veličini u Hrvatskoj), prekrasnim jezerima (Lokvarsko, Mrzlovodičko), šetnicama, originalnim Muzejom žaba....

U tim i takvim Lokvama, koje bi Švicarci, Austrijanci ili Talijani da ih imaju, pretvorili u turističku atrakciju par exellence, Mirjana Pleše već godinama gradi prekrasnu priču o svemu što čini prošlost i sadašnjost Lokava.


Malik

Mirjana Pleše nam kaže: "Sve je to logičan nastavak brojnih djelatnosti vezanih uz proučavanje povijesti ovog kraja. Svoje iskustvo iz djetinjstva, ali i iskustva ranijih generacija, željela sam sačuvati i prenijeti današnjoj djeci i presretna sam što ih je to oduševilo. Najprije su im se, više no što sam očekivala, dopala sjećanja starijih ljudi, koja su zapisali pa su o tome počeli oduševljeno pričati drugima i "promovirati" likove iz starih lokvarskih legendi za koje sam ja već bila pomislila da će nestati i biti zaboravljene. No, pravo je iznenađenje uslijedilo nakon što smo, sakupivši brojne podatke i priče, predložili našim učenicima da i sami, na temelju saznanja, ali i vlastite mašte, počnu stvarati nove likove ili dopunjavati "život" već postojećih. Ta je ideja prihvaćena u tolikoj mjeri da je nastao niz sjajnih priča i "novih" izmišljenih legendi od kojih su neke i nagrađene na Gorančici, književnom natječaju "Goranskog Novog lista", a dio te silne učeničke imaginacije potom smo iskoristili i za stvaranje scenskog igrokaza Nekada so živeli v Lokvah kojim smo željeli prikazati povijest Lokava od trenutka prvog doseljenja ljudi pa do danas. U toj su priči zaživjele realnost i mašta. S tim smo temama nastupali na raznim smotrama i izazvali pažnju pa nas je kontaktirao i poznati hrvatski književnik Jozo Vrkić koji se bavi prikupljanjem i objavljivanjem ovakvih priča." Naglaša kako sva saznanja vezana uz mitološku povijest Lokava mogu koristiti i u turističkoj promidžbi Lokava jer predstavljaju duh ovog mjesta.

Da je u pravu, pokazuje i činjenica što u posljednje vrijeme mali lokvarski osnovci redovno nastupaju predstavljajući lokvarska mitološka bića, pa su tako te likove i priče predstavili na održavanju stručnog skupa o Rudolfu Strohalu, a potom i pri otvaranju pješačke staze od Japlenškog vrha prema Golubinjaku, kada su sudionike na nekoliko lokacija iznenadili svojom pojavom. No, evo i koji su to likovi i bića nekada živjela, a možda - tko zna - i danas žive u Lokvama:


Polnoćnjak

POLNOĆNJAK − 14 metara visok div, uvijek obučen u crni dugi kaput i  s crnim šeširom na glavi. Djelovao je zastrašujuće i opasno. Živio je u Golubinjaku gdje se mogao sakriti u nešto više jele i smreke, a njegovom su pojavom, plašili ne samo djecu kako ne bi predugo ostajala vani, već i muški dio stanovništva koji se volio malo duže zadržati po bertijah.

VODENJAK − živio je u Lokvarki, tada snažnoj i nabujaloj rijeci koja je u prošlosti često bila opasna, puna virova. Vodenjak - kojeg nikada nitko nije vidio, ali ga se itekako čulo jer je jako mlatarao i pjenio vodu − uzeo bi k sebi u vodu svakoga tko bi se približio i udavio ga! Zato su u mjestu sva djeca pazila, pogotovo noću i za ružnih dana, da ne prilaze preblizu Lokvarki. Jer, Vodenjak je baš tada bio "najgladniji".  

PANCIKUL − živio je na tavanima svih kuća koje su u tom dijelu čuvale slasne i za duže vrijeme potrebne suhomesnate proizvode, kvalitetnu i energetsku hranu i za ledenih dugih goranskih zima. Pancikul je, ponajprije od djece, čuvao sve te proizvode, a ako bi se neki šmrkavac ili šmrkavica, odlučili ipak otići u izbu (tavan) i probati malo špeka ili mesnatic, onaa je Pancikul izlazio i bilo je svega!

SVEĆICE − tim su nazivom Lokvarci nazivali svjetlosti koje su znali vidjeti uzduž njihove Lokvarke. Onaj tko bi ih vidio trebao je platiti misu za nekog pokojnika na kojeg je u tom trenutku mislio ili koji mu je jako nedostajao. Nakon toga bi sve bilo u redu.

PATULJCI − odvajkada su živjeli u Gorici, pogotovo u vrtačama gdje ima puno kraških terena pa se u podnožju tih rupa često zna vidjeti svjetlucanje, što su svi tumačili kako kretanje patuljaka.

VILE I COPRNICE − klasični mitološki likovi cijelog svijeta (nisu li, onda, na neki način i stvarni?), živjeli su i v Lokvah. Coprnice bi se redovno skupljale na raskršćima triju cesta, ali i na Pajovoj stijeni kamo nije bilo preporučljivo ići, osim ako baš nisi želio ući u njihovo pakleno kolo. Vile su, pak, bile dobrohotne i nježne, ali ih se rijetko viđalo, najčešće na zavojima cesta te kod kapelice na Kuku.

ŽENA U BIJELOM na Koritu gorskom − originalna lokvarska prikaza koja se vidjeti mogla samo na Koritu gorskom i nigdje drugdje. Susret s njom značio je proricanje da će se nešto dogoditi, najčešće nesreću, govori nam Mirjana Pleše dodajući: "O tome imam i svjedočenje snimljeno 1990. s tetom Katarinicom Čop koja mi je isptičala kako je njena svekrva imala susret s tom Ženom u bijelom, koja joj je rekla gdje će, tada u  budućnosti, naći svoje mrtve sinove Karla i Vlatka. Katarinina svekrva nakon tog susreta često je plakala, a kad god bi njeni sinovi odlazili iz kuće, zazivala bi ih. No, kad su u ljeto 1943. godine njeni sinovi nestali i nisu se vratuli kući, rekla je ljudima koji su ih tražili kako joj je Žena u bijelom davno prorekla da će njihova mrtva tijela naći na skretanju prema Lazcu. Nekoliko mještana krenulo je prema toj lokaciji i zaista tamo pronašlo mrtvu braću koju su tog jutra strijeljali talijanski fašisti", ispričala nam je Mirjana Pleše.


Patuljak

Pancikul
Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana