SUŠAČKA REVIJA broj 66/67

 


more

BARKA DIANA

Slavko Suzić

Partizanski rat na moru tijekom Drugog svjetskog rata, pokrenuli su i vodili naši ribari i težaci, mornari i hrabri ljudi, domoljubi s obale i otoka našeg Jadrana. Partizanske jedinice koje su tijekom 1941. godine osnovane u Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Crnogorskom primorju nisu imale ni snaga ni sredstava suprotstaviti se mnogo nadmoćnijim talijanskim pomorskim snagama na Jadranu.

Za uspostavljanje stalnih komunikacijskih veza između otoka i kopna koristili su se različitim manjim plovilima, od plutajućih drvenih predmeta do motornih jedrenjaka. Najčešće, to su bili obični ribarski čamci na vesla, jedra ili motor. Tim vezama prevozili su se kuriri koji su povezivali štabove po otocima, raspoređivalo se ljude i ratni materijal, prevozilo hranu, vodu, lijekove, tehničku robu, rezervne dijelove, itd. Kod jačanja borbi na kopnu, tim čamcima prevozili su se ranjenici na otoke. Takva, u početku dosta primitivna ali vrlo učinkovita prisutnost na moru značajno je utjecala na kasnije stvaranje vrlo jake partizanske mornarice na čitavom Jadranu. Već od 1942. godine neprijateljski plovni putovi vodili su tik uz morsku obalu jer otoke i otvoreno more kontrolirala je partizanska mornarica. Ta situacija nije se bitno promijenila ni poslije kapitulacije Italije.  Talijansku prisutnost na obali i moru zamijenili su Nijemci, jedino što se promijenilo to su bitke na moru i kopnu postale češće, žešće i krvavije.

Neprijateljska komanda, naime, vrlo je brzo shvatila značenje malih plovila partizana. Poduzeli su sve da spriječe takav promet, popisani su svi plovni objekti, do najmanjeg čamca, zabranjeno je noćno kretanje morem, ribolov je ograničen na područja koja se moglo kontrolirati. Kada se i to pokazalo nedovoljnim, neprijatelj je počeo oduzimati čamce. Barke su tako ponekad odvlačili s brodovima na otvoreno more i tamo ih potopili.

Naši ljudi su se na sve načine snalazili da doskoče kontroli čamaca. Čamce na vesla bi potapali, po potrebi vadili prije akcije. Motorne čamce sakrivali su preko dana po šumama. Razvila se "krađa" čamaca. Koristeći nepažnju straže, vlasnik bi po dogovoru motorni čamac napunio gorivom i ostavljao u luci na svom vezu. Noću bi čamac "ukrali" tako da bi neko doplivao do njega ili bi se mnogo prije ušuljao u čamac, sakrio i čekao pogodan trenutak za isplovljenje. Pomoću vesala ili čak plivajući, vukući čamac, nečujno bi izvuklio iz luke. Motore su palili na sigurnoj udaljenosti. Ujutro bi se čamac vraćao na isti način u luku. Na kopnu je bila razrađena dojava o kretanju patrola i smjena straže, tako da su se koristili svi trenuci nepažnje neprijatelja. Kod uplovljavanja koristili su se već prije toga razrađeni signali i znakovi. Mnoge su čamce vlasnici, bez obzira da li su služili partizanima ili nisu, u strahu da će im biti oduzeti i uništeni, izvlačili i sakrivali u šumama ili šikarama po obalnim skrovitim uvalama i plažama. Kada ga nisu mogli odvući u šikaru ili šumu, pokušali su ga što bolje kamuflirati, jer su neprijateljski patrolni brodovi su često patrolirali uz obalu budno promatrajući sve što izgleda sumnjivo.

Josip Uhač (Špingarol) rodio se 1882. godine u malom mjestu Sv. Jelena pokraj Brseča, po zanimanju je bio ribar i ratar, bavio se vinogradarstvom, maslinarstvom i kao svaki ratar s tog područja uzgajao je i češnjak. Kažu da nema boljeg češnjaka nego sa područja Brseštine. Češnjak je vozio u Istru pa mijenjao za ječam. Josip je imao desetoro djece, i to pet sinova i pet kćeri. Sva djeca doživjela su normalnu starost. Nikada nije služio ni u jednoj vojsci. Za vrijeme austrougarske vlasti bio je mobiliziran sa zadatkom da opskrbljuje ribom jedan vod vojnika stacioniran u uvali Peć (danas Brsečka lučica). Vojnici su bili smješteni u skladištu robe trgovačke obitelji Kumičić, sa zadaćom osmatranja na moru.


Motorni leut prevozi hranu 1944. godine

Josip je u svom životu posjedovao tri barke koje su mu služile uglavnom za ribolov. Prvu je barku naslijedio od svoga oca, išla je na vesla i imala je jedro. Razvojem talijanskog fašizma u Istri često je prevozio izbjegle Istrane koji se nisu mogli pomiriti s talijanizacijom Hrvata na tom području, zabranom hrvatskog jezika u školama i u crkvi, promjenama imena i sve većom upotrebom sile prema neistomišljenicima. Ljude su preuzimali na dogovorenom mjestu u Plominu i, najviše na vesla, i uz pomoć jedara prevozili ih na otok Krk u Malinsku. Bilo je tu intelektualaca, javnih službenika, učitelja i svećenika. U to vrijeme i iz Brseča u državu SHS morali su zbog tih razloga otići njihov domaći učitelj i velečasni.

Druga barka kupljena je u Opatiji 1939. godine i služila je za vožnju gostiju koji su s morske strane razgledavali ljepote Opatije. Bio je to prekrasan guc dugačak pet metara, obojen u tri boje: tamnu do linije mora, zatim trup snježno bijeli i gornji rub trupa lakiran u orahov lak. Krmeni dio imao je lijepo izgrađenu drvenu ogradicu na stupićima. Pogon je bio na vesla, također obojena u dvije boje, a barka je imala i jedro. Svi su se divili ljepoti i eleganciji guca, naročito u ono grubo vrijeme kada se uglavnom gledala funkcionalnost stvari. Često su mladići s Brsešćine molili Josipa da im posudi barku kada su se udvarali mladim djevojkama. Barka je bila vrlo brza i okretna, osobito kada je išla na jedro. Lako se s njom upravljalo. Osim svakodnevnog odlaska na ribolov, Josip se često upuštao u rizične akcije otplovivši na Kantridu gdje se potajno iskrcavao. Pješice je odlazio u Rijeku (Zona Franka), na njemu poznatim mjestima kupovao kavu koju bi ukrcao u barku vješto izbjegavajući financijsku policiju, te se vraćao kući. Nije jedro služilo samo za pogon vjetrom. Jedro se razapinjalo i kao signal njegovim najmilijim da iz daljine vide da je sve u redu i da se vraća kući. Kava se poslije prodavana u Istri.

Josip nije puno znao o razvoju partizanskog pokreta i mornarice u ostalom dijelu Jadrana na jugoslavenskoj strani. Teško su živjeli, ali uglavnom mirno do kapitulacije Italije.

Dana 11. septembra 1943. godine s otoka Krka se s tri koće prebacilo tristo četnika na otok Lošinj. To je bilo dio poznate četničke Dinarske divizije. Talijani su se od straha razbježali po otoku.

Komandant im je bio major stare jugoslavenske vojske Dubović. Nakon petnaest dana partizani su napravili desant na Lošinj iz pravca otoka Cresa, a s morske strane koristili su poznati naoružani partizanski parobrod LAV i još nekoliko naoružanih brodova. U toj partizanskoj akciji ubijeno je oko 200 četnika. Josip Uhač je vidio kada je jedan dio poraženih četnika prošao kroz Brseč prilikom povlačenja s otoka Cresa. Drugi dio ukrcao se u koće, te se uspio prebaciti u Italiju, a među njima i major Dubović.

Dana 12. novembra Nijemci izvode jaki desantni napad na otoke Cres i Lošinj. Partizanske snage su se nakon kraće borbe povukle sa otoka. Nijemci su zarobili 28 partizana, odveli ih iznad Lošinja gdje su morali sami sebi iskopati grobove. Likvidirani su metkom u potiljak. Napad na otoke Cres i Lošinj su organizirali zbog  bojazni iskrcavanja Savezničkih snaga i stvaranja jake baze na sjevernom Jadranu. Stoga su tamo upućene i jake četničke snage koje su imale zadatću dočekati Engleze, koji su ih ono vrijeme smatrali za regularnom Jugoslavenskom kraljevskom vojskom. Rat na moru proširio se na Kvarner. Zbog toga razloga Nijemci su postali vrlo oprezni, odmah su stavili pod kontrolu sva plovna sredstva na tom području bojeći se partizanske taktike. Govorilo se da će početi uništavati sva plovila. Ljudi su počeli namjerno potapati svoje barke po lučicama, izvlačiti ih na suho, pokušavajući ih na sve moguće načine sakriti.

Josip Uhač je također bio zabrinut za svoju barku Dianu. Jednog ranog jutra na kraju mjeseca rujna odvezao je barku u uvalu Lučica smještenu između Brseča i Mošćeničke Drage. Izvukao ju je na malu šljunčanu plažu i dobro je pokrio zelenim granama. Zatim se pozdravio s njom i uspinjući se teško prohodnim terenom otišao.

Prisutnost njemačkih brodova na moru bila je svakodnevna, na tom području između otoka Cresa i kopna postavljeno je na tisuće podvodnih mina. Svakodnevno su dva njemačka patrolna broda patrolirala od Urinja do Plomina, budno osmatrajući more i kopno.

Kraj listopada lijep kasnojesenji dan, njemački patrolni brod patrolirao je tik uz obalu te budno promatrao. Kada su prolazili iz pravca Plomina kraj uvale Lučice, primijetili su nešto čudno i sumnjivo. Zaustavili su brod, oprezno, s malim gumenim čamcem, njemački vojnici su se iskrcali na plažu, došli do hrpe već dobro osušenih grana s kojih je pao list i ispod otkrili sakrivenu barku. Otišli su na brod po kantu sa gorivom, dobro je polili i zapalili. Nisu čekali da vide kako barka gori već su jednostavno otišli.

Otoci Lošinj i Cres oslobođeni su 20. i 21. travnja 1945. godine. Stvoreni su uvjeti za početak oslobađanja Istre, Slovenskog primorja i dalje prema Trstu. Glavni prijelaz partizanskih jedinica s otoka na kopno dogodio se 24./25. travnja, ukrcajna luka mjesto Beli, iskrcajna Brseč.

Josip Uhač je poslije rata nabavio novu barku, kojoj je napravio vez u uvali Lučica. Nije joj dao ime jer barke više nisu imale imena nego brojeve. Na mjestu gdje je izgorjela njegova omiljena barka, guc Diana izgradio je drvenu ribarsku kućicu koja i danas postoji. Postao je udovac, ali sa sedamdeset i četiri godine se ponovo oženio. Svakog dana odlazio je iz svoga mjesta Sv. Jelena, na dva kilometra pravog planinarenja po teško prohodnoj stazi u uvalu Lučica do barke, i uvijek kada je to bilo moguće, išao je na ribolov. Na tom putu je i umro 1965. godine u 83. godini života.


Talijanski ratni brod tegli ribarske barke 1942. godine

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana