SUŠAČKA REVIJA broj 66/67

 


glazba

GLAZBOM NA SVOJ NAČIN

Koraljko Pasarić

JOSIP PEPI FOREMBACHER


Violončelo sam odmah prihvatio...

Više od pedeset godina glazbenog puta. Akademija. Violončelo. Simfonijski orkestri. Rijeka. Beograd. Ljubljana. Saksofon. Plesni ansambli. Glazbeni sastavi.

Da je samo telegramski proći taj put, bio bi to itekako dugačak glazbeni telegram.

A tu je još i komponiranje, aranžmani, dirigiranje... Big bandovi, grupe Kockari, Abraxas..., brojni festivali... desetljeća Melodije Istre i Kvarnera... Stotine koncerata po Rijeci, Hrvatskoj, svijetu.

U mirovini, ali vrlo aktivan i danas. Kao solist i dirigent u raznim glazbenim formacijama i programima. Obiman i specifičan posao partitura i aranžmana za glazbeni spektakl završnice Riječkih ljetnih noći 2009... na bazenu na Kantridi... uz solističke izvedbe na saksofonu...

Posebni koncerti , dirigentski i solistički s Big bandom po Kvarneru i cijelom Jadranu... Uživanje u glazbi i uz glazbu, bez koje ne može. Zamolio sam Josipa Pepija Forembachera da se nađemo, siguran sam ne slučajno, u HKD-u na Sušaku jednog ugodnog poslijepodneva.

SR Znam da je iza vas i u vama bezbroj posebnih glazbenih životnih trenutaka... Probajmo krenuti tim glazbenim putem, od samih vaših početaka?

    Moj tata je bio glazbeni amater, ali je dobro svirao nekoliko  instrumenata: trubu, havajsku gitaru, harmoniku, čak malo i violinu, no za mene je bilo značajno što je bio i jako dobar poznavatelj instrumenata. Poznavao je vrsnog graditelja violina, Kresnika, našeg najboljeg sušačkog majstora. I moj tata je izrađivao violine... čak sam ja dvije prodao: jednu u Kazalište Ivana pl. Zajca, a jednu u Beogradsku filharmoniju. Uz violine radio je i violončela. Bio je dobar majstor za izradu, ali slab za prodaju. Inače je bio po zanimanju stolar i jako dobro poznavao prirodu drva. Jedno vrijeme je radio  ovdje, u hotelu Neboder!

SR Počeci školovanja?

    Išao sam u osnovnu školu za vrijeme rata. Prvo kod sušačke place, zatim na Vežici kraj spomenika gdje je vrtić. Pred sam kraj rata škola je bila u klaustoru kod fratara na Trsatu jer je bomba pala na školu i peknjicu. Poslije rata, 1945. imali smo nastavu u Trsatskom parku... zatim kod joga uz Gradinu, u zelenilu, vani kod kaštela. Srednju sam pohađao u zgradi Sušačke gimnazije.


Septet vrsnih glazbenika

Pohađao sam gimnaziju do male mature i već sam učio trubu. U posebnom mi je sjećanju kao klincu ostalo ono iz '46, '47. – u jednoj godini završio sam dva razreda trube, u zgradi gdje je sada Državni hrvatski arhiv u Rijeci. Profesori su bili odlični talijanski muzičar,i od kojih su mnogi kasnije završili u milanskoj Scali.

Predavao mi je i Ivan Matetić Ronjgov u prostorima današnje glazbene škole. Sa mnom je bio i Duško Prašelj. Kod Ronjgova smo učili teoriju, a kasnije nam je predavala njegova kćer. Znao nam je na harmoniju odsvirati neke posebne, istarske, čudne stvari... Što smo mi klinci od 14-15 godina, tada znali...

U srednju muzičku vojnu školu na Trsatu, u zgradi vojne komande, tamo gdje je sada Kampus, krenuo  sam 1948. godine. Svi smo svirali po dva instrumenta. U početku sam bio pomalo nesretan jer su mi dali klarinet i violončelo, a ja sam prije svirao trubu. Violončelo sam odmah prihvatio, a po skrivećki sam posuđivao trubu. Kasnije sam postao najbolji klarinetist u klasi, svirao solo u školskom orkestru, pasaže, laku konjicu i čuda... 

Jednom na Radio Rijeci svirao sam Schumana, neku romansu uz profesorovu pratnju na klaviru, u dvorani gdje je sada TV studio HRT-a. Sjećam se da su u toj sali sve okolo bili postavili vojničke deke, da ne zvoni, da zadenfaju zvuk.  Sve smo  snimili u komadu iz prve, a kasnije je bilo emitirano na moje oduševljenje. U toj vojnoj muzičkoj školi, uz muzičke predmete i sviranje instrumenata, bio je i dio općih predmeta: povijest umjetnosti, povijest glazbe, i tako četiri godine. Onda sam morao odraditi duplo više, osam godina u vojsci. Prvu godinu bio sam na Visu, a onda sedam u Beogradu. Bio sam na Visu u vojnoj limenoj glazbi, a svirali smo klasični program... potpurije, marševe, splitske kale...

SR Iz američkog Big band repertoara?

    To se nije sviralo! Nije se smjelo! Jedanput smo na Visu odsvirali boogie – woogie pa smo morali na raport! Jedne večeri smo jednostavno ustali i krenuli...Pa-ra-ri-ra-ruri... Dogovorili se... Došlo nam je i...!!! Ipak smo pratili radio programe, slušali što se svira po svijetu. Rijetko je tko tada imao radio. Radio Kosmaj ili nešto slično.  Na kratkim valovima se svašta znalo naći. Zaintrigira te, ode ruka na neku radiostanicu gdje baš ne bi smjela...


Kockari od Rijeke do svjetskih luka

Situacija na Visu bila je specifična! Puno mlade vojske, a bilo je i oficira koji se od rata nisu ni makli s otoka. I onda jednog dana dođe naređenje iz Generalštaba da me trebaju hitno u Beogradu. Neki od muzičara oficira nisu se tome mogli načuditi: što oni trebaju ovog dripca, što on zna, što će njega zvati iz Generalštaba u Beogradu? A meni je to posebno bilo drago jer su takvi na nas mlađe podoficire gledali s visine. Ja sam uvijek ostao mlađi vodnik, nisam išao dalje, niti su me zanimale te vojne škole. Moj svijet je bila glazba. U umjetničkom ansamblu svirao sam čelo, a za plesnjake klarinet i saksofon! Imali smo sjajnog učitelja, Powera koji je poslije otišao u Zagreb. On nam je bio kao otac u svakom pogledu. Od njega sam puno naučio o klarinetu. Prolazili smo neke posebne škole i tehnike sviranja  klarineta koje  su bile drugačije nego danas.

SR Kakav je bio život na Visu?

    Stalno novi mornari, brojne manifestacije, prigodni nastupi, a stanovnici Visa bili su posebno dobri prema nama, mladim muzičarima. Plesovi su bili na nekoj terasi, kavani Borik. Za Novu godinu '52 na '53 svirao sam u Komiži.

Svirao sam već i ranije za dočeke  nove godine, nećeš vjerovati i tu, u Sušačkom neboderu...Davne '49.-'50. U prostoru gdje je sada garaža hotela bila je plesna sala. Do prije nekoliko godina tu je  bio salon namještaja.

SR Nakon Rijeke i Visa, dolazak u Beograd...

    S Visa pravo u Beograd. Simfonijski orkestar, a svaki koncert – drugi dirigent. Svirali smo najraznovrsnije koncerte. Pa i modernu klasiku, zahtjevnu, s puno skokova, šesnaestina..., ali radi, vježbaj, snađi se.

SR Uz nastupe ste se dalje školovali?

    Bez obzira na stalne probe i brojne koncerte dio nas mlađih članova orkestra ubrzo se upisalo i na muzičku akademiju. Tada je u Beogradu bio jako poznat profesor Dorner. U Europi su najjači bili Janigro i Dorner. Pojmovi. Klase. Čelisti. Bio sam sretan jer sam dodijeljen njemu , ali on mi je, nažalost, bio profesor vrlo kratko. Ubrzo je išao predavati u Köln. Onda ih se nekoliko izmijenilo, ali niš posebno dok nam nisu došli francuski profesori s nekim novim tehnikama, novim prstometima, malo su nam otvorili oči jer smo do tada bili dosta kruti. Krenulo se modernije. Bilo je mladih  talenata iz raznih krajeva. Dario Glažar je došao kao vojnik, čelist s Trsata, Igor Ozem, violinist, Slovenac, kao umjetnik služio je vojsku a kasnije postao  profesor u Kölnu.

SR Tko Vam je bio cimer?

    E, pa nećeš vjerovati!? U sobi sam bio s Miljenkom Stančićem, slikarom! On je učio slikati oficire amatere. Služio je vojsku i bio je sa nama u sobi. Dolazio bi kasno, mi smo bili već umorni od  cjelodnevnog vježbanja, sviranja, a on bi svaku večer čitao pismo od supruge. Svaki dan bi dobio novo pismo. I tako iz dana u dan. Milion puta smo se dogovarali da me portretira, ali nikako složiti obveze, pa na kraju od toga ništa. Ja sam se u međuvremenu već bio demobilizirao i zbrisao. On je još ostao u Beogradu odslužiti vojsku do kraja.


Kockari i Roland Šuster na Melodijama...

SR Sin mu je inače vrstan rock bubnjar, Ivan Piko Stančić; Parni valjak, Film.. završio je i likovnu akademiju u Zagrebu!

    Vidiš! Njega ne znam? Ali Miljenko je bio ljudina. I komad od čovjeka. Kad bi sjeo onako sa sto kila na vojnički krevet, samo bi ciknulo. Bio je dobar, drag, načitan, pametan. Čovjek na mjestu.Tu je također bio i Pero Ugrin, moj dragi prijatelj i sjajan glazbenik, i niz drugih odličnih umjetnika, muzičara...

SR Nakon Beograda?

    Završio sam s obvezom i nakon tih 7-8 godina vratio se u Rijeku. Te godine u Beogradu bile su dragocjeno muzičko iskustvo jer smo i studirali i svirali! Jedan dirigent nam je bio iz Philadelphije, Sevitzky, Rus. Čajkovskog smo davali tri sezone.  Vrhunski nas je vodio i preporodio nas. Slušali smo ga i učili i svakim danom sve bolje svirali. Ruska duša, iako Amerikanac. Puno nam je dao i sjajnu radnu atmosferu i zadovoljstvo sviranja. Radio sam s puno dirigenata, ali on i Papandopulo su mi bili naj! Apsolutno!

SR Uz simfonijski tu je bio i zabavni orkestar?

    Turneje su bile nešto posebno. Dirigent Simić je od nas napravio i Big band, da bude interesantniji program. Među solistima je bila i Lola Novaković. Brojne su bile turneje. Jedna je takva obuhvaćala Ljubljanu, Maribor, Celje, Varaždin, Jastrebarsko, Vukovar. U prvom dijelu  programa Seviljski brijač, uvertira, popularna klasika, pjevačke numere., a drugi dio bi činio opus Glena Millera, Mr. Anthony's boogie..., zgodan šareni program.

Svirali smo i na izgradnji, omladinskim brigadama... Pruga Ljubljana - Zagreb kod Celja... Kad bismo uhvatili slobodnog vremena udri po moštu! A toga možeš popiti koliko hoćeš. Mladi, puni života, po desetak dana znali smo ići na turneje.

SR Plesni orkestar?

    Za svirke orkestra za ples bili su ili američki ili talijanski aranžmani – tri saxa, dvije trube, trombon i kompletna pratnja – desetak ljudi. Ponekad u tim programima bio je i onaj zabavni , veseli dio s komičarima. Sjećam se jednog nastupa, bio je s nama tada popularni komičar Čkalja s kojim smo se znali šaliti iza bine. Jednom mi je slučajno zeznuo onu kobilicu na violončelu. Za izludit! Kod čelista je to nezgodno. Na onim ključevima od čela često stave gudalo da visi, a ako je netko neoprezan, ode! Htio sam poludit! Ali što ćeš?! Nama u orkestru bi dobro došli ti šaljivi štosevi jer bi tada imali pauzu. Bilo je tu svega.


Vrhunski muzičari plesnog orkestra RTV Ljubljane

Taj isti orkestar  za ples svirao je i za vrhunske zabave i prijeme kada su u Beograd dolazili mnogi svjetski državnici; Nehru, Naser, Haile Selasije... Na Dedinju, Starom dvoru, Novom dvoru, Titovoj rezidenciji... sa šatorima vani... a mi unutra u salonu.

Jednu večer nas je ubio u pojam Koča Popović, tada značajni funkcioner.  Svi su već bili otišli s prijema a on nama je po 17 put tražio da sviramo Lazarellu sa Sanrema... Njemu se to jako dopadalo. Bio je s nekom damom, ki to zna... : Daj još jednom onu moju!, pa ti izvoli. Mi iz orkestra među zadnjima bi ostali na tim prijemima, a stolovi od po 15 metara su bili krcati svih mogućih delikatesa, pečenja, ribe, sve netaknuto... uživaj!

Dolazili bi uglavnom po 3 sata prije početka, zbog osiguranja, protokola. Jedanput je Tito navratio ranije, a mi smo svi već bili došli. Prišao mi je i upitao: Vidim ima dosta vas mladih muzičara tu, kako se ti zoveš?, odakle si? Ja sam se predstavio, rekao da sam sa Sušaka, iz Rijeke. Na to je dodao da se sjeća Kraljevice... Rijeke. Jasno da mi je taj kratki razgovor onako mladom ostao za cijeli život.

Jednom drugom zgodom bio je prijem za švedskog premijera Olafa Palmea, koji je kasnije tragično stradao.  Bilo je to u Starom dvoru, u holu uz  crveni tepih. Orkestar je bio malo sa strane.... a Jovanka je stala nekako točno ispred mene. Nisam imao kamo sa gudalom! A ne smiješ se micati ! I što sada. Bio sam na čudu, ali nekako sam se snašao, okrenuo u stranu i sve je prošlo u redu. Kada je te večeri završio prijem ... sjećam se da je onako visok i s kćerkom koja je isto bila visoka, zgodna Šveđanka, došao do nas, pozdravio se s nama i rukovao se sa mnom! Tako normalno, ljudski. Bilo mi je tako žao i grozno kada sam nakon nekoliko godina čuo da su ga ubili.

Bio je zgodan moment i sa znamenitim Hercigonjom i njegovom suprugom. On mi je predavao povijest umjetnosti, a supruga povijest na akademiji. Nešto nisam najbolje znao, tog  jutra i popodneva , a navečer evo njih na prijemu, a ja u orkestru! Malo smo se čudno gledali! Rekla mi je... Slušaj! Sada ćemo glumiti, sve fino, ali ima da mi učiš, budeš vrijedan na predavanjima... Bili su to dobri ljudi.

Meni su bili nezaboravni ti dani. Akademija. Orkestri. Koncerti. Ali patio sam za ovim krajem. Strašno nešto!

SR Nakon Beograda slijedi povratak u Rijeku?

    To je bilo krajem 1960-e. Šef orkestra u HNK Ivana pl. Zajca Jurinjak vrbovao me da se priključim ansamblu kao čelist i za operu i za simfonijske koncerte. Tu sam ostao narednih 7-8 godina.


Trideset i dvije godine na MIK-u: dirigent, aranžer, autor, solist...

SR S kojim dirigentima ste surađivali?

    S mnogima, Benićem, Hauptfeldom, Papandopulom.

Papandopulo je bio jedno čudo od čovjeka. Vidiš ga na Korzu – pojava! Energija, strašna ljudina... Neću nikad zaboraviti. Jednom, sviramo Toscu. Imam solo na violončelu, treba se vrhunski pripremiti i koncentrirati, prošao je drugi, dolazi treći čin. Pomalo sam umoran od prethodnih sola, a dolaze nova.  Cijeli dan sam u điru, bile su ujutro probe i  treba  to sve izdržati. A on to sve kuži ... i u tom trenu napravi facu! Onu svoju, neponovljivu. Pod kazališnim svjetlom, uz onaj nos i žuti , zlatni zub; onako ti se nasmiješi, napravi svoj mot! Ništa ti onda nije teško i sve je OK. Klasa! A ti svoje odsviraš bez greške.

Sjećam se kad nam je jednom zgodom rekao da su ga iz Zagreba zvali: Daj Boris – malo izfriziraj tog Porina, operu koju smo tada davali. Daj popravi ta neka mjesta, jer ne zvuče baš najbolje, daj to sredi. Ništa mu nije bilo teško, a bio je vrhunski.  Pored svega bio je i izvanredan korepetitor, u Guvernerovoj na klaviru... Sjećam se još jedne zgode... Tu je u Neboderu bio prikazan film Bubnjevi s Kube sa Elvisom Presleyem ... Jedna od onih njegovih holyvoodskih limunada, ali dogovorili smo se, zbog onih udaraljki, idemo malo poslušati kako to zvuči... s vrhunskim glazbenicima u filmu... Bio je nevjerojatan čovjek. Pazi, jedan Papandopulo, pojam, a ja tek friški s akademije. Njemu to nije bio problem, mogao si s njime razgovarati o svemu... a on se itekako razumio i u udaraljke, pored svega... zaista izuzetan čovjek.

SR Zabavna i jazz - glazba šezdesetih?

    U Rijeci se tada moglo dobiti dosta stranih ploča, zabavne i jazz - glazbe. Najviše sam ih nabavljao u knjižari, dućanu na Korzu, gdje je sada galerija slika kod općine, a notni materijalo se kupovalo po arcima. Puno se toga slušalo.

SR Prvi vlastiti saksofon?  

    Istovremeno sa sviranjem u Zajcu, sjećam se da sam četiri pet godina, stalno i pomalo odvajao i šparao za onu poštansku bankovnu knjižicu da kupim svoj prvi saksofon. Htio sam se osamostaliti.

U Nami su znali imati alt i tenor saxofon, a u Zagrebu i Beogradu glazbala na velesajmima. U Rijeci je bila trgovina s  muzičkim instrumentima blizu Kraša, u ulici Sokol kula, gdje je sada cvjetarna. Bio je to Hohner sax, srebrni, s pozlaćenim prednjim dijelom. Cure su me znale pitati: Zar je stvarno od zlata? Pa ne bi imao tako dobar zvuk da je bio od zlata, ali je izgledao fantastično! Tenor... moj prvi saxofon. Nije bio ni jeftin. Poslije sam u Ljubljani svirao alt, a u Malmeu u Švedskoj, bariton. Po potrebi ... što god treba... ali moj osnovni je uvijek bio tenor sax.

Godinama kasnije, negdje  oko 1966., dok sam svirao u grupi Kockari, s kombijem smo išli preko Ljubelja po novi sax u Beč. Koštao je nekih 10.000 šilinga, a imao sam na raspolaganju ih probati pet. Izvanredni Selmer sax. Put je bio za zapamtit, uz led i mećavu... mi smo završili s kombijem u jarku. Navečer kada smo došli na plesnjak! Vaaau, novi sax! I sva muka i nevolje su nestale. Imam taj saksofon već 40-ak godina.


Obljetničarski koncerti u Ivanu pl. Zajcu...

SR Osnivanje prvog sastava?

    Bio je to septet po uzoru na Jerry Mulligana ( 4 puhača i ritam sekcija) 2 tenora, truba i trombon, nije bilo bariton saksofona. Sve dobri muzičari. Jedan od prvih nastupa bio je u Guvernerovoj palači.

Istovremeno sam bio i član Big banda Radio Rijeke. Imali smo čak i plaću, ne naročitu, ali ipak. Glazbena produkcija je tada bila velika, s puno nastupa i snimanja. Onda nas je nekakva reforma ukinula! Rezanje troškova. Čak su me tada zvali da budem glazbeni urednik na Radio Rijeci, ali ja sam puno više želio biti svirač, glazbenik. Big band je vodio oboist Sorgo iz HNK I. pl. Zajca.

Probe Big banda Radio Rijeke obično su bile nedjeljom prijepodne u onoj sali koja je kasnije preuređena u TV studio HTV-a. Parketi, zavjese. I pultove smo svoje imali. Kao pravi Big band.

Jednom smo u 3. maju svirali u velikoj sali s binom na nekoj proslavi gdje je kao solistica s nama gostovala i Tereza Kesovija. Bila je još sasvim mlada. Pjevala je neke pjesme od Nardelija. Tih godina studirala je flautu na  akademiji u Zagrebu.

Big band Radio Rijeke, nažalost, djelovao je tek nekoliko godina. Srećom bilo je i tonskih snimanja orkestra. Sjećam se kada sam se prvi put čuo na radiju. Snimke koje smo napravili na Radio Rijeci slušao sam kasnije i kod svoje tete. To je bio doživljaj, taj orkestar Radio Rijeke. Svirali smo na plesovima i maturalnim zabavama i tu u kavani na katu, u Neboderu. U programu su bili razni instrumentali popularne muzike, ali i  Paul Anka, Presley, Pat Boone. Moram ti reći da je naš Pero Ugrin na trubi bio apsolutno svjetska klasa s ljepšim tonom i od mnogih poznatih  faca, Harry Jamesa i sličnih. Svirali smo Sweet Georgia Brown, Muscat rumble, puno dixielanda, pa popularne instrumentalne teme kao Tequila, kasnije i Pop corn koje smo obvezno morali par puta na večer ponoviti, Desafinado, Stan Getza, bossa nova...

SR A autorski radovi?

    Moji prvi autorski samostalni instrumentali za septet  bili su Na gradini pa Dve razglednice. Zatim  na MIK-u prvi  autorski rad, Daleko od rodnog kraja, u izvedbi Kockara, s kojom smo u Crikvenici bili prvi. Tih godina počinje MIK. Prvo su se zvale Melodije Kvarnera, izvedba u kinu Partizan. Prve godine MIK-a svirao sam violončelo u orkestru, a na drugoj sam već aranžirao –  pjesma Jedno ljeto s tobom  u izvedbi Arsena Dedića, kojem je to bio jedini nastup na MIK-u. Tako smo se i upoznali, a kasnije godinama i sretali i surađivali i u Ljubljani, Zagrebu, Opatiji..., jasno i uz Gabi Novak. 

Na MIK-u sam ubrzo vodio orkestar, aranžirao i komponirao. Posebno pamtim pjesmu Stara poltrona u izvedbi Mire Ungara, za koju sam napisao glazbu i aranžman, a stihove Ljubo Pavešić.  To mi je jedna od najdražih i pjesama i suradnji, a ujedno i početak dugogodišnjeg prijateljstva s našim sjajnim pjesnikom i boemom. Kasnije sam na MIK-u imao i pjesme Ča mi godi sa Turinom, Garoful črljeni s Brdarom, u nezaboravnoj izvedbi Milke Čakarun Lenac... Uvijek sam za MIK želio pisati nešto drugačije od standardnih hopa-cupa pjesama, unijeti malo soula, beata, modernijih ritmova,osluškujući i promjene na Sanremu.

Trideset i dvije godine bio sam na MIK-u kao aranžer, autor i dirigent... uz brojne suradnje od kojih posebno pamtim one s Lidijom Percan, Neviom Rigutto... pa Renatom Pernićem iz Pule, Stankom Sedlakom iz Zagreba...  

U Zagrebu smo znali  snimiti za  MIK, u jednom terminu, popodne, i dvadeset stvari, pa ti izvoli.

SR Osnivanje Kockara?

    Big band Radio Rijeke gasi se, Pero Ugrin je otišao studirati  u Ljubljanu, na akademiju. Kockari su bili sastav odličnih muzičara sa vlastitim repertoarom i nastupima, ali prateći i druga solistička imena. Svirali smo soul, bossa novu, Jobina, Wilson Picketta, James Browna, Tihuanu brass, sve moguće evergrine. Jedno kratko vrijeme svirali smo i na brodu Barba Rude. To je bilo nešto zaista posebno. Bili smo i na brodu Jedinstvo, čak u Libiji, kao hotel - brod na nekom afričkom sajmu. Sjećam se i maturalnih zabava za pomorsku školu na brodu Liburnija. Pa tura po Mediteranu. U Rijeci smo svirali na dosta mjesta, a posebno u Domu Partizana na Zametu. Posebno je bilo i na Trsatskoj gradini, više sezona na terasi ili u onoj okrugloj kuli. Roland Šuster je bio sjajan, sa širokim rasponom repertoara, no kad on odlazi u Komediju u Zagreb, a Mirko Sertić i Ira Kraljić u inozemstvo, Kockari se nakon djelovanja između '65. i '69.  raspadaju. Kasnije kratko opet djeluju, spajajući se s dijelom Kristala, ali nakon ljeta '72 i angažmana na terasi hotela Zagreb u Opatiji prestaju s radom.

SR Vi odlazite u Ljubljanu?

    Na jesen te godine odlazim u Ljubljanu u plesni orkestar RTV Ljubljane na prijedlog Pera Ugrina, jer se otvorilo mjesto saksofonista. Taj orkestar vodio je Privšek, prije toga Adamič i tu je bio niz izuzetnih glazbenika i bezbroj koncerata po bivšoj državi i cijeloj Europi. Osim sviranja komponirao sam i aranžirao i posebno se sjećam susreta i druženja glazbenika, članova Big bandova u Radencima na Festivalu orkestara.

SR U Ljubljani ste radili i kao glazbeni producent?

    Da. Zadnje dvije godine boravka otvorila se ta mogućnost pa sam bio i producent za različitu glazbu: rock, izvornu narodnu, limenu glazbu, kasnije i simfonijske produkcije. Suradnja s Avsenicima, Mladim Levima , Ditkom Haberl, Janezom Bončinom...

SR Ipak ste se vratili u Rijeku?

    Obitelj je učinila svoje. Supruga Tatiana, kćer Lana, sin Boris. Htio sam da mi djeca imaju kratka imena, kad već imam tako dugačko prezime. U Rijeci sam osnovao Big band, a probe smo održavali u Dvorani mladosti, u prostoru nekadašnjeg diska «2 boda». Bili smo s tim Big bandom i na MIK-u. Sjećam se i jednog prvenstva Europe u plesu u Dvorani mladosti. Danas se stavi snimka i doviđenja, a nekad sve u živo, čitavi orkestar. Gitarist Spartako, koji je tada bio još mlad dečko, prvi put je s nama svirao. Zvali smo ga da nam se pridruži jer je naš tadašnji gitarist Darko Kraljić bio otišao za nastavnika u Istru. Spartako je bio oduševljen i mi s njime. Nažalost, taj Big band je bio dosta kratkog vijeka. Ubrzo sam osnovao trio Blue Adria, pokojni Vigor Finderle nas je krstio, s pjevačicom Zdenkom Kalanj i klavijaturistima koji su se mijenjali. Jedno vrijeme je s nama svirao Franjo, bivši suprug Radojke Šverko. S širokim repertoarom godinama smo svirali u Istri, Rapcu i po Kvarneru u Opatiji, Ambasadoru, Admiralu... Pjevačica se udala, rodila i mi smo imali svojevrsnu pauzu.

SR vraćate se u Ljubljanu?

    U Ljubljani im je dio mlađih saksofonista otišao studirati, sjetili su se mene, tako da sam se ja vratio u plesni orkestar RTV Ljubljane. Bio je to sam početak devedesetih. Ostao sam do prvog dana rata u Sloveniji. Sjećam se kada je proglašena samostalna država Slovenija. U centru Ljubljane, na Tromostovlju, ispred Prešernovog kipa, bila je velika bina za nas. Prije našeg nastupa prošetao sam s kolegom basistom Ladom Rebrekom i spomenuo je kako su ljudi oduševljeni i veseli, ali... samo da nešto ne bude.  Točno u ponoć Big band RTV Ljubljane počeo je svojim programom. Održali smo koncert, uz razne pjevače kao goste. Topla noć i neka posebna atmosfera. Po ulicama i trgovima krcato ljudi i različitih glazbenih programa. Mi smo odsvirali svoje, bio  je odličan nastup. Popilo se, popričalo i ja sam legao oko tri sata ujutro. Stanovao sam u samačkom hotelu, u centru, blizu RTV-a.

 Imao sam već sve spakirano za odlazak na godišnji odmor doma u Rijeku. Gregorc, zadužen za nas gostujuće glazbenike, računao je da ću produžiti ugovor na još jednu sezonu - kad eto ti.

U zoru nešto me probudilo i pomislim, kad sam već budan, mogao bih uhvatiti onaj rani jutarnji za Rijeku, negdje oko pet, šest sati.

Kartu sam već imao. Uzeo sam saksofon i kofere i ukrcao se na vlak. Našao sam neki udoban kupe i odspavao do Rijeke. Tast je došao po mene na kolodvor i odmah me upitao da li znam da je rat u Sloveniji?! Na TV-u blokade, opsadno stanje, Ljubljana, Pivka, Bistrica... Na cestama tenkovi, kamioni, sve zakrčeno, a vlak je normalno prošao. Ja sam sve to prespavao. Kada mi je završio taj godišnji odmor, odlučio sam ne vratiti se u Ljubljanu nego ostati tu. Obnovio sam trio i svirali smo opet u Rapcu, Opatiji... Kao solist saksofonist u HNK Ivana pl. Zajca bio sam gost u nekoliko programa Gershwina, Rapsodija u plavom, Prokofjev, Romeo i Julija... Bio sam nekoliko prvih  godina na obnovljenom MIK-u, a zatim s Milkom Čakarun Lenac na novoosnovanom festivalu Melodije Kvarnera. Baša me više nije zvao.

SR Suradnja s Abraxasom?

    Biđi Kajtazi je to vodio, nekad je svirao bubnjeve, '80-ih, još kao klinac. Od onda smo se znali. Krenuli su kao manji sastav, ali su željeli aranžmane  i da to bude još ambicioznije, pa se postava počela širiti vrsnim riječkim glazbenicima. Bilo je puno proba i odličnih koncerata. Jedan od najboljih svakako na Danima HRT-a u Opatiji, u Kongresnoj dvorani Adriatica. Repertoar nam je bio baziran na salsi, te skladbama Santane, grupe Earth, wind and fire.... poseban i intrigantan za sve ljubitelje dobre glazbe. Nekoliko  godina bili su i orkestar MIK-a, ali teško je bilo funkcionirati s tako brojnim ansamblom, članovima koji su bili veliki zaljubljenici u glazbu, ali s različitim životnim obavezama i profesijama.

SR Obnovljen je i riječki Big band?

    Prije dvije godine obnovio sam Big band s dosta mladih glazbenika. Bilo je tu zgodnih nastupa u Rijeci, Kastvu, Opatiji, a među gostima, vokalnim solistima bili su Marko Tolja, Meri Trošelj, Tina Vukov, Duško Jeličić Dule, Mario Lipovšek Battifiaca...

Posljednjih godina posebno se sjećam  obljetničarskog koncerta u HNK Ivana pl. Zajca s Perom Ugrinom, Radojkom Šverko, Elvisom Stanićem... i brojnim, dragim gostima. Godine lete.

SR Puno smo toga prošli na tom glazbenom putu, ali dosta je još ostalo da spomenemo... Kako u nekoliko rečenica sažeti ovih prvih pedesetak glazbenih godina?

    Uvijek dajem sve od sebe, bez obzira na koji glazbeni način. I dalje sam radoznao, volim puno toga čuti, dobre instrumentaliste, pjevače, orkestre... Prava glazba uvijek me oduševljava i pomlađuje.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana