SUŠAČKA REVIJA broj 66/67

 


škurinje

RIJEKA - POGLED S KONTINENTA

Irvin Lukežić


Mijo Krešić

Istražujući duh jednoga vremena nije moguće zaobići putopise i autobiografske zapise. Oni ne samo da govore o osobama što su ih zapisale, nego i o društvenim prilikama, kulturnom kontekstu, običajima, ljudima i njihovim značajkama. Svi su putopisi i autobiografije stoga dragocjena svjedočanstva o čovjeku i njegovom dobu, o suvremenicima, o kolektivnoj svijesti. Čitajući nečije uspomene uvijek nužno poniremo duboko u individualnu podsvijest, u svijet iracionalnog, u unutrašnje motivacije koje pokreću svakoga čovjeka, u njegove opsesije, skrivene i uvijek brižno čuvane tajne, intimne snove i neuroze, ekstaze i razočaranja. Pričajući o sebi, izravno se ili neizravno, govori i o drugima, o suvremenicima.

Draž je autobiografskih zapisa u beskrajnoj raznolikosti ljudskih iskustava, međusobnih odnosa i kombinacija. Čitajući ih i proučavajući ne samo da obogaćujemo svoje iskustvo, nego i razumijevanje ljudi. Čovjek je u svim vremenima biće koje na isti način osjeća, misli, pati ili uživa. Razlika je možda jedino u intenzitetu i dubini emocija. U uspomenama možemo pronaći pregršt svakojakih informacija, posebice ono što obično izostaje u suhoparnim pregledima takozvane političke povijesti, raznovrsnim sintezama, kompendijima i školskim udžbenicima. Bez takvih zapisa, koliko god ona bile subjektivne, naše bi spoznaje o određenim epohama bile nedostatne, nepotpune, pa čak i pogrešne.

Svako je zrnce mozaika nečijih osobnih uspomena dragocjeno; svaki detalj, svaka pojedinost, čak i ona naoko beznačajna, važna je za razumijevanje određene epohe. Često ono što djeluje na prvi pogled nevažno ili čak banalno, u određenom času može biti spasonosno za rasvjetljavanje istraživačkih dilema, može biti i ključem za razrješavanje problema. Bez takvih malih pojedinosti nemoguće je objasniti kolektivno i individualno, lokalno i univerzalno, niti pak uspostaviti aktivan odnos između prošlih i današnjih stanja ljudske duše. Premda je autobiografija zasnovana na selektivnim sjećanjima, svjesnim prešućivanjima, dezinformacijama, a nerijetko i lažima, ona ipak ne gubi na vjerodostojnosti jer predstavlja svjedočanstvo vremena. U njoj osluškujemo otkucavanje njegova unutrašnjega bíla. I čini nam se da od pasivnoga promatrača postajemo aktivnim sudionicima i svjedocima nečijega ponovno proživljena iskustva.


Mijo Krešić s obitelji

Tijekom devetnaestoga stoljeća Rijekom su proputovali brojni zanimljivi ljudi iz raznih europskih zemalja. Bilo je među njima trgovaca, književnika, prirodoslovaca, profesora, novinara, časnika, poduzetnika i mešetara, državnih i vojnih službenika, pustolova i tajnih agenata. Govorili su oni mnogim jezicima, potjecali iz plemićkih i građanskih obitelji, nosili su akademske i druge visoke titule. Upravo ta velika raznolikost iskustava i očekivanja, tradicija i kultura, omogućava da Rijeku kroz njihova putopisna svjedočanstva doživljavamo na dinamičan, svjež i neposredan način, očima radoznalih suvremenika. U ovoj prigodi pozabavit ćemo se hrvatskim putopiscem i memoaristom, trgovcem i domoljubom,  istaknutim mecenom i preporoditeljem − Karlovčaninom Mijom Krešićem.

 

KARLOVAČKE VEDUTE

Mijo (Miško) Krešić rodio se na Uskrs 22. ožujka 1818. godine, u Karlovcu,  u obitelji imućnog trgovca žitom, koji se bavio uspješnim špekulacijama pšenicom i kukuruzom. Kao raskršće trgovinskog prometa iz primorskih krajeva prema Slavoniji i kontinentalnoj Hrvatskoj, gdje su poslovanje i život bili lagodniji nego u primorskim gradovima, Karlovac je tada bio najvažnije trgovinskoprometno središte u gornjoj Hrvatskoj, s jakim i vrlo poduzetnim građanskim slojem. Premda je taj građanski sloj nastao iz pripadnika različita podrijetla, među kojima je ponekad bilo kmetova i plemića različitih narodnosti, etnički je karlovački građanski stalež bio čisto hrvatski. Došljaci, kojih je ovdje bilo prilično mnogo, ovdje bi se pohrvaćivali najkasnije u drugom koljenu.  Tekovine materijalne i duhovne kulture, nezavisnost u akcijama i manifestacijama donijet će tom gradu u XIX. stoljeću častan nadimak „najrodoljubivijeg hrvatskog grada“.[1]


Karlovačke vedute

Premda je po želji roditelja, kao darovit i odličan đak, trebao postati svećenikom, Krešić se ipak odlučuje za svjetovno zvanje. Iako je kao dječak silno želio baviti se slikarstvom, na koncu će krenuti očevim stopama. Budući da mu je žitna trgovina bila prilično odbojna, jer su se takvim pazarom bavili tada najviše sirovi i neobrazovani ljudi, odlučio je potražiti sreću u profinjenijim oblicima onodobne gradske trgovine. Na taj način nastojao se zauvijek odvojiti od provincijalne polugradske prozaičnosti i priprostosti, ne želeći čitavoga života poslovati s primitivnim svijetom koji predstavljahu „banatske čifte, cincari grčki, i razni grošćićari bez inteligencije u družtvu sa lučkimi težaci i brinjskimi kirijaši.“[2] O svojoj djetinjoj ljubavi prema umjetnosti kasnije piše: „Šestilo, kist i boje, zatim knjige, to mi bijaše najmilija zabava, ali za svako umjetničtvo bilo je kao svuda kod nas u ono doba i u Karlovcu veoma mršave hrane. Da sam se mjesto u Karlovcu rodio u kojem drugom gradu, gdje ima akademija za slikare, to me valjda ne bi nikada Merkur brojio u imeniku svojih sljedbenika. Slikanje me veoma zanimalo, te ga gojih i kasnije još dugo vremena za dokolice svoje kao trgovački vježbenik.“[3]

Ušavši u trgovački stalež, Krešić će postati tipičan predstavnik svoje klase i svoje epohe. Naime, „trgovački stalež sve brže, sve više ide naprijed. Nose ga nove prilike, sve veći imutak i sve veća naobrazba. Trgovački stalež postaje predstavnik građanstva, zastupnik njegovih probitaka i težnji, sve to više zasjenjuje dotadašnje građanstvo: malog obrtnika. Mali obrtnik živi starinskim životom, sapet je cehovskom stegom, nepokretan, dok trgovac, u stalnoj vezi sa srednjom ili zapadnom Europom, uz naobraženo plemstvo i mladu inteligenciju, postaje prenosnik ne toliko novih misaonih vrednota, koliko tuđih suvremenih svakidašnjih iskustava, onih materijalnih tekovina koje se iskazuju u porastu dnevnih potreba, ugodnosti i navika što su naoko nevažni ali uporni pokretači napretka.“[4]

 

ILIRSKA ČITAONICA

Stekavši dovoljno praktičnoga iskustva u trgovačkom poslu,  godine 1842. u Karlovcu otvara vlastito poduzeće. Zahvaljujući uspješnom poslovanju dobro je napredovao, oženio se i sagradio novu dvokatnicu unutar stare karlovačke tvrđave. Bio je prvi među svojim sugrađanima koji će voditi posao s hrvatskim natpisom i na hrvatskom jeziku. Ovo ne treba čuditi ukoliko znamo da je Krešić, kao vrlo osviješteni domorodac, pozorno pratio i iščitavao Narodne novine, diveći se Ljudevitu Gaju, Dragutinu Rakovcu, Vjekoslavu Babukiću, Stanku Vrazu, grofu Janku Draškoviću i grofu Jurici Oršiću Slavetićkom kao „novim hrvatskim apoštolima“. Zajedno s buđenjem zanimanja za politiku i kulturu, u njemu se kao zrelom čovjeku sve više javljala potreba za proučavanjem povijesti i zemljopisa, te upoznavanjem drugih naroda i svjetskih zbivanja. Pored svega drugoga, nastupao je na koncertima kao violinist.[5]

Budući da se odmah uključio u preporodna strujanja u rodnom gradu, u njegovoj kući otvorena je Ilirska čitaonica, koja postaje glavnim kulturnim i narodnim središtem Karlovca. Ovdje su se godinama okupljali istaknuti karlovački rodoljubi: Dragojlo Kušlan, Makso Prica, Ivan Mažuranić, barun Nikola Vranyczany-Dobrinović, Antun Vakanović, Đoko Kostić, Eugen Barac, Ljudevit Šplait i mnogi drugi:

 „U mojoj kući bio je izvanredan život, naime u čitaonici u prvom katu. Tu se je pod večer redovito sastajao sav inteligentniji karlovački domorodni sviet, jer su u to doba dolazile novine. Sve je nestrpljivo čekalo, dok se nije na vratih pokazao stari Nasta Kunić, podvornik družtveni, sa paketom novina. Svaki put bi najzanimljiviji list, koji je prije tri dana izašao u Beču – prihvatio koji mladi član, stao na stolac i uz slabu razsvjetu argantičke uljevne svjetiljke glasno čitao. (…) poslie toga rešetala su se najvažnija pitanja u salonu konverzacije. Sjeli bi tu za kanapeje i na fauteuille Nikola barun Vranyczany, Ivan Mažuranić, Dane Stanisavljević, Antun Vakanović, V. Gvozdanović itd., a oko njih dii minorum gentium, da slušaju i čuju, što je ovaj novoga iz Zagreba donio ili kakve viesti dobio, ili što piše Ferko i Lujo. Što veli ban Joso i je li ´Aula pro nobis´. Pripravljao se ozbiljan rad i rat, a bilo je dan na dan uzrujavajućih viestih i zanimivih momenata po svoj domovini, a poglavito u Zagrebu, kao gradu na čelu narodnoga gibanja.“[6]

O tadašnjim političkim zbivanjima u Hrvatskoj, kojima okosnicu čini antagonizam između iliraca i mađarona, sam Krešić donosi obilje zanimljivih svjedočanstava:„Već je bila tada magjarska stranka u kazini podpuno organizirana za akciju da se nasnubi ne samo turopoljsko seljačko plemstvo, već i zagrebački gradjani za Košut Lajoševe ideje. U tu svrhu davale su se zabave i plesovi u onih nekad kazališnih elegantno uredjenih prostorijah, a u dvorištu i na plateau-u prama Tuškancu imali su tečajem kongregacija prekosavski plemenitaši svoj logor, gdje se kuhao gulaš i pekla prasetina. Županijske kongregacije bile su uvijek burne i k timi dolazili smo i mi Karlovčani, koji sa kredencionali, koji od zvjezdljivosti, nepazeć na tadašnje skupe i kukavne komunikacije, kad nije bilo niti u Zagrebu fijakera, već samo jedan kukavni Stellwagen. Ilirci dolazili su u surkah i crvenih kapah sa mjesecom i zvijezdom, naravno svi kao potomci junačkoga naroda sa sabljami, dapače i turopoljski seljački plemići u modrih zobunih sa gajtani, nekoji sa perčinom, sa starinskimi palaši, koje su baštinili od svojih djedova. Magjaroni nosili su Atile i sablje na zelenih gajtanih. Turopoljci nisu dolazili samo pojedino u Zagreb već uvijek u čoporu, budući da im mladež i Zagrebci u obće gradjani nisu bili skloni.“[7]

U svojim Uspomenama iz Hrvatske Krešićev nešto mlađi sugrađanin Imbro Ignjatijević Tkalac o toj odjevnoj modi kazuje sljedeće: „Kao što se skromno stanovalo, tako se skromno i oblačilo. Muškarci su nosili kapute i frakove u raznim, najviše tamnim bojama. Svečana odjeća plemstva bila je madžarska atila – crni kaput s više-manje bogato izvezenim rojtama – uske hlače s gajtanima i čizme na vez, kalpak (krznena kapa) i sablja. Po nastupu ilirstva uveli su Ilirci i novu odjeću, kojom su se htjeli razlikovati od madžarona; madžaroni su naime ostali pri madžarskoj nošnji. Ilirska je odjeća bila krojem slična poljskoj ili madžarskoj, a udešena prema starim pradjedovskim slikama. Atila se zvala surkom i bila je najčešće tamno smeđe boje, a rojte su bile jednostavne i brončano crvene. Uske hlače bile su jasno plave i bez gajtana; mjesto kalpaka nosilo se crveni kačket sličan onom, što ga imaju napuljski ribari. Madžaroni su se rugali tim šarenim odijelima, a bockanje je znalo dovesti do nemilih prizora.“[8]

Revolucionarne 1848. godine Mijo Krešić sudionikom je velike skupštine narodnjaka koju su u Narodnom domu u Zagrebu 25. ožujka bili sazvali Ljudevit Gaj i Ivan Kukuljević, a zatim i članom poslanstva od čak četiri stotine ljudi koje je u Beč nosilo čuvena Narodna zahtěvanja. Ožujska skupština bila je protekla u velikom patriotskom oduševljenju i u atmosferi prave prevratničke odlučnosti, pri čemu su iz konspirativnosti  izašle na vidjelo vodeće političke zamisli ilirskoga pokreta. Nažalost, te velike nade vrlo su se brzo rasplinule, zajedno sa gušenjem revolucije i uvođenjem Bachovog apsolutizma. U novonastalim teškim općim prilikama bilo je nemoguće nastaviti dotadašnju rodoljubnu i političku djelatnost, kao i gospodarski napredovati. Ovo će Krešića natjerati da obustavi trgovačke poslove, rasproda svoja imanja i obiteljsku kuću u Karlovcu te preseli u glavni grad Hrvatske u potrazi za boljim životom i prosperitetom.


Vjekoslav Karas – portret Mije Krešića

 

KARASOVI PORTRETI

Znameniti hrvatski slikar Vjekoslav Karas, koji se školovao u Firenci i Rimu, izradio je zasebne portrete Mije (Miška) Krešića i njegove supruge Ane, u tehnici ulja na platnu. Na Portretu Miška Krešića, nastalom između 1852. i 1856. godine, vidimo ozbiljnog muškarca srednjih godina, odjevenog u elegantni tamni sako, s kravatom podvezanom u čvor i bijelim prslukom. Portret je psihološki vrlo dobro razrađen i ostavlja na gledatelja snažan dojam. Prodorne plave oči svjedoče o sabranosti, odlučnosti, energičnosti i upornosti. Ponosno držanje čini njegovu pojavu marcijalnom i vrlo muževnom. To je oprezan i vrlo distanciran čovjek, kojem nije jednostavno pristupiti i razgovarati.  Ruke su prekrižene u pomalo namještenoj i ukočenoj pozi koncentriranoga razmišljanja, duboke usredotočenosti. Nasuprot još posve tamnoj, postrance začešljanoj kosi, brkovi i zalisci već su prilično prošarani sjedinama, svjedočeći o ranom starenju. Na tipično dinarskom licu, karakterističnom za Ličane, te stanovnike Banovine i Korduna, ističu se još jake obrve i markantan nos.

Za razliku od svoga supruga, gospođa Ana Krešić ima izrazito svjetle oči, što se svojom modrinom skladno nadopunjuju s gospodskom opravom i tamnom pozadinom. Obučena je u svečanu plavu haljinu s naborima, ispod koje je bijela košulja sa širokim ovratnicima. Na glavi nosi bijelu podvezanu vezenu kapicu, sličnu viktorijanskim engleskim gospođama. Kosa je posve crna, bez ijedne sjedine, pomno začešljana, nos pravilan, usta prilično velika. Čudnovato stisnute debele usnice čitavoj pojavi daju nekako odsutan i pomalo neobičan izraz. Riječ je očito o sitnijoj ženi, čiji kratki okruglasti prsti, ukrašeni prstenjem, nedvojbeno ukazuju na gospođinu sklonost uživanju u hrani i debljanju. Ovaj dojam još dodatno pojačava okruglasto svijetlo lice, sa glatkom i zategnutom kožom, na kojem nema ni jedne bore. Gospođa Krešić zrači samouvjerenošću, sitošću i spokojstvom.


Vjekoslav Karas – portret Ane Krešić

Karas i Krešić, obojica rođeni Karlovčani, bijahu bliskim prijateljima. Povezivala ih je zajednička strast prema umjetnosti i slikarstvu. Krešić je neobično cijenio mladog i darovitog umjetnika, siromašnog soboslikarskog šegrta, koji je risanje učio u karlovačkoj školi. Zato ga je teško bila pogodila Karasova iznenadna i tragična smrt. „Karas, povrativ se u Karlovac bez znatnijih naloga i bez vlastitih sredstava počeo stradati dok ga je za nekoliko godina nevolja tako pritisnula, da se jednog dana čula tužna viest: Karas se je utopio! Bio je to krasan mladić, čistog značaja i hrvatskog rodoljublja, te je uviek šteta, da su okolnosti bile tako tužne, da se je takav ženijalni umjetnik u svom očajanju odlučio skončati si život.“[9]

Vjekoslav Karas utopio se u rijeci Korani 1858. godine. Premda se govorilo da je to navodno učinio zbog nesretne ljubavi, nema nikakve sumnje da će tome prije svega pridonijeti uvjeti u kojima je živio i radio. Njegova nježna i u svakom pogledu preosjetljiva priroda naprosto se morala slomiti u sudaru sa okrutnom stvarnošću. Ivan Kukuljević posjetio ga je u rujnu 1856. godine. U svojim putnim uspomenama zabilježio je taj impresivni susret riječima: „Prije nego što ostavih Karlovac posjetih još jedinoga našega umnijeg slikara iz civilne Hrvatske, Vjekoslava Karasa koji u svojoj sobici dogotavljaše upravo svoju najnoviju sliku Odlazak Serežana u rat. Taj duhoviti mladić, kojeg vile umjetnice prigrliše u svoje čarobno kolo bavio se tada slikanjem, pjevanjem i sviranjem flaute i skladanjem napjeva. Njegova duša bijaše jur tada bolesna, njegovo lice sumorno, njegova zabava ili u tihoj samoći ili u bučnom društvu veselih momaka. Da je Karas po sreći pripadao drugom narodu, negoli hrvatskome bio bi mogao postati čovjekom na glasu, ali kao čestiti Hrvat kubureći u žalosnih okolnostih svoga naroda, nađe napokon svojevoljnu smrt u valovih Kupe.“[10]

 

ZAGREBAČKE GODINE

Godine 1850. preselio se Mijo Krešić sa svojom obitelji u Zagreb i otvorio veletrgovinu galanterijskom robom. Baveći se trgovinom i uspješno sudjelujući u gospodarskom životu, Krešić istodobno ne zapostavlja ni druge aktivnosti, te ima posebno značajnu ulogu na kulturno-prosvjetnom području. Bio je neumoran i marljiv javni djelatnik, promicatelj naprednih ideja. Osobito se isticao kao član Hrvatsko-slavonskog gospodarskoga društva i Matice ilirske, gdje obnaša službu blagajnika, te kao član Društva za poviest i starine. U više navrata biran je za odbornika Ekonomskog/Gospodarskog odbora Matice ilirske.[11] Kada je Matica 1861. tiskala novo izdanje Kačićevog Razgovora ugodnog naroda slovinskog, Krešić je posudio svoj Kačićev drvorez za izradu klišeja.[12] Bio je jedan od osnivača i prvim predsjednikom  pjevačkog društva Kolo, osnovanog 1862. godine u znak protesta protiv premaloga obzira na hrvatsku pjesmu u bivšem Musikvereinu, iz kojega nastaje Hrvatski glazbeni zavod.[13] Pisao je stručne članke, prigodne brošure, gospodarske izvještaje i crtice, uređivao časopise i zbornike. Posebno se zalagao da Obrtnik, glasilo zagrebačke Trgovačko-obrtničke komore, postane središnjim organom domaćega obrtničkoga staleža. Godine 1861. kao gradski zastupnik postao je članom Vodovodnog odbora, pod predsjedništvom grofa Ferdinanda Kulmera.[14]


Prigodom organizacije Prve dalmatinsko-hrvatsko-slavonske izložbe u Zagrebu, godine 1864. Krešić je imao osobito značajnu ulogu. Obnašao je tada mnoge odgovorne dužnosti, te se navodi kao trgovac, posjednik, zastupnik glavnoga grada Zagreba, vlastnik i urednik Naše gore lista, prisjednik kralj. žup.

Prigodom organizacije Prve dalmatinsko-hrvatsko-slavonske izložbe u Zagrebu, godine 1864. Krešić je imao osobito značajnu ulogu. Obnašao je tada mnoge odgovorne dužnosti, te se navodi kao „trgovac, posjednik, zastupnik glavnoga grada Zagreba, vlastnik i urednik Naše gore lista, prisjednik kralj. žup. stola u mjembenih stvarih, predsjednik obrtničkoga družtva, strieljački podmeštar, odbornik Matice ilirske, zemalj. glasbenoga zavoda i hrvat. – slav. hospodarskoga družtva, comanditor bečke štedionice, i povjerenik družtvah za umjetnost u Češkoj i Ungariji“. U vrijeme Svjetske izložbe u Parizu 1867. organizirao je put iz Zagreba u francusku prijestolnicu za veći broj Zagrepčana, te o tome detaljno slao izvješća Pozoru.

Godine 1861. počinje izdavati beletristički list Naše gore list, koji uređuje i izdaje punih pet godina o vlastitu trošku, uz velike žrtve. Odlučio se bio na taj poduhvat, unatoč činjenici što se nije posebno bavio književnošću. Smatrao je to jednostavno svojom domoljubnom dužnošću, jer to nitko drugi neće. Svijest o potrebi hrvatskog književnog časopisa u doba kada se nakon poraza kod Solferina očekivao povratak ustavnosti, bila je tada općenita.[15] Proglas o pokretanju glasila objavljen je 12. prosinca 1860., ali su pripreme trajale čitavu godinu, kako svjedoči Krešićeva korespondencija. Dopisivao se sa mladim Šenoom, koji tada još bijaše u Pragu, Lukom Botićem, Ivanom Perkovcem, Eugenom Kvaternikom, Mihovilom Pavlinovićem, Vinkom Pacelom, Ivanom Danilom, Ivanom Dežmanom, Josipom Jurjem Strossmayerom i Nikolom Strmićem.

Izlazio je Naše gore list tri puta mjesečno, okupljajući najvažnije intelektualce toga vremena. U njemu su svojim prilozima surađivali gotovo svi značajniji hrvatski književnici: Pavao Štoos, Petar Preradović, Janko Jurković, Luke Botić, Dragojla Jarnevićeva, Ferdo Filipović, August Šenoa, Ivan Dežman, Ljuboje Lopašić, Blaž Lorković, Vilim Korajac, Ivan Trnski i Josip Eugen Tomić.[16] Među informativnim tekstovima posebno je bio zastupljen Đuro Deželić „koji će otada više od pola stoljeća puniti književne časopise, što vlastite što tuđe, zanimljivim, više ili manje pouzdanim ali uvijek čitkim prilozima iz hrvatske kulturne povijesti i suvremenoga života. Nastavljajući ilirsku slavjansku liniju, Naše gore list redovito obavješćuje o književnom zbivanju u slavenskom svijetu, dok se sve ono što javlja o nekadašnjem Gajevu ilirskom prostoru naziva Jugoslavijom. Sredinom 1866. list prestaje izlaziti, ne ostavljajući neku posebnu prazninu.“[17] Mijo Krešić bio je odgovorni urednik i izdavatelj tog zabavno-poučnog časopisa, čije se „uredničtvo i odpravničtvo“ nalazilo u Dugoj ulici br. 786. Tiskao se u Brzotisu Antuna Jakića u Zagrebu.


Zagreb oko 1860. godine

Krešićev prijatelj Antun Jakić, rodom iz Kostajnice, bio je također trgovac, koji se bavio tiskarstvom i knjižarstvom, te bio pokretačem lista Sidro, prvog časopisa posvećenog jedino trgovini i narodnom gospodarstvu. Obojica su sudjelovali u tada živahnim raspravama oko željezničkog pitanja u Hrvatskoj. „Krešić i Jakić, obojica podrijetlom iz Vojne krajine, ljudi su novog kova u hrvatskoj javnosti. Jedan i drugi počeli su iz mala, prošli tešku životnu školu, stekli imutak, ali tu svoju stečevinu oni ulažu, kao i cijeli svoj rad, za probitke zajednice. Jedan se i drugi odlikuje širinom pogleda i stručnim znanjem, osjećajući ne samo trgovinsku, nego i opću narodnu važnost suvremenih prometnih sredstava.“[18]   

Svojim sredstvima publicirao je Krešić još godišnjake Lada, s književnim sadržajem, i Hrvatski Koledar. U Hrvatskom Koledaru bio je opširan „zabavno-poučni dodatak“, u kome su zastupani i neki književnici (Ivan Trnski, Josip Gržetić-Krasanin, Mijat Stojanović i Ivan Dežman). U svom domu rado je primao mlađe književnike, bodrio ih i sokolio na rad, pomažući riječju i djelom. Izdavao je i vlastiti časopis Hrvatski Zabavnik tijekom 1880. i 1881. godine, koji izlazi svakih deset dana, donoseći dulje ili kraće pripovijesti, te feuilleton. Potporom Matice hrvatske izdao je za svoga života samo popularnu knjigu Mladi trgovac. (1884.)[19] Napisao je Autobiografiju, objavljenu posthumno, koja predstavlja znatan prilog hrvatskoj memoaristici i putopisnoj literaturi.[20] Prema općem mišljenju ubraja se ona u najbolja djela hrvatske memoarske proze. U njoj je iznio zanimljive pojedinosti iz vremena ilirskog pokreta, revolucije 1848/49. i apsolutizma 1850-1860. Umro je u Zagrebu 7. siječnja 1888. godine.

 

PUT U SVIJET

U listopadu 1837. godine Mijo Krešić, tada završeni gimnazijalac, na početku svoje bogate poslovne karijere, i njegov najbolji prijatelj Čedik, podrijetlom Čeh, odlučili su posjetiti „glasovite predjele klasične Italije“. Bila je to tada prilično smiona zamisao koju nije bilo jednostavno niti lako praktično ostvariti. Unatoč svemu, oni nisu sumnjali u sebe i svoje mogućnosti.  Relativno uski provincijalni horizonti u kojima su odrastali i stjecali prva znanja o svijetu nisu mogli u zadovoljiti njihovu neiscrpnu žeđ za znanjem i težnju za novim uzbudljivim iskustvima. Imali su nešto vlastite skromne ušteđevine i silnu želju da se suoče sa svim izazovima koje takav poduhvat sa sobom donosi. Bio je to uistinu put u nepoznato, nepredvidljiv i prilično opasan.


Prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska izložba u Zagrebu 1864. godine

Nakon što su dugo maštali o svom velikom naumu, mladići su isprva imali namjeru poduzeti veliko putovanje, pravi grand tour u stilu engleskih mladića i djevojaka iz imućnih obitelji. „Ali kad stadosmo olovkom u ruci sastavljati troškovnik i sravnjivati ga vlastitimi sredstvi i subvencijom od kuće, tad moradosmo stegnuti naš idejalni program od Napulja i Rima natrag, samo do – Venecije ili Mljetaka.“[21] U ovim Krešićevim riječima ogleda se mudrost i racionalnost, urođena poslovna i životna razboritost naslijeđena od predaka. On je, unatoč dubokim zanosima i mladenačkoj nestrpljivosti, oduvijek bio svjestan svojih realnih mogućnosti, granica u okviru kojih može djelovati. Poseban problem predstavljao je i nedostatak potrebnih putnih informacija koje su im mogle biti od velike koristi. „U nas nije bilo onda niti najnuždnijih školskih knjiga, a kamo li kakovih putopisa, pa i sami Nijemci su tek kasnije dobili svoje Reisehandbücher, Bädeker itd., te si nismo mogli drugoga opisa o Veneciji pribaviti, nego što nam ga školska geografija toli mršavo pružala.“[22]

Na put u široki svijet on i njegov prijatelj krenuli su iz Zagreba preko Karlovca, proslijedivši zatim glavnom cestovnom komunikacijom sve do Jadranskoga mora. Budući da u to vrijeme još nije postojala željeznica, putovali su kočijama, zaprežnim kolima, pješice i, dakako, parobrodom. Na putu od Zagreba do Karlovca poslužili su se vrlo neudobnim Stellwagenom, koji je prometovao dva puta tjedno i bio vlasništvo zagrebačkoga građanina Fröyea. U tu rasklimanu i pokrpanu karucu bila su upregnuta tri stara paripa. Mladići su krenuli na svoje toliko očekivano putovanje, gurajući se s ostalim putnicima i njihovom teškom prtljagom. Kako još nije postojao niti makadam, kola su vozila preko razrovanoga taraca od polazne stanice u Ilici nedaleko Keglevićeve kuće, kasnije redakcije Narodnih Novina. Živahan je i duhovit Krešićev opis početka toga putovanja, na kojem će mladići susresti jednog zanimljivog njemačkog profesora:

„Jutrom u osam sati ostavismo Zagreb. Družtvo u tih naših karucah, Noemovoj barki, bijaše šareno; svaki je bio skoro druge narodnosti, staleža i vjere, ali po našem krasnom običaju spoji nas u razgovoru jezik, kojega se mnogi od naše tobožnje inteligencije nisu ni danas još otresli u svom vlastitom krugu. Mi se tu upoznasmo sa njekim njemačkim sveučilištnim profesorom iz Monakova imenom Dorn, koji je svu Europu proputovao sve do naše hrvatske domovine i sada želio, da se s njom upozna. Kad je on našu namjeru razumio, da ćemo mi pješke putovati na Rieku, tad nam odkrije, da je to i njegova nakana, te da bismo mogli zajedno krenuti, što bi njemu vrlo drago bilo, pošto on ne razumije hrvatski. On si je odavno jur preduzeo, da pregazi glasovitu luizinsku cestu, kakovih za onda još vrlo malo bijaše po svietu, naime samo Wurmserjoch i preko Simplona; - obe su te ceste tek kasnije gradjene, - pa da posjeti i zanimive primorske predjele. Upoznanje sa tako naobraženim mužem obradovalo je naše mladjahne duše, te smatrasmo toli zanimiv početak, kao neki bonum omen. Slušajući njegove svjetske opise i doživljaje, prispjesmo sa našom monstre-kočijom u dvorište velike gostione u Jastrebarskom upravo o podne.“[23]

Bila je to glavna postaja za dulji odmor konja, gdje su putnici običavali objedovati. Sve se odvijalo u usporenoj i flegmatičnoj atmosferi „dobrih starih vremena“, koja nisu poznavala niti žurbe, niti poznate engleske izreke The time is money (Vrijeme je novac). Umjesto modernih reštauracija postojala su tada skromna konačišta za kirijaše i seoske krčme. Odmor i blagovanje nalikovali su na ritual koji nema vremenskog ograničenja, već traje beskonačno. Dnevni listovi bili su rijetki a informacije su sporo kolale među građanstvom. Ljudi su se tada još uvijek najviše oslanjali na verbalnu komunikaciju i izravan kontakt sa slučajnim poznanicima. Razgovarajući prilikom objeda s ljudima iz drugih gradova saznavali su najnovije novosti, te ih onda sami usmeno širili dalje. Putnici su se zbližavali i upoznavali na obiteljski prisan način. Strani touristi bili su prava rijetkost, a većinu putnika tvorili su domaći ljudi.

Ne treba onda čuditi što se i našim vrlim mladićima takvo putovanje oteglo u beskonačnost. U Baniju kod Karlovca su stigli tek oko šest sati navečer, nakon punih deset sati napornoga taljiganja, te se iskrcali na stanici zvanoj Zum schwarzen Adler (K Crnom orlu). Ovakva imena simbolizirala su tada odanost i duboku lojalnost previšnjoj carskoj dinastiji, kao i njenoj carevini. Svoga njemačkoga profesora otpratili su potom pješice u Karlovac, u tada jedini gradski hotel K sidru kod Keršića, obećavši mu da će ga sutradan posjetiti. Mladići su, dakako, bili vrlo nestrpljivi, želeći što prije nastaviti sa započetim putovanjem. Iz mudre perspektive svojih muževnih godina Krešić u svojoj autobiografiji o toj mladenačkoj uznemirenosti veli:

„Uviek živuć ovako samo u budućnosti, ne cieni čovjek liepe i ugodne sadašnjosti, koju u zdravlju uživa, te nezadovoljno traži sreću vazda sve dalje, a da ne zna dosta uvažiti ono, što mu je udes onog časa darovao i čim bi se milijuni ćutili sretnimi. Tako nam bježe dani tim brže a da im se nismo znali veseliti onako, kao što bi trebalo po kalobiotičkih načelih, pa tek uspomena na minule neuvažene časove slikaju nam prekasno nikad više ne vraćajući se liepu prošlost. S toga nam valja da metodički upotriebimo svaki dan i svaki čas sve, da se užijemo sadašnjosti bez uštrba za budućnost, jer nitko ne ima jamstva, da će sutrašnji dan doživjeti.“[24]

U Karlovcu su prijatelji ostali puna tri dana, razgledavajući gradske znamenitosti i obilazeći bližu okolicu. Krešić je pokazao svom prijatelju svoj dom, crkve, veliku oružnicu, što je tada raspolagala sa oružjem za čak 20 000 vojnika, topove, stari Dubovac i Švarču. Nažalost, ili možda čak na sreću, njihov njemački profesor iz Münchena s kojim su se bili upoznali na putu od Zagreba do Karlovca, nije više pokazivao želju da im se pridruži u njihovom putovanju:

„Treći dan posjetismo opet našega profesora, da se dogovorimo glede našeg putovanja; nu on se još nije bio odlučio, kuda će krenuti, a mi nemogavši dulje čekati, odosmo bez njega lakom dušom, jer nam bijaše iluzija o njemu ohladnila. Mi opazismo, da on nije prijatelj samo alkohola bavarskog piva i Rhein weina, već da se je živo zaljubio i u svetojanske i okićke kapljice, te je odlučio još nekoliko dana praviti enologičke studije u Karlovcu.“[25]

 

UZ LUJZINSKU CESTU

Videći da ne mogu računati gospodina Dorna, koji očito bijaše sljedbenikom Dionisovim, oni u zoru četvrtoga dana boravka u Karlovcu nastavljaju započeti izlet. Hodajući Lujzinskom cestom kroz zelene goranske šume imali su prilike upoznati ljepote svoje voljene domovine. Uputivši se preko Dubovca ravnim riečkim drumom, dva devetnaestogodišnjaka na leđima su nosila kožne turističke torbake, služeći se pri hodu glogovim štapovima. Bili su obuzeti velikim mladenačkim zanosom i radoznalošću, „puni poetičkih nazora“. Nosio ih je naprijed neopisiv osjećaj slobode, budući da su po prvi put u životu samostalno kretali u veliki svijet. Evo kako Krešić opisuje izlazak sunca u trenutku kada napušta svoj zavičaj:

„Malo dalje od Stativa zarumeni se nebeski svod, obzor se sve većma razsvietljuje, briegovi se pokazuju u čarobnoj slici, da ih se nismo mogli dosta nagledati u svedaljoj promjeni boja; zlatom obrubljeni čudnovati oblačići spajaju nebo i zemlju i eto, u božansko veličanstvenoj krasoti pomalja se kao iz oceana svijeta vatrena crvena kruglja – sunce nam osvanu. Taj neopisivo liepi prizor sunčanog izhoda može se u cieloj divoti motriti samo gdje vani sa visokog briega pod vedrim nebom i uživati dostojnim čuvstvom, kako mi to uživasmo, - mi – koji dotle bijasmo u poslu privezani kao ptica u kavezu; zabavljeni dan na dan običnom radnjom bez osobitog zanimanja, pak najednoč kao robovi oslobodjeni veriga, mogosmo se čuditi svemožnosti božjoj. To divljenje čudesima prirode bijaše nam mjesto breviara naša jutarnja pobožnost i molitva. Veselim srcem i pjevajući digosmo se dalje kroz šume ili po gladkoj umjetno izvedenoj cesti preko briegova i dolina od kamena do kamena sve do kazitelja miljah i tako uviek dalje.“[26]

Premda je bila lijepa jesen, sunce ih je dosta peklo, tako da su, nenaučeni hodu s teretom na plećima, morali uzimati predahe. Oduševljavali su ih predivni vidici i krajolici, kao i vrhunska tehnička izvedba Lujzinske ceste. Usput su susretali kirijaše s kolima natovarenim hranom i hrastovim dužicama. Vozove su obično vukli mali brinjski konji. U to vrijeme osobito su bili poznati primorski furmani o kojima Imbro Tkalac u svojim sjećanjima bilježi sljedeće:

„Drugo zanimanje kojim su se bavili isključivo ljudi jednog kraja, bio je prijevoz robe iz Karlovca na Rijeku i u Senj, i uvoz robe iz tih mjesta u ostale gradove Hrvatske. Prevoznici su bili isključivo muškarci iz Hrvatskog Primorja, lijepi, snažni i smioni ljudi, koje je nerodnost krša silila da traže kruha ili na moru ili, kao prevoznici, na suhom. Tako je riječ Primorac postala sinonimom riječi prijevoznik. Oni su imali u rukama cjelokupan uvoz kolonijalne robe i engleskih manufaktura u Hrvatsku, ukoliko ta roba nije dolazila preko Trsta. Robu su uvozili iz Rijeke i Senja preko one dvije lijepo i vješto sagrađene ceste, a na povratku su prevezli iz Karlovca na more sve žito, i drvo namijenjeno za izvoz. Rijeka je imala slobodnu luku i prikladnije je ležala; pored toga, plaćalo se tamo mnogo niže lučke takse nego u Trstu, pa je sve to privlačilo promet. Na riječkim se mitnicama ubirala ugarska carina, koja je imala veoma visoke uvozne stavke, pa je to upravo mamilo na krijumčarenje. Iako se mnogo stavljalo na kocku, a novčane su kazne u slučaju hvatanja bile velike, ipak je rijetko koja kolija otišla iz Rijeke, a da nije sobom vozila i kakav tovar krijumčarske robe: šećera, kave, ribe, soli, te engleske pamučne robe i porculana. Kad se reklo Primorac, značilo je to krijumčar; Primorci su živjeli u vječnom ratu s financima, koji su im postavljali zasjede, gdjegod bi stigli. Nije bilo većih virtuoza od Primoraca u domišljatosti, kako da prevare i izvrgnu ruglu finance (zvali su ih überrreiter-ima – objezdnicima). Krijumčarenje bi obično uspjelo, jer je pučanstvo uz cestu držalo uvijek s Primorcima i nije se bojalo nikakve pogibli, samo da im pomogne. Tu i tamo uspjelo bi financima da prevare krijumčare i uhvate ih na djelu. U takvim slučajevima znalo bi doći do pravih pravcatih bitaka, u kojima je bilo i mrtvih i ranjenih; cijeli bi tovar onda zaplijenili, a krijumčare kaznili teškim novčanim kaznama i lišenjem slobode. Prijatelji krijumčara saznali bi odmah u Karlovcu, da je neki tovar s krijumčarskom robom sretno prešao, pa su odmah obišli pouzdane kuće i ponudili robu na prodaju. Kako su svi zajedno držali protiv carinskih vlasti, a za krijumčarsku se robu znalo, da je dobra i jeftina, to se već unaprijed sve rasprodalo. Ovo je ujedno i najbolja ilustracija ondašnje carinske politike. Primorci su pak bili popularni i kod sviju veoma omiljeli.“[27]

Eto, s takvim su ljudima Krešić i njegov prijatelj računali, da bi ih mogli, uz malo sreće, prevesti do mora. Budući da nisu imali osigurana prenoćišta, sami su se morali snalaziti. Noć, tamna i neprijazna, među nepoznatim ljudima, malo će ih pokolebati u njihovim romantičnim zanosima, no oni su, nakon odmora u nekom sjeniku, unatoč nevremenu i kiši, ipak drugoga dana hrabro nastavili dalje. Kada su došli do Gornjega Jelenja, prvi su put ugledali more:

„Kod Jelenja, gdje je Zeus nastanio vjetarskog demona Aeola, vulgo buru, da ovdje izpusti iz svojih mješina najljuće vjetrove, otvori nam se iznenada vidik na more, koje još nikad prije nevidjesmo. Udivljenjem gledasmo taj prizor i cielu panoramu sa otoci, te zatim krenusmo sve niz brdo prama historičkom Grobničkom polju, gdje ne vidiš ništa nego golotu pećina i klisurina bez ikakovih rastlina. Poviest hrvatska bijaše nam tako tamna, da smo samo toliko o grobničkom polju znali, da su tu nekad Hrvati Mongole u bitci potukli. Od grobničkog polja pa sve do Rieke vodi cesta kroz sama kršovita brda sve niže i niže. U tri dana provalismo osamnaest milja dugu cestu, koju su silnim i težkim radom izvele ljudske ruke u divnoj nu divljoj i gorostasnoj naravi, nad grozovitimi ponori i pod orijaškimi pećinami, obrubljenimi umjetnimi zidovi. Prijatelj romantičnih briegova, naći će u ovih predjelih izobilje izvornih čudesa, dapače i previše toga kamenja i pustinje.“[28]

Prizor pustih predjela oko Grobničkoga polja naše će putnike ispuniti uznositim osjećajima. Ovaj neobični krajobraz svojom je magičnom snagom djelovao na Dimitrija Demetra, Ivana Kukuljevića, Antuna Nemčića, Petra Preradovića i tolike druge naše književne poslenike. Taj krševiti i pusti kraj bio je naprosto predodređen da u njem nastane legenda o tatarskom porazu. Ta legenda upravo tada prerasta u romantičarski književni domoljubni topos.[29] Kada su pak dvojica prijatelja došla ispod Orehovice, nad romantičnim i strmim kanjonom Rječine, ponovno su osjetili veliko ushićenje:

"Na jednoč nam se ukaže preliepi vidik na more; kažu, da su Ungarezi to mjesto nazvali Porta Hungarica, što nam se činjaše uzurpacijom, te kraj svega našeg slabog znanja o političkih tendencijah, koje su u tom nazivu sadržane, uložismo ipak naš skromni prosvjed proti tomu imenu. Divota ove točke nas je očarala ne samo glede pogleda na more, već i smjele tehničke radnje, koja se pokazuje kraj strašne strmine sa jedne strane i gorostasne pećine sa druge strane, dočim u ponoru brza Riečina teče k Rieki, koju smo tu odmah ugledali. Ako i jesmo mnogo toga putem pretrpili, ovaj nas je veličanstveni prizor nagradio za sve naše težkoće. Od tuda išlo je sveto niže do grada i kod mosta ustaviše nas pitanjem za putne listove. Predasmo ih i tu nam preporučiše njemačku gostionu Zu den drei Hahnen. Čudnovato: hrvatski grad, njemački hôtel, talijanska locanda, latinski natpis, magjarski duh!"[30]

 


Veduta Rijeke s Banskih vrata 1832. godine – C. von Maÿr

BANSKA VRATA

Pet godina kasnije kroz Porta Hungarica prošao je u svojoj kočiji i Antun Nemčić Gostovinski, najznamenitiji putopisac hrvatskoga narodnoga preporoda. Krešić i njegov prijatelj osjetili su, s pravom, da ime mjesta odakle se ulazi u Rijeku nije u skladu s njihovim narodnim osjećajima. To isto mišljenje dijelili su i tadašnji primorskih Hrvati. Stoga će u burnim političkim događajima što su imali uslijediti doći i do promjene dotadašnjega imena toga lokaliteta. Nekadašnja Porta Hungarica bit će u Jelačićevu čast preimenovana u Banska vrata. U Gajevim Narodnim novinama u prosincu 1849. godine objavljen je opširan članak o tom događaju „iz Sušakah“:

„Ime bana Josipa baruna Jelačića Bužimskoga pripada poviestnici. Velika i vitežka njegova diela za svoga cara Franju Josipa pérvoga; za ukupnu monarhiu; za otačbinu svoju – protivu dušmaninu, koi je naumio prevaliti sjajno prestolje austrijsko i uništiti jugo-slavensku narodnost, zamniela su po svemu svietu, i zabilježena bit će potomcima našim, koji će sa udivljenjem gledat ih, dok družtveni poredak, prava sloboda, viernost pram vérhovnome vladaocu i ljubav pram domovini počitana budu. -

Ponosi se, jugo-slavenski narode, sa vitezom svojim Jelačićem banom! Ponosi se osobito Hérvatska zemljo slavna! Koja u njemu imaš svoga najplemenitiega sina, koi majku tako uskasi i proslavi. – Ponosi se takodjer ova obalo primorska, u kojoj stanuje kolieno hérvatsko, čista kérv slavjanska.

Žitelji bakarskoga kotara i bližnji susiedi domorodski, koji odmah glas njegov razumieše, kad je sjajnoj kući austrijskoj i domovini pogibelj prietila – do istine opojeni biahu gorućom željom, da se ljubimcu naroda vitezu hérvatskomu znak dubokoga počitovanja u njihovome krugu podigne.

Nedaleko od obale pomorske proteže se drum Ludovicejski, koga je um hérvatskina kamenitoj i vele stérmenoj planini térsačkoj otvorio. – Ondie je prosiečena klisura živoga kamena, koja se i dobro prozvala: vrata; otvara bo dolazećemu putniku vid mora i obale hérvatske; a plodonosna domovina naša šilje ovud blagodarja svoja dalekim narodima, a inostrana opet, koja po sinjemu moru dojedre, upeljava.

Ova vrata u priašnje vrieme imala su naslov od naroda, sa kojim smo više stolietjah u političkom savezu živili i kao bratja pod krunom svetoga kralja dielili pošteno sreću i nesreću – u svakoj prigodi. Ovaj dakle naslov, ako ne sa svim, a ono na nieki način mogao je obstojati; ali danas, počem je sajuz ne po hérvatskoj krivnji prekinut – počem hérvatsko pleme pod štitom austrijskog orla boljoj svojoj budućnosti u susret ide, i počem su, kao što planine, po kojima je cesta Ludovicejska izdubljena od svoga početka do svéršetka, hérvatske – tako i napomenuta vrata hérvatska; - to dakle naslov priašnji u suglasju pod nikakovim obzirom više obstajati nemože.

A u ovakvim obstojatelstvima nije bolje ni moglo biti zaključeno, no da se prolazu ovome dade ime: Banska vrata, i da se ovdie u živu klisuru postavi mramorni spomenik Jelačiću banu; - šta je i pérvog prosinca prie podne ovéršeno.

Sakupili su se na licu miesta častnici, vlasteli i zastupnici grada i kotara bakarskog sa svojim podkapetanom na čelu; - navérvilo je i podosta puka, da pritoman bude ovoj svečanosti; narodne su se zastave vile uzduž ceste Ludovicejske – i brodovi na obali pomorskoj barjacima krasno urešeni biahu. –

M. Č., župnik sv. Jurja na Térsatu, odkrivši spomenik poče ga blagoslivati u milome hérvatskome nariečju. G. bakarski podkapetan pako izusti govor, kojeg mnogi žele, da se pečata; - orila se je ovaj čas pucnjava mužarah izpod Térsata i liepi Delimir na moru palio svoje lumbarde; - dugotrajnom „živio!“ Jelačiću banu nije bilo svérhe. –

Kad spomenik na miesto podignut biaše, odkrie blago sunce svoje bistro lice i svojim zrakama obasja ga. Svietlilo na mnoga lieta licu Jelačića – na uzdéržanje ukupne carevine – i diku mile naše domovine!“[31]

Blagoslov spomenika obavio je tadašnji trsatski župnik i začasni kanonik Paškval (Vazmoslav) Zuvičić, kasniji kanonik-lektor u Bakru.[32] U bakarskom Gornjem gradu bio je vlasnikom prostrane kuće s pogledom na more, u kojoj danas prebiva mjesni župnik.[33] Umro je u Bakru 1888. godine.

 

RIJEKA

Vratimo se sada našim vrlim mladićima koje smo ostavili na početku ove priče. Mijo Krešić i njegov prijatelj, koji prvi puta imali priliku boraviti u jednom lučkom gradu, bili su prepuni svakojakih dojmova. Rijeka je za njih bila velikim izazovom u svakom pogledu. Nestrpljivo su koristili svaki trenutak da ga što bolje upoznaju, da udahnu njegovu osebujnu atmosferu, da se upoznaju s običajima i navadama ovdašnjih ljudi. Mladi i radoznali, kakvi su već bili, radoznalo su upijali u sebe svaku novotariju, sve im je bilo važno i zanimljivo, toliko različito od njihovih dotadašnjih iskustava. U prvo vrijeme bili su se smjestili u njemačkoj gostionici Zu den drei Hahnen (Kod tri pijevca), koju su im preporučili riječki carinici na mostu, ali će brzo dobiti vrlo udoban smještaj kod jedne zagrebačke obitelji. Za razliku od njih, Antun Nemčić Gostovinski bio je odsjeo u locandi riječke udovice Cacanićke:

„Iza trodnevnoga neurednoga življanja, kolika razkoš, što smo mogli odahnuti i promieniti toaletu, nu to sve učinismo ipak na brzu ruku, da ne zakasnimo proći po gradu i nagledati se osobitosti primorske varoši, jer toga ne vidje još niti moj pobratim, niti ja. Sve nam se je vidjelo čudnovato; čudni li ti ljudi mornari, ti običaji, te morske ribe, ta talijanska kuhinja s uljem, morski brodovi, ribarske ladjice, smiešno narječje fiumansko, sve nas je to zanimalo. Tako tumarasmo po gradu od jedanaeste ure prije podne do rana jutra. U Zagrebu nam dade neki gospodin pismo na svoga rodjaka i odputismo se do njega, da mu ga izručimo. Gospodin K. i supruga mu ne dopustiše nam, da ostanemo u onoj locandi, te nas odma pridržaše kod objeda. Našu prtljagu dopremismo u tu kuću, gdje nam ljubezna ta obitelj ustupi liepu sobu s izgledom na more.

Tu živismo opet; tu nadjosmo našu domaću hrvatsku koštu, svu udobnost iza toliko stradanja. Bijaše nam doista liepo. Moradosmo pripoviedati svašta iz zagrebačkog života, tu je bilo pitanja bez broja, pa ako je istoj obitelji i bilo dosta ugodno na Rieci, ipak ih je srce vuklo u Zagreb, jer se veli, da koj se jednoč napije manduševačke vode, da taj ne može tako lahko zaboraviti na Zagreb; nu sudbina ih je vezala na taj grad. Naš domaćin nije već znao, kako da nam ugodi; vodio nas je u razne zavode, napokon i u trgovački kazino, koji bijaše vrlo elegantno uredjen, kako to u Zagrebu ne imadosmo, ako ne može biti u kakvom Adels-Casinu, za koj se nije znalo, a niti mi kao trgovački mladići, ljudi inferioris conditionis ne bi bili mogli dobiti pristupa.“[34]

Riječki Casino marittimo mercantile, koji su pohodili mladići zajedno sa svojim ljubaznim domaćinom, nastao je dvije godine ranije, budući da su njegova društvena pravila nastala 1835. godine. To je društvo bilo pod pokroviteljstvom guvernera Ugarskoga primorja. Spajanjem riječkog kazališnoga Kasina iz 1806., čiji osnivač i pokrovitelj bijaše slavni Andrija Ljudevit Adamich, i Casina marittimo mercantile, 1848. nastaje Casino patriottico (Domoljubni kazino), koji se smatralo društvom riječkih Talijana i Mađara.[35] Oba spomenuta ranija kazina, kazališni i trgovački, posjetio je svojevremeno i Antun Nemčić, pronašavši ondje i primjerke nekih hrvatskih glasila. Bila su to u svoje doba vrlo posjećena mjesta, javni građanski klubovi u kojima se mnogo čitalo i još više raspravljalo.

 

IL VAPORE!

„Našega ljubeznoga kuće domaćinu prečiše njegovi poslovi“, nastavlja dalje Krešić u svojoj Autobiografiji, da se dulje nama bavi, s toga hodasmo sami po gradu, koji nam nije mnogo imponirao svojimi kućami i ulicami, jedino svojom primorskom karakteristikom. Na jednoč navali iz škole dječurlija i trčeć ulicom prama moru vikahu: Il vapore! Svi govorahu talijanski, pomiešano sa riečkim idiomom. I mi okrenemo za njima na obalu, da vidimo parobrod, prvi krat u našem životu. Parobrodi su u ono doba, kako već rekoh, bili još u obće novost i riedkost na Jadranskom moru, pošto su u trećem desetljeću ovoga stoljeća bili i u samoj Englezkoj za golemo čudo. Sila svieta sakupila se na bajeru i upravo bje krasno vidjeti liepi brod Meternich, kako se veličanstveno približavao kraju. Svjetina nagne u čamce, da ide tamo bliže do vapora, pak i mi uzesmo si jednu ladjicu. Dok se jedni izkrcavahu u čamce, jerbo brod nije mogao doći sasvim do grada, penjahu se drugi na brod te i mi za njima.

Koliko li je zanimiv taj život na moru! Prvi krat na dubokoj toj neizmjernoj vodi – kakova čuvstva! Na brodu pregledasmo sve i vidismo onaj liepi red i udobnost na takovoj pasažirskoj ladji. Kad smo opet došli na kopno, bijaše se već sumrak hvatao i doba nastala za kazalište. Spoljašnost kazalištne zgrade činila nam se doista impozantna, nu iz nutra se vidjelo, da je to veoma starinsko uredjeno i preživljelo već kazalište. Rekoše nam, da će Riečani do skora zidati novi hram umjetnosti. Pozorište bje u prvom katu i predstava talijanska: tu prestade ono malo hrvatske Rieke od ulice, a mjesto nje prikaza nam se talijanski Fiume. O velikom pomorskom životu neopazismo ništa, jerbo je glavni promet bio u Trstu. Onih 8000 stanovnika bili su više ljudi nižih slojeva, obrtnici za morske, brodarske potrebe, užari, ribari, težaci i veoma mali broj uglednih li imućnih trgovaca, ali tim više talijanskih pridošlih mešetara.“[36]

Putnički parobrod Principe Metternich koji su posjetili i razgledali Krešić i njegov prijatelj, izgrađen u Trstu 1837. godine, bio je vlasništvo Austrijskoga Lloyda. Imao je zapremninu 473 bruto registarske tone i mogao primiti stotinu i četrdeset putnika. Kao putnički parobrod na kotače (Raddampfer) služio je sve do 1848. godine.[37] Očito je u svoje doba predstavljao prvorazrednu atrakciju za Riječane, koji su se tada uglavnom služili jedrenjacima. Fultonovi parobrodi, što su već oko 1810. plovili Mississipijem i Missourijem, u Europi su tada tek polako ulazili u uporabu.

Krešić i njegov prijatelj nakon  razgledavanja Metternicha, prozvanog prema ozloglašenom austrijskom ministru, u čije doba bijaše na snazi sveopća cenzura i gušenje političkih sloboda, posjetili su staro Adamichevo kazalište. Premda je početkom devetnaestoga stoljeća bilo podignuto s velikim pretenzijama, kao središnja kulturna institucija grada, tada već nije zadovoljavala potrebe riječkoga građanstva. Zgrada je bila skučena, neadekvatna i zastarjela, te se već ozbiljno počelo razmišljati o novome kazalištu. No, ovu ideju uspjet će oživotvoriti tek pola stoljeća kasnije riječki gradonačelnik Giovanni de Ciotta. Krešiću je, kao hrvatskom domoljubu, smetala isključiva upotreba talijanskoga jezika u toj prevažnoj gradskoj kulturnoj instituciji. On ujedno zapaža i veliko zaostajanje tadašnje Rijeke u pomorskom prometu u odnosu na uvijek favorizirani Trst, kao i nedostatak bogatog trgovačkog i poduzetničkog sloja koji će se oblikovati tek u kasnije doba. Grad isto tako nije posjetiteljima nudio mnogo zanimljivih mjesta:

„Znamenitosti osobitih onda nije na Rieci bilo, te nam se je najzanimljivije činilo, da se kroz onih 500 kamenitih stuba uzpnemo na Trsat. Mučno je gore doći, ali je prizor veličanstven i s toga se i nitko nekaje, da se je ponešto izmučio. Ovdje smo razgledali ostanke staroga Frankopanskoga grada i premda nismo historiju njegovu znali, to smo ipak slutili, da se je u ovih zidinah nekad znatno snovalo i radilo o sudbini naše domovine, gdje su se primorski vitezovi u sjajnih dvoranah sastajali, od kojih nije ništa ostalo do onih bedemah i tornja, u koj bismo rado bili unišli, ali nije bilo nikoga, da nas unutra uvede. Osim grba Frankopana na zdencu i drugih kamenitih starina, nemogosmo drugo vidjeti, te nam je još preostalo da vidimo crkvu oo. Franjevaca, gdje je zakopan Nikola Frankopan i njegova supruga, kako se čita na nadgrobnom kamenu. Crkva je puna darovanih uspomena od mornara, koji su se u smrtnoj pogibelji zagovorili blaženoj djevici na Trsatu, ufajuć se od nje spasenju kao u naših krajevih od majke božje bistričke. Panorama je iz te visine divna. Kad smo se svega nagledali, ćutismo, da smo se grada Rieke dosta naužili i da nebi škodilo da mu rečemo: S bogom – do vidjenja! ali ne pješke već bud na kakovoj prilici, jer smo se bili nasitili šetnje za neko vrieme.“[38]

 

POSLJEDNJA VEČER U RIJECI

Zasitivši se Rijeke, dvojica mladića odlučiše nastaviti put prema Trstu. Nažalost, sva mjesta u brancard vozu (Brankardwagen) na pošti bila su već prije rasprodata. U to doba svaki drugi dan prometovala su jedna poštanska kola koja su primala četiri putnika između Rijeke i Trsta. Bila je to jedina veza između dvaju trgovačkih gradova i luka, jer još nije postojala redovita parobrodarska linija. Prijatelji su, ostavši bez očekivanih karata, bili prisiljeni potražiti neku mogućnost u riječkim gostionicama. Ondje su uspjeli doći do jednoga kočijaša koji je polazio u ponoć za Trst. Njemu su uvečer predali prtljagu, zatim se oprostili od svojih gostoljubivih Zagrepčana i otputili u policiju dignuti putne listine. Sada su odjednom imali mnogo vremena koje su morali nekako utući:

„Do noći imadosmo dosta vremena za večeru i za kazalište, koje je trajalo do devete ure. Nekoliko časova kasnije sakrije se sav sviet, da nije bilo više niti duše vidjeti na ulici. Mi jedini patrolirasmo po gradu, ne znajuć što bi još puna dva sata činili, jer kavane i gostione bijahu tamne i mrtve, čemu se čudismo, buduć da je u to doba u Zagrebu ipak još bilo nešto živahnosti. Mi krenusmo iz tih uljem tmično razsvietljenih ulica opet na obalu mora kraj kazališta, i to bijaše za nas upravo najzabavnije. Prvi utisak na svakoga, koj prvi krat baci pogled na more, ostaje živo u pameti. Sjednemo tu na jednu hrpu hrastovih dužica, koje bjehu pripravljene za krcanje na brodove i motrismo tu nepreglednu vodu. Vrieme je bilo tiho; nikakov se vjetar nije osjećao, ali iz dubljine s mora navaljivala je nekakova sila tutnjavom i burkanjem, da su sve bliže do nas pljuskali talasi, te se moradosmo odmaknuti. Iza nas su bile nagomilane velike hrpe drva za Marsilj, nu vlastnici su bez dvojbe znali, do kuda dopire pogibelj odplave, inače ne bi tu naslagali toliku gradju; na vedrom nebu sjajio se mjesec i milijarde trakova kao od srebra trepetahu na površini mora. Za jedan sat kasnije pretvore se one svjetle morske pjene u sve veće talase, kao da namjeravaju svu Rieku progutati. Liepi onaj prijašnji prizor izvrgne se u veličanstvenu i groznu sliku uz sve jače urlikanje vjetra i sve više talase, koji se jedan preko drugoga valjahu. Razmišljavasmo tu o veličanstvu prirode, o zemlji i mjesecu, o kopnu i moru, o zviezdah – o čitavom kosmosu, u kom se ćutismo kao maljušna kap u neizmjernom oceanu života.“[39]

 Za razliku od Krešića, svršenog gimnazijalca koji je mnogo čitao, njegov prijan bio je već vidio mnogo svijeta, te su njih dvojica tako ugodno razgovarali da im je vrijeme brzo prošlo, sve dok na gradskom zvoniku nije otkucalo dvanaest sati. Tada su se otputili do kola koja su ih već bila čekala. Kako ondje nije bilo još ni jedne žive duše a vani bijaše neugodna i vjetrovita noć, oni su se zavukli na svoja mjesta. Kako su bili umorni od čitavoga dana provedenog u hodanju, ubrzo su slatko zadrijemali. Iznenada ih je probudio vrisak uplašenih žena: O santa Madonna! Bile su to njihove suputnice, dvije talijanske gospođe. Zatekavši dvojicu nepoznatih mladića u kolima, nasmrt su se prepale i kriknule. Nesporazum je uskoro razjašnjen jer im se priključio i kočijaš, te su krenuli put Trsta. „Naše gospoje bijahu Talijanke i ne razumiše hrvatski pa niti tedesco, s toga nam je bila konverzacija vrlo jednostavna i pospana uz moje latinsko-talijansko natucanje.“[40]

 

U TRSTU

Nakon što su čitavoga sljedećega dana putovali cestom koja bijaše mnogo lošija od Lujzijane, kroz krševita i siromašna područja, pristigli su do prve redarstvene postaje u Trstu. Ondje su im zaustavili kola i zatražili njihove putnice. Na putnim listovima stajalo je: visto buono per Trieste, Fiume li 24. ottobre 1837. Policijski komesari zadržali su ih i izdali im samo propusne cedulje, s kojima su se morali prijaviti kod gradskoga redarstva u roku od dvadeset i četiri sata. Vozač ih je odvezao do gostionice Aquila nera. Doputovavši u Trst, gdje su se zadržali puna tri dana, odmah su zamijetili veliku razliku između ova dva susjedna lučka grada:

„Rieka bijaše nam stvorovom terrae firmae zanimiva svojim pomorskim značajem, ali sam grad manji od Zagreba, nije nam mogao u ničem vanredno imponovati. Nu tim većma nam se je morao militi Trst, koji je sagradjen po novijem ukusu, ravnimi ulicami, prekrasnim kamenitim taracom, većim dielom dvo- i trokatnimi kućami, arhitektoničkimi palačami, kao što je na obali parazzo Carciotti i više sličnih, - zatim burza, obale od tesana kamena.

To su znamenitosti na kopnu, ali i na vodi je razlika bila vlika medju ova dva grada. Dočim smo na riečkom zalievu vidjeli samo jednu fregatu, jedan parobrod, koji je slučajno onamo doplovio i nekoliko trabakula, ovdje je bila luka puna brodova malih i velikih, turskih, grčkih, američkih, englezkih parobroda i isto tako mornara različitih naroda i nošnja.

 Istu večer izadjosmo na ulicu da kod razsvjete vidimo korso i one bogate dućane, kakovih dašto još nikad ne vidismo i što nas je kao trgovačke mladiće veoma zanimalo. Drugo jutro uranismo u čistoj toaleti, da u najsjajnijoj kojoj kavani pijemo kavu i da zatim idemo gledati pučki i mornarski život i sve ono veliko prometno gibanje, o kojem smo kao o nekom idealu uvjek sanjali. Mi smo svaku minutu pazili, da nam se ne izmakne utaman. Vozismo se po moru, penjasmo se na svjetionik, prehodasmo sve ulice novoga i staroga Trsta, vidismo sve crkve i Teatro grande, koj bje za mene do tada najljepše kazalište; nu moj drug vidio je i ljepših. Na Canal grande nalazi se veoma krasna crkva San Antonio, nu ostale nisu nam se činile, toli znamenite. Mismo njemačkim jezikom prilično prošli, budući je naša gostiona bila njemačka, a na obali čuli smo vrlo mnogo hrvatski pa i kranjski govoriti. Veoma ugodan je takov život. Čitav dan pasu oči na novih predmetih, neobičnih prizorih, u reštauracijah se okrepljuj, po moru se vozi, kazalište i ine zabave polazi – kamo ćeš ljepši život? Ah, težko zasluženi novac se doduše troši, ali kad je svaki izdatak umjeren i u napried proračunan, tad ne boli glava, pa kad je ovakov izlet u sviet spojen sa nakanom naobrazbe i pouke, tad je svaki trošak koristonosan i potreban.“[41]

U gradskom su kazalištu slušali lijepu izvedbu Bellinijeve Norme. Iz Trsta su jednim talijanskim trabakulom nastavili putovanje do Venecije, koja bijaše sljedećim ciljem njihova izleta. Iz Mletaka se Krešić vratio u Zagreb. Kako mu je ondje bilo prilično dosadno i otužno nakon što se upoznao sa širokim svijetom, uputio se u mađarski Šopron. Godine 1840. vratio se preko Pešte, Zemuna i Vukovara u rodni kraj.  Krešić se kasnije, kao trgovac i publicist u Zagrebu, dopisivao sa svojim karlovačkim sugrađaninom Vinkom Pacelom, u to vrijeme profesorom na riječkoj gimnaziji. Pacel je Krešića zvao Mijat.[42] Početkom lipnja 1861. godine Krešićev zabavno-poučni časopis Naše gore list objavljuje zanimljiv nepotpisani prilog o Trsatu, popraćen lijepom ilustracijom. Tekst glasi ovako:

 

PODRTINA TRST

„Ako ikoja, to je naša domovina puna jadah, koji ziešu u naših krajevih tja od predrimskoga pa sve do današnjega vremena. Kud god okom baciš, svuda se susretaš s mnogoviečnom sjedinom – skoro sa svakoga tretjega brdašca – sa svake stiene gleda na te iznemogla, ostariela razvalina budi tvoga djeda – budi njegova predšastnika. Sa svake, velju, stiene razgleda se stara podrtina po dolinah i podnožnih poljanah, kano siedi, iznemogli, ostarieli, stoljetni starac s prosjačkom palicom u slaboj drhtajućoj desnici, kad se sjede na brdašce, da se razgleda i malo odpočine. Jedna takova razvalina oplakuje slavu svoju, koju joj satre divlje varvarstvo, proizašavše s poljanah azijatskih; druga moć i veličinu, koju joj poplesa sjeverni – prekojulski orao; treća toči krv iz rane, koju joj priši polumjesečina; a četvrta kaže brazgotine, koje joj ostadoše od udaracah budi njezine krvi – budi stoljetne grozne periode. Jedna takova podrtina žali i u Primorju svoju nesreću. To je grad Trsat. –

Slava njegova cvjetaše i razvijaše se već u rimsko doba; jerbo bijaše grad i cjelovitost rimske Liburnije – krajina naime izmed Raše i Krke uz more. Koju god sudbinu dieljaše Trsat s Rimljani, tu je djelila i ciela Liburnija s njim. – I on upi kap blaga velikoga rimskoga naroda. Mnogi liepi ilirski gradić, koji se s njim u slavi natjecaše, utonu tečajem stoljetjah u burnom moru nesgodah – i slava njihova zaspa za uvieke. – Ali slava te ime njegovo prhnu u potomstvo, pa se razlieže po narodu i danas – i razliegat će se dok bude naše povjestnice. – Što mu izmače u predrimsko doba, to osvjetla Trsat kasnije – kadano stare, ilirske pokrajine zavojšte i osvoje naše pradjed-kosti. Početkom bo VII. stoljetja postade  Liburnija dakle i glava iste, Trsat, dielom nove Hrvatske, koja se protezaše od Raše do Bojane – i ostade tako sve do polovice X. vieka sa Hrvatskom. – Osobito važan je Trsat za naš ponos. Jer čim se Hrvati u današnjoj domovini ukriepiše, zaprieti im pogibelj najprije od Njemačke. Franački bo kralj Karlo veliki hranjaše sveudilj tajnu njeku težnju, da prodre u jadransko more, u srdce hrvatsko i zavojšti narod, koji bješe skoro pred dvie sto godinah Obre iz ovih zemaljah protjerao. Tu težnju naumi već godine 799 oživotvoriti – ali zlo prodje. –

U tu svrhu pošalje Karlo silnu vojsku proti Hrvatom i to najprije proti Trsatu, ali se prevari. Kod Trsat upru se složno prsine hrvatske i potuku Karlovu vojsku hametom. Sam vodja furlanski, grof Erik plati lov glavom. –

Osim ove slave – koju si stanovnici trsatski za vjekove stekoše, važan je Trsat i s toga, što stavi temelj gradu Rieci, ključu današnje hrvatske trgovine. Već pod kraljem Belom III. bijaše Trsat svojinom Frankopanovacah, koji tamo i manastir sazidaše. – A kada kasnije duge tatarske gomile hrvatske i druge poljane evropejske poplaviše, te grobnička truba zatrubi – dobi i Trsat posjet – kano i u XVI. stoljetju, kadno pusti Osmanlije preko zidinah hrvatskih Italiju, Korušku, Kranjsku i Njemačku uznemiravahu. Što mu u takovih nasrtajih ostade, to mu izlizaše dugovječne bure i oluje, koje ga na to staviše, da i on danas samo sjenu njekadašnje slave svoje imade. – Konačno – koju je god sudbinu narod naš sve do danas s inimi narodi dielio – uvijek ju pratjaše ostarielo oko trsatsko. – „[43]

Iz perspektive našega vremena, ove riječi zvuče prilično patetično, sladunjavo i sentimentalno. No, u svoje doba one su prosječnim hrvatskim čitateljima vjerojatno djelovale poticajno, jačajući im kolektivni duh, potičući ih na budnost i borbenost. Nakon pada Bachova apsolutizma ponovno su na trenutak bile oživjele stare nade i ilirski domoljubni zanosi. Nacionalna je prošlost tada romantičarski i nekritički slavljena kao nešto što čovjeka treba ispunjavati ponosom. Ljubav prema vlastitoj domovini poistovjećivala se s uznositim deklamacijama, oduševljenim kliktajima, vijornim barjacima, frenetičnim ovacijama i beskrajnim zdravicama. No, sveopće političko oduševljenje hrvatskoga građanstva uskoro će zamijeniti ogorčenje, klonulost i razočaranje. Samo šest godina poslije ovoga članka „ključ današnje hrvatske trgovine“ našao se u moćnim rukama ugarske politike, koja će ga iskoristiti za promicanje vlastitih interesa. „Ostarielo oko trsatsko“, nijemi svjedok burne prošlosti, moglo je samo nemoćno uzdisati i jadikovati nad sudbinom magjarske Rieke.

 


Eugen Kvaternik

EUGEN KVATERNIK

Krešićevi odnosi s hrvatskim političarem Eugenom Kvaternikom bili su vrlo srdačni i prijateljski. Godište 1862. Naše gore lista  pruža o tome veliki broj dokaza. Već  prvom broju pisalo se o Kvaternikovim književnim osnovama, a u broju osam i devet objavljen je životopis sa slikom vjerojatno iz pera samoga Kvaternika. Početkom svibnja 1862. Krešićev zabavno-poučni časopis donosi jednu zanimljivu vijest iz Rijeke, u kojoj se veli sljedeće: „Opačina, kojom je bečki list ´Ost und West´ zlobnim načinom g. Kvaternika, kano najrevnijega promicatelja hrvatske ideje, na porugu postavio, a po tomu i našu hrvatsku stvar samu, što no je svakomu pravomu hrvatskomu rodoljubu, kano i svemu hrvatskomu narodu uprav srcu prirasla, ogorčila je sve ovdašnje rodoljube tako, da je ovdašnja narodna čitaonica urednika ´Ost und West´ g. Ignjatija Imbru Dr. pl. Tkalca iz društva ´narodne čitaonice riečke´ kao počastnoga člana izbrisala i zaključila list ´Ost und West´ u napredak više nedržati. Neprijateljni pravac ´Ost und West´ prama našem hrvatskom narodu, odavna je podkopao kredit g. Tkalca kad na već tim većma, što je g. Tkalac i sam rodjeni Hrvat, pa ipak težnje naše hrvatske gdje god može prieči i sarkastičnim komentiranjem pred tudjim obćinstvom na smiešnost izlaže.“[44]

U Rijeci je, naime, tada zavladalo veliko ogorčenje povodom krive vijesti iz Tkalčevih novina Ost und West, da je Kvaternik pobjegao. Osobito su to osudili članovi lokalne Narodne Čitaonice, odlučivši se na brisanje Tkalčeva dotadašnjeg počasnoga članstva. Zbog njegova blagonaklonoga članka u novinama, Kvaternik je Krešiću uputio sljedeće pismo zahvale:

 „Velecienjeni gospodine i priatelju!

 Blagodarim Vam na blagohotne opazke u cienjenom Vašem posljednjem listu glede mene navedene. – Viest iz Rieke prekrasni je utisak učinila na sve strane.

Duhovna mladež katoličkih sjemeništah iztočnog i zapadnog obreda u Zagrebu poslala mi je pouzdanicu punu neizgovorene odanosti uz slavospjev pod naslovom ´Slavlje Eugena Kvaternika´.

Ako bi Vi g(ospo)d (i)ne željeli kakvu uspomenu tog čina u prehvaljenom Vašem časopisu učiniti, to bi svakako neobhodno potriebno bilo da bi se prie sa častnim gosp. Jovanom pl. Gvozdanovićem – kroz koje ruke bude mi pouzdanica dostavljena – klerikom grčk. Sjemeništa u sporazumljenje staviti izvoljeli, popitav ga: jeda li bi slobodno bilo tu pouzdanicu napomenuti i to toli gledom na duhovnu mladež katoličkog koli i grčkog sjemeništa.

Vi znate, g(ospo)d(i)ne predragi, kakova vriemena živimo; mogli bi ljudi za najčestitiju svoju nakanu, imati neprilikah, progonstvah itd. valjda još i u praktičnom životu danas sutra. – Ako privole, tad je inako.

Vi ćete mi g(ospo)d(i)ne dozvoliti da Vas od vriemena do vriemena izvjestim o pojavih u moj posao zasiecajućih; buduć da ste Vi, mili priatelju, prvi se izložili braneć u osobi mojoj obću našu stvar: to Vam mora i ležeće biti znati kako će narod shvatiti mrieže i opačine našoj svetoj stvari podmetnute.

Jedan priatelj mog šogor čuo je na vlastita uha kako bjesni jadni Gaj proti meni; i može, prosto mu stalo, pojmi (sic), kukavac, sav doseg poštene stvari spram nepoštenih borbah.

Na poslanicu duhov, mladeži ja sam svrsishodno već i odgovorio. Osobita Vami neimam više ništa kazati; ovdje vrieme kao i u Vas, prekrasno, narod želi kiše; boginje prestajaju pomalo, ali se tim bjesnije u ozaljskom kotaru pojavljuju. – Usievi liepo stoje. Čujemo da će pet kotarah zagreb. županije razpušteni biti; liepa izgleda!

Jeste li g(ospo)d(i)ne primili moj odgovor Ost und Westu i Agramerici? Lomite ga, kršite ga kako znajte, samo molim da ostanu glavne stvari i moje idee sastavka.

Sada nemam više šta da Vam pišem, polazimo upravo u Karlovac na sajam Miholice.

Moleći da izruči (sic) moj naklon milostivoj g(ospod)ji supruzi i svoj miloj obittelji Vašoj – te pratio Vas Bog u zdravlju na srieću našeg roda premnoga lieta.

Ostajem sa počitanjem

                                                Vaš štovatelj i sluga

                                                                                                Eugen Kvaternik

Pod Novimgradom na Dobri, 8/5 862“[45]

 

FLUMINENSIA

Dvadeset dana nakon članka o Kvaterniku, Krešićev list obavještava svoje čitateljstvo: „Upravo je Jakićevim tiskom izašlo djelo ´Fluminensia´ od poznatog Frana Kurelca, koj iz Djakova prolazeći kroz Zagreb na Grobničko polje, kao obično sa svakim od poznatih najvolji govoriti o genitivu množine, da je toga govora u mirnom i naprednom rádu – baš već i previše![46] Tog istog dana održana je velika narodna svečanost prigodom blagoslova zastave županije riječke na Grobničkom polju. Program svečanosti također je bio objavljen u Krešićevom listu istoga dana. Zastavi je kumovao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Na Grobničkom se polju tada okupilo oko 12 000 posjetitelja, a gosti su se dovezli u čak sedamdeset i dvije kočije. Veliku svetkovinu, nažalost, zasjenili su nemili riječki događaji.

 

JULIO RORAUER

Vrijeme u kojem je Mijo Krešić živio i djelovao ispunjeno je velikim proturječjima. Ogledalo se to u općim političkim, kulturnim i nacionalnim opredjeljenjima, koja su se prečesto mijenjala u odnosu prema trenutnim prilikama. O toj sveopćoj karnevalizaciji javnoga života u Hrvatskoj, u kojoj su najveću ulogu uvijek imali vješti bukači, pučki demagozi i ideološki manipulatori vrlo nadahnuto govori dr. Julio Rorauer, sveučilišni profesor, satiričar i dramatičar rodom iz Senja. U predgovoru drami Naši ljudi, nastalom 12. listopada 1889. godine, on piše:


Piazza Dell’erbe (Koblerov trg)

„Tek što je veliki pokret europejskih naroda i naš narod uzdrmao i otvorio mu nove vidokruge, već se je oko njega sjatio raj frazista, da ga občinja po svoju. Najprije izumiše ilirstvo. Bože moj, što sve nije bio naš narod kao Ilir? Najmanje središte svieta, oko kojega se okreće sav svemir i obližnja okolica. Izvrnute budu osamstogodišnje povjestne tradicije, sva prošastnost bude ništetnom proglašena i sve je imalo biti novo. Preko noći dobio je najedamput taj, dosad siromašni i neuki, narod svoju velebnu literaturu, i svoju posebnu umjetnost, i svoju narodnu znanost, svoje ´europejske´ velikane, prema kojima su veliki muževi drugih naroda bili tek trice i kučine. Ljude, koje bi drugdje stavili pod liečničku pazku, postadoše kod nas vodje naroda pa hrlo zaplesaše svoje vrzino kolo.Tko se je uzprotivio tomu bjesomučničtvu i tomu ludovanju, taj bude obtužen, opsovan i pogrdjen, on je bio sliepac, kukavac i tjesnogrudnik, on bude nazivan ´izdajicom domovine´, ´magjaronom´.

Taj ilirski karneval trajao je neko vrijeme, pilo se i pjevalo, dapače i ratovalo. Nu napokon smalaksa prenapeta družba i umorena usne dubokim snom. Triezni elementi, koji su se za toga bjesomučničtva držali po strani sada se opet latiše posla, da spase, što je iza toga ludovanja još zdrava ostalo. Uzeše uređivati naše skromne i javne odnošaje, kako je to dolikovalo pravoj i istinitoj snazi naroda, njegovoj ćudi i njegovim povjestnim predajama. Al i frazisti opet se prenuše i sjatiše, pa se svimi bombasti svoje neizcrpive zalihe oboriše na taj triezni i pozitivni rad. Ilirstvom dakako nije više išlo, ali za to bude sada izmišljeno Jugoslavenstvo. Ime bude promienjeno ali u stvari ostade sve isto. Opet smo bili prvi na svietu, prvi umnici, prvi umjetnici, prvi književnici, prvi učenjaci. Jugoslaven bio je Bog a svaki drugi narod šeširdžija: tko pako u tu dogmu vjerovati nije htio, opet je bio ´izdajicom domovine´, ´kukavac´ i ´magjaron´.

I ta maškarada trajala je neko vrieme, pa onda tužno završila, ko što i ilirski karneval.Na piesku gradjena, u piesku se je opet razplinula, bez dubljega traga, bez spomenika trajne vriednosti. Duh razbora opet prevladao je, pa prezreni nekoć tiesnogrudnici opet moradoše zasukati rukave, da poprave, što je maštanje pokvarilo. Nu i opet se svećenici božice fraze prenuše i zatrubiše u svoju bojnu trubu. Sad nisu bili više ni Iliri, ni Jugoslaveni, već silni Hrvati. Sve je sad na svetu hrvatsko, hrvatski je Bog, hrvatsko je nebo, hrvatska je zemlja, hrvatski je pakao, hrvatska je muzika, hrvatska je knjiga, dapače i sve primadone sve same su Hrvatice. Što nije hrvatsko, s tim hajd pod pete, jer sve to je opet ´izdajničko´, ´magjaronsko´.“[47]

Mijo Krešić zasigurno nije volio te suvremene hrvatske demagoge i fraziste. Pripadao je onoj malobrojnoj skupini trezvenjaka, koji su se uglavnom držali po strani od „bjesomučničtva“, radeći svoj posao, mudro i razborito, pripomažući sa svoje strane narodnoj stvari kao nakladnik i mecena. Zajedno s Ambrozom Vranyczanyjem, Đurom Cérnatkom, Antunom Jakićem i drugima koji su potjecali iz trgovačkih gradova na području nekadašnje Vojne krajine, bio je jedan od organizatora suvremene trgovine u Hrvata. Nema nikakve sumnje da će mu njegov kratkotrajni mladenački boravak u Rijeci ostati čitavoga života u vrlo lijepoj uspomeni. Svjedoči o tome prije svega njegova Autobiografija, u kojoj sjećanje na taj grad zauzima posebno mjesto.


 

        BILJEŠKE

[1] J. Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina. Drugi svezak. Globus, Zagreb, 1980., str. 27.

[2] M. Krešić, Autobiografija, Zagreb 1898, reprint Karlovac 2005., Str. 10.

[3] M. Krešić, nav. dj., str. 5.

[4] J. Horvat, nav. dj., str. 219.

[5] M. Živančević, Ilirizam u: Povijest hrvatske književnosti, knj. 4, Liber – Mladost, Zagreb 1975., str. 175.

[6] M. Krešić, nav. dj., str. 84-85.

[7] M. Krešić, nav. dj., str. 79-80.

[8] I. Tkalac, Uspomene iz Hrvatske, MH, Zagreb, 1945., str. 237.

[9] M. Krešić, nav. dj., str. 5-6.

[10] A. Simić-Bulat, nav. dj., str. 12.

[11] Matica hrvatska 1842-1962, MH, Zagreb, 1963., str. 62.

[12] Matica hrvatska, nav. dj., str. 91.

[13] G. Szabo, nav. dj., str. 111.

[14] G. Szabo, nav. dj., str. 211.

[15] R. Maixner, Pisma Miji Krešiću, Građa za povijest književnosti hrvatske, knjiga 25, JAZU, Zagreb, 1955, str. 212.

[16] J. Bratulić, Mijo Krešić, trgovac i rodoljub u: M. Krešić, Autobiografija, reprint, Gradska knjižnica Karlovac, Karlovac, 2005., str. 5. (pogovor)

[17] M. Živančević, nav. dj., str. 275.

[18] J. Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, drugi svezak, Globus, Zagreb, 198.0, str.

[19] Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925, Zagreb 1925., str. 146.

[20] M. Krešić, Autobiografija (preštampano iz Obzora), Zagreb, 1898.

[21] M. Krešić, nav. dj., str. 17.

[22] M. Krešić, nav. dj., str. 17.

[23] M. Krešić, nav. dj., str. 18.

[24] M. Krešić, nav. dj., str. 20

[25] M. Krešić, nav. dj., str. 20.

[26] M. Krešić, nav. dj., str. 21.

[27] I. Tkalac, nav. dj., str. 242-243.

[28] M. Krešić, nav. dj., str. 29-30.

[29] Ir. Lukežić, Ogledalo bašćinsko, ICR, Rijeka, 2006., str. 115.

[30] M. Krešić, nav. dj., str. 30.

[31] Narodne Novine, tečaj XV, br. 212, ponedjeljak 10. prosinca 1849. P. B. Iz Sušakah dne 3. prosinca.

[32] A. Rački, Povijest grada Sušaka, Sušak 1929, str. 99.

[33] I. Marochino, Grad Bakar kroz vjekove, Bakar 1978, str. 168.

[34] M. Krešić, nav. dj., str. 30-31.

[35] K. Tadić, Narodna čitaonica riječka: od osnivanja do spajanja u Gradsku biblioteku Rijeka. U: Gradska knjižnica Rijeka: 1849.-1930.-1962.-2000., Gradska knjižnica Rijeka, Rijeka 2000, str. 32-33.

[36] M. Krešić, nav. dj., str. 31-32.

[37] Österreichischer Lloyd – Wikipedia http://de.wikipedia.org/wiki

[38] M. Krešić, nav. dj., str. 33.

[39] M. Krešić, nav. dj., str. 34.

[40] M. Krešić, nav. dj., str. 35.

[41] M. Krešić, nav. dj., str. 36-37.

[42] Ir. Lukežić, Ogledalo bašćinsko, ICR, Rijeka 2006, str. 309, 314. i 320.

[43] Naše gore list, I,  br. 16, Zagreb, 5. VI. 1861. Podrtina „Trsat“ nad Riekom.

[44] Naše gore list, II,  Zagreb, 5. svibnja 1862, br. 13, Na Rieci 29. travnja. 

[45] R. Maixner, Pisma Miji Krešiću, Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 25, JAZU, Zagreb 1955, str. 220-221.

[46] Naše gore list, br. 15, 25. V. 1862.

[47] N. Fabrio, Štavljenje štiva, Znanje, Zagreb 1977, str. 235-236.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana