SUŠAČKA REVIJA broj 66/67

 


ideje

MUZEJ ISELJENIŠTVA U RIJECI

Tuga Tarle

SAN ILI ZBILJA ?

Lutanja, iseljavanja, zbjegovi, logori, utočišta – sva ta bolna i gorka iskustva milijuna ljudi od pamtivijeka uvijek su me zaokupljala i fascinirala. Možebit da je to ona nomadska, skitalačka žica koja čuči u svakoj duši, no možda je nešto više i dublje od toga – poštovanje i divljenje čovjekovoj žudnji za dostojanstvom življenja - što je, nažalost, često tek zamjena za pojam preživljavanja.


Reklamna ilustracija društva Cunard Line, jedne od najvećih svjetskih kompanija iz voznog reda riječkog brodara Adrije. Zastave su Velike Britanije, matične zemlje brodarske kompanije te, Ugarske i SAD-a, koje spaja Cunardova linija između Rijeke i New Yorka

Pravu dimenziju ljudske drame migracija upoznala sam u Australiji, u drugoj polovici devedesetih godina, zahvaljujući radu na pri-kupljanju građe za moju knjigu Hrvatska i Australija/Novi Zeland, povijesne i kulturne veze kad sam kao savjetnica za kulturu radila u hrvatskom veleposlanstvu u Canberri. Ondje sam imala priliku susresti mnoge sunarodnjake koji su mi povjeravali svoje napregnute i uzbudljive priče. Tome je doprinijelo i moje osobno iskustvo iz sredine osamdesetih godina kad sam se sa suprugom i četvoro djece zatekla u poziciji iseljenika na tlu dvadeset tisuća milja udaljenom od rodnog Zagreba. Tih sam se godina također, iz dana u dan, susretala s mnogim sličnim sudbinama; s ljudima utjecajnim i bogatim, ali još češće sa siromašnim i izgubljenim hazarderima čija je sreća ovisila o brojnim činjenicama na koje nisu imali gotovo nikakva utjecaja. Za australsku državnu administraciju bili smo tek brojevi, ljudska masa, gradbeni materijal budućeg australskog društva.

Sa zanimanjem sam slušala iseljeničke ispovijedi te sam ubrzo otkrila da nitko od njih u tom novom svijetu blistavih izazova i prilika nije našao onaj duševni mir i ljudsko zadovoljstvo koje je priželjkivao - bez obzira kako se snalazio u novim okolnostima. Nostalgija nam se poput vlage uvlačila u srce, izjedala nas i napadala svojim sirenskim glasovima pozivajući na povratak zavičajnim obalama. Shvatila sam da je svako iseljeničko iskustvo svojevrsno prokletstvo, da neću naći sretnog iseljenika zbog činjenice da svatko poput pupčane vrpce vuče za sobom sjenu svoga ishodišnog gnijezda koja će ga pratiti do kraja života. Štoviše, otkrila sam da se ta sjena nasljeđuje i postaje dio obiteljske baštine iseljeničkih kćeri i sinova. To je bila konstanta u multikulturnom okruženju Australije pa mogu tek zamisliti kako je moralo biti onima koji su svoja zakloništa tražili u zemljama homogenih kultura i jezika gdje su doista bili strancima u punom smislu te riječi.1


American Line sa sjedištem u Philadelphiji nasljednik je flote britanskog Inman Linea koji je prvi shvatio da budućnost pripada putničkom, a ne poštanskom prometu..

Naši prethodnici, iseljenici sa svih kontinenata govorili su nam da ćemo se ubrzo priučiti i da ćemo zajedničkim snagama graditi bogatiji i humaniji svijet (glavno da je i krova i kruha). Mi smo, pak, žalili za starim prijateljima, dragim poznatim licima, malim stvarima, ljupkim pejzažima djetinjstva te nas čak ni najveća čuda razvijenog svijeta nisu mogla toliko očarati da bismo zaboravili dio svoje prošlosti koju smo idealizirali i zbog koje nismo mogli razviti u punini naša jedra da bismo se otisnuli spram izazova budućnosti. U Hrvatskoj smo bili svi tako lijepo siromašni ali sretni. I ja samo sanjam da se vratim kući - zapisala je moja devetogodišnja djevojčica u svojoj školskoj bilježnici. O tome smo i mi ostali sanjali, ali to nismo imali snage otvoreno priznavati. Koliko je takvih snova ostalo razasuto iseljeničkim stazama?

Osjećala sam, i danas to osjećam, dug spram svih tih avanturista i lutalica. Zato sam se i prihvatila pisanja. Iz te se pobude jednoga dana iznjedrio i moj projekt muzeja iseljeništva; ništa nova i ništa spektakularno, tek spomenik hrvatskom iseljeniku, mnogima, nebrojenima koji su iz generacije u generaciju ostavljali obale Jadrana na putu bez povratka. Vjerujem da su se u mnogim dušama začinjale slične ideje, ali sam ja svoju uporno pothranjivala dok ta nejasna vizija nije konačno dobila čvrste konture te je pretočena na papir.

 

    POVIJEST IDEJE MUZEJA ISELJENIŠTVA

Prvi put sam o potrebi utemeljenja muzeja iseljeništva progovorila javno u Vjesniku, u ljeto 1997. godine, no tada još nisam imala jasnu koncepciju gdje bi taj spomenik hrvatskom iseljeniku2 trebalo usidriti. Činjenica da bi muzej kao takav bio potreban radi učvršćivanja veza domovinske i iseljene Hrvatske3 i da bi hrvatskoj kulturi u međunarodnim razmjerima dao značajniju ulogu (brendiranje zemlje!), bila mi je dostatan razlog da ustrajem u toj mojoj priči. U to doba su takvi muzeji bili prava rijetkost u svijetu. Mogli bismo ih nabrojiti na prste jedne ruke, barem kad je bila riječ o onakvom tipu institucije o kojem sam ja razmišljala.

Baveći se promidžbom hrvatske kulture i radeći na knjizi Hrvatska i Australija/Novi Zeland, povijesne i kulturne veze dolazila sam u kontakt s novim izvorima i spoznajama o iseljeničkom životu pa je moje uvjerenje o potrebi takve institucije s vremenom dobivalo sve jasnije i čvršće obrise. Nisam ni slutila kakvo ću duhovno bogatstvo i kako opsežnu građu zateći ispod površine svakodnevice hrvatske zajednice u tom udaljenom dijelu svijeta. Upoznala sam brojne hrvatske udruge širom Australije i Novog Zelanda i otkrivala pojedince koji su marljivo i odano prikupljali građu o hrvatskom iseljeništvu, ljubomorno je čuvajući u svojim privatnim zbirkama. Sve to bogatstvo razasuto po državnim i privatnim arhivima, pohranjeno u zaboravljenim ostavama i sanducima, zabilježeno u dopisivanju i uspomenama pojedinaca još uvijek čeka svoje predane istraživače. Uvidjela sam da to blago zaslužuje dostojnu pažnju, stručan i strpljiv rad te da nam kao jednoj od izrazito iseljeničkih nacija pripada i obveza da ga izvučemo na danje svjetlo kao jednu od dragocjenih ostavština nacionalne baštine.


Gužva na riječkoj obali pri ukrcaju na brod. Približno dvije tisuće putnika, oko dvije stotine članova posade i stotine znatiželjnika i bližnjih koji ispraćaju rodbinu na daleki put.

Sredinom 1999. godine moj me diplomatski poziv odveo u Španjolsku, koja mi je pružila nove spoznaje o problemu migracija. Nekoć moćna kraljevina, koja je križem i mačem pokoravala južnoameričke plemena od juga do sjevera kontinenta, danas je sve češće utočištem potomaka nemilosrdnih konkvistadora i njihovih žrtava. S dalekih obala Tihog oceana i Atlantika oni hrle u obećani europski raj − gdje ih čekaju brojna razočaranja. Ekvadorci, Kolumbijci, Peruanci, Bolivijci, Kostarikanci - sav taj svijet s osiromašenih prostora južnoameričkog kontinenta, iz zemalja koje bi svojim prirodnim i rudnim bogatstvima mogle prehraniti daleko mnogoljudniji puk, prodaje svoj rad daleko od svojih najmilijih, svog doma i prijatelja. Što tek reći o ljudskom moru koje se danomice valja spram španjolskih obala pristižući iz susjednog Maroka i dalekih afričkih zemalja, o masama izloženim poniženjima i prijeziru, o ljudima koji svoj život stavljaju na kocku da bi se domogli dostojnijeg usuda?

Iskustvo Španjolske još više mi je učvrstilo uvjerenje da moja ideja muzeja iseljeništva ima smisla. Ondje sam otkrila još nešto. Shvatila sam kako je važna sustavna i kvalitetno osmišljena promidžba slike o državi u suvremenom svijetu. Uvidjela sam da je to jedan od temeljnih čimbenika uspjeha zemlje u okruženju globalnog tržišta, da država s manje ili više uspjeha poput poduzeća na globalnoj tržnici kultura prodaje svoj imidž. Nema dvojbe da velebna kulturna mašina donosi Španjolskoj znatan godišnji prihod, kako od kulturnog turizma prisutnog na svakom koraku širom zemlje tako i od izvoza kulture preko granica. Španjolska bi svakako mogla predstavljati primjer zemlje koja čuva i cijeni svoje nacionalno i kulturno blago crpeći istovremeno znatnu gospodarsku korist iz toga domaćinskog i zaštitarskog odnosa spram umjetnosti i kulture.
Tu mi se nametnulo i pitanje interkulturalnosti, suživota različitih kulturnih inačica i običaja u okruženju prevladanog europskog koncepta nacija/država4, kao i uloga koju sve brojnija populacija useljenika zauzima u oblikovanju novog (multi) kulturnog podneblja. Mnogo toga, vjerovala sam, uskoro će biti moguće primijeniti i na Hrvatsku.


Starac s jednog od kvarnerskih otoka, ispražnjena sela iz kojih su mladići i zreli muževi odlazili za zaradom.

 

    TUGA HRVATSKIH EGZODUSA

Poznato je da je Hrvatska zemlja snažnih migracijskih kretanja, gotovo kao neko raskršće putova, što se tijekom mnogih stoljeća odrazilo na oblikovanje kulturne inačice hrvatskog naroda povezujući u jedan cjeloviti buket Srednju Europu, Orijent i Mediteran. Bez kontinuiranih migracija kroz stoljeća ne bi bilo moguće ni zamisliti toliko duhovno i materijalno bogatstvo koje su nosioci različitih kulturnih inačica ostavili na hrvatskom tlu, od Grka i Rimljana do naših dana. Počevši od najezde Turaka na Balkan, hrvatski živalj započinje svoj egzodus na Zapad koji nije prestao do danas. U tim migracijskim plimama, kolikogod da smo primali od drugih etničkih grupa (Nijemaca, Židova, Čeha, Mađara, Srba, Talijana i drugih), mi smo zahvaljujući našim iseljenicima i doprinosili razvoju drugih zemalja i krajeva.

Pavao Ritter Vitezović, Vatroslav Lisinski, Franjo Trenk, Rudolf Steiner, Antun Bauer, Fran Lhotka, August Šenoa, Dimitrije Demeter, Lavoslav Ružička, Bogoslav Šulek - nisu tek slučajni zaslužnici hrvatskoga razvoja, jer jednu četvrtinu ili petinu žitelja Hrvatske tijekom proteklih stoljeća sačinjavali su i pripadnici drugih etničkih zajednica. Oni su s etničkim Hrvatima oduvijek pripadali jedinstvenom hrvatskom političkom narodu. To ispreplitanje etnija doprinijelo je stvaranju hrvatskoga multietničkoga kulturnoga supstrata koji se ne razlikuje od onih drugih suvremenih europskih susjeda.


Mašek i drug imali su poslovnicu i u Rijeci, ali nisu nudili putovanja brodom iz Rijeke već vlakom do Trsta, a odatle ukrcaj za – Hamburg.
 

S druge strane, istina je da smo zbog odljeva stanovništva u velikim seobama višestruko gubili, isporučujući svijetu silan ljudski kapital. Da je bilo drugačije, svijet bi danas bio siromašniji za Križanića, Teslu, Boškovića, Meštrovića, Kuparea, Preloga, Dolinara, Lustiga, Đikića…i tako redom, u nedogled.

Od sredine 19. stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata iz Hrvatske je iselilo oko 825 tisuća osoba, a od Drugog svjetskog rata do danas računa se da je iselilo oko milijun ljudi. S obzirom da se radilo o radno i reprodukcijski najsposobnijim dobnim skupinama, očito je da je tako veliki emigracijski odljev vrlo nepovoljno djelovao na prirodni i ukupni razvoj stanovništva Hrvatske. Smatra se da se iz zemlje od popisa stanovništva 1991. do kraja 2000. godine iselilo oko 125000 osoba. Odljev visoko obrazovanih kadrova i deficitarnih profesija uzrokom je ozbiljnih poremećaja u pojedinim segmentima tržišta rada (liječnici i drugo medicinsko osoblje i općenito visoko kvalificirani kadar). Gubitak ljudskog kapitala koji su pretrpjele iseljeničke zemlje omogućio je, po drugoj strani, izuzetan razvoj zemalja seljavanja (SAD, Australija, Kanada).

Posljednjih godina postoje naznake da se odljev stanovništva iz Hrvatske usporava. Štoviše, već se duže vrijeme najavljuje useljenički val koji bi mogao naletjeti poput stihije ukoliko gospodarska kriza ne poprimi značajnije razmjere. Zato se Hrvatska već sada mora pripremati kako bi izbjegla loša iskustva nekih europskih zemalja. Osim potencijalnih doseljenika, Hrvatska očekuje i svoje povratnike (makar u neznatnom broju) ili, pak, njihove potomke. Sve je prisutniji interes mladih profesionalaca, potomaka hrvatskih iseljenika, pogotovo iz Južne Amerike, da se nastane u Hrvatskoj. U tom kontekstu Hrvatska bi trebala imati jasnu politiku useljavanja te postaviti prioritete za ljudskim resursima ovisno o realnim potrebama zemlje. Bude li se to pitanje prepustilo slučaju, čekaju nas problemi izbjegličkih logora, međuetničkih napetosti i pojačanog prodora kriminaliteta.

Ozbiljna i studiozna reinterpretacija odnosa spram našeg iseljeništva također je jedno od temeljnih pitanja koje još istinski nismo ni dotaknuli. Hrvatska bi trebala imati jedinstveni nacionalni program spram potencijalnih povratnika koji bi jasno definirao što nudi i što očekuje od svojih sunarodnjaka, i to ne samo zato što je Hrvatska proizvela jednu od najvećih emigracija današnjice prema kojoj ima određenih obaveza i dugova, nego još više stoga što je hrvatska populacija u svojoj jezgri prepolovljena te je jedna polovina njezina bića već odavna s druge strane granice.


Austrijska depandansa – pred kartom obiju Amerika s ucrtanim crnim točkama krajeva u koje im bježe podanici.

Upravo ta druga polovica što egzistira na rubu zaborava i nepoznavanja potencijalna je riznica budućih migracija (ovdje prvenstveno mislim na potomke hrvatskih iseljenika). Većina iseljenika sigurno se neće vraćati, no nije isključeno da s njihovim sinovima i unucima ne možemo računati. Da bi se ta mogućnost pretvorila u stvarnost, potrebno nam je mnogo ozbiljna rada, dobre volje i pameti. Hrvatska koja se iz iseljeničke zemlje polako pretvara u obećanu zemlju suvremenih nomada nema više ni dana vremena tu činjenicu prepuštati slučaju.

Zato muzej hrvatskog iseljeništva vidim kao projekt koji bi poput kakvog velebnog laboratorija ideja i energija otvarao prostor za čitavu lepezu migracijskih problema i pitanja suvremenog svijeta. Bio bi to Muzej iseljeništva i središte za proučavanje globalnih migracija.

 

    RIJEKA KAO IDEALNO SJEDIŠTE MUZEJA ISELJENIŠTVA (SIGMa)5

Proces sazrijevanja ideje nalik je na proces umjetničkog stvaranja. U svojoj mašti najprije imate cjelovitu sliku, da biste joj potom oduzimanjem suvišnih detalja i oblikovanjem postojeće materije oslobodili formu, omogućili joj da diše, da pokaže svoju autentičnu bit. Tako je nastala i SIGMa.

Tražeći lokaciju koja bi bila idealna za projekt moga iseljeničkog muzeja jednoga dana sam otkrila Rijeku i u njoj prepoznala sve one karakteristike urbanog središta koje su potrebne za udomljenje takvog sadržaja. Ranije Rijeku gotovo nisam poznavala.

Za mene je ona živjela u ljetnim mjesecima isključivo kao tranzitna stanica na putu za neku od morskih destinacija. Najprije sam je otkrila u virtualnom svijetu slika i ozemlja da bih se naknadnim posjetom gradu osvjedočila da je upravo Rijeka to mjesto (sidrište) koje tražim. Tada je Rijeka za mene promijenila značenje. Prometnula se u simbol grada-utočišta i raskršća svjetova (poznato je da je u povijesti iseljavanja bila najvažnija tranzitna luka Jadrana). Kasnijim istraživanjem samo se potvrdilo da to ima snažno uporište u činjenicama.

Zemljopisni položaj grada Rijeke unutar mediteranskog bazena garantira dobru povezanost s mnogim svjetskim i europskim destinacijama te se nameće kao najpogodnije mjesto za lociranje središta muzeja. Usto, Rijeka je odvajkada bila poveznica Mediterana sa srednjoeuropskim kulturnim krugom otvarajući Austro-Ugarskoj Monarhiji put spram ostaloga svijeta. Izgradnjom muzeja iseljeništva u Rijeci dobili bismo novo snažno kulturno čvorište kakvo još ne postoji na europskom jugoistoku. Hrvatskoj je, naime, potrebna jedna nova autentična i prepoznatljiva kulturna tvorevina, dinamična i životna i dovoljno atraktivna za privlačenje svjetskih znatiželjnika i namjernika.6


Hotel za emigrante, moderna armiranobetonska arhitektura kojom su se ugarske vlasti ponosile jer je zadovoljavala filantropske standarde onoga doba kojima je uzor bio Ballinstadt u Hamburgu. U zgradi su se obavljali liječnički pregledi i dezinficirala prtljaga, a iseljenicima su bile, također, na raspolaganju i druge usluge nužne za odlazak u Ameriku.

Jedna institucija te vrste oživjela bi relativno marginalizirani prostor Rijeke jer bi na sebe svraćala znatnu pozornost iseljenika, njihovih potomaka i prijatelja stranaca u zemljama useljavanja, kao i onih mnogobrojnih posjetitelja iz drugih etničkih zajednica čiji su preci upravo preko riječke luke isplovljavali u novi svijet. Stvaranjem priče od mnoštva detalja tisuća i tisuća sudbina oblikovala bi se riznica uspomena, jedinstveni vremeplov iseljavanja.

Činjenica da u Rijeci postoje i neke druge lokacije (hotel Emigranti) koje su služile emigrantima tijekom njihova zadržavanja u gradu prije ukrcavanja na brodove, još bi dodatno mogla obogatiti ponudu turističkih i kulturnih sadržaja grada dajući Rijeci jedinstveni pečat grada-muzeja. Možda bi se moglo oformiti i rutu kojom bi se obilježio put negdašnjih kretanja ljudskoga vala u dramatičnim okolnostima ispunjenim nadom i strepnjama prije konačnog otisnuća spram ćudljivog oceana.

Dovoljno je podsjetiti na sydneysku Operu ili Calatravin Muzej znanosti i umjetnosti u Valenciji, Gugenheim u Bilbaou, šangajsku zračnu luku ili aleksandrijsku biblioteku. Sva ta čudesna zdanja dovoljan su mamac za bezbrojnu publiku koja pobožno obilazi svijetom u potrazi za novim izvanrednim doživljajima. Sva ta zdanja nose snažan individualni pečat kreativnih energija koje su ih stvarale. Zato smatram da bi SIGMa trebala biti atrakcijom ravnom muzeju Gugenheim, ili Millenium Dome u Londonu, ili nešto još originalnije što bi stvorila mašta hrvatskih nadarenih mladih arhitekata koji imaju zavidnu recepciju u svijetu. Danas prolaze samo velike atrakcije, nešto što zaustavlja dah.

Rijeka i njezina okolica obogaćeni takvim jednim arhitektonskim projektom i kulturnim središtem privlačili bi tijekom čitave godine mnogostruko više turista (kao u slučaju Bilbaa, Salamanke, Valencije) nego što je to sada slučaj, oslobodivši se provincijskih okvira koje im nameće trenutačna pozicija zanemarenih mogućnosti oživljavanja i promocije kulturnih sadržaja.

Navedeni projekt oživio bi i potaknuo čitav niz novih poduzeća, trgovina, obrta i uslužnih djelatnosti koje bi osigurale posao mnogim novim kadrovima u gradu i Županiji. Još bi više približio turistima ljepotu i sklad istarskih malih gradova, arhitektonskih bisera i stoljetnih kulturnih jezgri koje obgrljuju Rijeku poput ogrlice od bisera.


Riječka luka u vrijeme najvećeg iseljavanja

S mora Rijeku okružuje jato privlačnih otoka. Blizina Zagreba7 i ostalih manjih gradova obalne i središnje Hrvatske također je značajna prednost Rijeke. Vrijedna lučka arhitektura, multikulturno okruženje, sveučilišno središte, autocesta, čista priroda i blizina granice dodatno obogaćujuovaj jedinstveni prostor. Rijeka je usto, članica EUROPAN-a, što potvrđuje da su ondje na djelu pozitivne vibracije kojima je cilj otvaranje i maksimalni razvoj grada i regije.

 

    SNAGA LUKE

Instituciju SIGMa bi trebalo locirati u luci jer je luka punto crucial odakle se odlazilo u svijet. Luka ima svoju povijest i simboliku. SIGMa može gradu donijeti novu funkcionalnu i estetsku dimenziju. Luka je mjesto susretišta kopna i mora - dviju snažnih simboličkih cjelina koje su oduvijek poveznica sa sadržajima ljudskog opstanka. Zato je luka idealan medij iako nije nužno jedini prostor muzejskog događanja. Riječani najbolje poznaju arhitekturu, prostore i ritam svoga grada. Osobno sam uvjerena da grad treba hrabro obgrliti more i da more treba ući u grad. More treba ući u njezinu vizuru. Ona bi trebala počivati na vodi kao npr. sydneyska Opera ili biti usidrena u luci kao brod, mogla bi biti nasukana na rub žala kao školjka ili narasti na umjetnom otoku kao svjetionik.

 

    SIGMa JE ROČIŠTE (DOM) ISELJENIČKIH PRIČA

SIGMa je radna skraćenica za Središte istraživanja globalnih migracija. Ovdje još nedostaje odrednica Muzej hrvatske dijaspore da bi se cjelovito opisao sadržaj institucije koja je polivalentna kulturna ustanova jer svojim sadržajima i programima obuhvaća djelovanje jednog centra za kulturu, muzeja, istraživačkog centra, radionice, obrazovnog poligona, znanstvene tribine, zabavnog i rekreativnog središta kao i turističke atrakcije. SIGMa bi trebala čuvati, proučavati, vrednovati i predstavljati suvremenicima i budućim naraštajima iskustvo hrvatskih iseljenika kao i duhovne i materijalne plodove hrvatske dijaspore, nacionalnih manjina i svjetskih migracija te razvijati razumijevanje za specifične potrebe, pojavnosti i zakonitosti multikulturnih društava.


Brod na otvorenom moru. Za lijepa vremena putnici su se najčešće vrzmali palubom, tražili zabavu i dobro raspoloženje.

    ROČIŠTE

Riječ je o jednom ročištu, središtu (matici, okupljalištu, centru, ishodištu) utemeljenom na dva osnovna sadržaja:

A/ stalni postavi, izložbe, knjižnica, datoteka, arhiv, građa, konferencije, predavanja, kulturne priredbe i susreti s temom hrvatske dijaspore,nacionalnih manjina i svjetskih migracija te

B/ laboratorij za proučavanje fenomena dijaspora, migracija, multikulturalizma, manjina, etničkih geta.

Projekt SIGMa treba utemeljiti na otvorenosti spram svijeta. SIGMa ne smije biti projekt lokalnog karaktera! SIGMa nije tek jedan od mnogih muzejsko-istraživačkih centara nego bi trebala biti jedinstveno i jedino mjesto pod suncem koje od prvoga dana svoga djelovanja emanira svoje energije i interese spram cjelokupnog fenomena migracija, poziva na suradnju najuglednija imena s područja proučavanja migracija i drugih relevantnih tema, otvara vrata svim iskustvima egzodusa bez obzira na rasne, vjerske, nacionalne, spolne razlike i uvjerenja. Da bi to bilo ostvarivo, treba je od početka učiniti međunarodno vidljivom. Ponuditi njezin sadržaj na tržištu ideja UNESCO-a i drugih međunarodnih i lokalnih institucija čiji je kredo skrb o globalnim kulturnim vrijednostima te zaštiti kulturnog i umjetničkog naslijeđa čovječanstva. Na tome bi, uz svesrdnu pomoć državnih institucija, Rijeka trebala započeti raditi svoj projekt od kapitalnog nacionalnog značenja ukoliko sebe doživljava kao grad koji se nastoji pretvoriti u uzorno urbano središte 21. stoljeća te ukoliko Hrvatska želi dijeliti sudbinu suvremenog razvijenog svijeta.

 

    PROUČAVANJE FENOMENA MIGRACIJA

SIGMa bi trebala biti i znanstveno-istraživački laboratorij i stalni forum migracija. Imala bi zadaću proučavati i obrazovati stručni kadar surađujući s riječkim i drugim domaćim i stranim sveučilištima i znanstvenim institucijama. U tu svrhu trebalo bi pri riječkom sveučilištu pokrenuti katedru koja bi se u suradnji s jednim od stranih sveučilišta, u okviru programa UNITWIN, zalagala za financijsku potporu UNESCO-a. SIGMa od prvoga dana mora biti škola (rasadište ideja, susretište studenata, stručnjaka i profesora, mjesto za održavanje seminara, konferencija, diplomskih i doktorskih radova) za svakoga tko će je posjetiti. SIGMa bi prikupljala i organizirala centralne datoteke, genealoška stabla, arhivsku građu te oblikovala strategije sustavnog praćenja fenomena migracija, uzroka i posljedica. Zadaća joj je oformiti organiziran informatički sustav koji će je povezati s drugim genealoškim centrima u svijetu, s web-portalima, arhivima, muzejima, institutima i sveučilištima na svim meridijanima.

Zasad još nema u svijetu dovoljno središta polivalentnih kulturnih i znanstvenih sadržaja posvećenih migracijama. Ipak, u posljednjih dvanaest godina otkad se bavim ovim projektom, već je desetak novih muzeja iseljeništva/useljeništva otvorilo svoja vrata publici (Bremenhaven, Buenos Aires, Melbourne i drugi). Pokrenuti su već i prvi virtualni muzeji posvećeni ovim sadržajima. Migracije posljednjih decenija ulaze u središte interesa međunarodnih institucija kao što su OUN i UNESCO. U posljednje vrijeme sve su brojniji instituti koji proučavaju ovu problematiku i zato se s pravom postavlja pitanje što čeka Hrvatska čije je iseljeničko iskustvo jedno od zapaženijih u međunarodnom okruženju. Stvoriti vrijedan spomenik hrvatskom iseljeniku, a istovremeno postaviti u središte pozornosti jedan od krucijalnih problema suvremenog svijeta, znači povući pravi potez u interesu prepoznavanja identiteta Hrvatske na kulturnoj karti svijeta, pokazati da smo prisutni i da prepoznajemo suvremene društvene probleme i globalna stremljenja.


Blagovaonica iz Cunardova prospekta ugarsko-američke linije. Zbog lošeg glasa koji je pratio smještaj treće klase, brodari su se rado hvalili poboljšanim standardom za naskromnije putnike.

Ovakav projekt nesumnjivo bi mobilizirao i hrvatske iseljeničke zajednice, pogotovo ako bi svaka od značajnijih grupacija dobila prikladan prostor za vlastitu promidžbu. To znači da bi se moglo računati i na njihovu financijsku potporu, na suradnju pri prikupljanju građe, na lobiranje i promidžbu programa SIGMa. U ovom trenutku zahlađenih odnosa domovine i dijaspore takav bi projekt znatno pomogao uspostavljanju međusobnog povjerenja. SIGMa bi trebala mobilizirati i hrvatske manjine izvan domovine, kao i nacionalne manjine u Hrvatskoj i udruge hrvatskih povratnika.

SIGMa bi od početka morala biti turistička atrakcija sadržajima i arhitektonskim rješenjem muzejskog objekta. Bogata građa naših iseljenika i velika kulturna i umjetnička ostavština, koja danas leži neistražena, zapuštena i raspršena širom svijeta, kapital je vrijedan pažnje, poštovanja i brige onih koji prepoznaju duhovnu riznicu vlastitoga naroda. U svom bi prostoru muzej iseljeništva ugošćavao postave iseljenika drugih etničkih skupina kao i produkte kulturnog suživota različitih društvenih grupacija (multikulturne zajednice, supkultura, zapostavljene etničke grupe, svjetski poznati iseljenici, velike svjetske migracije, seobe naroda itd.) nudeći turistima sadržaje drugih iseljeničkih iskustava.

SIGMa bi sjedinjavala zbirku muzejskih predmeta, knjižnicu, čitaonicu, arhiv, adresare i genealoška stabla. Organizirala bi priredbe polivalentnog karaktera, konferencije, predavanja i stručne skupove, Pod njenim krovom djelovao bi istraživački centar, informatička podrška i sustavi, organizirala bi se izdavačka djelatnost, obrazovni programi, tečajevi, dodjeljivale bi se stipendije i nagrade istaknutim stručnjacima i istraživačima.

Trebala bi biti središte razonode i kulturnih događanja (izložbe, koncerti, ulični teatar, regate, izleti, turističke rute, proslave) kao i mjesto susreta starih znanaca i prijatelja, dom za povratnike, odmorište za namjernike, atrakcija za znatiželjnike i zabavište za najmlađe. U SIGMi bi se svi svjetski putnici i namjernici trebali osjećati kao u vlastitoj kući.


Vreva uoči isplovljavanja – opskrba ugljenom koji dovoze male brodice. Parobrod za dvije tisuće putnika i dvjestotinjak članova posade mora ukrcati ogromnu količinu hrane i drugih potrepština.

    IZVORI FINANCIRANJA MUZEJA

SIGMa bi trebala osigurati financijska sredstva iz više izvora, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Grad Rijeka raspolaže prostorom za realizaciju projekta te određenim financijskim resursima iz gospodarskih izvora. Potrebno je da hrvatski turistički sektor u njoj prepozna zanimljivog i obećavajućeg partnera. Simbolični novčić za muzej SIGMa kojim bi svaki turist namjernik platio priliku da doživi ovo svjetsko čudo in situ svakako bi dobrodošao. Hrvatska bi iz Državnog proračuna trebala osigurati dio financijskih sredstava za ovakav projekt od općenacionalnog interesa. Trebalo bi okupiti sve relevantne poduzetnike iz Hrvatske i iz inozemstva koji bi osnovali zakladu za financiranje izgradnje muzeja. Također, trebalo bi zatražiti i sredstva od međunarodnih fondova (UNESCO, OUN i drugi relevantni europski i međunarodni fondovi) po uzoru na druge europske zemlje u sličnim situacijama. SIGMa bi od samog početka trebala tražiti partnere u zemljama koje unutar svojih projekata kulture uključuju i pitanja migracija, nacionalnih manjina, izbjeglica i prognanika i multikulturnih projekata. Na realizaciji projekta SIGMa trebalo bi povezati sve relevantne hrvatske kulturne i znanstvene institucije, hrvatske iseljeničke udruge, društva prijateljstva, povratnička društva, poduzetnike i utjecajne pojedince. Lokalne zbirke, privatni arhivi i zavičajni muzeji, gdjegod za to postoje interes i uvjeti, moraju čuvati i obogaćivati svoje iseljeničke funduse. SIGMa ne bi smjela progutati sve što je spontano i s mnogo brige i ljubavi naraslo na terenu i što pripada pojedincima i lokalnoj zajednici. Sve to bi trebala registrirati i obrađivati, podržavati i prema dogovoru s vlasnicima predstavljati javnosti. Istovremeno, u slučajevima darovanja privatnih i zavičajnih arhiva i zbirki, SIGMa bi morala poduzimati sve potrebne radnje da ih dostojno obradi, zaštiti i čuva za buduće naraštaje.

Valja naglasiti da uloga Hrvatske matice iseljenika ni u kojem slučaju ne bi izgubila na važnosti muzejsko-istraživačkim centrom u Rijeci. Svaka od ovih ustanova izgrađivala bi vlastiti profil i sadržaje. Hrvatske matica iseljenika nije ni zamišljena da bude muzej, a nije bila ni središte istraživanja migracija, niti bi to trebala biti njezina uloga. Hrvatska matica iseljenika ima svoje područje rada koje SIGMa neće pokrivati. Ondje gdje bi eventualno moglo doći do međusobnog dodirivanja sadržaja, analitičkim i konstruktivnim pristupom trebalo bi obje strane preustrojiti u program suradnje, nadogradnje i kvalitetnog međusobnog prožimanja. Posao oko osnivanja trebalo bi podijeliti u nekoliko faza.

A/ upoznavanje najšireg kruga potencijalno zainteresiranih s idejom

- prikupljanje mišljenja, prijedloga, kritika

- stvaranje adresara ljudi koji su potencijalni suradnici i podupiratelji

- pokretanje društva prijatelja projekta SIGMa

B/ formiranje privremenog odbora za rad na pripremi virtualnog (web)8 i fizičkog (Rijeka) muzeja.

C/ izrada virtualnog centra muzeja hrvatske dijaspore uz pomoć pojedinaca

- dobrovoljaca s drugih svjetskih destinacija koji već rade na prikupljanju genealoških i drugih podataka o našoj dijaspori

- stvaranje mreže podataka iz svih raspoloživih izvora

D/ kontaktiranje državnih institucija te iseljeničkih udruga i organizacija radi predočavanja prijedloga i stvaranja jednog zajedničkog tijela za izradu elaborata projekta muzeja i studije o financiranju muzeja

E/ natječaj za arhitektonski projekt SIGMa

Muzej grada Rijeke mogao bi na početku biti središte za promoviranje i izradu stručnog elaborata održivosti projekta SIGMa. Vjerujem da bi jezgra mogla izrasti na izvoru postojećeg Muzeja grada Rijeke. Izložbom (Merika) kojom je ovaj muzej predstavio egzodus čija je glavna postaja bila riječka luka, Muzej grada Rijeke dokazao je da ima kapaciteta, stručnosti i entuzijazma potrebnih za vrijedne i nadahnute projekte. Ipak, SIGMa treba od samoga početka biti prihvaćena kao nešto jedinstveno i drugačije od znanoga. Jasno je da osim puno novca za tako nešto treba još više odlučnosti i hrabrosti. Treba od samog starta nadrasti okvire grada i prosječnog gradskog muzeja na način da Rijeku lansira u orbitu globalnih kulturnih žarišta. Time će i Hrvatska biti uvrštena kao nezaobilazni međaš na kulturni atlas svijeta.


Mnogu naši iseljenici radili su kao drvosječe u američkim šumama. Koliko treba vremena da dvojica iskusnih radnika sjekirama i ručnim pilama sruše stablo sekvoje?

U Hrvatskoj je još uvijek neuobičajeno da pojedinac pred javnost iznese neku društveno relevantnu ideju ili projekt. U zapadnim društvima to ne bi nikoga čudilo. U nas ideje i projekte predlažu isključivo institucije i zato nam ne preostaje drugo ukoliko želimo da se projekt muzeja iseljeništva realizira, već potražiti instituciju koja će ga zastupati. Iz izjava gradonačelnika Rijeke g. Vojka Obersnela čini se da je SIGMa prepoznata kao izazov za grad. Ali na tome je zasad ostalo. Godine prolaze, SIGMa se ne pomiče s mrtve točke. Hoće li Rijeka tako propustiti svoju priliku?

Rijeci treba pomoći da izbori projektu SIGMa mjesto institucije od prvorazrednog nacionalnog interesa. Bude li tako, otvorit ćemo si put i do međunarodnih fondova. Čini se da je sada red na gradskoj upravi Rijeke da sukladno prijašnjim izjavama gradonačelnika g. Vojka Obersnela odluči što će s ovom ponudom učiniti.

Svijet je dovoljno malen da svako mjesto na zemljopisnoj karti zbog valjanih razloga može postati novo kulturno okupljalište. Svijet je dovoljno malen da može prepoznati riječki iseljenički muzej kao još jedan novi izazov suvremenog stvaralačkog duha – onakav kakav je u prošlosti ponudio Bilbao, koji je bio primjer grada na rubu propasti (zbog odumiranja industrije, loših ekoloških uvjeta, nezaposlenosti i provincijalnog drijemeža). Projekt muzeja Gugenheim preporodio je grad i ucrtao ga u kartu najinteresantnijih turističkih i kulturnih destinacija svijeta.

Slično se danas događa i preporođenoj Valenciji, koja je riječno korito iz središta grada hrabro premjestila na rub redgrađa i tako prerasla u jednu od najljepših europskih arhitektonskih i kulturnih oaza Europe. SIGMa će, uvjerena sam, jednoga dana biti oltar hrvatskog iseljeničkog iskustva i susretište svih svjetskih migranata u Rijeci. Mnogo ljudi sa svih strana svijeta već se na neki način uključilo u akciju, podržavaju ovaj projekt i žele sudjelovati u njegovu oživotvorenju. Svima njima zahvaljujem na povjerenju i potpori jer znam da je došlo vrijeme za Rijeku. Za nju sad ponovno dižem svoj glas.

 

                BILJEŠKE

 

1.

Početak useljavanja u zemlje zapadne Europe pratio je kulturni šok došljaka u srazu s homogenim društvima nacionalnih država.

2.

Odnosi se na zdanje budućeg muzeja iseljeništva (Spomenik hrvatskom iseljeniku)

3.

Sintagma domovinska i iseljena Hrvatska po mom sudu vrlo je neprikladna tvorba jer otvara pitanje podijeljenosti nacionalnog korpusa kao da se radi o dvije odvojene cjeline (Hrvatske).

4.

Europski klasični tip nacije/države u postmodernom društvu više ne postoji. Španjolska, Njemačka, Francuska, Nizozemska i ostale europske zemlje poprište su snažnih migracija. Useljenički valovi iz prekomorskih zemalja i s jugoistoka europskog kontinenta posljednjih desetljeća kontinuirano pritišću granice europskih zemalja. Proces suvremenih migracija okrenuo je smjer prema Europi.

5.

SIGMa je radna skraćenica za Središte istraživanja globalnih migracija.

6.

Riječki muzej iseljeništva ne bi bio isključivo hram hrvatskih iseljenika, nego bi trebao biti in situ poveznica s ostalim sličnim ustanovama u svijetu te bi po principu suvremenih muzejskih ustanova (samoodrživo poduzeće) pokrivao čitavi niz popratnih sadržaja, od znanstveno-istraživačkih projekata i međunarodnih konferencija do turističke usluge, dućana, obrazovnih tečajeva, zabave i informacija. U svom bi prostoru ugošćavao postave i priče drugih iseljeničkih skupina kao i produkte kulturnog suživota različitih etničkih i manjinskih zajednica.

7.

Kulturna decentralizacija Hrvatske je neophodna.Rijeka bi projektom muzeja iseljeništva od regionalnog kulturnog središta postala interesantnim partnerom u širem europskom i svjetskom kontekstu, što bi doprinijelo uspostavi ravnoteže kulturnih središta na hrvatskom i širem regionalnom prostoru (decentralizacija, disperzija kulturnih središta).

8.

Pojedinci misle da bi virtualni muzej iseljeništva trebao proizaći kao posljedica muzeja in situ. Virtualni muzej i SIGMa ni na koji način se ne isključuju, niti je nužno da slijed stvaranja jednoga prethodi drugom. Dapače, posve je svejedno koji će se ostvariti prvi. I jedan i drugi projekt moraju biti živi organizam koji će se neprestano napajati novim sadržajima te se nadopunjavati.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana