SUŠAČKA REVIJA broj 68

 


naši ljudi

JOSIP KULFANEK

Gradimir Radivojević

NEUMORNI STVARALAC RIJEČKOG ZELENILA

Na Strmici, od  ulice Bože Felkera, pored konobe Tarsa, do nove ulice Slave Raškaj u dužini od oko dvije stotine metara, (pre)imenovan je dio naselja u – Ulicu Josipa Kulfaneka. Mnogi, pa i starije generacije, pitali su se tko je taj čovjek, Josip Kulfanek? Malo ih je znalo odgovor, tek po koji potomak negdašnjih susjeda. I onaj tko je zapazio poneku minijaturnu kamenu pločicu u Rijeci s njegovim imenom i šturim "opisom" da je ozelenio okoliš...


Josip Kulfanek

Josip Kulfanek za života, pa ni u onim poratnim godinama, nije dobio nikakvo priznanje, nije ponio Medalju za rad, nije se okitio nikakvom lentom. Osim užega kruga njegovih suradnika i prijatelja mnogi nisu znali da uopće postoji čovjek takva imena! A taj je čovjek, od svoga dolaska u Karlovac, pa potom u Rijeku davne 1926. godine, stvorio pored Trsatskoga i sve druge sušačke  parkove, uredio je Park Augusta Cesarca na Pećinama, parkove i drvorede na Sušaku (između dva svjetska rata), obnovio Gradski park na Mlaki te ozelenio groblja na Trsatu i Kozali. Samo na Sušaku,  uredio je između 1926-1940. godine ukupnu površinu od oko 45.000 četvornih metara. Fantastično, za vrijeme u kojem je živio. I Goli je otok preobrazio pretvorivši jedan njegov dio od "Mjesečeva tla" u zelenu oazu mediteranske flore.

Ostavio je tragove koji danas uljepšavaju predjele i u brojnim gradovima bivše Jugoslavije, od Ohridskoga jezera do Kopra, a u Hrvatskoj na Brijunima, Zadru, Poreču, Bujama, Karlovcu, Krku, i nizu drugih gradova. Na Brijunima je mogao ostati već od prvih poratnih dana, ali koliko to bilo privlačno, nije se htio odvajati od obitelji, pa je na tim "zlatnim otocima" djelovao pri kraćim boravcima i savjetima na osnovi svoga bogata iskustva.

Tko je bio taj samozatajni čovjek, vrtlar, dizajner parkova koji je poznavao i njihovo arhitektonsko uređenje?

Josip (Josef) Kulfanek rođen je u posljednoj godini 19. stoljeća (1899.) u mjestu Letovice kraj Brna, u Moravskoj. Oba roditelja, majka Anna  i otac Karel, bili su Česi. Valjda ga prst sudbine odveo u Školu za hortikulturu u Brnu koja će mu odrediti život. Specijalizirao je cvjećarstvo i stvaranje te uređenje parkova. Po završetku škole napustio je rodni kraj, preživio tri državna uređenja (austrougarsko, Kraljevine Jugoslavije i Titovo doba), a umro je na Sušaku 1976. godine. Pokopan je  u obiteljskoj grobnici na Trsatskom groblju, kojeg je također uređivao.

U Argentini je u doba Kulfanekove mladosti živio mladić njegovih godina. Zvao se Pedro. Sanjao je postati vrtlarom. Ali je od novaca imao samo nešto sitniša u džepu. Uspio je, međutim, zaposliti se kod nekog veleposjednika koji je želio ozeleniti pustare na svom imanju. No, iznenada je veleposlanik odlučio otići u Europu, gdje će se neplanirano zadržati pune tri godine. Prethodno se nagodio s mladim vrtlarom Pedrom kako će mu rad na ozeljenjavanju platiti odgovarajućom veličinom zemlje (koliko zasađenih drva, toliko metara zemlje). Pedro je sumanuto radio svo to vrijeme, pa su se ozelenjene površine povećale do mjere koje su zaprepastile vlasnika kada se vratio na imanje. Učinilo mu se da je pogriješio s nagodbom i odbio dodijeliti Pedru stvarno zarađene količine zemlje. Sud je, mešutim, odlučio da veleposjednik mora ispuniti nagodbu, pa je Pedro već u ranoj mladosti postao vrlo bogat čovjek.

Nije legenda. Ovo je valjalo ispričati radi usporedbe s Josipom Kulfanekom jer da je on imao ugovoreargentinskog tipasa svima kojima je ozelenio vrtove, okoliš kuća i stvorio parkove, zasigurno bi u životu posao također materijalno vrlo bogat čovjek. Pokazat će se da je to uspio samo u duhovnom smislu.


Ljudmila Kulfanek-Holjević,
kćer Josipa Kulfaneka

  No, više o svemu tome zna njegova mlađa kćer, profesorica Ljudmila Kulfanek-Holjević (starija Milada vratila se svojedobno u Češku, gdje i danas živi):

 Otac se za vrtlarstvo i uređenje parkova školovao u Brnu. Po završetku škole trebao je ići raditi da bi stekao obveznu praksu u svojoj struci. U Letovicama je bio na vrhu stari grad s imanjem nekog posjednika, i tu je on obavljao praksu. No, ni njega nije mimoišao Prvi svjetski rat. Mobiliziran je s osamnaest godina i izvjesno vrijeme proveo u vojsci, a iz rata je izišao kao ratni vojni invalid. Nije bio ranjen, već je dobio neke smetnje u jednoj nozi, pa je do konca života šepao. Malo, ali ipak šepao... Tada mu je ponuđeno da ide na daljnje usavršavanje. Izbor je bio: Francuska ili Kraljevina Jugoslavija. Mislim da je to bilo 1920. ili koju godinu kasnije. Odabrao je Jugoslaviju i iz Letovica, gdje je bila rođena i njegova majka, dospio u Karlovac, prelijepi grad na nekoliko rijeka, s velikim površinama pod parkovima. Glavni nadglednik karlovačkih parkova bio je tada njegov budući tast  Josip Kopriva, također Čeh. Otac je vjerojatno bio sretan što će imati prilike raditi s takvim čovjekom i u tako zelenilom bogatom gradu, ali još sretniji kada je upoznao mladu Koprivinu kćer Đurđu. Ona će mu, kasnije, postati ženom...

            Buduća Ljudmilina majka bila je deset godina mlađa od Josipa. Josipovu šefu nije se to baš svidjelo. Vjerojatno i zbog razlike u godinama a i zbog premalo godina za ženidbu njegove ljubimice. Našao je rješenje: Đurđa najprije mora u Austriju, u ženski internat, u kojem će naučiti njemački, ali i kuhanje, šivanje, te sve ono što se u to vrijeme smatralo obveznim za mladu djevojku prije no što stupi u brak.

Moj je djed bio imućan i mogao je platiti školovanje majci rekao im je da nema ništa protiv da se ožene po završetku njezina školovanja.

Godine 1926. ponudili su ocu da dođe na Sušak jer su ovdje trebali stručnjaka, gradskog vrtlara. Tako je postao sušački gradski službenik. Živio je sam u jednoj maloj kućici, sve do 1929. kada se konačno oženio mojom majkom.

Miroslav-Slave Hrvatin, 87. godišnji Trsaćanin, poznavao je Josipa Kulfaneka. Između dva svjetska rata njegov se otac amaterski bavio vrtlarstvom, pa je i to bio razlogom više da Kulfanek povremeno zalazi u kuću njegovih roditelja u Vrtlarskom putu na Trsatu.

U ono vrijeme, između dva svjetska rata, nije bilo kamiona. Za prijevoz su korišteni konji koji su vukli zaprežna kola koja su se u dijalektu zvala tavolaci. Za prijevoz sipkih tereta imala su košare od šiblja. Moj otac Josip (Jože) imao je, kao član Vozarske zadruge, dva do tri para zaprežnih konja s kojima je prevozio teret u luku i iz nje. Prevozio je i pijesak, odnosno jarinu (prosijani pijesak) s Grobničkog polja, potrebnu i Kulfaneku za formiranje Trsatskog parka. Veći dio riječkih parkova izgrađen je tako što se takva jarina koristila za prethodno nasipavanje. Kulfanek je znao doći kod nas u kuću, da bi se on i otac dogovorili za vrijeme takvih prijevoza. A otac je to obično činio kada je u luci imao "prazan hod".


Vlasnici zaprežnih kola ispred sušačke luke (vjerojatno 1936.) čekaju na ukrcaj tereta.
Miroslav-Slave Hrvatin (drugi na prvoj zaprezi), stoji s ocem Josipom

Sjećam se dobro tog čovjeka, jer sam tada imao dvanaest godina ili godinu više. Imao je izgled pravog gospodina: dostojanstvena držanja, lijepo obučenog, blagog i komunikativnog. A već je bio poprimio navike "pravog" Primorca i družio se i s običnim ljudima. Razlikovao se od naših ljudi, možda samo po tome što su oni bili pomalo «komotni», a kod njega se znao red. Upravo na osnovi takvih njegovih priča o cvijetnjacima i parkovima, bio sam se ozbiljno zagrijao za parkarstvo u kojemu je Kulfanek doista bio vrhunski stručnjak. Pod takvim utjecajem upisao sam se u Poljoprivrednu školu. Dio sam pohađao u Križevcima, a potom u Banja Luci. Poslije toga, 1938/39. godine, trebao sam nastaviti u Nizozemskoj...

Život Miroslava –Slava Hrvatina će se tada posve promijeniti. Protiv njegove volje. Rat je bio više no siguran. Nijemci su već okupirali dio Češke. Otac mu je rekao: Ma, kud ćeš sada? Nije ovo vrijeme za odlazak daleko od vlastite zemlje. Rat samo što nije počeo... Poslušao ga je, jer otac i u tome imao, nažalost, bogato iskustvo. Već je bio doživio odlazak u Ameriku, za Prvoga svjetskog rata bio je zarobljen i tako dospio i u Rusiju...

Ostao sam kod kuće, na Sušaku. Moja golema želja bila je "zaleđena". Nastavili smo na izvjestan način surađivati s Kulfanekom, s kojim nismo prekidali veze. Ljudi ne znaju da on nije napravio samo Trsatski park u sveukupnoj njegovoj veličlini i ljepoti, već je u njegovom okviru uredio i tzv. Arboretum, poseban nasad raznovrsnog drveća i grmlja koji služi u znanstvene, uzgojne i dekorativne svrhe. U njemu je bilo veoma mnogo raznog bilja i drveća koje inače nije autohtono primorsko, već je doneseno iz drugih krajeva. Kulfanek ih je dobivao preko svojih veza i s njime na svoj način obogatio park. I danas će oni koji ne razaznaju porijeklo takvih nasada teško shvatiti u čemu je razlika, osim što će zapaziti da je to nešto drugo a ne naše, primorsko. Tada je meni bilo već sedamnaest, osamnaest godina, pa sam dobro upamtio što je Kulfanek znao govoriti ocu o parkovima i nasadama općenito. Sjeo bi s ocem za stol, pa su u tipičnoj primorskoj atmosferi razgovarali uz čašu vina ne samo o vrtlarstvu i parkovima, već i drugim događajima. Kulfanek bi pažljivo slušao mog oca, kada su razgovarali o toj temi, iako je otac bio samouk, bez vrtlarskoga i parkovnoga školskog znanja.

Ratni vihor ponijet će i Slava Hrvatina već 1942. U lipnju je uhićen s grupom Susačana i Trsaćana za koje se sumnjalo da surađuju s partizanima, i otpremljen je u logor Abelo Bello u južnoj Italiji, blizu Barija, a potom premješten u logor Pisticci u Calabriji, u kojem se moglo iskoristiti njegovo poznavanje poljoprivrednih strojeva. U tom logoru je zatekao oca Josipa, za kojeg nije znao što je s njim. Kad su se Saveznici iskrcali na Calabriju i kad je dio Italije oslobođen, talijanski stražari su preko noći napustili logor. Razbježali se. Trojica logoraša iskoristili su tu prigodu i krenuli s još jednim Sušačaninom kući – pješice. Za 61 dan pješačenja prošli su 1.200 km! Izbjegavali su veća naseljena mjesta koja su Nijemci kontrolirali, a skrivali su se i pred Amerikancima i Englezima, jer su znali da bi ih oni otpremili u Afriku. Željeli su kući, na Sušak...

Kod kuće se Hrvatin, međutim, zadržao samo dvadesetak dana i preko veze otišao partizanima u šume Gorskog kotara. Prethodne večeri pukom je slučajnošću izbjegao njemačko uhićenje, jer su ga te večeri tražili u roditeljskoj kući. Vratio se s jedinicom na Sušak tek u proljeće 1945. samo desetak dana prije konačnoga oslobođenja Rijeke.

Tih dana nije imao prilike susresti se s Kulfanekom, a kako je po vojnoj liniji ubrzo premješten u Zagreb, njegovo "druženje" s Josipom Kulfanekom nije moglo biti nastavljeno. Ali i s odmakom od više desetljeća, o njemu će govoriti kao o čovjeku koji je zadužio ne samo Sušak i Rijeku, već i mnoge druge gradove Hrvatske. O čovjeku kojega se ne bi smjelo zaboraviti.

Tadašnje gradske vlasti htjele su da se Sušak maksimalno ozeleni, pa je iste godine kada je došao na Sušak, počeo prema projektu arhitekta Zlatka Prikrila s ozeljenjavanjem odnosno uređenjem Pančićevog parka na Trsatu koji je kasnije dobio naziv Park Heroja.

Na tom je poslu Josip Kulfanek radio sljedećih nekoliko godina unijevši u uređenje parka svo svoje znanje i iskustvo te ljubav prema hortikulturi. Znao je udahnuti dušu svakom drvetu, svakom cvijetu, svakoj novostvorenoj stazi u parku. U parkove koje je stvarao unio je i svoje vizije odnosa prirode i čovjeka. Za njega kažu da je bio parkovni virtuoz, umjetnik u zelenilu.


Obitelj Kulfanek – Josip i Đurđa, te kćeri Ljudmila i Milada

Na mjestu gdje se i danas nalazi Trsatski park, prisjeća se Ljudmila Kulfanek-Holjević, bile su goleme gomile gradskog smeća. Moj je otac rekao: 'Tu ću napraviti lijepi park... Imao je vrijedne i kvalitetne radnike koji su znali pratiti njegove zamisli. Usporedo je radio i manji park u produžetku, prema pravoslavnoj crkvi na Sušaku, potom na Donjoj Vežici, pa drvored od Sušačke bolnice prema moru i tko bi sve upamtio!

Prof. Ljudmila Kulfanek-Holjević: - Može se zamisliti kako je to izgledalo u ovim našim primorskim uvjetima. Krš, siromašan zemljom, upije svaku kap vode... Teško je održati biljke na životu. Sjećam se, radnici poduzeća koje je održavalo parkove i ostalo zelenilo radili su dvokratno, a imali su velike cisterne za vodu koje su vukli konji. Zalijevalo se svaku večer. Otac je radio čak i nedjeljom. Kao da mu je uvijek nedostajalo vremena da ostvari sve ono što zamisli. A samo na Sušaku i u Rijeci i danas žive "njegovi" parkovi poput Parka Augusta Cesarca na Pećinama, Gradski park na Mlaki, zelenilo na grobljima Trsat i Kozala, i sva ona mjesta diljem najprije Kraljevine pa potom i Nove Jugoslavije... Znam da smo s majkom nedjeljom išle šetati, a otac je u pravilu išao – u park. Da prekontrolira jesu li dežurni radnici na svojim mjestima. Vidjela sam ga ljutitoga samo kada bi zatekao nekog da kida cvijeće. Tada je znao izgubiti svoju mirnoću, pa i izreći ružnu riječ na račun onoga tko nije poštivao cvijeće, makar bila i dama. Kući su mu dolazili ljudi, obični građani, poznati i nepoznati, koji su tražili nekakav savjet kako ozeleniti okućnicu, sačuvati cvijeće ili drvo. Nikada nikoga nije odbio, niti se žalio na njih. Neke vidne materijalne koristi od svega toga nije imao. Imali smo sve što nam treba za pristojan život, ali se nije mogao mjeriti s ondašnjim sušačkim "bogatunima".... Uz njega sam zavoljela cvijeće od malih nogu. Uvijek je nama, djeci, govorio: ne kidajte cvijeće. Ako ga staviš u vazu, gledat ćeš ga još dan ili dva, a pustiš li ga tu, gdje je, gledati ćeš ga danima... Bio je takav čovjek.

Takav čovjek dočekao je na Sušaku Drugi svjetski rat. Nisu ga mobilizirali u vojsku, zbog noge, ali je vrlo brzo sam odlučio pomagati Oslobodilački pokret novčanim prilozima. Obitelji nije o tome govorio. Htio ju je zaštititi. Nastavio je sa svojim vrtlarima uređivati i čuvati zelenilo na Sušaku, kao i da nije rat. No, ilegalka koja je prikupljala novac za partizanski pokret, bila je prokazana. Nijemci su je uhitili i na osnovi popisa ljudi s kojima je surađivala, a kojeg su vjerojatno pronašli kod nje, odveli su i Josipa Kulfaneka.

Nekako se izvukao. Nikada ga nisam pitala kako je to uspio. Pretpostavljam da mu je pomoglo vrlo dobro znanje njemačkog jezika. Pustili su ga, vjerujem, priznanjem da je novčano pomagao siromašne a da ga se nije ticalo što su i kome pripadaju.

No, kad su partizanske jedinice nadirale obalom, u borbama za obližnja mjesta i Sušak izginulo je mnogo njemačkih vojnika. Kako je još uvijek bio državni službenik, dobio je naređenje od njemačkih vlasti da sa svojim radnicima pokupi sva tijela poginulih Nijemaca i ukopa ih u zajedničku grobnicu. Sjećam se toga. Majka mu je od plahte napravila veliki Crveni križ kojega su nosili dok su sakupljali leševe, da ne bi partizani ili sami Nijemci pucali po njima. Pokopali su ih na Trsatskom groblju u velikoj zajedničkoj grobnici koju su iskopali radnici. Sjećam se da su tijela prije zatrpavanja grobnice prekrili živim vapnom...

To je bilo neposredno prije povlačenja Nijemaca s područja Sušaka pred nadiranjem partizanskih jedinica. Čehinju iz obitelji koja je u Malinskoj imala svoj hotel Nijemci su pustili, a muža i sina su odveli u Njemačku. Moji roditelji su je prihvatili dok se stanje ne sredi. Ona je htjela vidjeti te izginule Nijemce, bijesna na njih, a i ja sam, dječje radoznalo, pošla s njom do jame... Kasnije je taj dio preoran i poravnan, pa se uskoro nije znalo gdje se zajednička grobnica uopće nalazi.

Skoro svi očevi radnici bili su u partizanskim jedinicama kada su one oslobađale kvarnerske otoke. Oni nisu mogli znati kakav je otac imao odnos s ilegalnim pokretom na Sušaku. Netko među njima poručio je s Krka: "Kulfanek će visiti na prvom čempresu Trsatskog groblja, jer je služio okupatoru..."

Josip Kulfanek nije, međutim, završio na čempresu, ali je imao neugodnosti već pri prvom susretu s predstavnicima partizanskih jedinica u oslobođenom Sušaku. U njihovu skromnu prizemnicu došao je neki mladi, nadobudni partizan, sjeo kraj stola na koji je odložio pištolj, i oštro rekao Kulfaneku: Ja bih vas sada mogao ubiti... ponavljajući to  nekoliko puta. Kulfanek je dao znak supruzi da izvede djecu, i ostao s njim u sobi. Mladi partizan mu je "objašnjavao" da je i on, Kulfanek, kao i svi njemu slični "kapitalisti", prije rata iskorištavao i terorizirao radnike... Na kraju se ipak smirio i napustio njihovu kuću. Kazna je bila zabrana kretanja iz kuće, čak i po okućnici koja je sva bila u cvijeću, ali to srećom nije potrajalo dugo. Uspostavom nove vlasti, za rukovodioca vrtlarskog odjela postavljen je Kulfanekov bivši radnik, a on mu je postao "pomoćnik".

Josipa Kulfaneka očito nije pogodila ta degradacija jer je jednakim žarom i savjesnošću nastavio održavati zelenilo na Sušaku i u Rijeci, da bi uskoro bio pozivan i u druge gradove i krajeve Hrvatske i Jugoslavije.

Godine 1952. Kulfanek je na svoj zahtjev dobio invalidsku mirovinu, ali ni u njoj nije mirovao. Ubrzo ga je posjetio jedan od ondašnjih rukovodilaca na Brijunima s prijedlogom da prijeđe raditi na Brijunsko otočje. Nije prihvatio živjeti tamo s obitelji, ali je dugo vremena povremeno odlazio na Brijune koji su pripremani za rezidenciju Predsjednika Tita. Tita na Brijunima nije susreo, ali je kasnije uređivao okoliš vile u Žurkovu u kojoj je Tito povremeno odsjedao. U njoj se susreo s Jovankom.

Ne znam na čiji zahtjev, ali se sjećam da je otac išao urediti i ozeleniti i Goli otok u jednom njegovom dijelu. U kaznionici su bili kažnjenici, a otac je imao zadatak urediti određeni dio, ozeleniti ga i pripremiti za povrtlarstvo kojim će se baviti "slobodnjaci".

Kad se poslije rata trebala sagraditi u Trsatskom parku Spomen-kosturnica palim borcima, otac se nije složio s idejom da se ona smjesti na tom mjestu, jer je po svemu odudarajla od koncepta parka, predlažući da se podigne negdje na brdu, primjerice  na Sv. Križu, gdje će se vidjeti s više strana i s veće daljine. Kosturnica je, naime, oduzimala krasan plato s velikim igralištem za djecu i brojnim kestenima, a na njemu se nalazila i jedna prastara izvorna šterna koju su makli i postavili na Vežici. Znao je, naime, oplemeniti svaki park na kojem je radio. Nisu ga poslušali, a on nikada više nije zakoračio u taj park kojeg je stvorio - završit će priču o ocu Ljudmila Kulfanek-Holjević.

Ondašnji listovi pisali su u više navrata o Kulfanekovom radu:

Park dvadeset palmi

Pećine su turistički dio Sušaka, tu su najljepši hoteli, k njima vodi i lijepo uređena ulica, Podpećinska cesta, ali imade još nešto što uljepšava pristup ovome čarobnom dijelu našega grada. Tko se sjeća ove ulice i onog zasipavanja sučelice vile Vanda, prema kolodvoru – taj si ne bi mogao predstaviti sliku koja predstavlja danas taj komadić Sušaka. Da, slika je to i lijepa, koja zasluži da stoji na ulazu u turistički dio grada, a to je novi park "dvadeset palmi"... Na cijelom gradskom teritoriju, nigdje, osim ispred Gradske vijećnice, nema palma, nema ih pogotovo u blizini mora, gdje bi nam se mogao dočarati južnjački štimung splitske rive i dubrovačke rivijere...

...Lijep je ovaj park, prijatno je ovo stjecište i hvala onima, koji su ga stvorili i ovako lijepo uresili, jer on je zbilja nešto najljepše što imade Sušak.

(Primorske novine», 10. kolovoza 1935.)                   

 

Park na golom kamenu

Rijeka, 5. juna

Kad čovjek porazgovara s nekim inženjerom ili liječnikom, naučit će uvijek nešto što dotad nije znao: o riječi tehnike ili otkrićima medicinske nauke. A kad se porazgovara s gradskim vrtlarom Josipom Kulfanekom, naučit će kako se podižu parkovi na golom, sasvim golom kamenu, jer gradski vrtlar nekadašnjeg Sušaka i današnje Rijeke, Josip Kulfanek, stvorio je prekrasan park na mjestu gdje prije 22 godine čak ni goluždravi sušački dječaci nisu mogli udarati loptu od krpa.

U proljeće, tu procvjetaju tamarike, spireje, brnistra, perunika i judino drvo, zašareni se vrh brijega biljem svijetlo žutim, plavim, crvenim i ljubičastim bojama. Ljeti se zabijele cvjetovi ligustruma i magnolije s ogromnim snježno bijelim laticama, a u kasnu jesen viburnumi s kitama sitnih cvjetova, dok zimi, kad su drugi parkovi zavijani snijegom, zaplavi ružmarin i zarumeni eldonija. Pun cvijeća i boja s prekrasnim zelenim tepisima i bijelim, krivudavim pješčanim stazicama, s palmama i borovima koji usporedo rastu, pun sunca i svjetlosti, a u istro vrijeme i pun sjene, s izgledom na Kvarnerski zaljev, na more koje se presijava na vedrom proljetnom suncu – taj park je doživljaj lijepog, doživljaj koji se lako ne zaboravlja.

Kad je gradski vrtlar Kulfanek došao 1926. godine u Sušak,  bio je brijeg na Trsatu pust, s hrpama kamenja i nekoliko raštrkanih borova. "Gradski oci" tadašnjeg Sušaka željeli su park koji u bi dominirao gradom. Ali nisu mnogo vjerovali da ga je moguće stvoriti baš na tom mjestu. A Kulfanek je još od prvog časa bio siguran da će uspjeti. Trebao je samo pribaviti potrebna sredstva. Najzad, gradskim budžetom odobrena mu je u toj godini suma od sto tisuća dinara.

Kulfanek je najprije stvorio umjetni rasadnik, zatim je našao desetak radnika i počeo krčiti kamenjar. Zamislio je da se tu, na prvu parcelu koju je odredio, pri ulazu u današnji Pančićev park, dovlači gradsko smeće. Ovo je miješao s plodnom crvenom zemljom. Potom je prišao prvom sađenju zaštitnog rastinja, koje će, izrastujući, stvoriti prirodni zid – burobran protiv takvih vjetrova koji često brišu brijegom...

Uz Kulfaneka su u tim prvi mjesecima pa i godinama njegova rada bili svi obični, mali ljudi Sušaka. Penzioneri su bili najaktivniji. Donosili su mu razne rasade, rijetke biljke koje su iskopali iz svojih vrtova i s drugih raznih strana. I sve su  mu darivali za njegov park. A kad su radovi zapeli, zbog pomanjkanja kredita ili ma čega drugog, penzioneri bi krenuli u pomoć. I ne bi se smirili dok ne uspiju.

Park je iz godine u godinu sve više rastao... Deset godina Kulfanek se borio s kamenom i ljetnim sušama. Najzad je završio svoje djelo. Park, onakav kakvog je zamislio, ležao je pred njim. Kosa mu je tada već počela sijediti, a park se zelenio, park je cvjetao, postao radost djece, odmor ljudi, pluća velikog grada....

(Mladen Petrinović, «Borba», Zagreb, 6. lipnja 1951.)                   

 

Životno djelo Josipa Kulfaneka

...Trsatski rasadnik svake je godine bivao sve veći. U njemu su nicali i listali cedrovi, oleandri, hrastovi, čempresi, a kad su ojačali Kulfanek ih je presađivao u svom (trsatskom) parku. Prolazile su godine. Na stotine i tisuće sadnica ukrasnog grmlja i stabla posađena i odgojena Kulfanekovom rukom raste i danas na Krku, Rabu, Brijunima, na  Ohridskom jezeru, u Crikvenici, Kraljevici, Splitu, Beogradu...

 Kulfanek je neumorno sijao, presađivao i zalijevao. Od ranoga jutra do kasne večeri mogli ste ga vidjeti u rasadniku, parku ili vrtovima sa sušačkim građanima kojima je besplatno davao upute i pomagao uređivati vrtove i cvjetnjake. Za uzvrat je dobivao rjeđe biljke kojima je bogatio svoj park. Mnogi kilometri mladih i zdravih stabala, hladovitih drvoreda na gradskim ulicama i trgovima, također je njegovo djelo. Stekao je mnogo prijatelja. Nedjeljom, kad bi se u krugu svoje obitelji i znanaca odmarao, raspravljalo se o parkovima. Znale su doći čitave grupe građana da ga pitaju za savjet i da porazgovore o svojim vrtovima. Kulfanek nikada nije odbijao pružiti pomoć.

...Završivši Trsatski park, nije se umorio. I dalje je neprekidno sijao, radio i presađivao. Odličan, na daleko poznati stručnjak i vrlo dobar organizator, strog ali pravedan rukovodilac, Kulfanek je za relativno male novčane izdatke stvorio gradu ogromne vrijednosti. On je radio nasade u Vidovom parku, današnjem parku Augusta Cesarca, i parku pred sušačkom bolnicom. Udahnuo je život mnogim drvoredima Sušaka, a poslije oslobođenje i Rijeke. Parkovi Valić, Maksim Gorki, Školjić, park na Tršćanskoj obali, drugi dio parka na Partizanskom trgu, sve je to njegovo djelo.

(Josip Živičnjak: Radio stanica Rijeka, emisija od 13. svibnja 1952. i Riječki list, 28. svibnja 1952.)               

 

Parkovno nasljeđe Rijeke

U istočnom dijelu Rijeke, na Trsatu, iznad predjela zvanog Sušak, prostire se na nadmorskoj visini od 95 do 142 m, najveći riječki park zvan Park narodnih heroja. Njegov zametak može se postaviti negdje u godini 1911. kada je pomorac Andrija Bahorić, ljubitelj prirode i entuzijast za sadnju bilja, vodio učenike ondašnje Građanske škole u Sušaku, na pošumljavanje krša na Trsatu. Zahvaljujući njemu stvorene su na goleti izloženoj buri prve kulture crnog bora (Pinus nigra), koje su bile od zimzelenog drveća jedine sposobne da se razviju i održe na takvom staništu.

Uspješne akcije na pošumljavanju krša koje je A. Bahorić inicirao u društvu za uljepšavanje grada 'Veli vrt' u ondašnjem jugoslavenskom Sušaku, potakle su 1926. godine gradonačelnika Juraja Kučića, te gradske zastupnike, na osnivanje novog gradskog parka na Trsatu. Na izvanredno lijepom položaju koji je dominirao nad novim lučkim gradom  što se razvijao, tada još daleko izvan grada, bili su deponiji gradskog smetlišta i strvinodernica. Gradonačelnikovom inicijativom organizirani su na drugo mjesto, na Rupno u blizini Trsata. Tako su na površinama Zemljišne zajednice, većim dijelom pokrivenim stručno kompostiranim smećem, stvoreni uvjeti za izgradnju novog parka. Arhitektonski projekt za njega, veličine 33.500 četvornih metara, izradio je arhitekt Zlatko Prikril, rukovodilac Gradskog građevinskog ureda.

Lijepi ali teški zadatak hortikulturnog rješenja i njegove realizacije, povjeren je mladom vrtlaru Josipu Kulfaneku koji je došao u Sušak 1926. iz Karlovca, sa završenim studijem vrtlarstva u Brnu i dobio mjesto vrtlara kod Gradskog načelstva.... Kao vrstan i snalažljiv vrtlar uspio je za 5 do 6 godina upornog rada, koristeći se kompostom od gradskog smeća, stvoriti dobru podlogu za sadnju i zasaditi solidnu osnovu od uglavnom zimzelenog raslinja na goleti gdje je postojao nekad čisti krš od kamena vapnenca bez ikakve vegetacije.... Park je stvaran u etapama. Kulfanek je stvorio vlastiti rasadnik veličine oko 14.000 četvornih metara, koji je likvidiran 1967. kada je na tom prostoru u sklopu stambenog naselja Vojak izgrađena osnovna škola «Vladimir Gortan»... Neposredno pred Drugi svjetski rat park je bio proširen u donjem dijelu za novu površinu veličine 11.500 četvornih metara... Na cijelom području parka, ukupne veličine 45.000 četvornih metara, Josip Kulfanek je pri izgradnji posvećivao mnogo pažnje odvodnji padavinske vode koju je odvodio površinom terena riglima, u brojne prokopane jame zidane kamenim suhozidom...

(Prof.dipl.ing. arh. Zdenko Sila: Knjiga Parkovi i nasadi Rijeke,  1977.)               

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana