SUŠAČKA REVIJA broj 68

 


gorski kotar

SJEĆANJA NA RIĐANA

Marinko Krmpotić

Ove se godine navršava punih trideset i pet godina od snimanja Kapelskih kresova, televizijske serije tadašnje TV Zagreb, današnjeg HTV-a, koja je ljude ondašnje države upoznala s dijelom antifašističke borbe na području Gorskog kotara tijekom Drugog svjetskog rata. Za Gorane ta je serija bila iznimno važna jer je vrlo širokom krugu javnosti predstavila mnogima do tada nepoznat dio Hrvatske, a koliko je to predstavljanje bilo jako, svjedoči činjenica da su i danas mnogima Kapelski kresovi sinonim za Gorski kotar, a likovi Dimnjačara i Riđana shvaćaju se kao tipični predstavnici goranskog čovjeka. Upravo stoga poželjeli smo čitateljima Sušačke revije predstaviti danas, 35 godina kasnije, sjećanja na jednog od ta dva danas već pomalo i mitska goranska partizanska junaka. Budući da je zbog odlične kreacije Borisa Dvornika koji je glumio Dimnjačara, lik Viktora Crnkovića Riđana nezasluženo stavljen u drugi plan, odlučili smo ovom mu prigodom dati više prostora i progovoriti ponajprije o njemu. Naravno, u istraživanju sjećanja mogli smo krenuti ponajprije kroz razgovore s njegovim najbližima, a to su njegova djeca - Vjenceslava (1945.) Bruna (1947.) i Ferdinand (1955.).


Viktor Crnković Riđan (lijevo) i njegov ratni prijatelj Dinko Mandekić Vimpi snimljeni 1978. godine nedaleko od logora Trlica na Risnjaku

Poznato je da je Riđan volio popiti, i to puno i često, a tako je bilo, priča nam Vjenceslava, sve do 1951. godine kad je krenula u prvi razred osnovne škole: U tom je trenutku pred nama rekao: Neću da mi djeca imaju ćaću budalu! I od tog trenutka nije popio ni kapi! Štoviše, posljednjih dana života, u teškim bolovima, priznao je svojoj supruzi, našoj mami Blaženki, kako razmišlja o tome da opet počne piti. Mama ga je upitala Pa, hoćeš li? On je malo razmislio i rekao - Ne! Na to sam jako ponosna, jer je to dokaz da je bio čvrst karakter, a koliko su ga cijenili, vidi se i iz toga što je bio ugledan član antialkoholičarskog društva u Lokvama. Uz to, što je posebno zanimljivo, on je i dalje nastavio ići u gostionice i kartati, ali nikada više nije pio alkohol, bez obzira na zadirkivanja., ispričala nam je Vjenceslava.

Zahvaljujući Bruni došli smo i do posjeda originalnog zapisnika odluke o pokretanju suđenja na Ratnom vojnom sudu 2. armate tadašnje talijanske vojske, koja je 1941. sudski gonila deset Lokvaraca koji su se ogriješili o talijanske zakone. Među njima na prvom je mjestu upravo Viktor Crnković kojeg se optužuje za tzv. zločina oružane družine, odnosno zbog toga što je formirao i bio na čelu oružane družine koja je, među ostalim, 7. studenog 1941. godine, uz sudjelovanje samog Crnkovića, koji joj je bio na čelu, na cesti između Lepenice i Gornjeg Jelenja napala i razoružala izvidnicu carinske straže. Pucali su na njih iz puške i bacili jednu bombu, stoji u optužnici.

Njegova najstarija kći, Vjenceslava Vidas, poznatija mnogima kao Zdravka, danas živi sa suprugom, djecom i unučicom na Hreljinu, a njene početne riječi, što su kasnije potvrdili Bruna i Ferdinand koji sa svojim obiteljima žive u Lokvama, bile su da bi takvog oca svatko poželio. Bio je čovjek s kojim se moglo pričati o svemu i svačemu. Učio nas je životu, od odnosa s ljudima do suživota s prirodom, a i prve stvari o mom djevojaštvu saznala sam od njega. Markantan izgled i oštar pogled odavali su privid strogog čovjeka, ali prema nama je uvijek bio divan i pažljiv. Jako nas je volio i pazio, a bio je i iznimno karakteran i nikad nije koristio svoj ugled stečen u ratu da bi nama donio bilo kakve pogodnosti. Štoviše, nismo bili imućni i živjeli smo vrlo skromno, zbog čega me je tih davnih dana znalo biti i stid, ali danas sam ponosna na sve nas, kao i na našeg oca i majku koji su nas odgojili u poštenju, što je najbitnija stvar u životu, govori Vjenceslava, a iz njene, kao i i priča koje su nam kazali Bruna i Ferko, saznajemo i niz brojnih zanimljivih pojedinosti o njihovom ocu...

Viktor, rođen 26. srpnja 1910. godine u Mrzloj Vodici, bio je najmlađi od sedmero braće i sestara u imućnoj obitelji. Nažalost, u trećoj godini njegova života umire mu otac Ferdinad, pa majka Amalija Ljuba preuzima brigu o njihovom odgoju. Viktor je još kao mali pokazivao sklonost k ravnopravnosti te je znao uzeti šunku i podijeliti je s prijateljima. Nakon takve nepodopštine njegova bi ga mama, jer je bio još mali, znala objesiti za ovratnik košulje na kuku! No, bio je strašno tvrdoglav i nije trpio nepravdu, a zbog toga je i isključen iz sjemeništa u Senju, kamo su ga upisali s namjerom da postane svećenik. Naime, jednom je prigodom u sjemeništu iz praćke gađao i pogodio sliku kralja Aleksandra. Svećenicima koji su ih odgajali to se nije dopalo pa su mu odredili kaznu od 25 udaraca šibom. Nažalost, to se pretvorilo u više od 75 udaraca, nakon kojih je ljutiti Viktor odlučio odustati od školovanja za svećenika te je pješke iz Senja pobjegao u Mrzlu Vodicu, pa su isti dan u njihovu kuću u Mrzloj Vodici, stigli i on i brzojav o tome da je nestao iz sjemeništa!

Završio je potom poljoprivrednu školu, služio u staroj Jugoslaviji u kraljevoj gardi u Beogradu, ali jer je i tamo bio nestašan, morao je brinuti o jednom vrlo opasnom konju. Obrazovan i imućan, nije morao urat, ali boljela ga je nepravda pa je krenuo u šumu i borio se najprije protiv Talijana, a potom i protiv Njemaca. O tim je danima često govorio trudeći se uvijek ispričati duhovitiju stranu rata. Primjerice, poznata je priča kad su Talijanima oteli vozilo s nekoliko bačvi ruma, potom se tako napili da su zaspali u jarku, a talijanska patrola koja ih je tražila prošla je tik uz njih, ali ih nije uočila jer su bili mrtvi pijani i nitko se nije ni pomaknuo. Da su bili trijezni, tko zna kako bi sve skupa prošlo!

Iz brojnih sjećanja na rat svakako valja izdvojiti i epizodu kada je jednom prigodom u partizanskom logoru liječnik, pogođen time što nikako ne može umanjiti bol jednom ranjeniku, rekao kako bi dobro bilo kad bi bar bilo malo leda da mu se ublaži bol. Riđan je uzeo ruksak i krenuo prema Risnjaku odakle se vratio s ledom nekoliko sati kasnije. Nažalost, iako je veliki ruksak natrpao s desetak kila leda, najveći dio leda otopio se dok je došao do logora.

Vjenceslava (Zdravka) Vidas,
najstarija Riđanova kći s unučicom Milom


Bruna i Ferdinand Crnković,
sin i kći Viktora Crnkovića Riđana

Svi Lokvarci vrlo dobro znaju da, suprotno onome što je prikazano u seriji, Riđan i Dimnjačar i nisu bili tako veliki prijatelji. Štoviše, najveći dio rata Riđan je proveo družeći se sa svojim prijateljem Vimpijem, Dinkom Mandekićem, a ne s Dimnjačarem s kojim je, budući da su karakterno bili prilično različiti, surađivao ponajprije kad je to moralo biti tako. No, Veljko Kovačević, autor knjige Kapelski kresovi po kojoj je snimljena istoimena serija, u svojoj je knjizi Riđana i Dimnjačara učinio prijateljima kako bi kroz njihove likove i opis doživljaja lakše prikazao borbu protiv talijanskih i njemačkih fašista. Naravno, to često nije odgovaralo pravoj stvarnosti, ali to je i normalno jer je riječ o umjetničkom pogledu na ono što se zbivalo. Primjerice, u trenutku pogibije Dimnjačara, tvrde Vjenceslava, Bruna i Ferdinad, njihov otac Viktor nije bio s njim, kako je to u seriji prikazano, a bilo je i drugih razlika.. No, u ime umjetničke istine, i to je i dopušteno.

Manje je poznata činjenica da je Riđan bio jedna od žrtava Golog otoka, gdje je odslužio punih šest mjeseci, a tamo je završio jer nije želio negativno govoriti o ljudima s kojima se borio protiv fašista. Počeli su ga pratiti i slutilo se da će ga uhititi. Potvrdio mu je to i jedan prijatelj koji je kretao prema Puli kako bi brodom pobjegao u Rusiju te je, navrativši u Lokve, pozvao Riđana da krene s njim. No, Riđan mu je odgovorio da će radije biti mrtav u svojoj domovini, no živ u Rusiji. Ubrzo su ga uhitili, i to ne samo njega, već i njegovu suprugu Blaženku te ratnog prijatelja Vimpija, koje su brzo pustili, a Crnković je odslužio šest mjeseci na Golom otoku. Bilo je teško, a još mu je teže, kasnije je rekao, iako nije volio pričati o tim iskustvima, bilo neposredno nakon uhićenja kad su ga udbaši istukli - hrpu grana slomili su mu na tabanima, razbili vilicu... S jednim od njih sreo se nakon svega i on mu se pokušao ispričati rekavši kako mu je žao što ga je tada tako jako tukao. No, Crnković mu je tada odgovorio - Jesi, jesi, ali ne dovoljno jako jer vidiš da se nisam opametio! Jednostavno, ističu njegova djeca, Riđan nije bio zlopamtilo i većinu stvari u životu prihvaćao je s duhovite strane i nastojao pronaći tu smiješnu stranu čak i kad su nedaće bile u pitanju, a to ga je najvjerojatnije i održalo u kriznim trenucima.


Riđan s dijelom obitelji za jednog izleta na Risnjak 1978. godine

Po povratku s Golog otoka uspio se zaposliti u Šumariji Lokve, ali je na tom mjestu ostao kratko, jer se zamjerio tadašnjim vlastima. Naime, kad mu je početkom pedesetih umrla majka, htio je, po njenoj želji, pokop uz svećenika, što tadašnje vlasti nisu gledale nimalo naklono. Ipak, Riđan je svoju majku pokopati u Mrzloj Vodici uz nazočnost svećenika, ali njegovi nadređeni su to saznali te je dobio otkaz. Nakon toga radio je na lokvarskoj ekonomiji.

Jako je volio prirodu, stalno je bio u šumi, u lovu, na jezeru, na Risnjaku.  Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća šumarija je rušila puno drva. Budući da su se drva rušila uz Lokvarsko jezero, trebalo ih je prevesti vodom, a taj je posao sjajno radio upravo Riđan. Svega toga dobro se sjećaju njegova djeca koja su sudjelovala u prijevozima tih trupaca što su transportirani tako da bi ih se vezalo u oblik splavi i barkom vozilo do određene lokacije. Upravo na temelju tih sjećanja Fedinand je pred nekoliko godina izgradio sve popularniju Ćaćinu splav, koja predstavlja sve veću atrakciju na Lokvarskom jezeru.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana