SUŠAČKA REVIJA broj 68

 


ratna priča

LETEĆE TVRĐAVE NAD KVARNEROM

Zlatko Krašković

Pad bombardera B-17 42-31472

Drugi  svjetski rat jedan je od najsurovijih ratova u povijesti čovječanstva. Svom žestinom vodio se na kopnu, moru i u zraku gdje su glavnu ulogu imale američke zračne snage USAAF (US Air Forces). Američki bombarderi  B-17 predstavljali su udarnu silu za uništavanje njemačke ratne industrije, ali i njihovih saveznika.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata saveznici  su na Njemačku bacili 1,5  milijuna  tona  bombi, a od toga je čak 0,5 milijuna tona bačeno iz bombardera B-17. Prvih 20 bombardera  B- 17 kao pomoć R.A.F.-u poslao je SAD 1941. godine u  Britaniju, a prvo bombardiranje dva B-17 izvela su 8. srpnja  iste godine na njemačku pomorsku bazu u Wilhelmshafenu.

Veća bombardiranja otpočela su  tek 1943. godine. Tako je u travnju iste godine započela operacija napada na tvornicu zrakoplova Focke Wolf-190 u Bremenu. U napadu je sudjelovalo 115 bombardera B-17 od čega je izgubljeno 16 i oštećeno 48 zrakoplova, a da tvornica ipak nije bila uništena. Kasnije su akcije bile sve učestalije i sa sve većim brojem bombardera  kojima se njemačkoj ratnoj industriji nanosila ogromna šteta.

B-17 je bio najveći zrakoplov  do tada izgrađen  u svijetu

USAAC (US Army Air Corps) raspisao je 8. kolovoza 1934. godine natječaj za bombarder koji bi zamijenio dotadašnji dvomotorni Martin B-10.

Osnovni zahtjevi bili su da nosi ‘‘korisnu’‘ količinu bombi na visini od 3000 m u vremenu od deset sati pri brzini od oko 320 km/h. Poželjan domet trebao je biti oko 3600 km, a maksimalna brzina oko 400 km/h. Prema tadašnjoj strategiji SAD-a takav zrakoplov trebao je pojačati zračne snage na Havajima, Panami i Aljasci.

Prototip nazvan ‘Model 299  projektirala je grupa inženjera  koju  su predvodili E. Gifford Emery i Edward Curtis Wells u tvornici Boeing. Zrakoplov  je mogao nositi  2180 kg. bombi a bio je naoružan s pet  mitraljeza  kalibra 7.62 mm. Pokretala su ga  4 Pratt & Whitney R-1690 radijalna motora koji su razvijali ukupno 3000 KS (4x750Ks.)

Prvi let organiziran je 28. srpnja 1935. i tada mu je novinar Richard Williams, impresioniran količinom obrambenog  naoružanja, dao ime Flying Fortress (Leteća tvrđava).

Boeing je brzo shvatio vrijednost imena i zaštitio ga kao tvorničku marku. U nekim rodovima američke vojske nazivali su ga ironičnim imenom Glamour girl (Zavodnica).

Ubrzo se Model 299 pokazao superioran u odnosu na konkurenciju pa je dogovorena kupnja 65 komada. Prvi zrakoplov isporučen je zrakoplovnim snagama 31. siječnja 1939. i dobio  naziv B-17 A,  kao prva funkcionalna varijanta. U narednim godinama, a naročito ulaskom SAD-a u rat, proizvodnja je ubrzano rasla tako da je  B-17 postao prvi masovno proizvedeni teški bombarder u svijetu. Do trenutka kada je  u svibnju 1945. godine obustavljena njegova proizvodnja, proizveden je ukupno12.731 primjerak po cijeni od 238.325 $.

Skladno oblikovan, impresivnih  dimenzija i snage došao je u Europu kao simbol duha i požrtvovnosti američkih zračnih snaga u Drugom svjetskom ratu, postavši ikona američke ratne povijesti. B-17 Leteća tvrđava postao je najznačajniji zrakoplov svih vremena.


Karakteristike zrakoplova:

Proizvođač: Boeing Los Angeles  California

Namjena: Teški bombarder

Visina: 5,80m.

Dužina: 22,80m

Raspon krila: 31,92m

Površina krila: 131,92m2                                  

Broj motora: 4x Wright Cyclone R-1280-97  9 cilindrični  radijalni 1200 kKs svaki
Težina  praznog  aviona:16.385 kg

Težina  pod  punim opterećenjem:29.205 kg

Radijus doleta: 5.475 km

Doseg  sa 2724 kg  bombi:  3.219 km

Doseg  sa 5800 kg  bombi:  2.722 km

Maksimalna visina leta: 10.850 m

Količina goriva: 1700 galona ( 6450 litara)

Naoružanje: 13 mitraljeza Browning M-2 kalibra 0.50 in.(12,7mm)

Posada je imala 10 članova, koju su sačinjavali:

pilot, kopilot, navigator, rukovatelj za izbacivanje bombi, mehaničar, radiooperater i 4 mitraljesca.

Zrakoplov je posjedovao sustav Norden Bombsight, kojim se uspijevalo pogađati ciljeve s velikih visina. Ovaj sustav je bio optičko, elektro-mehaničko žiroskopom stabilizirano računalo koje je prema uputama osobe zadužene za unos podataka izračunavalo kada treba izbaciti pojedinu vrstu i težinu bombi, tako da one padnu točno na metu. Pilot je u trenutku bombardiranja morao samo držati avion u stabilnom letu.

 

Poznata je izreka koju je krajem rata izgovorio general Carll Andrew Spazz, zapovjednik američkih zračnih snaga u Europi.(USSAF US Strategic Air Forces):

Bez Bombardera B-17 mi bismo izgubili rat. Možda je ta izjava zvučala presmiono,  ali je nedvojbeno da su razaranja njemačke industrije pridonijela bržem završetku Drugog svjetskog rata.

U akcijama je sudjelovalo na  tisuće zrakoplova s posadama sastavljenim od hrabrih mladića od kojih se veliki broj nikada nije vratio u svoje baze.

Tijekom rata u svim akcijama (uključivši i Daleki istok) izgubljeno je  4.735  bombardera B-17, pretežni dio u Europi. Oko 250.000 zrakoplovaca letjelo je  na bombarderima B-17,  a ranjeno je  poginulo  ili nestalo njih oko 46.500.

Mnogi su uspjeli preživjeti pad zrakoplova, no bili su zarobljeni. Međutim, diljem Europe, kao i na našim prostorima, vodila se bitka za spas tih ljudskih života. U najviše slučajeva spasioci su u nas bili naši obični ljudi koji su savezničke zrakoplovce primali u svoje kuće, nudili im komadić kruha, liječili rane i skrivali ih u bunkerima do uspostave veze s partizanima. Na našim neokupiranim područjima u Istri, Gorskom  Kotaru i na otoku Krku  poznato je najmanje 30 mjesta gdje su padali saveznički  zrakoplovci, a spašeno ih je više od  200. Neizmjerna i humana  bila je pomoć koju su naši ljudi pružali nemoćnim ranjenim zrakoplovcima, a mnogi  su se i nakon 50 godina  zahvalili za našu dobrotu i požrtvovnost.

Jednu od najznačajnijih zahvala svim spasiocima savezničkih zrakoplovaca izrekao je legendarni zapovjednik savezničkih snaga u Europi američki general Dwight D. Eisenhower: Svaki izgubljeni saveznički zrakoplov pogođen nad Europom bila je tragedija, a svaki spašeni zrakoplovac koji se vratio u svoju bazu bila je radost i veselje svim njihovim drugovima. Svakom pojedincu kao i članovima njegove obitelji koji su učestvovali u spašavanju savezničkih zrakoplovaca, riskirali i upuštali se u opasnosti, izražavam svoju duboku zahvalnost. Dakako da je ova zahvalnost bila upućena i svim hrabrim ljudima  Kastavštine koji su bili sudionici spašavanja američkih zrakoplovaca što su se spustili u šumi Lužina u zaleđu Rijeke, izlažući sebe i svoje obitelji velikim opasnostima. Ovo je priča o jednom takvom spašavanju.


Pilot Richard Munsen

Svatko tko prođe središtem naselja Kosi blizu Viškova uočit će granitni spomenik koji je postavljen zalaganjem Općine Viškovo na pedesetu godišnjicu tog događaja.

 Iz dostupnih dokumenata, kao i iz knjige sjećanja koju je napisao pilot Munsen, može se rekonstruirati slijed događanja i sudbine bombardera B-17  42-31472  i njegove posade.

Zbog toga je potrebno vratiti se u daleku 1943. godinu.

Pilot Richard Munsen sa svojom posadom  poletio je 7. prosinca 1943. bombarderom B-17  42-31472 iz zrakoplovne baze Morrison Field u West Palm Beachu na Floridi prema Italiji kao krajnjem odredištu. Prvo slijetanje bilo je u New Yorku radi dopune goriva, a zatim na Azorima. U Casablanku sletjeli su 18. prosinca, gdje su ostali 32 dana  kako bi  zrakoplov bio tehnički potpuno osposobljen za predstojeća borbena djelovanja. U talijansku bazu Amendola blizu Foggie sletjeli su 22. siječnja 1944. U njoj je bila smještena 15. američka zračna armija (15th Army Air Force)  Tu su raspoređeni u sastav 414. eskadrona 97. bombarderske grupe kojom je zapovijedao pukovnik Jacob E. Smart. Već 22. veljače sudjelovali su u napadu na tvornicu zrakoplova Messerschmitt u Regensburgu a 24. veljače na tvornicu Steyr Daimler gdje ih je dočekala jaka protuzračna odbrana i rojevi njemačkih lovaca. U tim akcijama Amerikanci su pretrpjeli velike gubitke. U 56 dana boravka  u zrakoplovnoj bazi Amendola Munsen i njegova posada sudjelovali su u  22  akcije, dakle gotovo svaki drugi dan. Ne treba posebno spominjati koliko je to bilo naporno i stresno za posadu.

U subotu 18. ožujka 1944. god. otpočelo se s pripremama za napad na aerodrom u Udinama, na sjeveru Italije, gdje je Luftwaffe držala znatne snage koje su djelovale na južnome talijanskom ratištu. U akciji je sudjelovalo ukupno 350 bombardera B-17 i Liberator. Poručnik Munsen u skupini od 25 bombardera imao je mjesto na kraju formacije. Bila mu je to 23. borbena misija. Posada je brojila deset članova, a sačinjavali su je: pilot poručnik  Richard  Munsen, 22 god., kopilot potporučnik Irvin Williamson, 25 god., navigator potporučnik William Seward, radiooperater vodnik Paul Marion, 20 god., mehaničar stariji vodnik Harley Spoon, 26 god., desni mitraljezac  vodnik Robert Brown, 20 god., lijevi mitraljezac vodnik Cecil Sullivan, 33 god., mitraljezac u repu bombardera  vodnik Vern Curry, 22 god., mitraljezac u kupoli na dnu trupa vodnik Cletus Reiss, 20 god. i vodnik Thomas Howard, zadužen za izbacivanje bombi. Nakon sastanka u stožeru gdje su svi piloti dobili posljednje upute, Munsen se uputio k pisti.


Pilot Richard Munsen sa svojom posadom Leteće trvrđave

Bombarder je u 7.oo sati zauzeo položaj za uzlijetanje. Pilot je još jednom interfonom provjerio spremnost posade na njihovim borbenim mjestima i četiri snažna motora  pokrenula su Leteću tvrđavu B-17  42-31 472. Laganim spiralnim uspinjanjem u 7.30 sati dosegli su predviđenu visinu za sastanak sa grupom . Posada je svoj položaj u formaciji smatrala opasnim, što će se kasnije i obistiniti. Kada su se popeli na 8.000 stopa (2400m), naređeno je da se stave maske za kisik. Formacija se i dalje uspinjala i konačno dosegla 21500 stopa (6450 m.) Na toj visini temperatura zraka bila je 20°C ispod nule i samo zahvaljujući toploj odjeći moglo se izdržati na takvoj hladnoći.

Predviđeni let do Udina bio je 3 sata, a letjeli su uglavnom iznad  Jadranskog mora.  Tijekom leta mitraljesci su jednom otvorili vatru i tako provjerili ispravnost oružja. Pilot Munsen i kopilot Williamson povremeno su provjeravali pritisak ulja i temperaturu motora te ujednačavali rad motora. Grupa je letjela do južnih dijelova austrijskih Alpa a zatim je okrenula za 180° i sa sjevera krenula u napad prema Udinama. Kada su bili na 30 min od cilja, jedan od mitraljezaca dojavio je o pojavi grupe lovaca u daljini. Najbolji njemački lovci Fucke Wolf-190 koje je trebalo uništiti na pisti sada su bili u zraku i predstavljali su veliku opasnost. Wern Curry, mitraljezac u repu bombardera (tail gunner), dojavljuje pilotu Munsenu o približavanju 9 njemačkih lovaca s lijeve strane koji su već otvorili vatru, ali Amerikanci nisu uzvratili, jer im još nisu bili u dosegu oružja. Njemački meci pogađali su Leteću tvrđavu i rasprskavali se u tisuće krhotina. Tada se preko interfona začuo glas pilota Munsena: Pilot posadi: Skinite te  Jerries (pogrdni naziv za Nijemce) prije nego što oni skinu nas.

Narančasti tragovi neprijateljskih projektila parali su nebom i nanosili oštećenja bombarderima u formaciji. Curry je kriknuo: Srušio sam jednog!  Pilot mu nije uspio niti čestitati, a Curry  već dojavljuje da je susjedni bombarder B-17  42-31 644, s brojem 10, pogođen i da ponire u spirali kao velika plamena kugla. Nažalost, samo petorica iz  posade uspjela su iskočiti iz gorućeg zrakoplova. Nedugo zatim više neprijateljskih lovaca ušlo je u razbijenu formaciju i počelo napadati  američke zrakoplove. Sada je Munsen sa svojim zrakoplovom bio zadnji u formaciji i tako postao lak plijen neprijatelju. Međutim, nije bilo vremena za strah. Sva pažnja pilota bila je usmjerena na  zadržavanje  zrakoplova u ravnini i da se sruši što više neprijateljskih lovaca. Ostati u formaciji bio je najvažniji zadatak jer je to jamčilo kakvu-takvu sigurnost. Bombarderi B-17  zbog svoje težine imali su vrlo male manevarske sposobnosti, koje nisu  dopuštale nagle promjene mjesta ili uzmicanja.

Isprva Amerikanci nisu svoje eskadrile štitili pratnjom  lovaca već se obrana oslanjala isključivo na jako naoružanje bombardera. Kasnije je zbog velikih gubitaka odlučeno  da ovakve akcije trebaju štititi američki lovci presretači P-51, poznatiji pod imenom Mustang, kojima su ugrađivani dodatni spremnici za gorivo te su mogli pratiti bombardere duboko u njemački teritorij.  Tek tada su se gubitci znatno smanjili.

Evo kako  pilot Munsen opisuje posljednje trenutke leta:

Mitraljezac Curry ponovo javlja da su se njemački  lovci vratili i da lete iznad i ispod nas kao i sa desne strane. Neprijateljski lovci okomili su se  kao čopor vukova.

Neočekivana kiša metaka sručila se na naše lijevo krilo između dva motora. Zrakoplov je počeo podrhtavati. Mitraljezac Reiss, koji se nalazio u kupoli na dnu trupa, javio je o velikoj rupi na  krilu iz koje je počelo istjecati gorivo. Nedugo zatim popeo se vidno uspaničen do bočnog mitraljesca u trupu vičući: ’‘Mi smo izgubljeni zrakoplov će eksplodirati’‘. Dim je ispunio kokpit (prostor za pilota i kopilota. Op.ur.). Pokušao sam obuzdati nekontrolirani rad motora ali su komande već bile otkazale. Povećani broj okretaja propelera prijetio je otkidanju oštećenog krila od trupa zrakoplova. Preostalim komandama nastojao sam podivljali zrakoplov zadržati u normalnoj putanji, ali je to bilo sve teže ostvariti. Obavijestio sam posadu da se pripremi za iskakanje. U tom trenutku naš mitraljezac pogađa neprijateljskog lovca koji se u spiralnom letu srušio. Nekoliko trenutaka kasnije pogođeni smo i u desno krilo koje se odmah zapalilo. Pritom me je jedna krhotina ranila u desno rame. Zrakoplov se nagnuo na desnu stranu. Vatra se pojavila u kokpitu na kontrolnoj ploči i zahvatila sve instrumente. Više nisam mogao  održati položaj u formaciji. Plameni jezici  zahvatili su spremnike s gorivom. Jedino što sam mogao učiniti bilo je da sam uključio automatskog pilota i preko interfona javio: „Pilot posadi: Iskačite van, iskačite van!“

Čuvši zapovijed prvi je iskočio radiooperater Paul Marion. Brzo  sam prošao kroz sve prostore i ustanovio da su svi napustili zrakoplov. U taj tren lijevo krilo je otpalo, a vatra se proširila na cijelu unutrašnjost zrakoplova. 

Zažmirio sam i skočio  kroz otvor za ispuštanje bombi. Bilo je to u 10.05 sati. Kada mi se padobran otvorio, osvrnuo sam se oko sebe i ugledao našu leteću tvrđavu koja sva u plamenu ponire u spiralnoj putanji. Prva misao bila mi je da sam spašen. Ali snovi su  se ubrzo rasplinuli kad je  neprijateljski lovac počeo kružiti oko mene.  Strujanje zraka što ga je proizvodio njegov propeler snažno me je bacalo. Na sreću nije otvarao vatru. Vjerujem  da je samo dojavljivao naš položaj. Plavi Jadran zrcalio se, a na obali grad okružen krševitim  planinama. (Bila je to Rijeka. Prema američkim podacima tog dana srušila su se dva zrakoplova za koje je navedena Rijeka kao mjesto pada.  Na istočnim obroncima  planine Obruč u zaleđu Rijeke pronađeni su  djelovi zrakoplova koji nedvojbeno ukazuju da potječu od Leteće tvrđave pilota Munsena. Drugi zrakoplov B-17 42-31644 kojim je upravljao pilot Edward Adams vjerojatno je pao dublje na  području Gorskog Kotara. Op.a.)

Šumovito tlo podamnom brzo se približavalo. Upravljajući  padobranom uspio sam zaobići šumu i spustiti se na krševiti teren.

Kad sam otvorio oči, ugledao sam pet ili šest naoružanih civila koji su me okružili.

Na tečajevima su nas podučavali da partizani nisu uniformirani, a prepoznat ćemo ih po crvenim zvijezdama na kapama te da njihova naređenja bespogovorno izvršavamo.

Jedan od njih upitao me: "Nijemac?" Bio sam smeten. Nešto sam promrmljao na engleskom. Pomogli su mi skinuti padobran kojeg su predali jednoj ženi.

Ustao sam i osjetio jaku bol u desnom koljenu, ali sam ipak mogao hodati.

Jedan od partizana dao mi je znak da ga slijedim. Nakon kraćeg hoda ušli smo u baraku u kojoj mi se postariji čovjek obratio na lošem engleskom. (Bio je to Anton Srok zvan Tončina iz Gornjih Sroki. Op.a.)

Zahvaljujući njemu zaključili su da sam saveznički pilot, a ne njemački špijun. Kasnije mi je pričao o svom boravku u Americi gdje je radio četiri godine kao rudar u Pennsylvaniji. Partizan koji me je dalje vodio bio je snažan i omanjeg rasta, tipičnog slavenskog izgleda, ne stariji od 30 godina. Pokretom mi je dao znak da krenemo. Prema pravilima ministarstva rata o nošenju oružja u posebnim uvjetima,  predao sam svom pratiocu osobno naoružanje.

Gđa. Ruža Jardas Matijaševa iz Marčelji jedna od posljednjih živih svjedoka, prisjeća se tih vremena: ’‘Jednog dana došla je obavijest  da se u šumi Lužina nalaze američki zrakoplovci i da im treba donijeti hranu. Mi smo se trudili da to bude bolji mesni ručak, iako je vladala oskudica hrane. Dobila  sam zadatak da odnesem košić s hranom, koji je bio dosta težak, u Lužinu gdje su bili smješteni zrakoplovci. Bila je to baraka na lokaciji zvanoj Tuljan, koja je služila partizanima kao prihvatilište za prebacivanje ljudstva i materijala iz Istre prema unutrašnjosti Hrvatske. Kada sam ušla unutra, ugledala sam nekoliko lijepih i uglađenih mladića u zrakoplovnim uniformama. Ugledavši me svi su ustali s klupa koje su bile postavljene uokolo. Učinilo mi se da me  promatraju s nepovjerenjem kao da nisu vjerovali  da su okruženi prijateljski raspoloženim ljudima. Raspodijelila sam hranu. Nažalost nismo mogli komunicirati, ali se na njihovim licima vidjelo da su nam zahvalni. Na kraju sam dobila komad padobranske svile. U ono ratno doba bio je to vrlo dragocjen i kvalitetan materijal za izradu ženskih bluza. Također su mi na odlasku poklonili komadić čokolade."

I njezin brat gosp. Ive Jardas Matijašev sjeća se zrakoplovaca koj su  boravili u njihovoj kući, kroz koju je inače tijekom rata prošao veliki broj ilegalaca i partizana. Zrakoplovci su se kratko zadržali - tek toliko da se nahrane, a na odlasku su mu poklonili kartu Europe, otisnutu  na svili, i zrakoplovne rukavice. Posebnost rukavica, prisjeća se gosp. Jardas, bila je u tome što su na sebi posjedovale male utičnice za priključak električnih  kabela  budući da su imale grijače u ‘‘prstima’‘. Dolaskom Nijemaca u Marčelji, kuća je spaljena, pa su, nažalost,  te vrijedne uspomene nestale.)

U suton  po neravnom i kamenitom putu stigli smo do sela Saršoni. Ušavši u malu kuću, iznenadio sam se kad sam tamo zatekao člana moje posade. Bio je  to: Bob Brown. Potom su nas odveli u drugu manju kuću gdje su bila još dva člana posade: Cletus Reiss i  Thomas Howard  koji je imao slomljeni gležanj, a  ležao je u  kolima ispred kuće. Trpio je jake bolove pa sam mu dao morfij. (Svaki zrakoplovac posjedovao je set za preživljavane koji je sadržavao: sulfatni prah, morfij, kompas, zemljopisnu mapu,  čokoladu, cigarete, 50 dolara! i pištolj. Standardno osobno naoružanje u američkoj vojsci od 1911.do1985. god. bio je automatski pištolj M 1911 A 1 cal. .45 inch. (11.4 mm).  Howard je kasnije prebačen na oslobođeni  teritorij u partizansku bolnicu. U Muzeju grada Kastva čuva se  zemljopisna  karta Europe otisnuta na svili, koju je američki zrakoplovac  u znak zahvalnosti poklonio  legendarnom  partizanskom liječniku Dr. Kajetanu Blečiću. Op.a.)

Kada se smračilo, dva partizana dala su nam znak  da krenemo dalje. Nakon 3 ili 4 sata hoda došli smo do male  zemunice u šumi. Uz zidove nalazile su se drvene klupe na kojima smo prespavali prvu noć. (Pilot Munsen u svojoj knjizi sjećanja navodi da su u nepuna 24 sata boravka u Halubju zbog razloga sigurnosti bili smješteni na 5 različitih lokacija. U Vjesniku Povijesnog Arhiva u Rijeci i Pazinu, svezak XXX/1988. - Izvještaj Kotarskog  N.O.O. za Kastav, od 20.III. 1944., na str. 134 piše: ‘‘Ovdje  kod nas se nalazi sada 12 Amerikanaca koji su se spustili s padobrancima u blizinu nas a čuje se da su pali četvorica u ruke ustašama na aerodromu u Gromišćini, ali nije još sigurno. Za dvojicu su sigurni da su poginuli a druge se još nije pronašlo’‘. Op.a.)

U  nedjelju 19. ožujka  rano ujutro  partizani su  nas doveli u selo Kosi.(naselje pokraj Viškova op. a.) Sada nas je bilo petero: Robert Brown, Cletus Reiss, Harley Spoon, William Seward i ja. Pokucali su na vrata jedne kuće i hitro nas uveli unutra. Naši domaćini ponudili su nam rakiju i pritom uzvikivali: ’‘Zdravo!’‘

Nažalost, nema više  sudionika tih događanja koji bi detaljnije opisali  boravak zrakoplovaca u Kosima. Zna se da su bili sakriveni u  konobi porodice Mladenić-Bačurkini, gdje su im  Darinka Mladenić Bačurkina i Marija Host- Stuparova donosile hranu i piće. Prema sjećanju pilota Munsena doručak se sastojao od kukuruzne kaše, a za ručak  palenta, mrkva s  krumpirom  i, obvezno, vino.


Supružnici Munsen 1994. godine u Kastvu s tadašnjom kastavskom gradonačelnicom Sonjom Brozović Cuculić (u sredini) koja je otvorila izložbu Letjeli su nebom iznad Istre 1944./45.

Nijemci su pretražujući cijelo područje došli i u Kosi. Bio je to jedan od najkritičnijih trenutaka. Skriveni u Bačurkinoj konobi, iznad  svojih  glava jasno su čuli Nijemce koji su  tražili savezničke zrakoplovce. U ponedjeljak 20. ožujka krenuli su dalje. Pilot Munsen ovako opisuje odlazak iz Kosi: ’‘Došavši  u naše skrovište partizani su nam dali  znak da moramo krenuti. Nismo smjeli više izlagati opasnosti porodicu koja nas je sakrivala. Puhao je oštar i  hladan vjetar. Znali smo da je pred nama dug put. Na rastanku domaćica nam je svakom dala komad sira i crnog kruha. Mi smo smiješkom nastojali prenijeti našu zahvalnost tim hrabrim ljudima koji su nas štitili od Nijemaca i dijelili s nama svoju oskudnu hranu. Tada sam se zapitao: "Bi li neka porodica  u mom rodnom gradu u Iowi riskirala svoje živote da spasi strance čiji su životi u opasnosti?’‘ 

Bio je to početak dugog i napornog puta koji ih je vodio preko Gorskog Kotara, Banije i  Like do Drvara, da bi se nakon 45 dana i prevaljenih blizu 600 km u noći 1. svibnja 1944. s improviziranog  partizanskog aerodroma u Bosanskom Petrovcu američkim zračnim transporterom C 47 vratili u Bari.

Richard  Munsen izašao je 1945. godine iz američkih zračnih snaga s činom zrakoplovnog kapetana. U svom rodnom gradu Story City u državi Iowa zasnovao je obitelj, te se zajedno sa svojim ocem bavio prodajom automobila. Ratna zbivanja ostavila su u njemu duboka sjećanja koja nije mogao izbrisati cijelog života. U kasnijim susretima s nekim članovima svoje posade osjetio je potrebu da napiše knjigu sjećanja na te događaje. Jedan od njih – vodnik Bob Brown – vodio je šturi dnevnik u kojem su za Munsena bili dragocjeni podaci o imenima gradova i mjesta u kojima su boravili. Razaslao je pisma na nekoliko adresa, među ostalim i tadašnjem gradonačelniku Delnica gosp. Branku Kezeleu koji je stupio u vezu s gosp. Ivom Matušićem iz Matulja, sada već pokojnim, Matušić se bavio evidentiranjem svih američkih zrakoplovaca koji su pali na područje Istre, Hrvatskog Primorja i Gorskog Kotara.

Zbog sudjelovanja u njihovu spašavanju tijekom rata dobitnik je povelje američkog udruženja: A.F.E.E.S.-a (The Air Forces Escape and Evasion Society, udruženje, koje okuplja spašene zrakoplovce). Prilikom boravka 1993. godine u St. Louisu (Missouri) na kongresu ratnih pilota veterana Američkih zračnih snaga sastao se s pilotom Munsenom, koji mu je izrazio veliku želju da još jednom posjeti mjesto ratnih događanja..

Tako je nakon punih 50 godina došao u Hrvatsku 1994. godine i bio gost Ive Matušića, koji je upravo u to vrijeme bio autor izložbe dokumenata, fotografija i ostataka savezničkih zrakoplova, postavljene u Muzeju grada Kastva pod imenom Letjeli su nebom iznad Istre 1944./45.

Izložbu je otvorila tadašnja gradonačelnica Sonja Brozović Cuculić, a  prisutni su bili civilni i vojni predstavnici američkog veleposlanstva u Zagrebu, i predstavnici hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

U isto vrijeme u Kosima su se odvijale posljednje pripreme za svečanost otkrivanja spomen-ploče američkim zrakoplovcima koji su se spustili u šumi Lužina.  

Evo kako je pilot Munsen u svojoj knjizi sjećanja opisao tu svečanost:

‘Kad smo se vratili iz Kastva, razmišljao sam o govoru kojeg ću sutra održati. Znao sam da će sutrašnja svečanost biti prožeta emocijama koja su me večeras obuzele.

 Osvanula je nedjelja, 11. rujna 1994. Oko 10 sati okupilo se blizu 300 mještana i gostiju u mjestu Kosi.

Svečanost je otvorio Ivo Matušić, zatim je govorio načelnik Općine Viškovo Boris Detan, a potom bivši partizanski liječnik dr.Blečić. Nakon mog govora pozvao me je gosp. Detan da zajedno sa starijom  mještankom (Darinka Mladenić Bačurkina. Op.a.) otkrijem spomen-ploču koja je bila prekrivena crveno - bijelo - plavom zastavom. Ukazala se crna granitna ploča na kojoj  je pisalo:

Spomen na dan 18. 3. 1944. kada je saveznički pilot Amerikanac Richard S. Munsen sa svojom posadom iskočio iz leteće tvrđave B-17 u šumi Lužina. Na lijevoj strani ploče uklesan je amblem A.F.E.E.S.-a čiji je moto: ‘‘We will never forget’‘ (Nikada nećemo zaboraviti. Op.a.) Glazba je zasvirala ‘‘Star Spangled Banner’‘ (američku himnu. Op.a.) Bio je to za mene vrlo emotivan trenutak. Prisjetio sam se plemenitosti i požrtvovnosti stanovnika Kosi, 50 godina ranije. Osjećao sam duboku zahvalnost ljudima koji su mi iskazali čast upriličivši ovu svečanost, ali i za više od 200 zrakoplovaca koji su bili  spašeni od strane stanovništva širom ove regije. Ponosan sam  što moje ime predstavlja sve te zrakoplovce kao kao i  mnoge partizane koji su dali svoje živote za slobodu. Zatim smo se uputili prema kući  i ušli u podrum gdje smo se sakrivali. Ponovo su me obuzele emocije i zahvalnost prema tim plemenitim ljudima. Vratio sam se u Hrvatsku da se zahvalim svima  koji su izlagali svoje živote da spase mene i moju posadu od neprijatelja, što će zauvijek ostati u mom srcu. Nikada to neću zaboraviti.’‘

 

        Literatura
   
Richard & Katherine Munsen: Bail out over the Balkans, Singler  Printing & Publishing Inc, Ames Iowa, 1994.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana