SUŠAČKA REVIJA broj 68

 


preneseni stupci

OPATIJA ZANOSNI GRAD NA HRVATSKOJ OBALI

Frank Partridge

za srpanjsko izdanje časopisa The Sunday Times Travel Magazine

Egzotične plesačice, muze, ljubavnice... Opojni mirisi starih skandala još se osjećaju u Opatiji, na hrvatskoj obali

Victoria, Julija, Viola, Angiolina... duž ljupke opatijske šetnice nižu se raskošne vile s tornjevima na kojima su uklesana imena imućnih žena koje su ovdje stizale prije više od stoljeća u potrazi za morskim užicima. Dok sam prolazio uz raskošne vrtove pune grmova poniklih iz sjemenja koje su izdaleka donosili ovdašnji mornari, pitao sam se koji su to davni ljudi uspjeli stvoriti zimsko odmaralište u do tada nepoznatom kutku Jadrana.

Neki od tih ljudi bile su dobrostojeće supruge austrougarskih velmoža koje je do njihovog sezonskog pribježišta dovozila nova željeznica što je prva povezala Beč i Budimpeštu s morem 1882. godine – i koja će austrijske i pruske careve 12 godina potom odvesti na povijesni susret.

Ali ovamo su dolazili i drugi, nešto manje ugledni gosti: tajne ljubavnice, muze pisaca, glumice i plesačice u potrazi za uzbuđenjima. Iako je od tada prošlo puno vremena, ovo prekrasno mjesto puno uspomena još uvijek odiše opojnim mirisima tih skandala.

U Opatiji nema vile Isadore, a morala bi biti. Na svojim burnim putovanjima Europom, kontroverzna američka plesačica Isadora Duncan u svojoj je potrazi za seksualnim avanturama početkom 20. stoljeća stigla u mjesto tada poznato kao istočna Nica.

Iako je Opatija imala mnogo toga ponuditi, poslije propasti Austro-Ugarskog Carstva nakon Prvoga svjetskog rata mjesto je polako palo u zaborav. Da nisam slučajno imao nekoliko dana viška za lutanje sjevernom Hrvatskom, nikad ga ne bih pronašao.

Opatija leži na sredini polumjeseca sjevernojadranske obale poznatog kao Kvarnerski zaljev, u jednome od onih zanimljivih kutaka Europe gdje je povijest iskomplicirala kartu: u Hrvatskoj smo, ali su slovenska i talijanska granica tek koju minutu od nas. Što se stranih posjetitelja tiče, njihovi su prvi izbor u ovom dijelu svijeta ljupki istarski poluotok zapadno od Opatije i venecijanski zaljev još malo zapadnije. Iako Kvarnerska regija po ljepoti neznatno zaostaje u usporedbi s ova dva odredišta. Možda je problem i u imenu: teško ga je izgovoriti, a lako zaboraviti.

Glavni grad regije Rijeka također nije neka ljepotica, ali zagledate li se iza bučne industrijske zone, pronaći ćete slikoviti dvorac i atraktivan obalni zid poznat po svome talijanskom imenu Riva.

Ostaci talijanskog jezika podsjećaju da je Italija znala što radi kad je bacila oko na ovo područje i (uz malu pomoć Nijemaca) vladala regijom dva desetljeća do završetka Drugoga svjetskog rata, posvuda ostavljajući svoje kulinarske i arhitektonske tragove.

Odlučio sam otkriti još skrivenih tajni Kvarnera. Zašto su ga bogati i slavni s prelaska stoljeća smatrali tako očaravajućim?

Opatija je bila početna točka za samo jedno noćenje, koje se pretvorilo u tjedan dana dugu ljubavnu vezu. Prvo što zamijetite jesu klimatske promjene: i to lokalne, ne globalne. Čak i u rano proljeće jutarnje sunce zarumeni kožu, a Jadran svjetluca čarobnim plavim sjajem. To je zbog planine, tumači besprijekorno uniformirani barmen u hotelu Kvarner: Ona tjera loše vrijeme.

Vani, na sunčanoj terasi, shvaćam što je mislio. Izranjajući s istočnog obzora, planina Učka je div visok 1400 metara, s parkom prirode i zadivljujućim pogledom kojim se za vedra dana može vidjeti skroz do Venecije – tako barem tvrdi Goran. Planina upija ledene nalete vjetra bure, što omogućuje Opatiji i okolnim obalnim naseljima da uživaju u blagoj, samo njima svojstvenoj klimi. Sad mi je jasno zašto su smrznuti Austrijanci i Mađari izgradili onu željezničku prugu.

Prije stotinu godina Opatija je zimi bila mjesto koje se mora vidjeti i gdje se mora biti viđen, kao Davos danas. Tada su ovdje nicali bajkoviti hoteli i vile, a duž stjenovite obale izgrađena je 12 km dugačka šetnica Lungomare (opet ti Talijani). Bilo je to mjesto poznato po najslavnijim ljudima tog doba. Mahler, Puccini, Čehov i James Joyce pili su čaj na hotelskim terasama ili kavu uz kolače u nekoj od kavana u bečkom stilu.

Glavna atrakcija bio je hotel Kvarner kojeg je željeznička kompanija izgradila podno brijega na kojem je stanica, i iako je, kao i svi mi, s prolaskom vremena izgubio zvjezdicu ili dvije, njegove raskošne draperije, kristalne svjetiljke i 30-dijelni luster u Kristalnoj dvorani podsjećaju na uzbuđenje koje su nekad izazivali. Premda je danas već pomalo otrcana, i govori se o novom vlasniku i planovima za preuređenje, staru bi damu morali ostaviti kakva jest, zarobljenu u njezinoj elegantnoj vremešnosti.

U vrtu stoji još jedan relikt iz kasnog 19. stoljeća, sa ženskim imenom, vila Amalija, koja se danas koristi kao aneks hotela. Nekoliko je mjeseci velika soba u prizemlju bila ljubavno gnijezdo Isadore Duncan. Priča se da je ovdje ugostila razne posjetitelje, kao i noću u parku ili na šljunčanoj plaži – ali teško da bi ti trenuci proučavanja prirode mogli dodati kakvu korisnu povijesnu fusnotu.

Međutim, dok je jednog jutra ležala u krevetu, plesačica je bila očarana njihanjem i treperenjem palme ispred prozora, što ju je nadahnulo da te pokrete pokuša dočarati u svojim nastupima. Prije nego što je nekonvencionalni način života uzeo svoj danak, njezine su uzbudljive improvizacije – to nježno treperenje ramena, ruku, prstiju, kako je kasnije napisala – doslovce zbrisale formalne, mehaničke pokrete tog doba, i svijet plesa više nikad nije bio isti.

Palma, danas primjetno veća, još uvijek stoji u vrtu, trepereći u ritmu povjetarca. Vila Amalija zaslužuje ploču ili spomenik svojoj slavnoj fatalnoj gošći, ali Opatija je odlučna otresti se svoje prošlosti, pa se u obližnjem noćnom klubu Lord Byron te večeri oko šipke vrtjela polo plesačica. Kako su se vremena promijenila.

Iz Opatije šetnica Lungomare, optočena čempresima i hrastovima, zavojito vodi oko malenih uvala kvarnerske rivijere – na sjeveru do Voloskog, na jugu do Lovrana, s uleknućima udubljenima u kamenu za klupe te izravnanim površinama pogodnim za kupanje. Šetnja je prekrasna u oba pravca, a i osvježenja ima na svakom koraku – gotovo svaka skupina kuća ima svoj kafić ili restoran.

Mjesto Volosko je stara ribarska luka sa zavojitim, kamenom popločanim uličicama i bijelim kućama koje kao da su prebačene iz Grčke. Ručao sam u lučici, u Plavom podrumu, odolijevajući iskušenju da dublje zaronim u zadivljujuću vinsku kartu, ali sam se zato posve predao glasovitom rižotu s lokalnim škampima, vrganjima i šampanjcem.

Sljedeće sam večeri posjetio Lovran, staro mjesto u zelenilu, koje svakog ljeta postane posjećeno mondeno ljetovalište što ne žrtvuje svoju mirnu dušu. Od pola tuceta obnovljenih vila iz 19. stoljeća, koje su sada mali hoteli, za oko mi je zapela vila Astra – i nisam bio jedini.

Prije nekoliko godina neki je ruski bogataš, dok je jedrio na svojoj jahti, zapazio predivnu žutu vilu. Svidjela mu se toliko da je nekoliko puta nudio novac njezinom vlasniku Vjeku Martinku, koji mu je svaki puta odgovarao: Žao mi je, ali neke stvari u životu nemaju cijenu. Neke stvari nisu na prodaju. Ovo mjesto je jedna od njih.

Vjeko je stoljeće staru vilu preuredio u ekskluzivni hotel sa šest soba, s gurmanskim restoranom, spa-centrom i vanjskim bazenom prekrasno smještenim među mirisnim lovorima. Jela su stilski savršeno prezentirana, ali istovremeno vrlo nepretenciozna, spravljena od lokalnih namirnica poput škampi, školjki, divljih šparoga i koprive. U spa-centru, za kojeg tvrde da ima jedini plutajući tank u Hrvatskoj, naglasak je na opuštanju i liječenju – upravo onome što je ovamo privuklo prve turiste prije 150 godina, a i danas još uvijek ima onih koji na Kvarner dolaze zbog osvježavajuće vode u njegovim talasoterapijskim lječilištima.

Sljedećeg me dana Vjeko odveo u unutrašnjost da mi pokaže još jedno svoje postignuće, kuću Oraj, nekad ruševnu seosku kuću u brdima koju je preobrazio u udobno pribježište, savršeno za pisce i umjetnike u potrazi za ljepotom i samoćom. Meni to ne bi uspjelo, rekao sam mu. S takvom savršenom klimom, planinom i morem, hranom, vinom i prekrasnom okolicom, bilo bi mi nemoguće išta raditi.

Istražujući unutrašnjost, uspeo sam se do srednjovjekovnog sela na vrhu brda, u Kastav, gdje je hrvatska slow-food kuhinja dovedena do savršenstva u Kukuriku, restoranu kojeg već eonima vodi ista obitelj. Nisam uspio pobrojiti obroke u stilu tapasa koji su se smjenjivali na stolu, dijelom zato jer je uz svaki bilo posluženo drugo vino, pa sam odlučio da ću sljedeći puta doći s prijateljicom i rezervirati intimni balkon za dvoje zvan Romeo i Julija.

Kad sam se vratio na obalu, uputio sam se na prelijepe plaže u Mošćenićkoj Dragi i Medveji. Ime Medveja dolazi od hrvatske riječi med, i u kasno poslijepodne ondje je svjetlo takvo da obluci poprimaju boju jantara. Kupao sam se s lokalnim stanovništvom, otuširao se na plaži i ljenčario na bijelom ležaju u baru Hemingway, gledajući kako sunce nestaje uz zvuke ambijentalne glazbe.

Nikad ne bih uspio doći do vrha Učke, ali popeo sam se dovoljno visoko da me očaraju snijegom prekriveni vrhovi talijanskih Alpa na zapadnom obzoru, šumoviti otoci Krk i Cres te stepenasti obronci i doline Istre, kamo sam bio krenuo dok me kvarnerska rivijera svojim suptilnim šarmom nije namamila da ostanem.

A Venecija? Mislim da je barmen Goran pretjerivao. Bio je vedar dan i nisam je uopće uspio vidjeti, ali jedna je od ljepota Kvarnera da je doista sve blizu. U jednom danu možete doći autom do Venecije i natrag, i još imate dovoljno vremena za vožnju gondolom i za skandalozno precijenjeni kapučino na Trgu sv. Marka. Mene to više ne zanima. Victoria, Julija, Viola, Isadora... mislim da bih radije ostao ovdje i neko vrijeme proveo s vama.

Prevela: Tajana Petrović Čemeljić               

 

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana