SUŠAČKA REVIJA broj 68

 


pabirci vremena

3. MAJ

Alen Čemeljić

Naši nonići, djedovi, didovi, dedovi, kako smo ih već zvali, uglavnom su nam, kad bi uhvatili vremena da s njima razgovaramo, pričali o Merici, o financima, Prvom svjetskom ratu, gripi španjoli, o nadnicama u Harteri, luci, škveru na Kantridi… Kad bi se prisjećali svoje mladosti, očevi i majke govorili bi nam kako su gradili nekadašnji Bulevar Marxa i Engelsa, kako im je s Cankarom, Karadžićem i sličnim brodovima trebao cijeli dan da bi od nekog našeg otoka stigli do Rijeke, kako su dobivali stalno zaposlenje i nekoliko godina kasnije i stanove od Torpeda, Vulkana, 3. maja, Jugolinije i Tvornice papira. Današnja srednja generacija, oni koji si tepaju kako se nalaze u najboljim godinama, vole se prisjetiti kako su prekidali utakmice na male goliće oko tri sata poslijepodne kako bi se pozdravili s tatom i susjedima kada bi se oni vraćali s posla. Vraćali su se, uglavnom, pješice, iz 3. maja i Torpeda uzbrdo do Zameta, a od Zameta kroz šumice do Turnića. Od Lenca stubama do Donje i Gornje Vežice. Od Metalogradnje i Gumiservisa na Đardinu poprijeko uzbrdo do novoizgrađenih naselja.

I dobro. Sad je neko drugo vrijeme. Naših nonića i djedova, uglavnom, više nema, Bulevar Marxa i Engelsa pretvoren je u nekoliko ulica – Trpimirovu, Krešimirovu, Liburnijsku i Istarsku, na posao i s posla se više ne ide pješice, šumica između Zameta i Turnića također više nema, na tom je terenu izgrađeno Novo naselje Krnjevo,  Gornja  i Donja Vežica sad se opet zovu Vežica i Podvežica, klinci više ne prekidaju utakmice da bi se pozdravili s roditeljima, klinci, zapravo, više uopće ne igraju nogomet, nema više ni Torpeda, ni Metalogradnje, ni Vulkana, ni GP Jadrana, ni Hartere, ni Benčića. Gotovo ničeg više nema iz onih vremena. Sve je drugačije, nešto je bolje, nešto lošije. Ali 3. maj još uvijek je tu, i kao da je oduvijek tu. Dobro, nije se baš oduvijek tako zvao, ali uvijek je, od kada i oni najstariji znaju za sebe, bio tamo, u onoj kotlini uz samo more. I uvijek smo slušali tu buku, tu lupu po čeliku, taj huk iz dubine kada smo odlazili put Kantride, ili na more, ili na utakmicu, ili u lučicu. Još u doba trolejbusa kada su neki s čudnim smislom za šalu bacali mokar ručnik na trolejbusove žice i  tako izazvali zastoj prometa.

3. maj, njegova visoka dizalica, porinuća ogromnih brodova oduvijek su bili simbol Kantride. I više od toga. Simbol Rijeke. I tako treba ostati.  Rijeka jednostavno ne može dozvoliti propast jednog takvog brodogradilišta koje je još prije dvadesetak godina zapošljavalo čak sedam tisuća ljudi, a od kojeg još i danas žive tisuće Riječana.

Možda, ali samo možda, gradovi na hrvatskom jugu to sebi i mogu dopustiti, a mnogi potencijalni kupci su se i javljali u prvom krugu privatizacije hrvatske brodogradnje kako bi te sjajne lokacije uz samo more pretvarali u tuirističke zone, a radnike iz škvera u konobare i recepcionere. Propast 3. maja za Rijeku, međutim, bila bi kao i propast luke. Nešto što ne možemo ni zamisliti, znalo se kako će se tamo uvijek naći posla. Bez škvera, međutim, nema posla ni za kooperante koji će se u potrazi za poslom  razbježati po Italiji, nema potrebe ni za BIŠ-em (brodograđevnom školom), ni za brodograđevnim fakultetom, nema kruha za, računa se, četrdeset tisuća ljudi.

Rijeka se promijenila, nije to više industrijski grad, ali brodogradnja, taj veliki sustav je itekako potreban i gradu i državi… Dozvolili smo propast jednog takvog riječkog simbola kao što je bila Jugolinija, posljednjih godina života preimenovana u Croatia Line. Dozvolili smo propast nečega što gotovo nije moglo propasti, propast jedne od najjačih svjetskih pomorskih kompanija. Rijeka, građani Rijeke, tada nisu mogli reagirati opterećeni ratom i borbom za opstanak. Propast 3. maja, međutim, ne može se i ne smije dozvoliti. I građani Rijeke to znaju. I pokazali su to s više od dvadeset i četiri tisuće potpisa podrške škveru, koji su predani hrvatskoj vladi koja mora pronaći način za spas hrvatske brodogradnje, gotovo jedine preostale hrvatske proizvodnje. Njezina propast, propast 3. maja, pa i ostalih škverova, bio bi naš veliki poraz. Poraz svih nas.

 

Afere

Dvadeset se godina taložilo, dvadeset se godina o tome potiho govorilo. I nataložilo se svega što tek sada postupno izbija na površinu. I to skoro svakodnevno. I više gotovo da i nema zaštićenih. Voda je došla do grla, Hrvatska postaje visoko zadužena zemlja, četrdeset milijardi eura duga već pritišće hrvatska leđa, traži se novac na sve strane, počelo se najzad gledati gdje sve to pušta, gdje sve to curi.  I više se ne priča samo o povlaštenim saborskim mirovinama ljudi koji odsjediše dvije godine u parlamentarnim klupama a da se nisu oglasili ijednom riječju, niti se govori o njihovom tromjesečnom ljetnom odmoru, niti o njihovom trodnevnom radnom tjednu, višestruko većim plaćama od običnog puka. Na red su došli i oni donedavno zaštićeni od očiju javnosti u velikim monopolistističkim poduzećima. Hrvatske željeznice, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatske ceste.......... Poduzeća, od kojih su neka vječno u gubicima, čije smo minuse neprekidno morali sanirati a da se nitko nije zapitao kako ćemo sanirati svoje prema kojima nas guraju. I to kao, nakon uvođenja kriznog poreza i povećanja PDV-a na 23 posto, porezima najopterećenije stanovnike Europe. I još nas optužuju iz saborskih klupa kako ne volimo domovinu kada taj krizni porez nazivamo haračem. Kao da se nije davalo sve što se moglo od devedesete na ovamo. I ostajalo i bez posla i bez kuća i bez života, dok su se povlašteni bogatili. Dvadeset godina upozoravalo se na te nepravde, na broj branitelja koji se popeo na gotovo pola milijuna, a nije ih bilo ni upola toliko, na privatizaciju koja nas je ostavila gotovo bez sve proizvodnje, na zapošljavanje rođaka i prijatelja u Hrvatskim željeznicama, HEP-u...... svuda gdje je to stranačka iskaznica i vladajući položaj omogućavao. I na trošenje bez ikakve kontrole, čak i na pokušaje da se organiziraju enormno skupe kontinentalne nogometne smotre. Dvadeset se godina upozoravalo na bahatu Hrvatsku u kojoj se proizvodi vrlo malo. Gotovo ništa. I na sva ta upozorenja javnosti oni gore su samo odmahivali rukom, pravili se da ih ne čuju, nisu im vjerovali, promatrali su ih kao podvalu s one druge političke strane.


Dvadeset godina su građani Hrvatske upozoravali
kako se državu ne vodi na pravi način. Uzalud.

Kada je, međutim, novca najzad nestalo, najlakše je bilo posegnuti opet u naš džep. Jer građani, naravno, moraju imati. Za svaki porez koji im se nametne, za svaku kamatu koja raste zbog neplaćenog računa. Građani nemaju povlastice premijera koji, valjda jedini, ne plaća penale za raskinuti ugovor. Ugovor s građanima. Istina nepisani. Ali ipak ugovor. Kojim je izabran da vodi zemlju u iduće četiri godine. Ako je odlučio odustati na pola puta, morao bi platiti penale. Tako stoji u svakom ugovoru. Ne, međutim, u onom premijerskom. Premijer ima i tu povlasticu. Barem u Hrvatskoj. To ne mogu ni građevinski ni bilo koji drugi  poduzetnici, ni filmski glumci, ni najveće zvijezde među njima, ni brodogradilišta, niti može bilo koja druga tvrtka. Za neispunjavanje ugovora plaćaju se penali. Veliki.

Ne, međutim, i u slučaju hrvatskog premijera Ive Sanadera koji je, i nakon što je odlučio napustiti brod, i dalje ostao na našoj plaći. Iako je odustao voditi zemlju u kriznim vremenima. Kao što su na našoj plaći ostali svi oni bivši gradonačelnici i župani i načelnici općina što još tamo proljetos izgubiše izbore.  Sve do nove godine. Naravno da u državnom proračunu treba još novaca. Tko bi sve to namirio, naravno da su su uslijedili novi, i još će novi porezi. Naravno da curi, naravno da nema novaca, i naravno da nova hrvatska premijerka, prva žena na čelu vlade u novijoj hrvatskoj povijesti, mora krenuti u akciju čišćenja. I ona i svi poslije nje. Samo – koliko je godina potrebno da bi se raščistilo dvadeset godina taloga, mulja u kojem su skrivene sve malverzacije oko privatizacije, svi tajni ugovori, namješteni poslovi, nezakonita zaposlenja preko rodjačkih veza, sve one nepravde, zbog kojih mladi školovani kadrovi napuštaju hrvatsku diplomaciju bez nade da bi mogli napredovati, zbog kojih se 200-tinjak magistara i doktora energetike u HEP-u prestalo nadati da bi jednom i sami mogli odlučivati, zbog kojih su školovani izgubili nadu da im jednog dana šefovi više neće biti oni s manjom stručnom spremom, .... Dvadeset godina taloga koji nikada ne može do kraja biti raščišćen. Čak ni kada se sa svakim novim danom ne bi stvarao još dodatni sloj, čak i tada bi nam trebale godine i godine. Imamo li mi za to uopće snage?

 

Premjerka

   Hrvatska je dobila prvu premijerku novog doba, prvu od uspostave samostalnosti. I niti jedan raniji premijer nije dočekan s tolikom skepsom, sumnjom. Jadranka Kosor hrabro se, međutim, prihvatila vođenja zemlje u nimalo lakoj situaciji, u trenucima kada su mnogi prognozirali bankrot države, kada su gotovo svakodnevno počele izbijati afera za aferom, suočavaju se s problemima od kojih su oni prije nje bježali. I nakon prvih sto dana u kojima je odblokirala pregovore sa susjednom Slovenijom za pristup Europskoj uniji, smijenila glavnog čovjeka Hrvatske elektroprivrede, i jasno dala do znanja kako je puno čvršća nego se očekivalo, u kojima je pozvala prvog čovjeka Rusije Vladimira Putina da plinovodJužni tok prođe i kroz Hrvatsku, u kojima je, navodno, na sebe skrenula pažnju i američkog predsjednika, te dobila pismo podrške američke državne tajnice Hillary Clinton u nastojanjima, dakle već nakon sto dana popularnost hrvatske premijerke porasla je unatoč uvođenju novih, kriznih, poreza. Nova hrvatska premijerka polako, ali sigurno, sve više postaje osoba kojoj se vjeruje, koju se, između ostalog, u javnosti cijeni zbog nebahatosti i pristojnog odnosa s javnošću.

Zanimljivo, Hrvatska, zemlja u kojoj se po ocjeni Svjetske banke premalo radi, a previše besposličari na terasama kafića, dobila je premijera koji neprekidno ponavlja kako treba raditi, kako treba proizvoditi. Hrvatska je, čini se, dobila na čelu vlade osobu koja je savjesna i koja želi rješavati probleme, a ne osnivati povjerenstva koja se nikada nisu micala s mrtve točke. Hrvatska je, čini se, dobila premijerku koja želi djelovati, pitanje je samo hoće li moći sve to što želi. I hoće li, zaista, macho-Hrvatsku na pravi put izvesti žena?

 

Savka

   Desetljećima se to ime šapatom spominjalo. Bilo je dovoljno reći samo to neobično ime i svima je bilo jasno o kome se radi. Prezimena Dabčević i Kučar nisu bila potrebna. Dva duga desetljeća žalilo se zašto ne možemo koristiti njezino znanje, odlučnost, grintu i liderstvo. I kada se pjevalo o Ruži hrvatskoj mnogi su mislili upravo na nju. Na nekadašnju hrvatsku premijerku koja se unutar zajednice južnoslavenskih naroda zalagala za čiste račune kako bi svakome pripalo ono što je zaradio. Nije uspjelo, ali je pokrenulo mnoge, barem na trenutak prije nego će nastupiti dvadeset godina šutnje. I kada je šutnja prekinuta, kada se kriknulo, mnogi su očekivali kako će upravo ona, ona koju se dva desetljeća zazivalo, preuzeti lidersku poziciju i povesti Hrvatsku u novo doba. Nije se, međutim, dogodilo. Prevladali su radikalniji, i stavovi i ljudi i lideri. Savka, doktorica ekonomskih znanosti, političarka od formata koja se nije plašila ni takvog autoriteta kakav je bio Josip Broz Tito, nije se uspjela nametnuti. Okruženje i atmosfera su bili prenaelektrizirani za jednu finu gospođu iz akademskih redova. Danas možemo samo pretpostavljati što bi bilo da je bilo. Danas kada Savke više nema. Od prošlog ljeta na hrvatskoj političkoj sceni nema više ni tog simbola hrvatskog proljeća. Otišli su i Vice Vukov i Mika Tripalo, a sada i Savka ne slažući se do posljednjih trenutaka sa smjerom kojim plovi Hrvatska. Ne može se ulaziti u politiku da bi se postalo netko, već naprotiv, moraš postati netko da bi se tek onda okušao u politici, bile su njezine riječi koje su odjekivale, ali uzalud. Politika se, nažalost, u novo hrvatsko doba pokazala kao idealno tlo da bi se postalo netko, da bi se pridobile povlastice za sebe, ostvario vlastiti, a ne naš zajednički interes. Sve potpuno suprotno od onog što je i prije i poslije hrvatske šutnje govorila Savka. Jedna od onih i onakvih ljudi kakvih skoro više, nažalost, nema. A nema više niti Savke.


Putnički terminal na početku riječkog lukobrana. Rijeka bi trebala postati i velika
putnička luka, a Riječani bi u luci trebali dobiti sadržaje poput akvarija i marine.


 

Putnički terminal

  Rijeka Gateway projekt – to je nešto o čemu smo godinama u Rijeci slušali. Mnogi nisu nikada ni shvatili o čemu se tu zapravo radi. Sve do trenutka kada zgradu novog putničkog terminala u riječkoj luci nije u promet pustila sama hrvatska premijerka. Mnogi sumnjičavci su sve do tada vrtjeli glavom na sve riječke priče o otvaranju prema moru, o povećanju lučkog prometa, o brojnim sadržajima ne samo za putnike, već i za građane Rijeke koji su ipak početkom ljeta najzad dobili lukobran kao šetnicu. Šetnicu s koje se vidi cijeli grad, upravo onako kakav je najljepši, s mora. Lukobran izgrađen još 1867. godine, dugačak čak 1740 metara (probajte se prošetati njime u punoj dužini) najzad je vraćen Riječanima, najzad je to nešto njihovo, a ne samo lučko.                                                               

Luka. Desetljećima i stoljećima hranila je Riječane i Primorce iz okolnih mjesta koji su zarađivali kruh kao lučki radnici. Danas ta luka širi svoj kontejnerski terminal, uzima nam Pećine, remeti noćni mir na dobrom dijelu Sušaka. Ali, eto, barem nam je nešto vratila. Lukobran. Nadajmo se kako će nam još nešto dati. Posao za mnoge koje bi trebao donijeti Gateway projekt Rijeka, i marinu u Porto Barošu, i prostor za akvarij u luci (zar takav grad na moru da nema akvarij?), a dat će nam valjda i Deltu za prekrasan veliki park kakav Rijeci oduvijek nedostaje. I Luka će, naravno, dobiti. S novim putničkim terminalom broj putnika trebao bi se povećati na pola milijuna godišnje. I opet bi moglo vrijediti Luka je Rijeka, Rijeka je luka. Pa što nam je još uopće ostalo od one nekadašnje privrede, najjače na prostorima bivše države, osim luke i, nadajmo se, brodogradnje.
 

Obama

   Prihvaćen s puno simpatija diljem cijelog svijeta kao prvi Afroamerikanac na čelu SAD-a, ali s teškim zadatkom na plećima – pokazati da se politika može voditi na drugi način. Onako kako je to govorio u svojoj predizbornoj kampanji. Yes, we can, odjekivalo je tada i Amerikom i preko oceana. I od tih se trenutaka Obamu vrlo pažljivo prati. Oni nestrpljiviji su već pomalo razočarani, oni realniji mu i dalje drže fige znajući da se zaokreti u vođenju neke zemlje i u vođenju politike ne odvijaju tako brzo, već postupno, s promjenama koje su vidljive tek pri kraju mandata. I upravo zato je Nobelova nagrada za mir američkom predsjedniku bila veliko iznenađenje. Jer on je zaista pobudio velike nade. Ali te su nade još uvijek samo nade. On je pozvao na smanjenje zaliha nuklearnog naoružanja, ali sve je za sada ostalo samo na pozivu.  Je li to dovoljno za Nobelovu nagradu za mir?  I to u usporedbi s onim što su za takvu nagradu morali napraviti Majka Tereza, Martin Luther King, Lech Walesa puno prije nego će postati poljskim predsjednikom, Nelson Mandela, Willy Brandt ili Mihail Gorbačov. Barack Obama bi se svojim načinom rada i razmišljanja jednog dana zasigurno našao među dobitnicima Nobelove nagrade za mir. Ali jednog dana, na kraju prvog ili mogućeg drugog mandata, ako bi ostvario barem dio od obećanog. Ili poput Majke Tereze pri kraju života. Ali tako brzo? Već na početku mandata u kojem će morati još puno toga napraviti kako bi opravdao nade? Ipak je to bilo preuranjeno.
 


Talijanska zastava zavijorila je na Trgu riječke rezolucije na devedesetu obljetnicu ulaska D’Annunzija sa svojim arditima u Rijeku. Nitko toj provokaciji nije dao preveliko značenje.

D'Annuzio

   Nitko tome nije dao prevelikog značenja. Preko provokacije prešlo se mirno, bez velikih uzbuđenja. Komunalni redari su te rujanske nedjelje, devedeset godina nakon ulaska D'Annunzija u Rijeku, skinuli talijansku zastavu sa stupa na Trgu Riječke rezolucije i pokupili letke na kojima je netko, ne baš najpismeniji, na talijanskom poručio Mi ćemo se vratiti! Političari nisu reagirali, tek se saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine ogradio od takvih postupaka, ni mediji nisu baš tome dali prevelike važnosti, zanimljivo, čak i antifašisti koji se pobune i na sam spomen D' Annunzija, makar se o njemu pričalo samo u umjetničkom kontekstu, ostali su nijemi. Kao da se ništa nije dogodilo. Možda je i bolje tako. Da se ne dižu naboji, da se ne stvara naelektrizirana atmosfera, jer možda se provokacijom baš to i željelo postići. Treba, međutim, podsjetiti kako je tih 20 godina koliko se Rijeka nalazila unutar Kraljevine Italije, bio period stagnacije, gotovo propasti, grada koji je bio jedna od dvije najveće luke Autro-Ugarske Monarhije unutar koje se razvijao, napredovao i širio. Te 1919. godine, nakon ulaska Gabriela D'Annunzija u Rijeku, nakon Krvavog Božića i srušenih mostova prema Sušaku, Rijeka prestaje napredovati, za razliku od Sušaka koji postaje najprosperitetniji grad u novostvorenoj državnoj zajednici jugoslavenskih naroda. Sušak cvjeta, mnogi Sušačani ga se i danas s nostalgijom sjećaju kao veoma uređenog lučkog gradića, dok je Rijeka tih dvadeset godina tonula gubeći postupno sve privredne pozicije koje je imala do prvog velikog svjetskog oružanog sukoba. Jedino je mogla zabilježiti prvi radijski prijenos na ovim prostorima, djelo Marconija koji je sa svojeg broda Elettra prenosio D'Annunzijev govor iz Guvernerove palače. I to je vrijedan riječki povijesni podatak, činjenica, kao i ona o riječkoj stagnaciji između dva svjetska rata. Tek toliko da se zna.

 

Savudrijska vala

   Zar je moguće da se o tome radilo? Zar je moguće da je nafta bila u pitanju? Nikakav izlaz na otvoreno more, nikakvo pravo koćarenja, već nalazišta nafte i plina. Zar je moguće da je zbog toga godinu dana bio blokiran put Hrvatske prema Europi i da je zbog bogatih rudnih bogatstava koja im ne pripadaju, Slovenija blokirala pregovore Hrvatske s Europskom unijom? Naime, geološka služba američke vlade, objavljeno je u hrvatskom tisku, procjenjuje kako se uz zapadnu obalu Istre, te u zapadnoj i južnoj Istri nalaze milijuni barela neotkrivene nafte i milijarde kubika plina, a polovica tih količina u akvatoriju Umaga i Savudrije oko kojeg se Hrvatska i Slovenija nikako ne mogu dogovoriti. Na američkim kartama u predjelu Savudrije, objavio je umirovljeni časnik HV-a Nediljko Pušić, plinska polja su čak i imenovana kao Neptune i Mercury. Ako se to zaista pokaže točnim, eto još jedne potvrde kako se u modernom svijetu zaista sve vrti oko nafte, čak i tamo gdje to najmanje očekujemo. Evo još jedne potvrde kako zaista ništa nije slučajno i evo još jedne potvrde  kako mi, ni u 21. stoljeću, još uvijek ne znamo čime raspolažemo, dok je to drugima itekako poznato.

 

HRM

   Vukovar, Dubrovnik, Faust Vrančić, Andrija Mohorovičić, Cetina, .... Hrvatski ratni brodovi na Gatu Karoline Riječke, na Adamićevom gatu, na Rivi Boduli. Osamnaesti rođendan Hrvatske ratne mornarice u riječkoj luci i, pomalo nevjerojatno, veliki interes Riječana i za brodove i za njihovu opremu. Mnoštvo mornara i časnika na riječkoj obali i na Korzu, sve je izgledalo pomalo nestvarno. Bijele uniforme na rujanskom suncu na terasama riječkih kafića s bijelim tendama. Sva se bjelina spojila u jedno. Časnici i mornari na brodovima odgovaraju gotovo na sva pitanja, pristaju na fotografiranja rujanskih turista u prolazu kroz Rijeku, i njih zanima poneka ratna priča ili priča o nekom od naših brodova. Dvanaest naših ratnih brodova tri je dana boravilo u riječkoj luci pozdravljajući je pri odlasku zvukovima sirena, Riječani su uzvratili mahnuvši u pozdrav. Dobro Vam more do matične luke!


Centar Zamet je više od same dvorane u kojoj će, nadamo se, Riječani jednog
dana slaviti titulu državnog rukometnog prvaka.

 

Centar Zamet

  Nije to samo dvorana, već puno više od toga. I knjižnica i mjesni odbor i trgovi s puno drugih sadržaja. Ukras cijelog Zameta. Ideja riječkog arhitekta Silvija Novaka i njegovih kolega iz Studija 3LHD da sve izgleda kao gromača, da se ulazi u stijenu. Plod samo našeg, riječkog, novca. I bez repova poput onih koji se vuku za dvoranama izgrađenim za svjetsko rukometno prvenstvo. Čisti računi. Istina, sve je koštalo 150 milijuna kuna, a kroz 25 godina otplate platit će se dvostruko, ali to je cijena kredita. Bez kojih se, očito, ne može. Ni u privatnom ni u javnom životu.

Rijeka je tako u vrlo kratkom vremenu dobila dva prekrasna objekta – Bazene Kantrida i Centar Zamet. Sada smo već razmaženi, sada želimo još. Sve ono što nam je obećano. I autobusni kolodvor i Muzej moderne i suvremene umjetnosti, pa i ono što nam nije obećano – akvarij u luci, primjerice, park na Delti, uređen prostor na području sada već bivše rafinerije Mlaka. Unatoč krizi i nedostatku novca. Tako zamišljena Rijeka, to je prekrasno urbano središte u kojem je moguća šetnja od bivšeg Benčića, odnosno Muzeja suvremene umjetnosti, kroz uređenu (sada u jadnom stanju) Krešimirovu ulicu do Žabice s  parkom na mjestu sadašnjeg kolodvora, pa preko Rive do lukobrana i akvarija, a zatim preko velikog parka na Delti do terase Kontinentala. Ako još imate snage i želje, mogli biste nastaviti uz Rječinu uređenom šetnicom do kuda želite. Jednog dana će tako i biti. Mi bismo, naravno, da to tako bude što prije.


Rijeka je, prva u Hrvatskoj, dobila svoju komunalnu policiju. Za sada se bavi samo prijestupima u prometu, ali to je valjda tek početak rada jedinice koja će se brinuti za ukupni red u gradu.

 

Riječka policija

   Krenulo je. Rijeka je dobila svoju policiju kakvu gradovi trebaju imati. Policiju koja će se baviti sitnim prijestupima za koje državna policija u vremenima teškog kriminala i korupcije ne može imati vremena. Za sada se riječka policija bavi samo prijestupima u prometu, pogrešno parkiranim automobilima koji zauzimaju pješačku zonu. Ali to je vjerojatno tek početak, jezgra oko koje će se u budućnosti sasvim sigurno razvijati snage koje žele red u gradu u kojem žive. Kao što je to već česta pojava u zapadnim gradovima gdje, primjerice, umirovljenici, još uvijek u snazi, volontiraju kako bi im grad bio ljepši i udobniji za život. Gradovi su osigurali uniforme, a oni daju svoje vrijeme, volju i energiju kako bi im ulice bile čistije, kako školska djeca nakon izlaska iz škola odnosno nakon školskih odmora ne bi na ulicama ostavljali ostatke svojih marendi, kako bi vlasnici pasa počistili ono što je njihov ljubimac za sobom ostavio na pločniku, kako opušci od cigareta ne bi završavali na podu, kako pojedine dijelove grada, i to središta grada, ne bi morali zaobilaziti zbog neugodnih mirisa. Sve to već radi komunalna policija u gradovima koji drže do svoje čistoće, i to se pri dolasku u takav grad odmah uočava. U Rijeci se to za sada ne vidi, ali krenulo je. Treba vremena. Tko bi prije samo dvadesetak godina mogao reći kako će riječki pješaci bez slaloma između parkiranih automobila moći doći od Korza pa do Guvernerove palače, da će se moći prošetati duž rive, da će imati pločnike samo za sebe unatoč tome što se digla ogromna galama zbog stupića koji su automobilima zapriječili ulaz u zabranjenu zonu? Danas to već postaje normalno, nešto na što smo se navikli. Komunalna policija naviknut će na to i one kojima mijenjanje navika teže ide, a onda, nadajmo se, neće sve stati samo na prometu. Kazna od nekoliko stotina eura za one koji se žele olakšati u parku, u luci, na nekom skrovitijem trgu u Trstu već je normalna stvar. A Trst nije daleko.
 

Pušenje

   Nije to u Hrvatskoj moglo opstati. Zabraniti pušenje na javnim mjestima u zemlji koja je toliko uronila u naviku ispijanja kava u radno vrijeme, neki to nazivaju kafe-kulturom, zabraniti pušenje u zemlji na Balkanu, iako se mi radije priklanjamo tezi kako smo jednim dijelom dio Mediterana, a drugim Srednja Europa, zabraniti pušenje u zemlji u čijim se radnim prostorima do jučer od dima gotovo ništa nije vidjelo, to je bio ne samo potez, već i hrabar potez. Zabraniti pušenje u kafićima u zemlji gdje su kafići jedini sigurni biznis, u kojoj se poslovi sklapaju za šankom, u kojoj se majstori za kućne popravke pronalaze uz pivo, gdje se dogovor o kamionskom prijevozu robe ne može postići bez potvrde uz čašicu, a uz čašice i kavu gotovo po pravilu ide i cigareta, to je, dakle, bila nemoguća misija. Zabraniti pušenje u ugostiteljskim objektima u zemlji u kojoj gotovo svi političari idu niz dlaku ugostiteljima, pravdajući to turističkim argumentima, bila je odluka kojoj se unaprijed nazirao ograničen rok trajanja. I nije trebalo dugoo čekati. Već za prvih hladnijih dana kada se više nije moglo boraviti na terasama kafića, kada su se ugostitelji uplašili za svoju sudbinu i kada su počeli objavljivati pad prihoda i otpuštati konobare, odlučilo se povući tu odluku. Kao da smo se pomirili s tim kako je ovo zemlja kafića, divanjenja uz kavu i cigaretu, zemlja u kojoj je kafenisanje duboko ukorijenjeno.


Zabraniti pušenje u kafićima u zemlji gdje vlasti idu niz dlaku ugostiteljima pravdajući to turističkim argumentima, bila je odluka kojoj se unaprijed nazirao ograničen rok trajanja.

Kada, međutim, Svjetska banka ili neki druga institucija u svojem istraživanju zaključi nešto slično, kada se Hrvatsku ocijeni kao zemlju u kojoj se premalo radi, u kojoj su primanja puno veća od uloženog rada, kada nas se usporedi sa susjednom Slovenijom gdje su primanja veća za 25 posto, ali je i produktivnost veća za 3o do 40 posto, tada nam takve ocjene, naravno, nisu drage. Tada dokazujemo kako smo vrijedni radnici. I istina je, ali negdje drugdje, u nekom drugom okruženju. U kojem vladaju neka sasvim druga pravila. Koja na tom Zapadu tako lako prihvaćamo, a protiv kojih se u svojem dvorištu tako žestoko borimo. Da nama netko zabrani pušenje u kafiću u kojem se osjećamo kao kod kuće, u kojem mnogi i borave više nego kod kuće, u kojem se družim, sklapam posao, u kojem sam upoznao svoju dragu i u kojem mi je konobar pristao biti kumom? Nema šanse.

 

Zvončari

   Sve one naše vrijedne čipkarice i s Paga i s Hvara i iz Lepoglave najzad su dobile i svjetsko prizanje za svoj ogromni uloženi trud i ljepotu čipke koje su stoljećima vezle. I ne samo one. Čak sedam hrvatskih tradicijskih običaja uvršteno je na Unescov popis nematerijalne kulturne baštine. Našli su se na tom popisu i naši zvončari čija zvona od Svetog Antona pa do Pepelnice odjekuju Kastavštinom, a zadnjih dvadesetak godina i do riječkog Korza. I oni, kao i kompleksan stil folklorne glazbe Hrvatskog primorja i Istre – naše dvoglasje, pa Festa svetog Vlaha, prastara hvarska procesija Za križen, zagorski majstori drvenih igračaka i najzad Kraljice iz Gorjana koje o blagdanu Duhova obilaze selo i izvode ritual sastavljen od pjesme i plesa sa sabljama.


Čak sedam hrvatskih tradicijskih običaja uvršteno je na UNESCO-ov popis
nematerijalne kulturne baštine. Na tom su se popisu našli i naši zvončari.

Iz jedne male Hrvatske sedam se običaja našlo u svjetskoj baštinskoj riznici i zauvijek su sačuvani i zapisani kao naši. Treba li objašnjavati što to znači danas u globaliziranom svijetu unutar kojeg se identitet lako gubi i unutar kojeg svi postajemo isti, s istom hranom, istim načinom života, još malo pa istim jezikom, bez osjećaja za ono nekadašnje, bez osjećaja za naše. Bez onog osjećaja kojeg su ne tako davno imale one vrijedne čipkarice na Pagu koje su iglom stvarale čudesnu ljepotu, one na Hvaru koje su stvarale čipku od agave ili one iz Lepoglave koje su to isto stvarale od grube lanene pređe. One su imale taj osjećaj, osjećaj da se za sobom mora ostaviti nešto vrijedno, i da se umijeće mora prenijeti na mlađe. I uspjele su, često radeći i u polutami, očuvati tu nenadmašnu ljepotu, kao što su se održali i zvončari i narodne fešte i plesovi, i umijeća. Kroz stoljeća. Danas, međutim, nakon tolikih stoljeća mnoge od tih posebenosti su u opasnosti i upravo zato je dolazak čak sedam naših običaja na Unescovu listu veliki, ogromni uspjeh za jednu malu Hrvatsku. Koja je, kao i ostali maleni, opstala kroz stoljeća zahvaljujući baš tim i takvim običajima.

 

Potopljeni jedrenjak

   Na samo dva i pol metra dubine ležao je dvije tisuće godina. Skrivao se na samo deset metara udaljenosti od žala od divljih, ali popularnih plaža na istočnoj obali Cresa. Stari potopljeni antički drveni brod zatrpan pijeskom i kojeg nitko od svih tih silnih kupača ovih godina nije uočio. Niti posumnjao da se takvo nešto nalazi niti metar ispod njih. Sve dok ga nije uočio Krčanin Goran Marević, jedan od onih koji neće dvoumiti da li o takvom otkriću obavijestiti arheologe. Goran Marević je tim pronalaskom još jednom skrenuo pažnju na činjenicu da je naš Jadran odmah nakon Egejskog mora najbogatije svjetsko more po arheološkim nalazištima. A mnoga, mišljenja su podvodni arheolozi, posebice na Sjevernom Jadranu,još nisu otkrivena. Dokazuje to i otkriće jedrenjaka kod Cresa kao i  nedavni pronalazak bašćanskih ribara Ivana Barbalića i Izidora Čubranića koji su u mreži našli uljanicu u obliku Prijapa, grčkog boga plodnosti i tjelesne ljubavi, ali i zaštitnika, stoke, vinograda, vrtova i – muških genitalija.
 

Blanka

   Berlin. Sredina kolovoza. Temperature zraka daleko iznad 30 stupnjeva Celzijevih. Sparina. Ipak, svemu unatoč, letvica je podignuta na 2 metra i 10 centimetara. Blanka Vlašić, nova svjetska prvakinja u skoku u vis, ima tu visinu u nogama. Visinu novog svjetskog rekorda. Visinu kojom bi nadmašila već legendarnu svjetsku rekorderku Stefku Kostadinovu iz sada već davnih 80-tih godina prošlog stoljeća. Stefka Kostadinova i Sara Simeoni – legende onog doba. Ovo novo vrijeme pripada Blanki Vlašić. Prvi skok – za malo. Drugi skok – još bolji od prvog, ali letvica pada. U trećem se pokušaju više nismo ni nadali. Umor i vrućina učinili su svoje. Hrvatska atletičarka obranila je naslov svjetske prvakinje, ali rekord ostaje u bugarskom vlasništvu. Barem još neko vrijeme. Međutim, naša Blanka jedina od svih svjetskih atletičarki ove generacije ima kvalitetu i mogućnost rušenja nekog od ženskih atletskih rekorda. Rekorda iz vremena kada su se rekorderi stvarali u laboratorijima istočnog bloka i koji se i danas, tridesetak godina kasnije, teško ruše. Marita Koch, Jarmila Kratovilova, Stefka Kostadinova ............ sve još s ondašnjim rezultatima vladaju svjetskom atletikom i toliko godina kasnije. I možda jedino Blanka može dostići rekord u svojoj disciplini. Blanka koju su Riječani u siječnju s oduševljenjem pozdravili u Dvorani mladosti  na njezinom prvom nastupu u sezoni, koja je kasnije donijela drugi rezultat svih vremena u ženskom skoku uvis – 2,09 u Zagrebu na Hanžekovićevom memorijalu, svjetsko berlinsko zlato i pobjedu u Zurichu. Sjajna sezona započeta na Trsatu, u Rijeci koja s novom atletskom dvoranom na Kantridi želi stvoriti odlične uvjete za kraljicu sportova, kao što ih je s novim bazenima i zametskom dvoranom stvorila za svoje plivače, vaterpoliste i rukometaše. U sportovima u kojima se možemo nadmetati s drugima, u sportovima zasjenjenim nogometom koji postaje sport bogatih i bahatih koji za samo jednog nogometaša mogu odvojiti i stotinu milijuna zapadnih novčanica.

A nije uvijek bilo tako. Nekada je Rijeka držala u šahu i taj slavni Real ispraćajući ga s punom mrežom s Kantride. Danas, u ovim nekim čudnim vremenima, oni su neka druga galaksija koju mi ne možemo dostići. Posvetimo se zato drugačijem sportu, neka u  novoj dvorani pod stijenama Kantride stasa neka nova Blanka, neka se Riječani bore za naslov prvaka države na Zametu i Kostabeli kao i naše odbojkašice-prvakinje na Kozali.

U nogometnom rasipanju novca, pokazalo je i prošlo ljeto, kada su iz Rijeke put Splita otišli grobnička braća Sharbini, htjeli mi to priznati ili ne, ne možemo se natjecati. Možda je i bolje tako.

 

Slaven Bilić

   Skoro se dogodilo da kao izbornik hrvatske nogometne reprezentacije svoju posljednju utakmicu u Hrvatskoj Slaven Bilić odradi na Kantridi. Protiv Katara. Pobjedom od 3:2 zgoditkom u posljednjoj minuti. Utakmica, kolokvijalno rečeno, i nije bila baš neka. Niti igra naše reprezentacije. Ipak pobijedilo se, kao i obično kada se igra na Kantridi. Doduše, Kantrida uvijek služi samo za prijateljske utakmice. One službene, kvalifikacijske, koje imaju težinu rezervirane su za metropolu ili, tek tu i tamo, za Split. Rijeka i Kantrida dobro dođu u vrijeme priprema u Istri. O tome, međutim,  ne odlučuje izbornik reprezentacije. Jer tada bi sigurno bilo drugačije. Slaven Bilić, naime, uvijek je naglašavao, voli s reprezentacijom gostovati u Rijeci. I Rijeka je uvijek voljela Slavena Bilića. I ne samo Rijeka, i ne samo oni koji vole nogomet. Slaven Bilić je prije nekoliko godina postao simbolom onoga što Hrvatska želi: mladost i obrazovanje na odgovornim mjestima. Zato smo podržavali Bilića koji zna svoj posao i koji ga odrađuje i više nego dobro. Potopivši veliku Englesku u dva navrata. I kod kuće i na slavnom Wembleyju. Slaven Bilić je jednu malu Hrvatsku vodio prema tituli prvaka Europe, ali za velike stvari potrebno je i malo sreće. On je na Europskom prvenstvu prije godinu i pol dana nije, nažalost, imao. Nije ju imao ni kasnije. U kvalifikacijama za Svjetsko nogometno prvenstvo. Ozljede najboljih igrača u hrvatskoj reprezentaciji učinile su svoje. To, međutim, ne bi trebao biti razlog (na kraju srećom i nije bio) da se otpisuje Slaven Bilić. Zar imamo boljih?

 

Kvarner

   Prošlo stoljeće, godine sedamdesete. Krcata Dvorana mladosti na Trsatu. Kvarner igra protiv ponajboljih ekipa na Starom kontinentu – Bosne, Jugoplastike, Partizana. Plješće se majstorijama Nikole Plećaša, Milana Grabovca, skandira se Jugu, Poljaku, Maslaku, Rukavini, ... Subotnje večeri na Trsatu – nezaboravni doživljaji.


Kvarnera više nema. Košarka se u Rijeci i dalje igra,
ali u drugim klubovima.

Godine osamdesete. Kvarner se šeta od Prve do Druge lige. Jedne godine ispadanje, druge godine povratak. Snage i volje za nešto više nema. Split i Zagreb stvaraju najbolje košarkaške ekipe u Europi, na Trsatu samo sjećanja na lijepe dane.

Godine devedesete. Hrvatska košarkaška liga bez neke kvalitete, kao i kod većine kolektivnih sportova. Uz Kvarner u prvoj ligi je i Kantrida, ali Riječani  uglavnom odlaze u bolje klubove. Aramis Naglić igra i finale protiv Dream Teama u Barceloni, član je nezaboravne hrvatske vrste koja osvaja olimpijsko srebro. Kantrida ubrzo nestaje s prvoligaške scene, Kvarner odgaja igrače za neke druge sredine.

Dvadeset i prvo stoljeće. Hrvatska košarkaška reprezentacija odlazi na europska prvenstva i tek kao šesta kako bi izborila nastup na Svjetskom prvenstvu. I to se proglašava uspjehom. Košarkaški treneri prodaju maglu poput hrvatskih političara. Uvjeravaju nas kako je šesto mjesto u Europi uspjeh, pokušavaju u to uvjeriti i nas koji pamtimo svjetska i olimpijska i europska zlata, Krešu Ćosića, Damira Šolmana, Dražena Petrovića, Tonija Kukoča...I uspijevaju u tom uvjeravanju jednako kao i naši ministri kad se opravdavaju kako je kod nas bolja ekonomska situacija nego u Makedoniji, Bugarskoj, Rumunjskoj i sličnim zemljama što nam oduvijek zavide na životnom standardu i kako smo se zadužili pod boljim uvjetima od njih. Kriteriji nas koji pamtimo, međutim, potpuno su drugačiji. Pamtimo puno bolje dane, sposobnije ljude (istina, ne u pravilu) na važnim mjestima, zbog košarke krcate Dvorane mladosti subotom navečer  i u najjačem europskom košarkaškom prvenstvu  jedan više nego solidni Kvarner. Kvarner kojeg su na jedvite jade u posljednjim sekundama pobjeđivale košarkaške klase poput Dražena Dalipagića i Mirze Delibašića, kasnijih igrača slavnog Reala iz Madrida, pamtimo Kvarner u finalu kupa tadašnje države protiv strašne Jugoplastike. Kvarner kojeg danas više nema. Ni u Prvoj ni u Drugoj, ni u nekoj nižoj ligi. Za njim su od jeseni 2009. ostali samo nepodmireni višemilijunski dugovi. Košarka se u Rijeci, doduše, i dalje igra, ali u nekim drugim, nižerazrednim klubovima. Košarkaški klub Kvarner više ne postoji.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana