SUŠAČKA REVIJA broj 68

 


iz arhiva

ŠPIJUNIRANJE STRELJAČKE DRUŽINE

Ljubinka Toševa Karpowicz

Prilozi za političku povijest Sušaka

Kraljevina Italija budno je pratila politička raslojavanja u Kraljevini SHS koja su najčešće bila izazvana borbom njezinih nacija za što bolju poziciju u vlasti.

Osim analize djelovanja političkih stranaka, analiziran je i rad pojedinih nacionalnih udruženja, sve to pod pretpostavkom da su te udruge operativne jedinice na zadatku državne ideologije.

Sušak je bio jedna od najpogodnjih  točaka promatranja zbivanja u Kraljevini SHS, ne samo stoga što je između tog jugoslavenskog grada i Rijeke kao talijanskog grada postojala meka država granica, već i stoga što su brojni jugoslavenski državljani živjeli tik uz jugoslovensko-talijansku granicu, te su predstavljali potencijalno aktivan elemenat u projugoslavenskoj politici i propagandi u Italiji.

Stoga su izvještaji riječkog prefekta Ministarstvu unutarnjih poslova u Rimu o informacijama dobivenim iz Sušaka česti i opširni. U cjelini pružaju sliku političkog i idejnog djelovanja jugoslavenske države na prigraničnom području neprijateljske Italije, pružaju informacije o metodama koje se koriste te protagonistima koji djeluju unutar  tako programiranih  organizacija.

Osim izvještaja o Sokolskom sletu, kojemu su potajno prisustvovali sokolaši iz Voloskog, Opatije i Istre 1924. godine, te o političkom skupu Svetozara Pribićevića prosinca 1926. godine na Sušaku (o čemu je autor teksta pisao u Sušačkoj reviji), jedan broj dokumenata Riječke prefekture odnosi se na utemeljenje i djelovanje u Sušaku sekcije Udruženja Streljačkih družina Jugoslavije.

Kolika je ozbiljnost pridavana tim informacijama potvrđuje prvi od dokumenata, od 11. veljače 1927., Ministarstva unutarnjih poslova Italije (direkcija opće javne sigurnosti, sekcija tajnih općih poslova), u čijoj se tajnoj informaciji, upućenoj prefektima Trsta, Udina, Gorice, Rijeke i Pule, dakle svim pograničnim prefekturama na granici sa Jugoslavijom, priopćuju podaci o Udruženju  Streljačke družine do kojih je došao generalni konzul Italije u Ljubljani.[1]

Spomenuti konzul javlja da je u Kamniku, blizu Ljubljane, utemeljena nedavno, počekom veljače 1927. godine, “obitelj“ streljača, nakon čega se očekuje da će uslijediti formiranje odreda streljača i u drugim mjestima.

Iako je na osnivačkom skupu za Sloveniju rujna 1926. general Petar Živković, u vrijeme Šestojanuarske diktature(1929.) predsjednik vlade, objavio da je cilj družine isključivo usavršavanje u streljačkoj vještini, te da ona neće ni na koji način sudjelovati u političkom životu  zemlje, prema izvještaju talijanskog konzula iz Ljubljane vidljivo je  da su brojni članovi ORJUNE integrirani u članstvo Streljačke družine, zbog čega je talijansko Ministarstvo unutarnjih poslova odlučilo pratiti daljnje djelovanje tog udruženja.[2]

Analizirajući govor  generala Živkovića prilikom inauguracije sekcije u Sloveniji šef policije iz Rima javlja da su moguće dvije interpretacije.

Jedna je za one „naivne“ da se radi samo o usavršavanju vještine.

Druga hipoteza  je da je general Živković, upućen u dotadanje djelovanje ORJUNE  u Ljubljani, odlučio uvesti kontrolu nad slovenskim orjunašima.

Naime, iako se nastojalo djelovanje orjunaša  centralizirati na nivou države,  oblasni odbori faktički su uživali lokalnu autonomiju, pa je često središnje rukovodstvo bilo nemoćno.

Zahvaljujući tom upozorenju, riječki je kvestor počeo analizirati informacije o Streljačkoj družini, pa javlja riječkom prefektu da je Novi list 1. lipnja 1927. objavio  da će uskoro na Sušaku biti utemeljeno Udruženje Streljačka družina, da će biti održan opći kongres, te  da će on osobno nadalje pratiti djelovanje Udruženja.

Važnost ovih podataka za talijansku državu potvrđena je informacijom riječkog prefekta svom pretpostavljenom – Ministarstvu unutarnjih poslova u Rimu, šefu javne sigurnosti, 7. lipnja 1927., unutar koje  mu šalje prijevod teksta iz Novog lista (br. 41., od 1. lipnja).

U međuvremenu, u cijeloj zemlji, pa i Sušaku, provedeni su 15. lipnja 1927.  izbori za Narodnu skupštinu.

U Sušaku su pobijedili demokrati (41,76%), a iza njih bila je Hrvatska seljačka stranka (24,42%).

Tek nakon izbora okupili su se članovi Streljačke družine, većinom vojna lica u mirovini, kako konstatira riječki kvestor, u sjedištu sušačke općine i između sebe izabrali predsjednika. Izabran je major i komandant Vojnog predsjedništva Sušaka Dragoljub Anđelković, dok je na sastanku o otadžbinskim zadacima spomenutog udruženja govorio potporučnik Bogoljub Maglić.

Prema izvještaju od 17. prosinca 1927. Udruženje u Sušaku  započelo je sa svojom djelatnosti, što je lokalni tisak popratio brojnim napisima u kojima se isticalo da je cilj Udruženja  osposobiti mlade za obranu domovine od strane dobrih i stručnih učitelja streljaštva.

Prema statutu Udruženja, članovima su mogli postati učenici s navršenih osamnaest godina, dok su mlađi primani kao izvanredni članovi. Članovima su mogle biti i žene. Osposobljavanje, odnosno sati streljaštva održavani su svake nedelje u Martišnici, povremeno na Trsatu.

Članovi su uplaćivali od 2. do 4. dinara, prema materijalnim mogućnostima, dok su članovi-osnivači uplaćivali samo jednom 500 dinara, a dobročinitelji 1.000 dinara i više.Za blagajnika ove udruge izabran je Paravić iz Sušaka.

Sljedeći izvještaj kojeg je prefekt Rijeke dobio od kvestora poslan je Ministarstvu unutarnjih poslova. Datiran je 7. siječnja 1928. U tom se izvješću tvrdi da su se Udruženju pridružile druge sušačke udruge, da dominantno članstvo čine vojna lica srpske nacionalnosti, policajci, učenici srednjih škola i drugi mladi ljudi, a svi s ciljem da se usavrše u streljačkoj vještini.

Za propagandu  među Slavenima u Provinciji Rijeka te za propagandu na tlu Julijske krajine izabran je „poznati“ Stanko Čok, dok je za potpredsjednika izabran  Marijan  Boras, istovremeno  zadužen za vrbovanje novih članova, a Vlado Martinović iz Rijeke izabran je za blagajnika i propagandista u Rijeci. Za novog tajnika predsjednika izabran je glavnokomandujući 37 pješačkog bataljona, Srbin (nedostaje ime).

Vještom kombinacijom izvjestitelja, riječki kvestor je uvećanjem dviju fotografija  prepoznao neke osobe i time dobio  četiri imena članova Streljačke družine. Njihova imena i izvještaj je zatim proslijedio Ministarstvu unutarnjih poslova u Rimu.

Prvi na popisu identificiranih je Slavko ASCHENBRENNER, rođen u blizini Pule 1884., nastanjen u Trbovlju (Slovenija), poznati propagandist i član sokolske udruge Sušak-Rijeka, a trenutno šef željezničke agencije SHS u Rijeci. Članovi njegove obitelji također su bili članovima udruge.

Sljedeće osobe nisu mogle biti bolje identificirane: to su: Milivoj Miculinić, nastanjen u Sušaku, član Sokola, Ilić Ljubo, na služenju vojnog roka u Jugoslaviji, poznat i opasan orjunaš iz Sušaka, te Sertić, Ferrari i Spizer.

Na temelju prikupljenih informacija od zamjenika konzula u talijanskom konzulatu u Sušaku, Ministarstvo unutarnjih poslova iz Rima 12. srpnja 1928. obavještava prefekta u Rijeci, da su informacije dobivene od osobe koja je uspjela infiltrirati se u redove Udruženja.

Prema tim informacijama  Streljačke družine podređene su centru u Beogradu,

sušačka sekcija ne broji više od 40 osoba, vježbaju u Martišnjici, vode ih tri vojna lica nižih stupnjeva vojne hijerarhije, a njima se pridružuju i četiri aktivna vojna lica.Među članovima najbrojniji su Srbi iz Sušaka i „Jugoslavenski Hrvati“ („Jugoslawische Croaten“)

Prošle nedelje, stoji dalje u izvještaju, članovima  se pridružilo desetina učenika gimnazije na Sušaku, koji, kao članovi ORJUNE ne plaćaju nikakvu članarinu.

Članovi su podijeljeni u četiri kategorije : potporni (48 dinara godišnje), izvršni (20 dinara mjesečno), utemeljitelji 500 dinara godišnje, počasni, 500 dinara i više godišnje.

U zaključku izvještaja stoji da nema sumnje da je  organizacija Streljačke družine u neposrednom kontaktu s mladim orjunašima, o čemu je dokaz podatak da oni ne plaćaju članstvo, čime biva jasno da Udruženje Streljačka družina  pokriva zabranjenu ORJUNU, a imena članstva predstavljaju najveću tajnu, te se izvjestitelj nadalje  obvezuje da sazna makar imena vodećih ličnosti na nivou jugoslavenskog Udruženja Streljačke družine.

Siječnja, naredne, 1929. godine riječki kvestor obavijestio je svog pretpostavljenog da je 16. prosinca 1928. u svečanoj sali Općinskog savjeta u Sušaku održana godišnja skupština sušačke udruge Streljačke družine.

Sudionici skupštine poslali su pozdravne brzojave  Ministru rata i ministru pomorstva, pod čijim se protektoratom nalaze sve sekcije spomenute udruge, s molbom da se o njihovom stanju duha i spremnosti obavijesti i kralj.Istovremeno je poslan pozdravni telegram i dr. Ivanu Ribaru, predsjedniku Udruge na nivou Jugoslavije. [3]

Izabrano je i novo rukovodstvo: za predsjednika je ponovno izabran Karlo Anđelković, a za članove direktorija: dr. Vinko Mikuličić, Boško Jovanović, Milan Zaklan, Ivan Vilhar, Jakov Jereb, Antonio Kržić, Svetozar Mihaljević,Antonio Pirić i Andrea Maurović, dok je na sljedećem sastanku trebao biti  izabran potpredsjednik- tajnik i blagajnik.

Iako su se možda u Italiji ponadali da će  Zakonom  o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi, od 6. siječnja 1929., biti ukinuto i Udruženje Streljačke družine, u izvještaju od 1. veljače 1929. kvestor javlja da sušačka sekcija neće biti zabranjena budući da je označena kao edukativno udruženje za obrazovanje mladih jugoslavenskih nacionalista. Štoviše, pojačan je prijam novih članova, sva jugoslavenska nacionalistička udruženja vojne vlade pripojena su Udruženju Streljačke družine, povećana je članska pristojba.

Članovi sušačke udruge se, prema izvještaju, sastaju u kavani Kosovo, gdje se diskutira o sljedećim potezima društva. Izgleda da je članstvo Udruženja stavljeno pod strogu selekciju, te u izvještaju od 15. travnja 1929. stoji da je svaki upisani član autoriziran da nosi značku na čijoj je bijeloj osnovi ucrtan bijeli orao s dvije puške, što je u biti bio simbol srpske vojske.

Iduće godine, 2. listopada 1930. u prostorijama čitaonice Sokola, ne više u zgradi Općine Sušak, održan je kongres sušačke sekcije Streljačke družine.

Kongres je otvorio potpredsjednik,a zatim je izabrano novo rukovodeće tijelo: za predsjednika pukovnik Despota Damjanović, komandant sušačke regimente, dok su za članove odbora izabrani: Ranković,Kozić, Mihajlović, Stefanović, Jeret, Vuk, Marić, Lunaček, Borovac i Simonić.

Dva poslednja izvještaja o Streljačkoj družini, od 8. listopada 1930. i 18.studenog iste godine,  samo potvrđuju polarizaciju do koje je došlo i na Sušaku nakon uvođenja Šestojanuarske diktature.

            U prvom izvještaju, od 8. listopada, objavljena je na talijanski prevedena oda (srpstvu) Izidora. L. Matovinovića, koju je objavila Naša sloga (tada izlazila na Sušaku), a u čast kongresa Streljačke družine, dok se u izvještaju od 18. studenog 1930. navodi da je izabrano novo mjesto za uvježbavanje članova Streljačke družine  sa Sušaka, bez navođenja mjesta.

Ovim je izvještajima završeno praćenje aktivnosti Udruženja Streljačka družina od strane talijanske policije, vjerojatno stoga što joj je bilo jasno i neskriveno da je ta udruga bila stup velikosrpskog unitarizma, na kojoj se temeljila osobna diktatura monarha, kao predstavnika velikosrpske buržoazije u savezu sa vojnom oligarhijom u kojoj su, također dominirali Srbi.

Službeno isticana ideologija integralnog jugoslavenstva  štitila je u praksi vladu generala, koji su odmah nakon uvođenja diktature postali od velikosrpskih nacionalista jugoslavenski unitaristi , kompromitirajući  romantičnu ideju jugoslavenstva.

Kako je Kraljevina SHS Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja  podijeljena od 3.X.1929. na devet banovina, temeljem kojeg je Sušak pripao Primorskoj banovini, sa sjedištem u Splitu, kongresi Udruženja Streljačke družine nisu više mogli biti održavani u administrativnom sjedištu Sušaka, zgradi Općine, već u čitaonici starog i formalno nepostojećeg društva jugoslavenske ideologije – Sokola.

Iznesene informacije o Udruženju Streljačke družine pokazuju u kojoj je mjeri važno za razumijevanje političke povijesti pratiti rad raznih (ne)političkih, paramilitarnih i drugih dobrovoljnih udruga, čije članstvo, jednom aktivirano, skoro nikada ne prelazi u pasivnost i svoju političku akciju pretače iz jednog oblika u možda isti ili samo djelomično izmijenjeni oblik aktivnosti, služeći jednom te istom ideološkom konceptu, pri čemu su osobni podaci glavnih aktera važni pokazatelji smjernica, starih i novih, kojima je članstvo jednog udruženja krenulo.

Primjer Svetozara Pribićevića, utemeljitelja ORJUNE, koja djeluje odvojeno i pod drugim imenom i vodstvom neovisno od svog utemeljitelja i njegovih  izmijenjeih idejnih intencija, dovoljno je ilustrativan.

Takvih je primjera, međutim, još mnogo.

 

 BILJEŠKE

1.   Državni arhiv Rijeka, Fond Riječka prefektura, (JU-6), kutija 133.

2.   ORJUNA je bila organizacija čiji je cilj bio  širenje ideje jugoslavenskog integralizma,  ako je potrebno terorom i zastrašivanjem,a pomagale su je državne vlasti. ORJUNA je najprije bila organizirana kao Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina 23. III. 1921. u Splitu, da bi Statutom 1922. godine bila pretvorena u Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA). Bila je teroristička organizacija jugoslavenskih nacionalista koju su utemeljile pristaše  Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića kada je on bio ministar unutarnjih poslova u Jugoslaviji u više vlada od 1918. do 1925. Orjunaši  su se obračunavali s takozvanim antidržavnim elementima,a prije svega s komunistima. U razdoblju 1925.-27. pokret se nalazi u punoj krizi,a težak udarac ORJUNA doživljava kada Svetozar Pribićević 1927. godine stvara savez s Radićem, Seljačko-demokratsku koaliciju. Formalno je ORJUNA raspuštena 1929. rješenjem uprave grada Beograda.

3.   Podatak da je Ivan Ribar bio na čelu jugoslavenskog udruženja Streljačke družine se ne slaže s njegovom oficijelnom biografijom. Naime, Dr. Ivan Ribar (1881-1968), hrvatski političar u Austro-Ugarskoj, Kraljevini SHS i socijalističkoj Jugoslaviji, na početku svog političkog djelovanja  u Austro-Ugarskoj bio je jedan od osnivača Hrvatske napredne demokratske stranke i jedan od članova Hrvatsko-srpske koalicije, unutar koje je prvi put izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru 1913. godine.Godine 1918. član Glavnog odbora Narodnog vijeća u Zagrebu, nakon ujedinjenja predsjednik Privremenog narodnog predsjedništva 1920-1922. U vrijeme diktature kralja Aleksandra sa drugim intelektualcima osniva Narodni front za slobodu. Na raznim suđenjima branio komuniste. Tijekom Drugog svjetskog rata izgubio oba sina

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana