SUŠAČKA REVIJA broj 68

 


književnost

DANUNCIJADA KAO KRONIKA JEDNE HISTERIJE

Vjekoslava Jurdana

Talijanski pjesnik (Il poeta), romanopisac, dramatičar i borac za Veliku Italiju Gabrielle D'Annunzio kreće u svoj osvajački pohod na Rijeku 11. rujna 1919. U Rijeku dolazi 12. rujna, vlada Rijekom 15 mjeseci i odlazi 18. siječnja 1921.
Godine 1946. hrvatski književnik-prozaist, romanopisac, dramatičar i borac za slobodu Istre i Hrvatskog primorja Viktor Car Emin piše o tome svoj najbolji roman Danuncijada.

    Obojica književnici, obojica duboko uronjeni u povijest i politiku svojega doba. Politički, posve na suprotnim stranama.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, primoran otići iz Opatije, upravo zbog Talijanā, i živeći u progonstvu na Sušaku, Viktor Car Emin piše roman o događajima vezanima uz kraj Prvog svjetskog rata, ali koji su, itekako, uzročno povezani s tadašnjim aktualnim trenutkom. Ponajprije riječ je o nemogućnosti velikih sila da se nakon Prvog svjetskog rata dogovore oko podjele teritorija, što na ovim prostorima ima za posljedicu produžavanje agonije, neizvjesnosti, pa i bezvlađa.

Tada nastupa Gabrielle D'Annunzio sa svojim arditima i legionarima i započinje njegova danuncijada. Povjesničari, teoretičari umjetnosti, pravnici, književnici, kulturolozi, sociolozi, filozofi, i to s različitih strana svijeta, pisali su i pišu o tom, još uvijek nedovoljno osvijetljenom, intrigantnom događaju. Šira pak (riječka) javnost pomalo je distancirana, gotovo indiferentna spram tog dijela svoje ne tako davne prošlosti. Možda je tomu (i) razlog što se o tome nije smjelo previše govoriti niti istraživati za bivšega sistema. A možda i činjenica da je takvih epizoda raznih osvajača bilo mnogo u riječkoj povijesti, pa se ovdje više nitko ne čudi pojedinim intruzijama nametnute povijesti. Ovdje se sve lako zaboravlja, i možda se baš zato sve tako često i ponavlja.  

Ono što sigurno pridonosi teškoćama pri  re-interpretaciji D'Annunzijeva osvajanja Rijeke jest to što se radi o doista neobičnom i kompleksnom činu koji uključuje u najmanju ruku i komiku i tragiku, hrabrost i ludost, božansko i sotonsko, pjesničko i vojničko, patriotizam i šovinizam, erotiku (pornografiju) i religiju, karnevaleskno i funebralno, idealizam i proračunatost....  Ukratko, eklatantan histerični kaleidoskop.

Kako je te događaje u svom romanu prikazao Viktor Car Emin? Prije nego što na to pitanje pokušamo odgovoriti, valja reći da je suodnos književnosti (kao pisanja svijeta) i historije (kao pisanja povijesti) oduvijek bio kompleksan.

Književnost je često bivala denuncirana kao (čista) fikcija, kao puki zamišljaj, i kao takva daleko od istine, fakcije i vjerodostojnosti.  Za razliku od historije!

U aktualnom (post)postmodernističkom trenutku i opreka između književnosti (fikcije) i historije (fakcije) pregorijeva, razblažuje se, prevladava tako što se prokazuje da je i historijski zapis svojevrsna interpretacija, odnosno autorski čin podložan subjektivnosti samoga povjesničara, ali i društvenim, ideološkim, političkim i inim čimbenicima koji itekako djeluju na bilježenje povijesti. Štoviše, sada se prokazuje da upravo književnost u svoj svojoj fikcionalnosti, paradoksalno, otkriva 'istinu' time što iznosi na vidjelo ono što se često prešućuje, zanemaruje, marginalizira, ili naprosto gura pod kompleksan tepih nesvjesnoga. Sve se to odvija u širem kontekstu problematiziranja istine kao zadane, nepromjenjive i neprijeporne kategorije, odnosno istina postaje otvorenošću, a svijet, kao što kaže Nietzsche u svom djelu Volja za moć, više nema samo jedan smisao, već nebrojene smislove.


D’Annunzijev ulazak u Rijeku 12. rujna 1919. godine

Književnici su oduvijek bili manje ili više na tome tragu i slijedili su svoju 'istinu', svjesni, kako kaže naš Drago Gervais u jednom svom članku, da književnik može jednom historijskom ili quassi-historijskom materijalu pristupiti na različite načine. Može ga shvatiti kao materijal za dramu, tragediju, komediju itd.

No, upravo je citirani Gervais, prikazujući riječke povijesne događaje s početka 19. stoljeća kao i povijesni lik Karoline Belinić u svojoj tragikomediji Karolina Riječka, bio od strane riječke (povijesne) javnosti napadan da je falsificirao riječku povijest te je svoje najbolje dramsko djelo morao povući s repertoara riječkog kazališta, iako je ta ista Gervaisova Karolina Riječka požnjela uspjehe u kulturnim metropolama ondašnje države. Nemo propheta in patria sua.

Viktor Car Emin bio je Gervaisov učitelj, uzor... a i o njegovu romanu Danuncijada svoje su rekli povjesničari. Tako akademik Petar Strčić kaže: Car Emin nikada nije shvatio bit života Gabrijela D'Annunzija, sjajnijeg od njega pjesnika i pisca općenito, političara i financijskog mahera posebno, da se o pornografskom i promiskuitetnom iskustvu i ne govori (iako ga nije smatrao svecem). Jednostavno, za njega poeta nije bio problematična-nasilna, niti smiješna-sadistička, a ni tragična figura; on nije bio ni opasna kreatura. Odnosno, završava Strčić, citirajući sveučilišnu profesoricu i književnu teoretičarku Danijelu Bačić Karković: Emin mu se 'osvetio' tako da ga je deheroizirao, eufemizirao do granice sažaljenja. Strčić nadalje naglašava da D'Annunzio nije bio histerik, niti je njegova riječka danuncijada histerija jer je Il Poeta bio veoma pribrana i lucidna, živa i hodajuća i moćna opasnost koja je i u riječkoj praksi  i s dugoročnim posljedicama i odjecima nanijela zlo, a ima i danas vatrenih sljedbenika na raznim stranama svijeta, pa i u Hrvatskoj (P. Strčić: D'Annunzio danas)

Zašto Strčić spominje histeriju? Zato jer je Emin u podnaslovu svoga romana naveo: Romansirana kronisterija riječke tragikomedije 1919-1921.

Pri analizi/ interpretaciji  književnih djela ne smijemo zanemariti njihov naslov, odnosno podnaslov. U njima se često kriju „ključevi“, šifre, kodovi, (ne)svjesni autorovi imputi kako čitati djelo, i iščitavati njegova nebrojena značenja. Car  Emin u podnaslovu ističe da je riječ o kronisteriji. Zanimljiva je ta neobična složenica. Ona sintetizira dva složena pojma: kronologija i histerija, a njihovim spajanjem, što ističe i Milorad Stojević u svom tekstu Carevo novo ruho, ukazuje se kako na odmak od historije ( jer bi to bila kronistorija) kao slijeda vanjskih događaja, tako i na pomak k prikazu unutrašnjeg razvoja lika pa bi kronisterija značila kroniku/povijest (jedne) histerije, histerična kronika/povijest i sl. Uglavnom, znakovita-ironična igra riječima: historija-histerija. I druga složena riječ u podnaslovu- tragikomedija, zapravo podržava najavljenu složenost prve (kronisterija), i u cjelini imaju dvostruk ironičan učinak. U konačnici, povijesna histerija je tragična komedija. Štoviše, zaključuje Stojević, cijeli se podnaslov efektno nadaje kao dopuna još indikativnijem naslovu romana - Danuncijada. Asocijativno ta se riječ veže za denunciju, odnosno denuncijaciju-prokazivanje. Stojević ide dalje, i izvodi svoje tumačenje naslova romana kao denunciranje D'Annunzija.

Naša je teza da Viktor Car Emin u svom romanu ide za razotkrivanjem unutarnjeg, on zaviruje ispod površine vidljive HISTORIJE,  onkraj kronistorije,  iznoseći na vidjelo u svojoj književnoj istini,  pozadinu događaja, a to je HISTERIJA. No, to ne čini samo kroz prizmu glavnog lika-povijesne ličnosti D'Annunzija (kao što vidimo to nisu istovjetni pojmovi), već i kroz prizmu, dakle dvostruko denunciranje, još jednog lika u ovom romanu, koji nije kao takav do sada eskplicitno uočen. To je kolektivni lik i zove se Grad/ Città.

D'Annunzio i Grad. Čitav se Eminov roman nadaje kao složena i kompleksna igra između to dvoje. Da, dvoje, jer je Grad prikazan kao žena, ne (samo) u spolnom smislu, nego rodnom. On jest Žena.

Uloga Grada kao lika je, rekli bismo, jednako važna kao i ona najvažnijeg –samoga D'Annunzija. On Grad  poima kao svoj produžetak, kao tijelo kojime mora zagospodariti. I to je tijelo markirano poviješću svojih brojnih kolonizacija (D'Annunzijeva je samo jedna u nizu) te podređenošću svoje spolne/društvene uloge.

Taj komplicirani odnos kolonizatora spram koloniziranog/kolonizirane, Car  markira  psiho(analitičkom) odrednicom histerija koju je, kao što smo već naznačili, ekspresivno signalizirao u podnaslovu romana. No, time, želimo pokazati,  ni u kojem slučaju nije umanjio, ni ublažio ozbiljnu i opasnu dimenziju samozvanog vojskovođe/osvajača, kao ni tragiku njegove povijesne intervencije.

D'Annunzio, čuveni zavodnik, poznat po svojoj neobuzdanoj raskalašenosti i  čiji je život i stvaralaštvo obilježeno nizom znamenitih žena, penetrira u Grad , općeći s njim kao sa ženom. Ali ne bilo kakvom. Grad je Ona koju je  tražio i u svim svojim ljubavnicama: fantazmagorična, poželjna, nedostižna, „inifinitamente desiderata“ - Nedostižna.  Zanimljivo, ovdje kao ekskurs, da se histerija kao poremećaj kod muškaraca počela raspoznavati , proučavati i liječiti upravo tijekom, odnosno neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Dakle, vrijeme D'Annunzijeva Ulaska u Grad.

D'Annunzio računa s Gradom-ženom kao amorfnom–libidnom masom te ju, svojim ekpresivnim govorima, poslanicama, svojom osobnošću modelira u agitacijsko-propagandni feministički blok. Taj suodnos, ta igra, odvija se kroz specifično duševno stanje–histeriju koja dovodi do rasula moralnih postulata na kojima je počivala konkretna društvena zajednica i time dovodi do specifičnog socijalnog stanja–anarhije. 

Našim uvidom u recentne dosege proučavanja histerije možemo reći da je Viktor Car Emin itekako prokazao/denuncirao histeriju danuncijade. I ta njegova nakana nije neuobičajena jer, kao što svjedoče mnoga (književno)umjetnička djela, posebice u posljednjih stotinu godina, histerični lik posjeduje stvaralačku privlačnost za mnoge umjetnike. Čitajući Eminov najbolji roman bez problema iščitavaju se pojedini aspekti histerije. Prije svega, radi se o  histeričnom poistovjećivanju, u konkretnom slučaju Pjesnika i Grada,  koje se očitovalo u potpunoj predaji Grada Pjesniku, odnosno njihovu potpunom dijeljenju vjerovanja i oblika ponašanja. Riječ je o principu: tvoja želja postaje moja želja, koja, opet, postaje njegova, pa njegova, pa njena. Tako je krug od pojedinačne histerije ka kolektivnoj, masovnoj zatvoren. I masovna histerija, poznata i kao kolektivna, opsesivno je ponašanje kao i individualna, pri čemu se manifestiraju isti ili slični simptomi kao i kod pojedinca, s time da je kolektivni oblik više sociopsihološki fenomen.


Za Krvavi Božić 1920. godine bili su porušeni svi mostovi preko Rječine.

Car Emin ne štedi riječi i u romanu imamo obilate i neprijeporne dokaze za  postavke ove re-interpretacije. D'Annunzio sa svojim vojnicima ulazi u grad i već dolazi do histeričnog poistovjećivanja : „Tu se pojavila teška oklopna kola, za njima duga, treća...Svima se na vrhu isprsio jedan ardit. U jednoj im ruci revolver, u drugoj bodež. Sad opali iz revolvera jedan, sad drugi, a svi urliču kao pomamni: A noi! A noi! A mnoštvo oko njih kao da se prometnulo u jedno samo grlo ozivlje se:-A noi!-dok se djevojke iz neposredne blizine poput pantera penju na kola, do ardita, s kojima se grle i ljube kiteći ih cvijećem, zastavicama, skidajući im crne fesove s dugim crnim resama i mećući ih sebi na glavu. Za njima se penju i druge (...) i one se  s arditima cmokaju  u obraze. (...) Sve se ruke pružaju prema njima, svaki hoće da dobaci koju lijepu riječ, žene i djevojke hoće da ih svojim zagrljajima uguše.(...) D'Annunzio! Il Liberatore! Arkanđel poslan od boga! Evviva! Evviva! Delirij. Zaglušna provala kolektivnog ludila. (...) Pet-šest gospođa i gospođica što su se kao bjesomučne furije dogurale do auta, prebaciše se unutra, u naručje pjesnika koji duboko dirnut uzvraća i poljupce, i sve dokaze neizmjerne ljubavi. A svijet uokolo neprestano u deliriju. Svi se ljube, grle, kliču, urlaju. I sve su kape i šeširi u zraku, zastave se visoko dižu i spuštaju pred njim, od boga poslanim spasiteljem. Sve je razdragano, očarano, pomamljeno.

I sami legionari zatravljeni su svojim Vođom. Mladi legionar obraća se Riječanima: „Vi se svi varate-derao se mladi čovjek-ako mislite da znate : tko je naš komandant! Ne vi to ne znate, vi to ne možete znati. Ja znam. Naš komandant je biće-možemo reći-nadzemaljsko, sopraterrestre. On vidi što drugi ne vide, on čuje što drugi ne čuju. (...) Zna što je bilo i što će biti-čovjek sveznajuć-profet. On je odabranik sudbine.(...) On nije građen kao drugi ljudi: njegovi su mišići od ocjeli.“ Drugi legionar odvrati:“ Naš komandant je uistinu pravo pravcato vrhunaravno biće. Un superuomo.(...) naš komandant nije ni dobar ni zao, ni blag ni žestok, ni sladak ni gorak, ni ljubezan ni naprasit, on je sve ujedno: i dobro i zlo, i ljubav i mržnja, i milost i krutost-sve, jer tako hoće demoni koji se kriju u njemu. Svoja besmrtna djela stvara naš komandant samo noću, u tajanstvenom svjetlu zvijezda vodi on svoje razgovore, i suoi sublimi dialoghi, sa svojim demonima.(...). Ali što je za nas, njegove legionare, od najkapitalnije važnosti, to je njegova magička moć kojom naš komandant može, kad mu se prohtije, da jednoga ili više svojih demona stjera u nas da budemo i mi kao on-vanredni, nadnaravni, besmrtni-straordinari, sovranaturali, immortali....Pljesak. Urlanje. Pjesma (...).

Emin kroz dijalog svojih likova Mićelina i Kolonela kaže:  „Ako vam se baš ne žuri, a vi stanite časkom da čujete u kakav se je 'manikomij' prometnuo ovaj grad i mi svi s njime.

Sam Pjesnik-Osvajač govori o dočeku u Gradu koji doživljava kao ženu u pismu svojoj sorellini ( tako je nazivao svoje ljubavnice i prijateljice) Violante:

Ulazak-više li nego apoteoza, a tvoj Ariel ( D'Annunzio sebe tako naziva-op.V. J.)  u njojtrijumfator. Fiume è mia! Rijeka je moja! Ja je držim. Držim grad izdovoljene, izvršene ljubavi. Rijeka mi se predala kao žena što izgara od ljubavi. Ja je držim....

 D'Annunzio stalno drži svoje govore-orazione, i obraća se Gradu kao ženi, rabi diskurs osvajača, zavodnika, ljubavnika: U budalastom i podlom svijetu sama je jedan stvar čista i neporočna: Rijeka! Jedna sama istina-Rijeka! Jedna sama ljubav-i to Rijeka!. Emin kaže: On, pjesnik, stigao je ovamo u 'hodočašću ljubavi' da ispuni zavjet....

Upravo sklonost D'Annunzija govorima, javnim obraćanjima masi, koju Emin prikazuje čitavom kronisterijom, jest oprimjerenje elemenata po kojima se prepoznaje histerični karakter: težnja za isticanjem, dramatičnost, ekstravagancija i želja da se skrene pažnja na sebe.  Histerici zbog dubinske nesigurnosti upravo traže javno, teatralno izlaganje, iskazujući često svoju fiksiranu fantaziju iskupiteljske uloge povezane s religioznom paranojom.

V. C. Emin prikazuje D'Annunzija upravo u takvu svjetlu, u njegovoj sklonosti simbolici, okultnom, koji efektno miješa s religioznim. Tu su magične brojke (npr. 11- D'Annunzio nije slučajno krenuo u osvajački pohod ka Rijeci upravo 11. rujna) , snovi, obredi, odjeća, amuleti, i predznaci različitih vrsta. Ta mješavina kršćanskog-religioznog i okultnog jest zapravo proces desakralizacije (pojam koji se veže uz histeriju) i prožima cjelokupno Komandantovo političko i vojno djelovanje. On u već spomenutom pismu sorellini Violante, piše:

Da vidiš što se ovdje zbiva, tvoja bi negdašnja, djetinja vjera u čudesa iskrsla. Ovdje se zbivaju stvari zaista nadnaravne. Evo ti samo jedno čudo: svijet, do zubi naoružan što ga šalju protiv mene, prilazi k meni kao onaj prorok iz Starog Zavjeta, što je polazio da proklinje, a on je potaknut nekim višim nadahnućem morao da blagoslivlje. Sve je ovo meni prorečeno već odavno. Vjeruj, sorellina, u znamenja, u amulete-oni mene nikad ne izdaju!

Tu su još i ovi izrazi: Santa Entrada (sveti ulazak), Città Olocausta-Holokausta (mučenički/žrtvovani grad) u koji je Pjesnik stigao u hodočašću ljubavi da ispuni zavjet i sl.


Naslovnica Revije La Domenica dell Corriere
prikazala je D’Annunzijev ulazak u Rijeku.

Histerija se, kako napreduje Eminova riječka kronisterija intenzivira i efektno prožima s anarhijom. Dolazi do prave epidemije stanja zanosa, demonske opsjednutosti, otvorena seksualna ponašanja, koketnosti, prijetvornosti, pretjeranosti u željama i antipatijama, neprilična izražavanja osjećaja, što su sve oznake medicinskih i popularnih diskursa koji su okružili histeričnu/e osobu/e.  U tom kontekstu izdvajamo još jednu simboličku pojedinost. D'Annunzio se, naime, poistovjećuje sa rimskim carem Neronom i kaže:

... nema u meni ništa hamletsko-već Faon ili u najgorem slučaju Epafrodit, obojica odani dobrotvori Nerona, moga uzvišenog uzora. I :  Ne poznam straha. Protiv vanjskih neprijatelja dao sam minirati luku, a što je do unutrašnjih, u mojim benzinskim stanicama ima dosta ulja. Budu li protiv mene tjerali mak na konac, vidjet će me kako s lirom u ruci prolazim kroz ožarene ulice grada u plamenu. I opet Neron.....

Histerično-anarhična manija rezultira, kako kaže sam D'Annunzio, odnosno Ariel, orgijama naše riječke neukrotivosti i nediscipline. Histerija, baš kao i anarhija u svom korijenu imaju otpor /prosvjed/pobunu usmjerene protiv društvenih prilika. Tako u Holokausti, razotkriva Emin, vlada atmosfera 'disobbedienze', neposluha, onoga istoga što ga je pjesnik, kako sam reče, postavio na vrh svih ljudskih vrednota.!. Sve to poprima i dijaboličnu dimenziju, naročito u domeni kolektivne histerije: Stvarale su se jezovite priče i išle od usta do usta. I svatko bi im pridodao nešto svoga, dok ne bi najzad pjesnik u očima ljudi izišao kao neko čudovište... On se, kako se šapuće,  bavi crnom magijom, satanizmom i drugim dijaboličkim majstorijama....

Građani žive, ističe Emin, kao pod pritiskom neke neobjašnjive mòrē. Nekima se od njih čini kao da od nekog vremena propadaju sve dublje u mračni ponor. Pogdjekoji već gube i osjećaj vremena, čak i prostora na kome žive, lica i stvari oko njih čine im se sve nerealnija.... Jer,  Ariel je pod vlašću demona anarhije i taj njegov demon ovdje na Rijeci ima premoć nad svima drugima. I moćni utjecaj nad ljudima, jer nije prošlo dugo te se grad i sve u njemu prometnulo u leglo vesele anarhije. A svako pjesnikovo nasilje, svaki njegov drski gest u najmlađima pobuđuje sve veće udivljenje i izazivlje želju za podražavanjem...I sve  je to predmetom šale i dosjetaka, kadikad i masnih. Odlična zabava.

No, Viktor Car Emin, ne prikazuje čistu komediju, već tragikomediju (kako je istakao u podnaslovu) i dosljedno razotkriva pozadinu te ekstatične i karnevalske veselosti. Ispod  klaunovsko-histerične zabave, nalazi se tragedija, poremećenost, zlo: Da, sve bi to bilo lijepo da nema onog tmurnog osjećaja nesigurnosti što prožimlje sve uokolo: i ljude i stvari. No to je baš najstrašnije, da grad živi pod neprestanim udarom okrutnih riječi: vatra i gvožđe, bombe i granate, padanje i umiranjekrv i opet samo krv. Versare ili sangue. Tutto il sangue. A to govori on, Pjesnik, svojim miloglasnim tonom što prodire kroz sve žilice i silazi još dublje, do podsvijesti u kojoj počivaju mnogi iskonski, još neistraženi instinkti. I ti nagoni, kao nekakvi tajanstveni nevidnici, izazvani neodoljivom muzikom njegova glasa, pružaju svoja ticala, dižu se iz svojih vjekovnih ležišta, prelaze u krv, u živce, u sve najsićušnije žilice, prožimaju čovjeka, ovladavaju njime, upravljaju ćudi i temperamentom, njegovim kretnjama i impulsima. Sve se to ispoljava najradije u mraku, u kasnijim satovima u noći, u mutnome, kad demon anarhije najviše hara.

Posebno su žene na udaru tih demona. Emin svjedoči: Ariel ima neku tajnu moć kojom može svaku ženu da 'skvilibrira'. Ta čudesna moć vreba iz svega njegova bića, a ne samo iz omamljiva tona njegova glasa. Cijeli grad je u trajnom stanju ekstaze: Sveopća razdraganost nerijetko zahvaća takve dimenzije da se već oko ponoći ne zna tko je čiji muž i obratno jer Grad vječno draškan, golican i zamamljivan, ne provodi svoje dane moleći krunicu. Oba kazališta, kavane i restauracije pretvaraju se iz dana u dan u salone razvratnosti. Za njima se povode i vinare i podrumi. Sve se vrti i okreće, sve kipi i mahnita u zraku-kako je pjesnik kazao-'delle sacre libidini'.(...) 'Skvilibrij' je prešao i kroza zidine hrama božjega. I dalje hara, ističe Emin. Poput mikroba golom oku nevidljiv, gotovo nezapažen uvlači se u domove bogate i siromašne, sije razdor, raskida veze, i one najsvetije. Sve manji je broj porodica što još ostaju netaknute, sve manje duša, što ih, poput crva, ne rastače neki podmukli, zatrovani nemir. (...) I 'skvilibrij' traje. I raste. I širi se i preko granica gradskih: na istok, na zapad. Širi se u sve više trakova što se neopipljivi, nevidljivi uvlače posvuda, upijaju se u srž života ljudi, starih i mladih. I sve dalje i dalje...

Viktor Car Emin ne samo opisno nego i eksplicitno iznosi psihoanalitičku anamnezu 'riječkog slučaja', i to kroz riječi Konziljera (lik u romanu): Meni  je to nedavno objasnio jedan moj prijatelj iz Beča, inače psihijatar velika glasa. (Ovo nas itekako asocira na Freuda-op. V.J.) Puno ga interesira ova-kako reče-fijumanska psihoza, za neke njegove patološke studije. U njegovim očima D'Annunzio je začudo apsolutni degenerik, o čemu, kaže moj prijatelj, svjedoče i mnogobrojni slučajevi njegovih odnosa sa ženama najbizarnijih sklonosti. Nema među ljudima, kako tvrdi moj prijatelj, tako savršena razumijevanja i slaganja kao među obospolnim degenericima. To je ono što se u nauci zove, i o čemu sam ja, priznati mi je, prvi put slušao: uzajamna duševna zaraza, folie à deux. I Rijeka-i opet napominjem: po što kupih, po to i prodajem-ima u svom pasivu nemalo atavističke tare, pa nije čudo što je pjesnik, već po svom nagonu, za svoje 'prodezze' odabrao baš ovaj grad.

Sve to vodi do finalne anarhične destrukcije u kojoj razaralački nagon u Gran bestiji-kako Ariel naziva riječku masu, posvema vlada. Arditi i sve ostale milicije, pa starci, žene i djeca-svi su kao obuzeti demonom pustošenja, za njima se povode i oni umjereniji, čak i oni kojim bi možda dužnost bila da obuzdavaju raspaljene strasti, da drže red....  Ariel se prije konačnog poraza u svojoj mahnitosti  poistovjećuje s Atenjanima (kad  je u Periklovo doba vladala kuga), a Atenu s Rijekom kojoj u skladu s time namjenjuje tragični finale:

(...) nisam ja minirao samo našu luku i sve uređaje u njoj, već i čitav grad. I dobro je da se zna: prije nego se tko drzne da mi ga otme, ja ću i grad i sve građane u njemu i legionare i samoga sebe dići u zrak. No, prije nego se u prašini i pod podrtinama udavimo, učinit ću kao i oni u Ateni: otvorit ću vrata svemu dopuštenome i nedopuštenome, da svatko ne pragu smrti ispije kupu onih užitaka što ih bude smatrao za sebe najslađim i najopojnijim.

Iznoseći svoju kronistoriju u kojoj zahvaća najtananije strune stvarnih događaja, Viktor Car Emin, pri kraju romana u potpunosti otkriva mehanizam D'Annunzijeve histerije koja je tako lako izazvala masovnu histeriju u Gradu, odnosno potvrdila se D'Annunzijeva rečenica: Rijeka je-Pandorina posuda. U njoj su svi moji demoni. Jednog dana ću je otvoriti, pa da vidite što još niste vidjeli.  Riječ je o korijenima same histerije koja seže u rano djetinje doba. Nakon što ne prevlada edipovsku fazu, osoba ostaje 'zatočena' u pred-edipalnom, heterogenom, seksualno polimorfnom, karnevalesknom disruptivnom stanju i kao 'odrasla' osoba  prepoznaje se djelovanjem koje je odraz toga unutarnjeg neprevladanog stanja. Upravo u tome je srž Eminove denuncijacije D'Annunzijeve histerije. Car Emin nam 'govori'  kroz lik već spomenute sorelline Violante – koja dakle u romanu figurira (i) kao autorov prigušeni glas: Nije htjela da ga draži, zato je za sebe zadržala misao što joj se- a da ne zna kako ni odakleuvukla u glavu dok je čitala ratni 'bolletino'. Misao nevaljalka, u ovakvim trenucima gotovo malko i zlobna. Da, čitajući onaj 'bolletino di guerra' bilo joj je kao da je sve što se vani zbiva zaista neka igra. Jedna, luda, opasna, pa i krvava igra, jedna od onih što je kadikad izvode djeca kad hoće da i u tim grubim stvarima oponašaju velike. Da, igra-a prvi igrač u njojto je on, Ariel, s onim nabubreno berekinskim licem.

Na kraju  možemo reći da je Eminova denuncija danuncijade izvanredno dubok, kompleksan, precizan i minuciozan književnoumjetnički prikaz slučaja (riječke) historijske histerije koji se u potpunosti poklapa sa zadanim podnaslovnim terminom-kronisterija. Ta činjenica ni u kom slučaju ne umanjuje ni povijesnu 'vjerodostojnost', a još manje književnoumjetničku vrijednost romana. Štoviše, Emin se pokazuje kao anticipator postmodernističke književnosti, i to svojim smirenim stavom/odmakom prema podivljaloj povijesti u kojem njegovo svjedočenje prokazuje relativnost i kompleksnost (povijesne) istine.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana