SUŠAČKA REVIJA broj 68

 


priča

GOSPODIN PROSINAC

Vlasta Juretić

Si ovi dani razmišjan o ton ča mi j kada ki rekal o prosincu i zač se zadnji misec va letu zove prosinac. No, ja iman svoje tumačenji, onako, samo za se. Iako bi ovo morda prvo mogla bit prigodna priča za dicu, va ovo predblagdansko vrime na niki način odgovara i onin malo starijin. Na koncu konca, saki od nas, z većin ili manjin uspjehon, skriva va sebi ono dite kakovo smo bili.

Ako malo promislimo kako su naši stari živeli i kakovih su se regul držali, onda j med ostalin bil red da se najstariji sin ili kćer va familiji najprvo ožene. A ako pak to prilagodimo na kalendar, onda j najstariji mladić z kalendara upravo Prosinac. Po toj je računici i ovo vrime va kon smo sad, upravo njegovo vrime za ženit. Vrime da sprosi žensku.

Pa ča ni logično da se ta mladić zove Prosinac?!

Slično stvari stoje i kad su štajoni va pitanju; Proleći j miće dite, Leto razdragana divojčica, a Jesen već zrela, kako bi stari govorili,  i rodna i plodna divojka za ženit. A neboga gospodična Zima j već pomalo stara divojka. 

Gospodin Prosinac ni kriv ča mu j sudbina dodilila tu mrzlu gospodičnu Zimu, ali roditeji se poštivat mora. A, ča se mora, ni teško.

I tako su se njih dvoje, poštujuć ono ča su stariji od njih i očekivali, oženili, zavećujuć se na oltaru da će, kako Bog zapoveda, ostat skupa va dobru i zlu – zavavik! A On njin je, da ne bi bilo nepravde, za se njihove kasnojesenske i zimske nedaće, mesto dice uzvratil najlipje ča j mogal. Dal njin je i Božić i Novo leto. Dal njin je vrime kad se si mi posižemo va dušu i provujemo se pokazat va najbojen izdanju.

 Darujuć onih okol sebe, darujemo sebe, dižuć letvicu vridnosti zgoru. A kad bi bar ta letvica mogla sama od sebe tamo gori stat i tako ostat? Ali ne, Ona nima skale da se poprti gori, nima ni krila, pa ne more letet, ona gori dospije samo z našun zaslugun i gori stoji, samo aku ju mi gori držimo.


Isusov susret sa Samarićankom

I tako se ja va ovo prosinačko vrime često ćapan tih misli o mojoj letvici, pa skoro da ju i vidin… pa ju malo boje pogjedan...

- A mogla bi, mogla…mogla bi bit malo visočije i morda malo lipja leh ča je, bi mogla bit – va razmišjanju sam sobun čovik kadikad uspijeva bit do daske iskren.  Vidin da te moje letvice tamo z live strane dobar komad fali… - Bit će da san nigdi usput ipak zakazala? Kako ono gre: mišlju, riječju, djelom i propustom?!

- Morda j to baš ono kad san niki dan z auta videla onu staru gospu ča biva par kuć daje. Komać j nosila vriću z konpiron. To bi valda bilo to ča se busamo va prsa s propustom?! Žurila san se pa san samo pasala uz nju, a mogla san fermat i popejat nju i to brime. Hmm, čak mi j bilo i usput…

Kroz koltrinu san pogjedala va vedro prosinačko jutro. Bit će lip dan, ali ča j ovo smanun? Od jutra su mi misli z onun susedun i nikakovo me nezadovojstvo va njedrih pritišće.

- Je to bilo s propustom  ili i djelom? … ma, niman ča filozofirat, poć je za poslon!

Celi dan je se šlo kako triba. Za divno čudo, ni na delu ni bilo nikakove posebne sekiracije danas, ali ovo neobjašnjivo nezadovojstvo va meni ne moluje.

 Vrnjan se doma, se j na svojen mestu.

Još san se samo na kratko pofermala pu butige i već gren daje. Kraj je šetemane, a za vikend smo se z prijatelicami dogovorile poć do Platka. Ma se, baš se j na svojen mestu, samo ča se on kamik va njedrih još vavik ne miče.

Nad Učkun je nebo rastegnulo prozirni vel i uobičajenu nebeskoplavu za par nijans posvitlilo. Mislin opet na onu svoju prosinačku letvicu i na čas ko da se zalula tamo nigdi zgora ogolelih hrastih - Ča mi se to samo čini ili j zasprave niže leh čera?

- Opet fantaziran -  va mislih preletin se ča još triban ili bi tribalo storit da mi vikend bude uživancija. Nasmela san se, a onda naglo namršćila, aš san se domislela da san na rubu minusa na tekućen. - Kuliko mi j još ostalo? Manje od dvesto kun. A tribala bin i do frizerke skočit… A ča ću za blagdani? Ajme majko, ov misec ću morat još više va minus.

Već se j zaškurilo kad san došla pred kuću. Pred vratih iznenađenji; dočekala me j ona ista gospa kraj ke san niki dan pasala kod kraj turskoga grobja.

- Sigurno će me sad oprat ča joj nisan pomogla – prostrujilo mi j kroz glavu - Zaslužila san – samokritika ko da j smanjila on kamik va njedrih i čak san na niki način bila zadovojna da mi j došla reć ono ča mi gre. - Pravo mi budi, aš san joj mogla pomoć. Mogla san stat z auton i pobrat ju skupa z onin njejin kompiron - savjest je delala svoje.

 Još nisan dobro ni zišla z auta, a već me j zapjahnulo njeje:

-  Dobar večer, suseda…

-  Dobar večer,  ča van triba? - Va svojen fundusu besed valda na brzinu nis mogla nać niš pametnije.

- Niš, niš meni ne triba, leh san ti donesla malo orihih... Po staroj užanci, za dobru ruku

- Hvvala…hvvvala – jedva j zišlo z mene, a ona j nastavjala:

- Pustila san sebi malo za orihnjaču, a drugo san nakanila podilit susedon. Blagdani će za ki dan pa će ti sigurno zarabit….da ne moraš kupovat…

Majčice Božja, kako me j ta ženska posramila?! Ne, ona sigurno to ni znala, ali j meni bilo koda i je. Ni mi došla niš predbacit leh donest orihi za orihnjaču. A ja san mislela da j došla na me zijat…Morda j baš to ono mišlju? I daje san se koprcala va sebi, ne znajuć ča bin rekla.

- Znaš da iman samo mizernu penziju od pokojnoga – va njejen se j glasu naziralo opravdavanji – jedva spajan kraj z krajen pa za dobru ruku ne moren kupit nikomu niš. Zato ti ja tako kroz leto spravin ono ča moren.

- Ja, tako j, tako... - nisan ju mogla pogjedat va oči. Jedva j prekčera vukla on kompir z butige, a ja san samo proletela kraj nje. A ona mi ni niš zamirila. 

- A, Bogu hvala – nastavjala j dobrodušno -  ovoga su leta orihi dobro rodili pa i ja dobrin juden ipak iman ča dat. Malo j malo, a niš je niš, govorili su naši stari. Ča ne?

-  Ja, ja, malo j malo, a niš je – niš – ponavjala san za njun kod papiga. Još me stavja i med dobri judi? Ajme majko - smušeno san i daje nabrajala va sebi  - blazi njoj, ona svoju letvicu vridnosti visoko drži. Na njoj  sigurno ne fali ni jedan komadić.

- Hvala van, puno van hvala – mrmjala san ponizno, iskreno zahvalna i srićna ča slabašno svitlo  z ceste ni dosta za videt moje črjenilo od srama. – A ča ću ja dat van? Hote va kuću, ću van čaj skuhat…ili ča drugo…

- Hvala ti lipa ali ne bin ti otela smetat. Samo ti zami ov najlon z orihi i hodi va kuću. Celi dan si delala i sigurno si trudna…

- Ma, ne, ne. Ne! Z mene j skočilo van. Prosin vas, hote va kuću, molin vas…

Ona se j nećkala i nećkala, a ja san se ćapivala za ta čaj kod utopjenik za slamicu – Moran ju baren čingod ponudit – Hote baren malo k meni, tr van doma ne plaču..

- Ne, Bog jih pomiluj, ne plaču više… – zajedno san se ujila za jezik. – Kako san mogla reć nič tako blesavo? Ovo j sad i ono rječju, aš su joj nebogoj već si umrli. Sama sebi bin najradije dala pjusku. - Još mi j samo to falelo i sad je ono rječju, djelom i propustom kompletno.

- Oprostite... – opet san počela mucat. Lipo mi j moja pokojna mat govorila da j boja ona  mučeća, da san ju bar poslušala.

- A niš, niš – znela j facolić i otrla nič ča j tribalo bit suza, ne dajuć joj da zijde z oka – tr znan da nisi mislela niš loše…to se samo tako reče – va njedrih je on kamik postal kamičina i se san više postajala svjesna kako i dobrota more pjuskat.

- Molin vas, molin…hote, hote va kuću – komać i jedva san to prevalila

priko usnic.  Njeje prihvaćanji poziva mi j va ton času zgjedalo kod spas.

- Dobro, dobro – na kraju j popustila i ušla va kuću -   ali samo malo, aš je vani već trdo škuro.

Gospa j pila čaj i zela landicu štrudela.

- Da znaš da ću ovo z gušton pojist, aš… kad si sam, ne da ti se baš peć. Pečen

samo za veli blagdani, ako slučajno ki dojde – pomalo san dohajala na se, a ona j nastavila:

- Makar, pošteno reć, meni skoro niki i ne dojde. A najgore j za blagdani bit sam.

- To – čula san sama sebe – to j to!

Gospa j gjedala va me kako se smijen z širon oprtimi oči. Niš ni razumela. Ali ja san znala: ovoga Božića ona će bit draga gošća za našin blagdanskin stolon. Parićat ću sega. Ni bitno ča ću i kuliko bit va minusu. Već će Bog providet.

Kad je gospa šla doma, otpratila san ju do privrata. Njeji nagrišpani obrazi su se smeli, a oči svitlele srićun. 

A si su se večernji zvuki počeli slivat va jedan zbor anjelih. Verovali ili ne, ali čulo se j kako kantaju Tiha noć, blažena noć…

Ne verujete? Ali provajte, aš to van je  tako kad gospodin Prosinac zame stvari va svoje ruke.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana