More se, ili mi se to za trenutak samo učinilo, nagnulo. Položim ruku na more, umirivši me, dlana okrenutog nebu, jer nije površinom skliznula niz, ruka tonuća. Za trenutak pomislim da ću se ugušiti, ritmom njihanja jesenskog lista udaljujući me od blještave površine. Nasuprot jeseni, boje blijede, do nestajanja.
Sanjam, bolje rečeno budim se već jutrima istim snom. Prvo ta nagnutost morske površine, neznatna, ali ipak. Potom spuštanje, lelujavo, u dubinu... I sreća, ugoda buđenja iz dubljine. Ne sjećam se kraja sna, nikad ičeg iz dubljine.
Otoka na kojem živimo sve je manje. Govore mi, tješeći, da rastem, pa mi zato sve uokolo s veće visine izgleda manje. Razvijam se, a otok kržlja. Naizgled. I da će jednog dana, prestati to umanjivanje. Govorio sam, smježuranje, prestat će smježuranje, jer to bi upućivalo i na sunce, toplinu zbog koje se otok smježurava, ali govorili su da se tako ne govori. Pitam ih da li se to i njima događalo, u leđa, okreću mi leđa, ne želeći reći da ili ne.
- Sama se bacila, nisam je gurnuo! - u njih sam vikao.
San me nije plašio, niti bih osjetio zebnju, strah prije spavanja, dobro znajući što ću sanjati, što će me probuditi. Ni dosadu.
- Ante, vrati se...
Ovako sam to sebi tumačio: u trenutku kada počinjem sanjati, kada se po tko zna koji put zapitam da li je moguće da je morska površina nagnuta, u desno, svaki put u desno, ja nisam svjestan činjenice da sam taj isti san već mnogo puta odsanjao. Tek buđenjem postajem svjestan da je riječ o istom snu.
- Ante, dva sina su ti u ovome svijetu, dva!
Kad se posljednja krava s našeg otoka, umirući od nekakve, jedva primjetne zarazne bolesti, bacila u more, mislio sam da ću je sanjati, pratiti u dubinu toneću, ali ne. Nisam žalio kravu, uvjeren da takve životinje ne priliče otoku. Kao što govore stari običaji zabranjujući krave ukopavati na otoku. Na kopno su ih morali odvoziti žive, predviđajući smrt.
- Ljudi, je li netko vidio onu moju kravu?
Draže su mi oko otoka ribe, i alge na velikim dubinama, ne sjećajući se da li sam ih ikada sanjao. Alge. Zelene, srebrnom posipane.
Ne čudi me što sanjam, svjestan svoje od djetinjstva povezanosti s dubljinom. Još puzanjem šuljajući se do ruba u more počeo sam bacati kamenčiće. Dotrčana majka, preplašena, opasno ukočena – da pasti ću, tiho vičući da nemoj se micati, a ja još nerazdijeljenim prstima slobodne ruke pokazujem na dubinu. I plačem, jer zašto me ne puste bliže, pokušavajući se otrgnuti bolnom stisku druge ruke, glave zanesene prema moru.
On, otac, ponekad bi me istukao slučajno me zatekavši kako s ruba bacam kamenčiće. Jer:
- Što ti je mama rekla!
A onda, i iznenada, bacio me u more. Koprcam se, pokušavajući se umiriti, siguran da će me more iznad cijelog podignuti. Zatvorim nos, usta, želeći u sebi zadržati nabreklu šupljinu, onu zbog koje sam isplivao. Isplivan, nisam se mogao okrenuti na leđa. Leđima iznad površine, gledajući u dubljinu, čekao sam što će se dogoditi.
-Eeee, jesi tvrdoglav! – izvukla me njegova ruka, gledajući me iz blizine u oči, i da me drugi put neće izvući ako ne počnem plivati – smješkajući me.
- Ljudi, je li tko vidio onu našu kravu?
Kamenčići tonu šarajući neobičan trag. Neko sam ih vrijeme umakao u crnilo sipe, rišući za sobom crte. Nestajale su. Onda sam, vezujući ih klupkom vune, izvlačio kamenčiće pamteći hoće li, dok ih mogu vidjeti, pratiti istu stazu silazeći u dubinu. Gledam ih: kamenčići tragaju neobičan šar.
- Prestani zuriti u to more! Bože moj, moj Bože! Što sam ti ja skrivila! Mogao bi barem kamen presložiti, ili bilo što podalje od mora učiniti, kopati, samo prestani zuriti u to more! - vikala je, kao i svakog dana.
Gledam je, ne prepoznajući više ništa od njezina nekad oduševljenja dubljinom, u koju sam je tako svečano pozvao. Da zaronimo do dna, prihvatila je, u tamnoj noći skočivši rukama zagrljeni, isprepleteni, ne samo pohotom, mislio sam.
- On je začaran!
Otac me, do svojeg posljednjeg daha, podržavao. I djed, nastavljajući se na oca, premda je u početku sumnjičavo vrtio glavom, govoreći da to nije moguće. Jednom, ne znajući da ih mogu čuti, djed je pitao oca da li mi vjeruje na riječ? Otac je odgovorio da ja o tome ne govorim, nikada.
- On samo pokazuje dubljinu.
Sve je počelo davno prije nego me žena pitala što vidim u toj dubljini. Dva mi je sina rodila. Nisam znao odgovoriti, pokazujući na zvijezde, njihov blještav odsjaj na morskoj površini.
I? – čekala je strpljivo.
Ispružim dlan. Svijetlio je, obasjan mjesečinom, a zatim ga naglo preokrenem. Hrptom bio je mnogo tamniji. Pitam je, i dalje gledajući u dlan:
- Što ako je ovaj svijet odbljesak, slika u vodi, a ne onaj drugi?
Uhvati me za ruku, nježno privuče k'sebi, zagrli.
- Ante, kad bi to i bilo tako, kad bi ovaj svijet bio onaj drugi, što bi to nama značilo? Molim te, zbog djece, mene i sebe, molim te da ostaneš u ovom svijetu.
Jesen, zima, proljeće, pa ljeto. U nedogled.
Često sam ih prisluškivao, kriomice, jer činilo mi se da govore ono što preda mnom ne bi izrekli. Bilo je nečeg tajanstvenog u njihovim šaputanjima, ustvari jedino bi u tim skritim razgovorima nalazio nečeg zajedničkog s dubljinom. Meni sve omiljenijom dubljinom.
- Ja to više ne mogu podnijeti, a strahujem i za djecu. I ona su počela buljiti u more bez razloga.
- Vezao sam je kao i svakog dana, a predvečer je više nije bilo. Ali, nisam nikada čuo da bi krava u more skočila?!
Jednog dana, otac me pozvao k sebi, što nije nikada činio. Rekao je da moramo razgovarati, njemu je žao, ali da mi od danas mora zabraniti svaki odlazak na more. On, i ne samo on, misli da to postaje za mene opasno. Uz to, zabranjuje mi s djecom igrati se uz more, s njima moram ići dalje od mora, u polje, pokazujući na otok.
- Neće me više biti, niti mi je bilo čega žao – rekao sam im, noseći danima u kameni dvorac sve što mi je bilo potrebno. I čekić, čavle, preostale daske, čudeći se što će mi to?!
Šutio sam, čekajući noć. S nestrpljenjem sam želio provjeriti smijem li i dalje gledati u dubljinu, noću, dok svi spavaju. Otac je, i žena mi, nekoliko puta provirio kroz prozor, jednom je čak i zakoračila kroz vrata, ali se brzo vratila. Tako je prolazila noć. Nisu mi zabranili noću dolaziti nad dubljinu.
- Ante, dođi u krevet, prehladit ćeš se...
- A kako ja to mogu znati?! Ako je i pala u more, nije ostavila nikakav trag?! Zašto njega ne pitate, njega! - pokazujući na mene.
Sviće. U zoru je dubljina najtamnija. Ako je dan zrak ispunjen suncem, što bi mogla biti dubljina, u koju sunce ne zalazi?
Tonem, prateći jesenji trag lista. Kad sam skupio hrabrosti, jednog jutra prije nego li su otišli po mreže, cijele noći skriven, rekao sam sinovima da se ne trebaju bojati dubljine, jer u nju tonuti ne znači nekamo otići, ili odlaziti, njih napustiti, kao što drugi misle.
- Ante, pusti ih! Moraju po mreže! - a kad sam požurio natrag, brdu, čuo sam kako pita što sam im rekao.
Otac je umro prije mene. Pogreb je bio na kopnu. Svirala je limena glazba, a iz daljine dopirao je zvuk brodske svirene.
- Sirene, kaže se sirene, ne svirene!
Kad bi mogla, govorila je susjedi, ona bi sada, zauvijek ostala na kopnu. Ne zna kako će se vratiti na taj vražji otok.
Ne želeći se s njima svađati, smijem li od sad ili ne do mora, požurio sam s gradnjom zidina. Na brdu, najvišem vrhu otoka, izgradio sam kamenu kulu, ne veliku, ali dovoljno visoku i prostranu da u njoj prespavam. I rupu sam iskopao, hladnu, skladište vode i hrane. Prozore, bilo kakve otvore, nisam želio.
Zabijajući čavle, glasno objavljujući svoju odluku da se iznutra zatvorim, čuo sam ih kako se čude, dovoljno visokih zidina da ih ne moram gledati. Više! Te idiote! Osim možda djeda, kojeg nisam čuo, jer šutio je. Kao i uvijek. Otkako je otac umro zabranili su mi dolaziti na obalu, samo do ruba kuća, pokazujući nekakvu u pijesku crtu, prijeteći mi šakama. I neka ovce njihove ostavim na miru, kao da nisu i moje!?
- Znamo mi što je bilo s kravom, nemoj misliti da ne znamo!
Više ih nisam čuo, s veseljem očekujući prvu noć. Visoko iznad mene zjapio je otvor kule, pripremajući me za dubljinu. Bio sam uvjeren da će se i ovdje, iznad mene, pojaviti. Ako se nebo ogleda u moru, nema nikakvog razloga da se u nebu ne ogleda more.
I evo je, dubljina na vrhu kule. Ista, ispunjena, slična je, da li ista?
- Ante, ne budi lud, prehladit ćeš se.
Druge noći, cijelog dana podižući zidove još više, noć sam čekao pomišljajući na razliku. Čvrsto oslonjen na tlo, od dubljine na vrhu kule nisam tonuo, gledajući je neprestano s istog dna. Mogao bih se popeti, na vrh, i s vrha u dubinu baciti. Tako bih, ipak, premda puno brže, potonuo.
Čekao sam proljeće.
I eto ga, proljeća kojeg sam se odlučio u dubinu baciti. Popeo sam se na vrh kule. Pri vrhu, gotovo na samom otvoru, osjetio sam kako se kula naginje?! Pomislim na more, kako se u desno naginjalo, odmah potom postajući svjestan vjetra što je jako puhao, lagano naginjući kulu. Smiren, namjestim se leđima prema dubljini, davno već odabravši trenutak kada ću se pustiti. Zvijezde su trebale doći u meni drag položaj. I eto ih...
Polako sam, poput jesenjskog lista... Nije bilo polako, slomljen na dnu kule kamene, izdišući posljednji dah. Potom su, kroz otvor kule, počeli bacati smeće. Ipak je nisam dovoljno visokom izgradio. Zatrpat će me smećem. No, čudilo me što smeće ne pada s te visine prema meni onim lelujavim padom lista... Jesen je. Kad sam ugledao kravu, i ona lelujava, pomislim na smrt. Potom i zvuk svirene, brodske, koju sam uvijek želio na pogrebu. Iznad mene?! Zašto me nitko ne ispravlja, zar nitko nije čuo brodsku svirenu?