SUŠAČKA REVIJA broj 69

 


glazba

S PEŠTARIJOLOM DO ELEKTRIČNOG ZVUKA

Velid Đekić

Zvuk električne gitare. Premda to današnjim 20-godišnjacima zvuči  krajnje neobično, ako ne i nevjerojatno, postojalo je vrijeme u kojem je imati ga u mislima bilo tako lako, a doći do njega tako teško.


Gitare čvrsto u rukama VIS-a Uragani (snimio Ante Škrobonja)

S tom će se konstatacijom složiti bez okolišanja svi akteri iz vremena prvih proplamsaja riječke rock-scene, onih što su se javili u osvit šezdesetih. Razlog? Koliko su u adolescentskim snovima riječkih momaka drhtavicu poticale asocijativne obline tijela električne gitare, podjednako uzbudljiv učinak imala je u tim istim snovima pomisao na vibracije njezinih žica odvedene kroz pojačalo put zvučnika. Nevolja je pionirskih vremena što je električna gitara, s njom i užitci na koje poziva, bila mnogo dalje nego što se to željelo. Osim onomu tko se pošteno ne potrudi…

Riječkim dečkima ta vrsta upitnika nije bila prepreka. Bez obzira što električnih gitara i srodnih glazbenih alatki u gradu nije bilo moguće kupiti, a jedina je radionica za izradu instrumenata, na Piramidi, nudila - harmonike.

Prvi su instrumenti, dakako, imali oblik akustičnih gitara, u pravilu slovenske tvornice Melodija iz Mengeša, zvuka osnaženog pridodanim češkim pick-upovima, koji su se mogli kupiti u gradu. Sljedeći korak vodio je prema vratima pojedinih gradskih stolara, s novinskom fotografijom ove ili one strane glazbene ekipe čiji su članovi držali u rukama električne gitare, da bi se stolaru što zornije objasnilo kakav instrument treba izraditi. Gdjekad bi majstor dlijeta bolje shvaćao tajne glazbala od samih golobradih „glazbenika“, pa je, uz dužno poštovanje prema naručiteljima, instrument u konačnici oblikovao po svom.

U kojih se sve stolara izrađivalo prve gitare, informacija je zagubljena u vremenu. Tako, nažalost, nije upamćeno ime stolara u Amaterskom kazalištu Car Emin, koji je izradio bas-gitaru Sinovima mora. Ipak, zna se kako je prvi, time i jedan od najdragocjenijih potpornja sceni u njenim formativnim koracima bio Josip Zec Jole, koji je kruh svagdanji zarađivao u stolarskom poduzeću Jasen na Trsatu, a gitare ambicioznim junošama tesao u slobodno vrijeme, na svojoj kućnoj adresi. Iz iste proizvodne radionice izašle su prve solo i bas-gitare za Uragane, Jadran, Henric III, Sonore (potonjima je za premijerne nastupe izradio i ritam gitaru). U sjećanju Darija Ottavianija, njegovi su uradci ostali kao dobar home made proizvod. To ne osporava ni podatak iz memorije Davora Pleškovića da su te gitare nazivali, aludirajući humornom žaokom na njihov izgled, peštarijol (čakavski izraz za kuhinjsku dasku). No, kako god izgledale, u rukama su glazbenim adrenalinom zagrijanih vlasnika bile najljepše na svijetu. Je li i moglo biti drukčije kad su dojmove o ljepoti nadograđivale zvukom koji je nudio dodatno gorivo oduševljenju?


Oprema gitarista Branka Berkovića iz sastava Mach Experience ranih 70-tih

Gitarske žice Zec je nabavljao u radionici Božinović, koja se nalazila kraj Pošte na Korzu. Vlasnik radionice ih je izrađivao ručnim namatanjem oko osnovne žice, što je znalo potrajati, ali je davalo više nego dobre rezultate. Nimalo zbog činjenice da je radio kao jedini proizvođač žica u gradu, Božinović je bio vrlo cijenjen zanatlija. Pick-upove za Joletove električne gitare izrađivao je Marian-Ernest Vidulić, elektroničar s Kozale. Dakako, ne računajući one što su bili kupljeni u Melodijinoj prodavaonici u Ulici Sokol kula. Vidulić je mladim riječkim rockerima bio manje-više generacijski kolega (završnu svjedodžbu Elektro-škole dobio je u ruke 1960.), što se u njihovim očima u prvi mah činilo, a doista je i bilo, važnom komparativnom prednošću. Naoružanim školskim znanjima, radioamaterskom literaturom, te uputama za izradu uređaja korištenjem recikliranog materijala, što ih je dobio od slovenskog znanca koji je stanovao na Brajdi, Vidulić bi se zaputio na odlagalište ratnog otpada. Tu nema čega nije bilo, a favorit su mu bili stari kalemi iz automobila (bobine), s kojih je odmotavao žicu i vadio magnete, te ih kompasom iznova polarizirao. Tako načinjene pick-upove prodavao je Zecu. Jedan primjerak odnio je i u Melodijinu prodavaonicu, gdje ga je dobrohotni poslovođa stavio u izlog, pa se otud informacija širila do novih gradskih sanjača električnih gitara.

Dečkima su također bila neophodna pojačala, što ih je iznova vodilo na Vidulićeva vrata. Bili su to uređaji s elektronskim cijevima (lampaši) i transformatorima na koje su žice namatane ručno, snage od 6 do „zvjerskih“ 36 W. Ne računajući brojne popravke, Vidulić je u svojoj maloj kućnoj radionici napravio više od 30 pojačala. Krštene kao šparhet, još jednim humornim žargonskim izrazom, upotrebljavali su ih VIS-ovi Jadran, Sinovi mora, Sonori, Uragani etc. „Na lampe“ je bio i prvi mikser za ozvučenje, iz radionice istog majstora, nastao 1964. ili 1965. godine.

Slijedeći dobitnu formulu, članovi prvih gradskih rock-družina koristili su također Vidulićeve zvučnike, prerađene polovne, stavljene u kutije koje je stanoviti Mirković s Banderova izrađivao od mesinganog lima, vjerojatno nabavljenog na istom odlagalištu. Da i konkurencija ne ostane zakinuta, pojačala su ujedno izrađivali majstori s prezimenima Podobnik i Ginter. U rukama potonjeg se RIZ-ov ovalni zvučnik, ili pak zvučnik s proizvođačkom etiketom EI Niš, namijenjen uporabi u kinematografskim dvoranama, snage 5 W, pretvarao u uređaj snage 25 W.  


VIS Henric III. na Mlaki 1967. s Begnaminom Stanićem, jednim od najboljih tadašnjih gitarista, u prvom planu

Uveliko na tragu imena kojim je javnost krstila ovdašnje rock-pionire – električari - ne iznenađuje što je bilo i glazbenika kojima nije manjkalo tehničke odvažnosti. Članovi Sinova mora prvih su godina na Melodijine gitare instalirali pick-upove što su ih osobno pravili, a za vokalne potrebe koristili pojačala tvrtki Rudi Čajavec, Iskra i Kraljevo, kojima su sami poboljšavali tehničke performanse. Gitarist Sergio Banov iz Signala upijao je okom kako gitare radi stolar Zec, pa je osokoljen viđenim 1965. godine napravio gitaru sebi i basistu benda. Ruku svojih djelo priključio je na pojačalo Kraljevo, „prikladne“ sivomaslinaste boje (s kojim su nastupili na Sijelu 18), unatoč tomu što neugodno pišti kad mu se ozbiljnije testiraju mogućnosti.

No, to je već sredina šezdesetih, kada je prvi udar elektrikom poduprtog zvuka već bio iza leđa protagonista scene, time i prvi, ručno rađeni instrumenti tonuli u prošlost. Neumoljiva logika vremena okretala je nove stranice, među kojima je npr. bila i ona iz sredine svibnja 1964. godine kada je niška Elektroindustrija otvorila u Končarevoj ulici prodavaonicu u kojoj se prvi put moglo kupiti uređaje poput tranzistorskog magnetofona Akord, radiogramofona Briljant („s uređajem za stereozvuk“), radiogramofona Smaragd i magnetofona Orfej (s dvije brzine, te „pet sati trajanja reprodukcije bez prekida“). Jedina prodavaonica instrumenata u gradu, ona u Sokol-kuli, dobit će kolovoza 1965. društvo, zahvaljujući ljubljanskoj Jugotehnici koja će otvoriti veliku prodavaonicu glazbala u Ulici 43. divizije. Pored instrumenata slovenske Melodije, tu će se moći kupiti glazbala iz Čehoslovačke i DR Njemačke, također i gramofonske ploče.

One će kao nosači zvuka još dugo zadržati auru omanje ekskluzivnosti, o čemu na svoj način svjedoči podatak da je poduzeće Istrapapir travnja 1966. omogućilo prodaju ploča na otplatu, dakle putem kredita. Krajem lipnja te godine na Korzo stiže egzotična pojava, „velika pokretna prodavaonica ploča“ s etiketom Radio-televizije Beograd, vjerojatno autobus s posebnom namjenom, što je izazvalo zanimanje lokalnih poklonika popularnih nota.


VIS Jadran u hotelu Park 1965. godine

Usporedno s progresijom ponude glazbenih uređaja i nosača zvuka tiho se odvija jedna druga, za razvoj gradske rock-scene nimalo nevažna bitka. Kazano aktualnim geopolitičkim rječnikom, to je - bitka za energent. Dakako, onaj s predznakom - električni. Naime, premda se pojava električne energije u ovoj priči čini podrazumijevajućom, „prirodnom“, ni tu stvari nisu stajale u cijelosti onako kako naknadno izgledaju. Poslijeratna Rijeka isprva tehnički diše priključena na napon od 110 V i taj je napon žilavo odolijevao sve do pedesetih, kada je započela postupna zamjena električnih vodova. Suprotno standardnim scenarijima, zamjena se odvijala etapno od periferije prema središtu, uvažavajući činjenicu da su zahvati te vrste u središtu složeniji i skuplji, zbog većeg broja podzemnih vodova. Strujna mreža na području Starog grada bit će zadnja 110 voltna oaza i odlijevat će sve do 1968., dijelom i zato što se njegove građevine planiralo rušiti, pa nije bilo potrebe za promjenom napona.

Zbog takvih tehničkih okolnosti koje su u vrijeme njegova rođenja diktirale gradski život, naziv „električari“, povezan pupčanom vrpcom s glazbenim instrumentima koji funkcioniraju uporabom napona od 220 V, mogao se doživjeti simbolom dolaska novih vremena.

Tko je u Rijeci kupio prve tvornički načinjene električne gitare? Čini se kako odgovor valja tražiti unutar trokuta Ottaviani - Habčić - Kopajtić. Usporedno s njima stigli su tvornički proizvedena pojačala i zvučnici. Prijelomna je godina u tomu bila 1965., kada je državna granica sa Zapadom postala poroznija - u riječkom slučaju to se ponajprije odnosi na granicu s Italijom, što je tršćanske prodavaonice glazbala učinilo gotovo domaćim – pa su lokalni meštri rabljenih magneta i premotavanih žica izgubili tržište. U Rijeku tada stižu prva pojačala talijanske marke Meazza (šifra: Henric III) i njemački Binson (Sinovi mora), također njemački zvučni mikseri Dynacord (Uragani). Godine 1968. stići će i prvi Marshalli, zahvaljujući prekogranično agilnim momcima iz Henrica III.

Ako je ranih šezdesetih u to bilo ikakvih sumnji, pojava profesionalnih instrumenata i opreme postala je na gradskoj plesnoj sceni znakom definitivne pobjede električnom energijom prožetih ritmova.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana