SUŠAČKA REVIJA broj 69

 


glazba

MAESTRO SLAVKO ZLATIĆ

Slobodan Žmikić

Maestro Slavko Zlatić jedan je od velikana naše hrvatske glazbe – skladatelj, dirigent, muzički pedagog, organizator i oduševljeni djelatnik na području glazbene umjetnosti.

Rođen je 1. lipnja 1910. Godine u Sovinjaku kraj Berma u Istri, u brojnoj obitelji školskog učitelja. Već u petoj godini života ima malu violinu, a kasnije imaju i glasovir u stanu. Slavko voli glazbu, a prvu poduku dobiva od svog oca. Vježba i sam napreduje. Polazio je gimnaziju u Kopru, i već tada počinje skladati.

Završivši gimnaziju upisao se na konzervatorij u Trstu, gdje uspješno napreduje. Povezan je s drugim mladim ljudima, antifašistima, u težnji za ostvarenjem istarskog nacionalnog integriteta. Kad je započeo njihov progon, odlazi u Zagreb i nastavlja studij na zagrebačkom konzervatoriju gdje godine 1934. diplomira. Nastavnici su mu bili istaknuti profesori: Bersa, Lhotka, Kunc, Dobronić, Matz i drugi.

Završivši studije Zlatić postaje asistent našeg istaknutog dirigenta Lovre pl. Matačića u dirigiranju zborovima Sloboda i Kolo, što mu je mnogo značilo. Važno mu je zatim bilo i poznanstvo s glazbenikom Ivanom Matetićem Ronjgovim, propagatorom istarskog muzičkog izričaja, što mu je pomoglo stvoriti svoj vlastiti sistem glazbe istarsko-primorskog narodnog karaktera.

Od 1937. godine Zlatić djeluje u Sušaku. Tu je nastavnik i ravnatelj Glazbene škole, tajnik Glazbenog društva, dirigent zbora Jeka sa Jadrana i amaterskog orkestra Glazbenog društva. Došavši na Sušak potražio je odmah glazbenike amatere da bi organizirao orkestsar Glazbenog društva. U početku je uspio okupiti dvadesetak muzičara, a zatim još i druge. Orkestar je u svom punom sastavu imao 34 člana. Trojicu-četvoricu glazbenika za duhačke instrumente „posuđivao“ je Zlatić od orkestra vojne glazbe, koju je vodio maestro Jan Slabý.

Svoj prvi skromni koncert orkestar je imao ljeti 1938. godine u domu Jadranske straže. Večernji koncerti održani su u siječnju 1939. godine, zatim u prosincu 1940.godine, te u međuvremenu jedan koncert u gradu Krku.

U tom vremenu Zlatić je preuzeo i jedno sudjelovanje orkestra u predstavi Molièreove komedije Umišljeni bolesnik. Izvelo ju je Udruženje kazališnih dobrovoljaca u Sušaku. Orkestar je izveo tri glazbene točke: uvertiru i pratnju dviju arija za glas i orkestar. Vrijednu glazbu skladao je za tu svrhu sam dirigent – maestro Slavko Zlatić. Publika je oduševljeno primila prikazivanje te poznate komedije, obogaćene glazbom.

Orkestar je na svojim koncertima izvodio i značajna glazbena djela. Godine 1939. na programu je bila uvertira djela Coriolan Ludwiga van Beethovena, Haydnova simfonija u D-duru i Mozartov klavirski koncert u d-molu. Solističku klavirsku dionicu izvela je vrlo lijepo prof. Milica Markuš-Čop, nastavnica Glazbene škole. Koncert je odlično uspio, a sušački pjesnik i glazbeni kritičar Nikola Polić napisao je o njemu vrlo pohvalnu kritiku.

Najznačajnija priredba bio je Duhovni koncert u prosincu 1940. godine. Izvedeni su Stabat Mater Pergolesija i Mozartova Krunidbena misa. Na Koncertu su nastupili solisti iz Zagreba: Nada Tončić, sopran, Eliza Karlovan, alt, Zlatko Šir, tenor i Drago Bernardić, bas. Zborne dijelove programa izveli su ženski i mješoviti zbor HPD Jeka sa Jadrana, sve uz pratnju orkestra.

Taj je koncert postigao ogroman uspjeh.

Može se reći da je amaterski orkestar Glazbenog društva postigao solidnu razinu sviranja trogodišnjim marljivim radom svih članova amatera, a pod umjetničkim vodstvom darovitog glazbenika maestra Slavka Zlatića. Orkestar je prestao radom uoči početka rata 1941. godine odlaskom maestra Zlatića u Zagreb, pred okupaciju Sušaka i naše zemlje.

U Zagrebu maestro Zlatić uza svoj rad sudjeluje u pokretu otpora, a 1944. godine prelazi na oslobođeni teritorij. Po završetku rata djeluje opet u Zagrebu kao dirigent i pedagog. Sudjelovao je u pokretanju formiranja Udruženja kompozitora Hrvatske, kojemu je zatim bio na čelu, a poslije i tajnik. Bio je i u akciji za osnivanje Saveza kompozitora bivše Jugoslavije, pa zatim i predsjednik Saveza, tajnik nacionalnog komiteta za muziku pri UNESCO-u, pa i delegat na više skupština Međunarodnog savjeta za narodnu glazbu.

Zlatić je i propagirao našu glazbu u inozemstvu. Kompoziciju Voda zvira iz kamena svoga prijatelja skladatelja Josipa Slavenskoga sam je preveo na njemački i francuski jezik i izvodio u Stuttgartu, Münchenu i Parizu s tamošnjim ansamblima.

Zlatić je u Zagrebu vodio i poznate „radio-emisije nedjeljom“ pod naslovom Muzika i mi, koje je pratilo mnoštvo slušatelja.

Godine 1965. Zlatić se vraća u svoju Istru, u Pulu, gdje preuzima mjesto ravnatelja Muzičke škole i radi u Sjevernojadranskom institutu Akademije u Zagrebu. I tu je pokretač glazbenih aktivnosti, neumorni organizator. Bio je jedan od osnivača manifestacije Naš kanat je lip, uvijek oduševljen istarskim narodnim melosom. Sudjeluje i u osnivanju KPD Ivan Matetić Ronjgov u Viškovu-Ronjgima i postaje njegov počasni član.

Kroz život je stvarao mnoge skladbe već od svojih ranih godina. Velik dio umjetničkog rada posvetio je zbornom pjevanju. Stvorio je mnoga i lijepa djela: Gruda motovunska, Istarska suita, Balun, veći broj solo-pjesama i manjih orkestralnih kompozicija. Njegova pak vrijedna simfonijska suita Pazinska zvona, u tri stavka, ostala je, nažalost, nedovršena. Ipak njezin prvi cjeloviti stavak izvodi se na koncertima počevši od 1975. godine.

Slavko Zlatić je aktivno radio do 1977. godine, ali se do kraja života bavio glazbom. Zatim bolestan, a kasnije nepokretan, smireno je živio u svojoj obitelji sve do smrti 1993. godine. Umro je u svom stanu u Puli, a urna s njegovim pepelom položena je u obiteljsku grobnicu na beramskom groblju, nedaleko njegovog rodnog Sovinjaka.Zlatić se uvijek rado sjećao svog boravka u našem Sušaku. U jednom svom pismu pri kraju života, navodeći svoje sjećanje i poimence spominjući neke suradnike iz orkestra i drage prijatelje, kaže: Te godine bile su najdraže u mom životu. Bilo je to razdoblje mog najintenzivnijeg stvaralaštva, koje je poremetio rat.

Oni koji se još sjećaju maestra Slavka Zlatića i njegovog velikog doprinosa unapređenju glazbene kulture u našem gradu, sjećaju ga se kao velikog glazbenika i odličnog čovjeka.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana