SUŠAČKA REVIJA broj 69

 


naši ljudi

MOJ NONO NINO

Oleg Mandić

Priča o profesoru Ivanu Ivančiću, priča o jednom vremenu

Tekla je godina 1879.  Austro-Ugarska je netom sklopila antiruski sporazum s Njemačkom a Englezi su po tko zna koji put vodili rat s nekim strašnim neprijateljem Ujedinjenog Kraljevstva, ovog puta afričkim plemenom Zulu.


Ivan Ivančić

Thomas Edison je u Americi svijetu predstavio električnu žarulju, a nama nešto bliže, veliki požar u Sarajevu uništio je Baščaršiju. U Ulmu se rodio Albert Einstein, u Meksiku Emiliano Zapata, a u Rusiji Lav Trocki i Josif Visarionovič Staljin.

To bi bila neka vrst makrosnimke razdoblja s kojim sam naumio  započeti ovu priču o mom djedu Ivanu, kojeg sam cijelog života, sve do njegove stote godine, zvao samo: NONO NINO.

Naumio sam bio pisati o njemu još daleke 2001. kad sam pišući Kroniku obitelji Mandić spoznao da u obitelji ima još vrijednih i zaslužnih ljudi o kojima bi valjalo ostaviti traga. Tada sam u rečenoj knjizi napisao: Dozvolite mi ovdje, međutim, jednu digresiju. Digresiju posvećenu osobi koja doduše ne pripada klanu Mandićevih, ali mu se tazbinski veoma približila a i život joj se neminovno ispreplitao sa Mandićima. Radi se o profesoru Ivanu Ivančiću, mome djedu, ličnosti koja je ostavila neumitni trag na prosvetiteljskom planu ovih krajeva, a o kome se, osobito nakon njegove smrti, manje pisalo nego što bi trebalo. Bio je to otac moje majke Nevenke.

Ali krenimo radije redom - s mikrosnimkom, jer nas ta, ustvari, ovog časa mnogo više zanima... Mjesto radnje: Mošćenička Draga i Mošćenice.

Početkom XIX. stoljeća grad Mošćenice je još uvijek ponosno stolovao na istočnim padinama Učke, okružen manjim ili manje manjim seoskim naseljima. Uz more poneka kućica i spremište za barke.


1938 – obitelj na okupu - supruga, tri kćeri i dva unuka
(s lijeva: mama Lela, Bosiljka, Smiljana, Zoran, Oleg i Nevenka)

Već osamdesetih godina tog istog stoljeća uvelike je u toku formiranje i bujanje naseobine uz more - Mošćeničke Drage.

I baš tamo, te 1879. godine, u obitelji mornara Mate Ivančića i Pauline, rođ. Jelović, rodio se 6. travnja sin im IVAN. Ili Joannes Henricus, kako piše u krsnom listu, na latinskom, iz toga doba. (vidi sliku br. 1)

Mate Ivančić bio je prvi od tih Ivančića zvanih Lovrići (tada je bilo uobičajeno, iz praktičnih razloga, da svaka grana neke brojnije obitelji ima i svoj nadimak), koji se spustio iz sela Obrš, iz seljačke obitelji, trbuhom za kruhom, a možda i iz drugih pobuda (emancipacija, avanturizam) na obale mora, da bi mu plovidba tim istim morem postala životnim pozivom. Paulina Jelović je već bila rođena Dražanka, pa pri okućivanju uz more vjerojatno nije bilo problema.

Ivančići se inače u tom kraju smatraju starosjediocima: u Popisu pučanstva (Status animarum - Stališ duša) župe Mošćenice od 1801. godine evidentirano je čak 10 obitelji s prezimenom Ivančić. I to od 379 obitelji s ukupno 53 razna obiteljska prezimena.

O  RODITELJIMA...

O roditeljima je nono Nino zapisao sljedeće:

Moj otac imao je dva brata: starijeg Ignjacija zvanog Nace i mlađeg Ivana zvanog Ivić. Stariji, Nace, bio je oženjen i ostao je na imanju kao najstariji sin, a uz njega je ostao i Ivić koji se nije ženio sve do smrti. Moj otac je otišao već kao dječak od 12 godina navigat. I to najprije na braceru Paškvala Bradičića iz sela Haldej a kasnije na škunu Antona Deškovića "Smokvića" iz Kraja Gornjeg.

Moj otac nije polazio nikakvu školu. U vrijeme njegova djetinjstva je doduše postojala u gradu Mošćenice četverorazredna pučka škola, ali djeca iz sela Obrš nisu bila dužna ju pohađati - zbog udaljenosti. No ipak, on nije ostao nepismen:  naučio je čitati i pisati od nekog mornara na jedrenjaku. Pisao je dosta dobro, ali ponajviše talijanskim pravopisom i talijanskim jezikom. Čitao je i na hrvatskom a osobito "Našu slogu" koju smo u njegovim kasnijim godinama primali i u pretplati.

Po zanimanju je bio pomorski kuhar i kao takav je plovio sve do svoje 60 godine.


1892. - Izvod iz Matične knjige rođenih u Mošćenicama

U vrijeme dok je plovio na manjim jedrenjacima, u svojoj 27 godini se oženio s domaćom djevojkom iz M.D. koju je upoznao dolazeći u to mjesto. Bila je to kasnije naša dobra majka Paulina, koja je bila godinu dana mlađa od oca.

Njena majka Katarina (udata Jelović) bila je kćerka Ivana Mohovića "Pajdaša". Nadimak su mu nadjeli Dalmatinci s kojima je trgovao.

         PRVI SUSRETI  SA  RIJEKOM...

Pisao je mnogo godina kasnije:

Bilo je to negdje mjeseca kolovoza 1885. godine kada sam prvi put s majkom došao u Rijeku. Imao sam tada istom navršenih 6 godina. Dobro se sjećam toga dolaska u grad, veći no što su bili meni poznati stari istarski gradovi u Liburniji pod Učkom: Mošćenice, Lovran, Volosko i Kastav.

Došli smo iz Lovrana malenim parobrodom  u Rijeku, koja je imala već tada prilično veliku luku zaštićenu dugim lukobranom. Za njega je bilo vezano mnogo velikih jedrenjaka. Sa svojim jarbolima i križevima za jedra učinili su na mene snažan utisak.

Dolazio sam poslije više puta s majkom u Rijeku, k jednoj, kako su je nazivali "gospodskoj obitelji". S tom je obitelji mama u ono doba imala tjesne veze, jer je kao djevojka kod njih službovala u svojstvu pjestinja (?). Mene su ti dolasci u Rijeku veselili.

Ostala mi je osobito u pameti jedna knjižara smještena pokraj gradskog tornja u kojoj se na policama nalazio velik broj knjiga, a u njoj se mogao nabaviti i sav školski pribor. Vlasnik se zvao Polonio Balbi. Na trgu ispred knjižare, koji se tada zvao "Piazza delle Erbe" nalazilo se nekoliko drugih manjih i većih trgovina i prodavaonica. Posred trga pak štandovi sa voćem i povrćem. U podnožju tornja bila je radnja zvana "Bazar". Tamo bi  mi mama katkada kupila poneku igračku - drveni vozić ili kakvu sviralu, harmoničicu. Ali to onda nisu bile ni lijepe ni skupe igračke poput ovih današnjih.

 ...SUŠAKOM  I  TRSATOM

Dolazio sam i do drvenog mosta preko Rječine, kojim se prelazilo iz ondašnjeg grada Rijeke na Sušak, gdje je započinjala Hrvatska. Uz taj se most  obično vijala, na visokom standardu, hrvatska trobojnica koja se meni u to doba osobito dopadala, a ispod nje tekao je onaj "veli potok" Rječina. Začudio sam se kad mi je mama rekla da je to rijeka koju Riječani nazivaju Fiumera, a stanovnici Sušaka - Rečina i da ona na tom mostu dijeli Rijeku od Sušaka, ili kako je ona tada kazala: "ungareški i talijanski grad Rijeku" od "hrvaškog Sušaka ki se nahaja pod starinskim Trsatom". A u njemu da se nalazi glasovita crkva i starinski samostan fratara Majke božje Trsatske "ku ćemo kašneje poć nać".


1916. – kao austrougarski vojnik u Radkersburgu (Radgona)

Bilo je to početkom mjeseca rujna 1887. Mama se bila zavjetovala da će sa svojom djecom poći trsatskim stepenicama golim koljenima, ako nam otac ozdravi od one opake bolesti - "žute groznice", od koje je bio obolio dok je parobrodom riječkog društva "Adria" plovio za Brazil. Da bi ispunila svoj zavjet po očevu ozdravljenju, mama nas je povela svih četvero: mene i tri sestre. Kleknula je na koljena i lagano se uz molitvu krunice stala uspinjati. Nakon mučnog, teškog i bolnog puta, na kojem su se majčina koljena zakrvavila, stigli smo do same crkve. Bio je to za sve nas, a za mene osobito, značajan iako mučan doživljaj, koji se duboko usadio u moju svijest.

PUČKO ŠKOLOVANJE U MOŠĆENICAMA

1885. mali je Ivan krenuo u školu. U osnovnu školu, koja se tada nazivala pučkom, a nalazila se u Mošćenicama. Pet je godina proveo u svakodnevnom hodu iz Mošćeničke Drage, gdje je stanovao, do Mošćenica  i nazad. A onda  je još jednu godinu pohodio, kako u zapisima sam kaže - dobrovoljno - istu školu. Razlog tome valja vjerojatno tražiti u Ivanovoj želji i namjeri da pođe na more, navigavat, što je i ostvario jedno kraće vrijeme kad se uspio ukrcati kao mići od kužine na brod Tibor. Dobio je bio i matrikulu, ali protivljenje oca da mu sin krene njegovim stopama bilo je toliko jako, da je u svemu tome Ivan izgubio sve rokove za upis na više školovanje.

Osim toga prisutna je bila i varijanta da Ivan nastavi nauke na Učiteljskoj školi u Kopru. Preduvjet za to bio je prethodno završiti dvogodišnju pripravničku školu (tada u Kastvu). A za upis u tu školu valjalo je imati navršenih 14 godina, dočim ih je Ivan imao jedva 12.

 GIMNAZIJSKO OBRAZOVANJE U RIJECI I SUŠAKU

1892. upisuje se u srednju školu, i to u Veliku hrvatsku gimnaziju u Rijeci.


1943. – unuci Oleg i Zoran (autor i sugovornik ovog napisa) na balkonu nonotova stana na Pećinama

Prve godine stanuje i hrani se kod obitelji poznatih, u Starom gradu, u tadašnjoj ulici Arco Romano. Slijedeće tri nastanjen je kod drugih privatnih obitelji, a prehranjuje se besplatno u kapucinskom samostanu.

1896. gimnazija bude premještena na Sušak, pa kad se tome pridoda okolnost da su i druga djeca Ivančićevih stasala za više škole, Mate i Paulina sa svo

petero djece preseliše iz Mošćeničke Drage na Sušak. Mate je i dalje plovio na jedrenjacima, a majka je obgrlila oko novog ognjišta svoje tri kćeri–Ernestu, Linu i Maricu, te sinove Ivana i najmlađeg Matu.

Ivan je tako u lipnju 1900. maturirao na Velikoj kraljevskoj gimnaziji u Sušaku.

Iz ovog je posljednjeg razdoblja, osim obiteljske usmene predaje, ostalo i pisanih dokumenata: školske svjedodžbe i pabirci Ivanova dnevnika. Na meni je ostalo zadovoljstvo da zaronim u njih i da po prvi put, ovdje, prenesem ono što mi se čini vrijedno pomena i interesa.

Moje listanje požutjelih krhkih papira, nalaženje arhaičkih izraza i formi te susretanje riječi za koje sam već i zaboravio da su ikad postojale u svakodnevnoj komunikaciji među ljudima, vratilo me u ta neka davna vremena o kojima sam  rijetko razmišljao. U vremena o kojima, odrastavši u nazovi gradskoj sredini, malo sam i znao. A davna je stvarnost očito bila surovija no što sam je predstavljao...

 LISTAJUĆI  SVJEDODŽBE...

Nikada nisam o nono-Ninotu razmišljao kao o dječarcu koji se bio netom odvojio od svog seoskog undergrounda i kojemu je životna alternativa u ranoj mladosti bila zadimljena kuhinja nekog rasklimanog jedrenjaka (što mu se začudo činilo iz bogzna kojih razloga dosta privlačnim) ili nastavak školovanja, za što i nije bilo nekih epohalnih razloga, ali na čemu je izgleda, na Ivanovu sreću, inzistirao dalekovidni mu otac Mate.


1900. - Svjedodžba zrelosti Sušačke gimnazije

Nono – Ninota sam uvijek doživljavao onako kako sam ga i poznavao: kao vrhunskog prosvjetitelja. Konačno i za dugih penzionerskih dana uvijek je nešto bilježio i pisao, a svi su ga zvali i poznavali samo kao Profesora.

Iz školskih mu se svjedodžbi, međutim, nazire da je nauku, osobito u prvim razdobljima asimilirao s određenim teškoćama. Mislim da je tu prvenstveno

ulogu igrao problem prilagodbe. U Rijeci u prvom razredu gimnazije prvi je put bez majke i nakon prvog polugodišta, gdje je još vođen početnim entuzijazmom nanizao i dobre i vrlo dobre, na koncu godine jedini mu je vrlo dobar is Krasnopisa, a dobar iz Matematike(!) i Hrvatskog. Čak je iz Nauka o vjeri nakon ocjene dobar na polugodištu na koncu upisao jedva dovoljan.

Tu se, međutim, susrećemo s drugim fenomenom. Mogli bismo ga nazvati onim spojenih posuda! Za cijelog gimnazijskog školovanja Ivanu je predavao Nauk o vjeri i Latinski isti profesor – Marušić. A ista je uvijek bila i ocjena u oba predmeta. Jedino je u šestom razredu ubilježeno Latinski - veoma dobar a Nauk vjere - izvrstan.

Daljnji kuriozitet koji proizlazi iz nonotovih svjedodžbi jest taj da je za svih 8 godina gimnazijskog školovanja uvijek najbolju ocjenu imao iz predmeta Matematika. A ni predmet Fizika u višim razredima, barem prema ocjenama, nije zapostavljao. Pa ipak na studije se otisnuo u filološko-humanističke vode. Kako to? O tome ću malo kasnije... ali i ovdje su razlozi bili sasvim ekonomske naravi.

Poglavlje o svjedodžbama završit ću konstatacijom kako mora da je moj pradjed Mate, mornar, bio jako razložan čovjek. Najprije je natjerao sina da zaboravi more kao svoj životni poziv, a kad se sučelio sa sinovljevim jedva zadovoljavajućim rezultatima, s puno je mudrosti i životnog iskustva prosudio odakle razlozi za to, pa je preselio obitelj na Sušak. Time je  Ivanu osigurao mnogo bolje uvjete života, a on mu je to vratio maturalnom svjedodžbom kojom se utvrđuje da je Ivan Ivančić uspješno apsolvirao ispit zrelosti (vidi sliku br.2). Nemojmo zaboraviti da je to u ono doba bila rijetkost.

ŠKOLSKE  FERIJE 1898. godine U SUŠAKU...

Pripremajući građu za ovaj tekst pronašao sam nonotov dnevnik iz ljeta 1898. godine. Prelistajmo ga skupa  u potrazi za zanimljivostima...


1946. – s mamom Lelom i unukom Olegom (autorom ovog napisa) u Opatiji

Dnevnik započinje srijedom 29.VI.: Danas završavamo škol. god. svečanom sv. misom uz "Tebe Boga...". Iza sv. mise držala se zabava uz tamburanje, pjevanje i deklamacije. Poslije zabave dobilo se svjedodžbe. Prošetah se kasnije s ocem i gosp. Crnjakovićem kroz Trsat do raskršća Sv.Ana pa okolo cestom na Sušak. Tamo nađosmo majku i braću, te svi zajedno svratismo na biru u Continental. Kući smo se vratili okolo 11 sati i četvrt.

nedjelja 3.VII.: ...Uvečer sam pošao s nekojim ukućanima na Trsat na zabavu što ju prirediše sušački Abiturijenti. Zabava je lijepo ispala. Bilo je tamburanja, pjevanja, a poslije ono što je glavno - ples. Naplesasmo se do poslije 3 sata u noći. Legoh umoran: dugo ne mogoh da zaspim. Napokon dođe željno očekivani san, koji me prenio u sedmera nebesa.

Nono Nino svirao je tamburicu u nekom sastavu, pa je svako toliko imao i nastupe. Tako i 10. srpnja - koncert na Podmurvicama. Navečer bi svraćao u Continental gdje je povremeno svirala vojnička glazba, a ispred kavane bila je promenada gdje je ondašnja mladost izlagala pogledima suprotnog spola svoje atribute. Devetnaestogodišnji Ivan ih je upijao i u dnevnik upisivao: Oko 11 sati legoh da se odmorim od današnjih lutanja i sanjam o krasoticama koje danas viđeh na zabavi i šetnji pred Continentalom.

...I  U  MOŠĆENIČKOJ  DRAGI

Radni dani nisu se mnogo razlikovali od onih drugih: često bi Ivan svraćao u dućan g.Polonija na Corsu kako bi se snabdio listovnim papirom ili do oštarije "Alla nuova Moschenizzana  u Rijeci, gdje su obično odsjedali Mošćeničani koji bi na Rijeku dolazili na dulje od jednog dana.


1925. – 25. godišnjica mature u Sušaku. U sredini sjedi bivši razrednik, prof. Matija Marušić.
Nono Nino stoji drugi s lijeva, a desno do njega dr. Uliks Štanger

A onda se Ivan jednog dana ukrcao na brod Crikvenica koji ga je odveo na nastavak ferija u Mošćeničku Dragu. O tome evo njegovih riječi: Divno li je čovjeku građaninu kad putuje morem, pa uz našu krasnu Liburniju, gdje se po miloj volji može nagledati prirodnih ljepota. Ono zelenilo, ona živahnost prirode, oni morski bregovi čovjeka zanesu. Oh kako mi je bilo voljko pri duši kad opet mogoh da se do sita nagledam onih ljepota naše obale, koje sam već toliko vremena zapustio. One krajeve, one valove koje negda mogoh da uvijek imadem pred očima. Napokon još više poraste moje ganuće kad stigosmo pred M.D. - ono drago mi mjestance, one kuće gdje sam prvi put ugledao svijet, gdje sam prvi put zahvalio Bogu na njegovim svakdašnjim darovima što nam ih pruža; ono mjesto gdje sam proživio najugodnije časove svoga života - moje mladenačke dane.

Nono Nino, ili bolje rečeno mladi Ivan, proveo je 1898. u Mošćeničkoj Dragi skoro dva mjeseca. Za to je vrijeme, što sam, što u društvu, najčešće šetao: do Kraja, do Mošćenica ili samo do Sv.Ivana ili do Tutića, ali po dva puta. Volio se kupati a odlazio je i ribariti kad bi mu znani ribari priredili ješku (jednog se dana pohvalio da je ulovio čak 27 pišmoja, a brat 25). Poslije ručka (objeda) redovito bi s ocem učinio jednu briškulu, a često i dvije. Ponekad je igrao na kugle ili bordižavao. Ali redovno je čitao dnevne novine! A uvečer bi sjeli pred vrata pjevajuć i razgovarajuć - bilo sami ukućani, bilo s nadošlim gostima. U koje je doba dana pisao dnevnik, ne kaže, a niti zašto sve radnje opisuje u aoristu... Valja je tada to bilo "in". Ali idemo dalje...

17.VII. Danas je bio Sajam Sv.Marine. Nagledah se naroda u svom običaju i naviki. Bilo je tuj sijaset svijeta, bilo je Istrana iz više strana, bilo je otočana, osobito Cresana u svojim narodnim nošnjama. Danas se je pjevalo, plesalo, pilo i svakakvih se stvari događalo u Dragi. Prava narodna svetkovina.

20.VII. Sjedoh pred vrata da čitam. Čitao sam razne novine, osobito me zanimaše novosti sa ratišta i ono što bijaše pisano o potopu parobroda "Bourgogne". Pročitah i "Našu Slogu" od početka do konca a kasnije i "Vienac".

Mali presjek kroz dnevnik jednog ljeta od prije 100 i više godina tek nam je pomogao da osjetimo malo života tog doba u pomalo već gradskom ambijentu Sušaka i bukoličnom scenariju liburnijskog okoliša. Sa mojim nono Ninotom u glavnoj ulozi.

 STUDENTSKI  DANI  I ONO ŠTO IM JE PREDHODILO

O tome kako je "dospio" na studij klasične filologije napisao je sam nono Nino mnogo godina kasnije otprilike sljedeće (ja sam si uzeo slobodu da predmetno štivo skratim i moderniziram izričaj):

Predzadnja godina mog srednjoškolskog obrazovanja bila je za mene od posebnog značaja. Kao sedmoškolac sam se bio povezao s drugovima koji su bili osnovali i organizirali upravo u mojoj gimnaziji na Sušaku srednjoškolsko đačko društvo "Nova nada". Osnovne postavke društva počivale su na demokratskim zasadama što ih je u to doba provodio poznati češki političar  Masaryk u Čehoslovačkoj. Defekt čitave priče sastojao se u tome da  društvo "Nova nada" nije bilo utemeljeno na legalan način, pa je samim time i njegova aktivnost bila van zakona.


1940. – direktor sušačke ženske gimnazije pred umirovljenjem

Ali za moju je priču to irelevantno...

U tom sam se društvu upoznao pa sprijateljio sa svojim kasnijim najboljim drugom i kumom Franjom Novljanom koji je tada pohađao 8 razred moje iste gimnazije. Kao što će se uskoro vidjeti to je u potpunosti predodredilo

moj kasniji život...

Slijedeće godine Novljan se upisao na Filozofski fakultet u Beču, smjer matematika i fizika i to kao stipendist Ministarstva prosvjete carevine Austrije. Sugerirao mi je da to i ja napravim iduće godine jer je već tada bio raspisan natječaj za one srednjoškolske nastavnike koji će službovati na novoosnovanoj Državnoj velikoj osmorazrednoj gimnaziji s hrvatskim nastavnim jezikom u Pazinu. Međutim stipendije su bile raspisane samo za predmete grčki i latinski jezik i književnost. Meni su draži bili matematika i fizika, ali za te je predmete stipendiju već imao upravo on, moj najbolji prijatelj Franjo.

Obzirom na ograničene novčane mogućnosti obitelji, želim li se univerzitetski obrazovati, morao sam prihvatiti pruženu mogućnost i krenuti stazama Homera i Tacita. 1900. sam se upisao u Beču na Filozofski fakultet - klasičnu filologiju, pa onda dobio i  državnu stipendiju od 60 kruna mjesečno.

1899. i 1900. su bile decidirano godine prekretnice u mom životu.

Isprva, na sveučilišnim naukama u Beču, izdržavao se djelomice manjim mjesečnim novčanim doznakama svojih roditelja, a djelomice mjesečnom potporom ondašnjeg tamošnjeg Hrvatskog potpornog društva. Stipendiju austrijskog Ministarstva za Bogoštovlje i nastavu dobio je tek pri upisu trećeg semestra. Stipendija je bila malena, pa se glede prehrane snalazio kojekako: za doručak i večeru kuhao je na špiritjeri, u stanu gdje je obitavao, čaj ili kavu za doručak i večeru, dočim je glavni dnevni obrok dobivao u kuhinji samostana časnih sestara. Tamo je polazio s lončićem i žlicom da na šalteru dobije besplatnu porciju kao siromašni student.

U Beču se družio s istarskim studentima, a nalazili su se u Istarskom odboru. Bili su to mahom budući srednjoškolski profesori i nastavnici - prosvjetitelji... Među ostalima: Franjo Novljan iz Boljuna, Nikola Žic iz Punta, Mate Trentor iz Cresa, Ivan Dorčić iz Pazina, Vratović iz Pule.

Kada je u srpnju 1904. završio osmi semestar, zatražio je putem Dekanata propisane teme za diplomske ispite, i to kako za glavne predmete Grčki i Latinski, tako i za sporedni predmet Hrvatski. Dobivši traženo ostao je u Beču. Podnio je molbu za mjesto nastavnika u Pazinu i već je u rujnu dobio dekret kojim je po odobrenju ondašnjeg Pokrajinskog školskog vijeća austrijskog namjesništva u Trstu bio postavljen za suplenta u Pazinu.

 GODINE SLUŽBOVANJA U PAZINU...

Nono Nino je nastupio na dužnost 13. rujna 1904. kao namjesni učitelj za svoju glavnu (Grčki i Latinski) i sporednu struku (Hrvatski) u Velikoj hrvatskoj državnoj gimnaziji u Pazinu, osnovanoj tek nekoliko godina ranije - 1899. To je bila prva potpuna hrvatska osmogodišnja srednja škola na prostorima zapadno od Rječine. Zbog boljeg razumijevanja valja spomenuti i to da se tada do profesorske titule stizalo postupno. Od suplenta, preko "pravog učitelja" (za razliku od namjesnog), pa tek onda do profesora.

U Pazinu je stanovao sa sudrugom, suplentom Mučalom, kod jedne hrvatske obitelji (Kurelić), a radio među ostalim i s Vladimirom Nazorom, koji je također službovao u toj gimnaziji.

Čitamo tako u knjizi Tugomila Ujčića "Hod pokoljenja nad ponorom Pazinčice" (1969.): Nazor je kao profesor bio vrlo dobar predavač, ali u ocjenjivanju i traženju znanja suviše strog. Đaci ga nisu mnogo voljeli. Iz starog pazinskog profesorskog zbora još su dvojica Nazorovih kolega u životu: Fran Novljan u Zagrebu i Ivan Ivančić u Opatiji, obojica devedesetgodišnjaci. Nazor je tada, 1905/06 bio profesor, dok su Novljan i Ivančić bili suplenti.

Već se iduće godine, nakon duljeg zaručništva, nono Nino oženio s Gizelom Valles iz Zadra, mojom bakom, koju smo svi zvali mama Lela. Stanovao je sa suprugom najprije u trosobnoj kućici u blizini parka, a potom u zgradi Narodnog doma.

 Tri godine je nono Nino radio kao suplent. Iz Svjedodžbe službovanja što mu je data lipnja 1909. razvidno je da je pored "svojih" predmeta Grčkog, Latinskog i Hrvatskog u II. razredu poučavao  i Talijanski (16 sati), te bio glavar III. razreda.

Osim toga, u spomenutoj Svjedodžbi piše i sljedeće: Gospodin Ivančić pokazao se kroz ovo vrijeme službovanja u ovom zavodu poslušnim - zakonima,  školskim propisima i vještim  predmetima, koje je poučavao, te je, jasnom i lako shvatljivom metodom i sasvim povoljnom disciplinom i uopće revnim i tačnim vršenjem svojih učiteljskih dužnosti polučio u svim razredima i predmetima povoljan uspjeh. Kandidatovo postupanje prama učenicima bilo je uvijek sasvim korektno i veoma ljubezno, a njegovo ponašanje prema učiteljskom zboru susretljivo, a izvan škole besprijekorno.

1906. obitelj Ivančić povećala se: rodila se moja majka Nevenka. A malo poslije toga nono je krenuo u Beč polagati državni ispit za sporedni predmet - Hrvatski. Tamo su mu odobrili i polaganje glavnih predmeta, pa je dobivši studijski dopust ostao u Beču. Međutim, razbolio se (teško trovanje nikotinom), pa se morao vratiti kući, te je i sljedeće godine ostao u službi kao suplent.


1910 - Općinski dom u Voloskom, sjedište netom osnovane hrvatske gimnazije

Samo službovanje u Pazinu bilo je u najmanju ruku svojevrsno. Možemo pročitati kod T.Ujčića: Pazinski su profesori uzimali vidno učešće u svim kulturnim manifestacijama u Pazinu i uopće u kulturnom, prosvjetnom i socijalnom radu za Istru. Tada su bila vrlo važna predavanja za narod. Profesori su se lišavali odmora i u nedjelju da bi što veći broj ljudi iz grada i okolice mogao slušati i obrazovati se. Honorara tada nije bilo. Dopisnici javljaju "Našoj Slogi" da je na tim predavanjima bilo uvijek 400 do 500 slušalaca.

Vremena su bila takova, a nono Nino nije prezao da u bitci za hrvatski preporod u Istri bude u prvim redovima...

 ...I  U  VOLOSKOM - OPATIJI

1909., u svrhu "davanja mlađem naraštaju mogućnosti sticanja više školske naobrazbe u materinskom hrvatskom jeziku, te pružanja mu  nužne snage u teškoj životnoj borbi za nacionalni i materijalni opstanak" (cit. iz Školskog ljetopisa) u Voloskom-Opatiji osnovana je Komunalna mala realna gimnazija.

Škola je privremeno smještena u prvi kat zgrade Općine u Voloskom (vidi sliku br. 3).

Prvi ravnatelj bio je Ivan Rabar iz Kanfanara, a nastavnici su bili Filip Cicvarić, Artur Gervais, Ivan Matetić-Ronjgov i... Ivan Ivančić koji je za to bio premješten iz Pazina.

Nono Nino stanovao je u vili Hubertus, gdje se rodila i druga mu kći - Smiljana. A prije početka Prvog svjetskog rata uspio je konačno položiti, i to s vrlo dobrim uspjehom, državne ispite u Beču iz grčkog, latinskog i hrvatskog jezika. Pored tih predmeta, u Opatiji je predavao i njemački - ali bez ispita...


1942 - s mamom Lelom na balkonu stana na Pećinama

Prvih godina u Opatiji nono Nino je pribavio građevinsku parcelu na kojoj je 1913. godine dao sagraditi obiteljsku jednokatnicu - vilu Nevenka (danas Stubište Valvasora 1), u koju je, tada već četveročlana obitelj, uselila neposredno pred početak rata (1921. se u njoj rodila i treća kći Ivančićevih - Bosiljka).

Gimnazija je u međuvremenu premještena u Opatiju, ali je i dalje kod ondašnjih austrijskih državnih vlasti smatrana subverzivnom i opasnom po državu. Nijemci i Talijani nastanjeni u općini zahtijevali su od kotarskog poglavara u Voloskom da školu raspusti i zatvori. Poglavar je to doista i namjeravo učiniti, pa je ponajprije dao u školi provesti policijsku premetačinu, a zatim je dao pozvati nastavnike u vojsku kao politički sumnjive i opasne elemente!

Tako se moj nono Nino našao na vjetrometini ratnih zbivanja. Upućen je

bio u vojne postrojbe stacionirane u Radkesburgu, na današnjoj tromeđi Slovenije, Austrije i Mađarske - u 97. pješadijski puk. Bilo je to 1. svibnja 1915., a trajalo je do početka 1918. Pretpostavljam da se ipak radilo o rezervnim jedinicama jer se u neko doba za njim otisnula bila i mama Lela.

O vojnoj se epopeji nonota nikada u obitelji nije govorilo. Ni sam ne znam zašto. Pa ipak, nedavno, tražeći meni neznane materijale za ovaj napis, sa dvije sam strane načuo priču o tome kako se 1917. mama Lela iz Opatije uputila pješice (!) u Radkesburg, a nono Nino joj je također pješice krenuo u susret. Našli su se i privremeno skrasili u Radkesburgu.

Srećom, malo kasnije je i rat završio.

 U POTRAZI ZA NOVOM ŠKOLOM

Povratak u Opatiju nije se pokazao najsretnijim. Do obustave nastave, a ni do raspuštanja Opatijske male hrvatske gimnazije ipak nije bilo došlo. Lokalni rodoljubi i općinski zastupnici, koji su bili osnovali Školu, naročito oni koji su upravljali ondašnjom Volosko-opatijskom općinom i namicali sredstva za njeno izdržavanje, našli su bili puta i načina da Škola nastavi svojim radom. Ali po okončanju rata, talijanske okupacijske vlasti su već u toku 1919. prekinule rad Škole, zatvorivši ju i raspustivši.

Nono Nino je, nominalno, svo to vrijeme figurirao kao "pravi učitelj" (od 1910. privremeni a od 1913. stalni)  na Vološćansko-opatijskoj gimnaziji.

Ali sam povratak se uvelike poklopio s raspuštanjem te škole, tako da se postavilo pitanje šta i kako dalje.

Pronašlo se slobodno mjesto na Privremenoj realnoj gimnaziji u Virovitici; molba mu je u kratkom roku prihvaćena (3.V.1919.) te je odmah i krenuo u Viroviticu da se prijavi radi nastupa službe, kako je u dekretu pisalo.


1968. – sa sestrom Ernestom na terasi u Mošćeničkoj Dragi

Međutim, sreća ga je pomazila, pa je otkrivši slobodno mjesto na gimnaziji u Sušaku, za isto podnio molbu za premještaj. Molba je prihvaćena prije početka školske godine 1919./20., tako da je već 1. rujna stupio u službu na Sušaku. Ispalo je na koncu tako da je u Virovitici tri mjeseca primao prinadležnosti, a da nije ispredavao niti jedan školski sat!

Zaposlivši se u tadašnjoj Državnoj ženskoj realnoj gimnaziji na Sušaku, nono Nino se s cijelom obitelji preselio također u Sušak. Stanovao je na početku Strossmayerove ulice, gdje sam se i ja rodio...

 PRIVATNOJAVNE PODUKE...

Prvih godina je, uz nastavu u školi, privatno podučavao neke đake, o čemu sam našao podatke u školskim arhivima, budući da je za svaki takav slučaj valjalo tražiti odobrenje od školske uprave, naznačivši i visinu dogovorene nankade!

Tako je 1927. nono Nino napisao direktoru škole: Prijavljujem ovime da želim privatno poučavati u svim predmetima Josipa Lazarića, učenika III razreda drž.real.gimnazije u Sušaku, pa molim, da mi izvolite ishodovati od viših vlasti potrebito odobrenje. Poučavao bih 3 puta tjedno uz naplatu honorara Din 40 po času.

1929. godine, pak, načelnik prosvjetnog odjeljenja Banske uprave Savske banovine u Zagrebu napisao je: Odobreno je Ivančić Ivanu, profesoru ženske gimnazije na Sušaku da privatno poučava po tri časa nedjeljno iz latinskog jezika Buzolića Stjepana i Milošević Aleksandra, učenike muške gimnazije na Sušaku.

A 1931. direktor gimnazije šalje Banskoj upravi sljedeće popratno pismo: Čast mi je poslati molbu prof. Ivančića Ivana koji moli da mu se dozvoli poučavanje priv.učenika Borisa Boića i redovnog učenika Margan Josipa, svega 5 sati na sedmicu. Kako prof. Ivančić ima na brizi kćerku koja polazi više škole, to se molba preporuča.

1932. godine postao je direktor iste gimnazije. Družio se s Viktorom Car Eminom, koga je poznavao još iz Opatije, a koji je od 1932. službovao na ženskom liceju u Sušaku. Zanimljivo je da je te godine u Sušaku službovao kao direktor jedne druge gimnazije i Vladimir Nazor (s kojim je bio i u Pazinu), ali bližih kontakata među njima nije zabilježeno.

Nedjeljom je valjalo ići obiteljski, kolektivno, na misu u 10 sati. Kad bih se s mamom (Nevenkom) našao u posjeti kod nonota na Sušaku (ja sam tada živio u Opatiji), odlazak na misu se i mene ticao. A mi, djeca, nismo to baš voljeli. U crkvi bi sretali mnoštvo nonotovih đaka, a i profesorski zbor je uvijek bio egzemplarno zastupljen. Nikada, niti danas kad se toga prisjetim, nisam do kraja siguran da li je taj ceremonijal postojao zato što je takav bio naputak prosvjetnih vlasti ili zbog nonotove sklonosti teizmu, kojemu se profesorima i đacima nije bilo suprotstaviti se.


1934. – s malomaturanticama s lijeva profesori: Baretić, Rekimo, Dorčić, Polić, Ivančić, Turina, Čolia, Sutarić. Stoje Benel i Kolar

Što se nas djece tiče, mi smo kompenzaciju za jutarnje "nedaće" nalazili u briškuli koju bi poslije nedjeljnog ručka nono s nama rado zaigrao.

Iz tog sam vremena pronašao još jednu zanimljivost: u inozemstvo se nije moglo kako i kada se nekome prohtije - osobito ako je bio u državnoj službi.

1931. Ministarstvo prosvjete Kr.Jugoslavije iz Beograda, po naređenju Načelnika Odeljenja za srednju nastavu obavještava Direktora ženske realne gimnazije Sušak da je gospodin pomoćnik Ministra prosvjete svojom odlukom..... odobrio da veliki odmor (!?) Ivančić Ivan, profesor... može provesti u Italiji kod svojih roditelja.

Nekoliko godina kasnije se stvari nisu izmijenile, jer 1937. čitamo, ovog puta iz pera Kraljevske Banske uprave u Zagrebu Odobrenje g.Ivančiću Ivanu, direktoru... putovanje i boravak u inostranstvu i to u Italiji za vrijeme velikog školskog odmora 1937. godine.

Vezano za to - još jedna zanimljivost. Nono – Ninotu je tek 1929. Odlukom Velikog Župana primorsko krajiške oblasti u Karlovcu priznato državljanstvo Kraljevine S.H.S.

11. siječnja 1940. nono je po prvi puta umirovljen.

 BRIGA  ZA  "SUTRA"

Nije prošlo ni 10 dana od umirovljenja kad se nono Nino obraća predstavkom Banu. U njoj možemo iščitati:

Zavod na kome sam službovao osnovan je 23. rujna 1910. kao Privremeni viši licej tipa zagrebačkog...  Školske godine 1917/18 osnovana je Ženska realna gimnazija s time da se postepeno otvaraju gimnazijski razredi a zatvaraju licejski. Do 1928/29 ostala su u višim razredima uz gimnazijska odjeljenja i ona pedagoška u kome su se školovale učenice kandidatkinje učiteljstva za osnovne škole. Ukidanje toga, odlukom Ministarstva prosvjete, bilo je vrlo pogrešno i štetno po naše narodne interese u ovom kraju...


1939. – nona Paulina, majka nono Ninota, sa praunukom Olegom (autorom ovog napisa) i kozom, na vratima kuće u Mošćenicama

Pa onda...

Mogu reći da otkad sam službovao na tom zavodu,  svi ravnatelji i profesori uz vrlo neznatne iznimke,  svom željom i svim silama su se trsili da zavod podignu i drže na dostojnoj visini i da učenicama podaju ne samo potrebno naučno obrazovanje, nego da im u srca usade i potrebne moralne principe vjere, etike i estetike i da ih odgoje u narodnom duhu da budu jednom ne samo obrazovane žene nego k tome i dobre buduće odgajateljice i majke.

U tome smo i uspjeli. O tome govore i laskavi sudovi kritičara iz susjedne nam Rijeke, ali i mnogih Inspektorskih zabilježbi. Citirao bih samo jednu,  onu dr. Aleksandra Arnautovića iz 1938.g.: "Grad Sušak je naša najvažnija predstraža i na moru i na kopnu. Unj  upiremo oči sa svih strana.  Njegova deca ne treba da su samo učena. Njegove kćeri treba spremati da budu još i dobre majke i vrsne jugoslovenke. Tu plemenitu, tu visoku ulogu, shvatila je Ženska gimnazija u Sušaku, tako da joj se možemo diviti i biti joj zahvalni."

Predstavka završava onim glavnim, zbog čega je vjerojatno i napisana:

Vas, Gospodine Bane, molim da izvolite dobrohotno svratiti pažnju na taj vrlo važni ženski (pocrtao I.I.) zavod u našoj banovini Hrvatskoj , da ga uzmete pod Vaše moćno i toplo okrilje i da mu budete zaštitnikom u svakoj potrebi i opasnosti. Napose Vas, Gospodine Bane, molim da uznastojite da se toj školi namaknu što prije sva potrebna naučna sredstva i pomagala koja joj nedostaju, a koja su za uspješan rad neophodno potrebita, k tomu još i to da se za nju podigne u Sušaku što prije moguće i čim prilike budu dopuštale, zasebna, nova, moderna školska zgrada koja joj je potrebna kao reprezentativnoj školi za žensku omladinu, osobito na ovoj izloženoj našoj državnoj granici, nadomak kulturnog zapadnog susjedstva.

 Ova je predstavka u obliku "mementa" bila ustvari posljednji crijep što ju je moj nono Nino ugradio u zdanje koje je čuvao, gladio, gradio i njegovao puna dva desetljeća a kojemu je ime - Ženska gimnazija u Sušaku (jednom realna, jednom državna - svejedno).

 DRUGI  SVJETSKI  RAT ...

Po umirovljenju nonota, obitelj seli iz Štrossmayerove (s balkonima s pogledom na Deltu) u zgradu pokraj hotela Jadran (s balkonima na grote i otvoreno more). Kćerke su razasute po "svijetu": Nevenka, udata Mandić, živi u Opatiji odakle će ju uskoro deportirati u Auschwitz, Smiljana, udata Didek, živi i radi u Sarajevu (dočim će joj sin Zoran cijeli rat provesti uz nonota i mamu Lelu). Najmlađa Bosiljka studira u Zagrebu sa svojim budućim mužem, izdankom sušačke obitelji Rajhvajn.


1952. – s unucima Milicom i Brankom na terasi u Mošćeničkoj Dragi

Prisjećajući se tih dana, moj kujin Zoran, mi je ovih dana ispričao:

Koncem 1943. godine imao sam 12 godina. Stanovali smo na Plumbumu, a nono Nino i mama Lela su se bojali da će poslije kapitulacije Italije i njihova  povlačenja  sa Sušaka doći do odmazdi Nijemaca i ustaša koji su zagospodarili gradom na Rječini. Odlučili smo otići na Krk gdje je politička situacija, navodno, bila podnošljivija. I  dovle ništa neobično. Neobično je međutim bilo to što smo na Krk krenuli barkom, veslajući naizmjence nono i ja.

U proljeće 1944. vratili smo se na Sušak. Opet barkom. Čak nas je presrelo njemačko plovilo, ali srećom bez posljedica. Izuzevši naravno pretrpljenog straha.

Sredinom svibnja 1944. javili su nam na Sušak da su tetu Nevenku, babušku i Tebe uhapsili u Opatiji. (Nakon hapšenja deportirani su u Auschwitz. Op. ur.) Otišli smo tamo nono i ja. Raspremili smo krš što su ga Nijemci ostavili i zatvorili smo Vilu Mandić.

Ubrzo nakon toga, sredinom 1944., nono Nino, mama Lela i 13 godišnji Zoran preseljavaju privremeno u Mošćenice. Iz Sušaka su se, neophodno, do odredišta prevezli zaprežnim kolima. Zoran nastavlja:

Naša kuća u Mošćenicama (prva s lijeva prije ulaska u grad) bila je u tragičnom stanju. Za Italije je tamo bio dječji vrtić. Nakon toga je napuštena, a po dolasku smo naišli na čudne stvari: podovi su bili masni  a plafoni prostrijeljeni! Saznali smo da su se tamo, neko vrijeme, zadržavali četnici koji su haračili po okolici. Osposobili smo kuću u granicama mogućega, prilagodili se... S nono Ninotom sam po obližnjim šumarcima skupljao drva. Noću su svraćali partizani "na fažol", a danju su dolazili Nijemci, najčešće u prolazu, da se osvjedoče kako nema partizana.

Stanje je postalo neodrživo. Kap koja je prelila čašu desila se kad su nas Nijemci prisilili da brišemo parolu "Živio Tito" što ju je netko noću ispisao na pročelje naše kuće. Svjestan toga da smo svi mogli stradati, nono Nino je odlučio opet promijeniti obitavalište. Preselili smo se na Sveti Ivan, uz more, k rođaku, koji nas je privremeno udomio. I to je bilo doista privremeno, jer kad se jednom iskrcalo nekoliko Nijemaca pokraj kuće i poklalo nam nekoliko kokošaka, cijeli naš imetak, nono je odlučio vratiti se u Opatiju.

Tekla je već 1945-a. Opet smo se vozili vozom i konjem i došli smo u Opatiju u njegovu staru kuću.


1969. – na izletu u Podbočju (Slovenija)

Od 15. rujna 1945. pa do 31. kolovoza 1948. po svom je pristanku nono Nino ponovno reaktiviran i postavljen za upravitelja novoosnovane hrvatske gimnazije u Opatiji, koja je kasnije pretvorena u sedmogodišnju, pa osmogodišnju školu.

Ljeti 1948. po drugi je put umirovljen.

 PROSVJETITELJ  I  TURISTIČKI RADNIK

Nono Nino je tijekom 38 godina službovanja kao srednjoškolski suplent, "pravi učitelj", profesor, direktor i upravitelj gimnazija bio vrlo aktivan i izvan škola, na polju narodnog prosvjećivanja, u svim mjestima gdje je službovao, a naročito u Voloskom, Opatiji i Sušaku.

Čitamo tako u knjizi Viktora Cara Emina - "Moje uspomene na Družbu Sv.Ćirila i Metoda za Istru" sljedeće:

U okviru Družbe djelovala je "Narodna zajednica za Istru" sa svrhom da promiče kulturne i materijalne interese našeg naroda u Istri. Na čelu te organizacije, te 1912. godine, bio je ugledni član družbinog ravnateljstva

dr Ivan Pošćić, a duša svega poslovanja bio je tadašnji profesor naše Male gimnazije u Voloskom Ivan Ivančić, koji je, kako je već prije napomenuto, bio također i član Družbinog ravnateljstva. Kancelarijski poslovi "Narodne zajednice" vršili su se u Družbinoj pisarni, u našem starom "Daliboru" i to u večernje doba, kad bi prestao Družbin rad.

Car je bio dugo godina tajnik Družbe, a sjedište Družbe je bilo u Opatiji.

Družba Sv.Ćirila i Metoda je bila nadstranačka tvorevina koja je u pravom zanosu narodnog samodoprinosa iz Hrvatske, Istre i drugih krajeva podizala osnovne škole u mjestima gdje ih nije htjela otvarati maćuhinska bečka vlada ni nenarodna Zemaljska vlada, mada je po zakonu bilo obavezno pohađati pučku školu. U godini 1904. bilo je u Istri bez škole 18 tisuća hrvatske i slovenske djece! Daljnje aktivnosti Družbe i njene Narodne Zajednice bile su - širenje prosvjete, promicanje svih grana našeg narodnog života, predavanja, priređivanje zborova u svrhu što intenzivnijeg buđenja narodne svijesti, poučni izleti, izložbe, osnivanje knjižnica i čitaonica, te novčarskih zavoda.

T.Ujčić u knjizi koju sam već spomenuo kaže: Ivančić je predavao (u Pazinu)

latinski, grčki i hrvatski. Bio je inspektor Družbinih (Sv.Ćirila i Metoda) škola. U Opatiji je mnogo drugovao sa Viktorom Carom Eminom. A to je drugovanje, mogu slobodno reći, trajalo cijeli život.


Kod unuka Olega Mandića u Opatiji

 
 


1976 - s msg. Milanovićem u Domu umirovljenika Kantrida

Spomenuo sam već kako su se tridesetih godina družili na Sušaku, da bi to prijateljstvo dobilo svoj epilog poslije Drugog svjetskog rata kada ih je obojicu životni put spojio u Opatiji. Stanovali su nedaleko jedan od drugog, pa su se, poput kakva rituala, svakog poslijepodneva nalazili kod Cara na ćakuli. Ali i ta je ćakula imala svoja pravila, kao što se uostalom i očekuje kad su u pitanju pisci, kulturnjaci, prosvjetitelji, intelektualci itd. kalibra Cara i Ivančića...

Ja sam pozvan da o tome govorim jer sam više no jedanput prisustvovao tim njihovim popodnevnim seansama. Obojica su naime bili vrlo elokventni, a s godinama možda i malo previše "profesorski" opsežni. U takvoj situaciji, kako bi obojica mogli doći do riječi i izraziti svoja razmišljanja, uveli su bili pravilo: "Najprije govoriš ti, a ja mučim, a onda ću govoriti ja, a ti ćeš mučat". Držali su se toga i na taj su se način svakoga dana rastajali bez svađe i povišenih tonova. Njihovo osebujno druženje ostalo mi je zanavijek u simpatičnom sjećanju...

Nono je držao predavanja u Pučkim i u Narodnim sveučilištima, a nakon umirovljenja radi na unapređivanju turizma. 1952. g. ga vidimo kao osnivača Turističkog društva Mošćenička Draga, a nakon 10 godina takve aktivnosti kao počasnog predsjednika tog istog društva. Za tu je aktivnost dobio brojna priznanja od Saveza turističkih društava Hrvatske i Jugoslavije, a osim toga odlikovan je još i Ordenom rada sa zlatnim vijencem. 1971.godine, kao prvi, dobio je Nagradu grada Opatije za životno djelo. A mnogo godina prije toga (1933.) bio je odlikovan Ukazom Njegovog Veličanstva Aleksandra I  i kraljevskim ordenom Svetog Save IV reda.

U to je vrijeme živio u Opatiji, u vili Nevenka, a ljeta je provodio u Mošćeničkoj Dragi kod sestre Erneste, majke narodnog heroja Ljube Mrakovčića, poginulog 1944. na padinama Učke.

Tako sve do 1969.g. kad navršava 90 godina života i 20 godina udovištva, nakon smrti mame Lele. U Mošćeničku Dragu ide sve rjeđe, sestra Ernesta je također umrla, a nono Nino priključuje se obitelji unuka Zorana.

1974. godine odlazi u Dom umirovljenika na Kantridi, gdje proslavlja i svoj 99. Rođendan, i to bistra razuma i dostatno pokretan za potrebe života u Domu.

Za rođendan dolazi posljednji put u Opatiju u Vilu Nevenka.

Ugasio se nekoliko mjeseci kasnije, nepuna tri mjeseca pred 100. rođendan. Na grobu piše samo: Ivan Ivančić PROFESOR.


1974. - u omiljenoj pozi

Zahvaljujem onima koji su mi omogućili ovaj prikaz stogodišnjeg života mog djeda – nono Ninota. Posebna hvala

- Zoranu Dideku, mom bratiću, koji mi je dozvolio korištenje svojih napisa, uspomena i njemu dostupnih materijala

- Milici Maul, mojoj sestri, koja mi je stavila na raspolaganje dio obiteljske baštine vezane za nonota te
     - prof.Veseljku Velčiću, koji mi je omogućio uvid u njemu dostupnu arhivsku građu.

 

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana