SUŠAČKA REVIJA broj 69

 


pabirci vremena

NOVI VJETROVI

Alen Čemeljić

Ili mi ili oni. Tako je glasio izborni slogan jednog od kandidata za novog predsjednika Hrvatske. Iako taj kandidat nije ušao u drugi izborni krug, dapače nije se po glasovima plasirao ni među petoricu najbiranijih, slogan je ostao. I provlačio se, ne više javno, ne više na plakatima i u reklamama, već onako potiho među ljudima sve do kraja predsjedničkih izbora. Bili su to zaista izbori u kojima se odlučivalo: Ili mi ili oni. Nije to bilo pitanje ljevice ili desnice, siromašnih ili bogatih, sjevera ili juga, bilo je to pitanje: ili vladavina prava i zakona ili bezakonje i korupcija. Ili natječaji ili veliki javni poslovi po kumovskim linijama. Dobivanje zaposlenja prema jasno utvrđenim kriterijima ili po preporuci barba Luke. Ili će Hrvatska najzad krenuti pravim putem koji priželjkujemo već dvadeset godina, ili će se opet vratiti u prošlost, opet u kumovske veze, opet u blato i mulj. Ili Europa ili Balkan u onom najgorem smislu te riječi. Ili Ivo Josipović, intelektualac i glazbenik, gospodin, čak i preveliki, reći će neki, za zemlju u kojoj živi i kojom će predsjednikovati, ili pak Milan Bandić, silna ambicija bez pokrića, političar kojem bi u normalnom svijetu desetogodišnje vođenje metropole bilo i više nego što je ikada mogao sanjati. U ovakvom, pak, svijetu u kakvom mi živimo i kojeg želimo promijeniti takvi, međutim, sanjaju da vode zemlju, takvi su dosanjali  da vode najveće hrvatske gradove poput Zagreba i Splita i nije im baš jasno zašto negodujemo kada pobjegnu s mjesta prometne nesreće koju su skrivili, kada svoju sestru postave za predsjednicu gradskog vijeća, ljute se i psuju novinare koji traže odgovor na pitanje zašto su izbjegli natječaj za gradnju gradskim novcem, hvataju se za svaku izgovorenu riječ svojeg protivnika, izvrću smisao izgovorenog, pozivaju se neprekidno na Boga i domovinu, a sve koji su drugačiji i koji misle drugačije proglašavaju narodnim neprijateljima.

Bilo je to zaista Ili mi ili oni. Ili poštivati preuzete obveze i ugovore, ili neprekidno izvrdavanje. Ili sposobni i stručni ili snalažljivi. Ipak smo prevladali mi, oni koji žele drugačiju zemlju, a takvih, pokazalo se, nije malo. Čak šezdeset posto onih što izađoše na izbore odlučilo je glasovati za europsku Hrvatsku, za napredak, izlazak iz nagomilanog korumpiranog mulja, šezdeset posto ipak je odlučilo za Ivu Josipovića, dr. prava i skladatelja iz Zagreba, političara, kako su ga opisali u engleskom Guardianu, koji nema ništa zajedničkog s prototipom balkanski macho man, već, naprotiv, izgleda poput sredovječnog srednjeuropskog gospodina.  Hrvatska u sljedećih pet godina za predsjednika ima čovjeka koji će nastaviti širiti atmosferu kakvu već skoro godinu dana Hrvatskom širi i premijerka Jadranka Kosor. Atmosferu nade kako smo pred zakonom zaista svi jednaki, kako nema jednakijih, kako svi ti što raspolažu našim novcem za gradnju cesta, tunela, pruga, luka i bolnica moraju odgovarati da se taj novac troši razumno, kako to nije njihov već naš novac koji je njima samo predan na upravljanje. Svih ovih godina smo se pitali zar je to tako teško shvatiti, zar je tako teško razumjeti kako postoji opći i javni interes i kako je javni prije svačijeg privatnog i osobnog? Izgleda, međutim, kako je mnogima to još uvijek neshvatljivo, izgleda da su se Hrvatskoj morali dogoditi najprije Kosor, a onda Josipović da bi se to počelo shvaćati.

Jadranka Kosor i Ivo Josipović, naime, bez obzira što dolaze iz suprotstavljenih političkih stranaka, nije čak ni bitno tko je od njih pripadnik koje stranke, šire atmosferu promjena. Šire nadu da se stvari mijenjaju, i već s tom nadom stvari u Hrvatskoj izgledaju sasvim drugačije, potpuno drugačije nego prošlog proljeća i ljeta. Bez obzira na izuzetno tešku gospodarsku situaciju. Hrvatska je, čini se, krenula u nekom drugom smjeru. Izborom Ive Josipovića pokazalo se kako se i u Hrvatskoj može cijeniti trud, odlučnost, ozbiljnost pristupanja poslu, pokazalo se kako ima još ima puno onih koji cijene baš te osobine, i to u zemlji u kojoj se još donedavno činilo kako su se skoro potpuno izgubile. Istina, gotovo milijun ljudi, točnije devetsto tisuća glasača, biralo je drugu stranu i sve ono što ona predstavlja, ali onih koji su protiv kumovanja, poslovanja prema receptima barba Luke, rada na principima dragi Ivo, ostavljanja dugova i pustoši za sobom, pokazalo se, ipak ima više. I to dvadeset posto više. Sasvim dovoljno za početak stvaranja jedne nove i ljepše Hrvatske.

 

Zatvor

Crvena Rijeka. Tako se Rijeku i u medijima i u govorima desno orijentiranih političara često naziva. Već smo se i navikli. Nismo, međutim, očekivali da će jedna pomalo nesmotrena izjava Ive Josipovića, izrečena u HKD-u na Sušaku na početku utrke u drugom izbornom krugu, kako će zacrvenjeti cijelu Hrvatsku, naići na toliki odjek. I nije čudno da je to izrečeno baš u Rijeci, izvikivao je zagrebački gradonačelnik željan predsjednikovanja Hrvatskom.

Početkom 90-ih neki su hrvatski gradovi prozvani gradovima-herojima, neki su dobili nadimak koji bi najradije zaboravili – Bježigrad, a Rijeka je proglašena crvenom nakon što je u njoj na prvim, a kasnije i na svim ostalim višestranačkim izborima pobjedu odnosila socijaldemokratska opcija. Stvarani su čak i vicevi kako su slova iz riječke registarske oznake zapravo inicijali sad već pokojnog predsjednika hrvatskih socijaldemokrata.

Prošla su od tada već dva desetljeća, ostali gradovi izgubili su svoje tada stečene nazive i nadimke, Rijeka nije. Rijeka je za neke zauvijek ostala crvena. Uvijek iznova prilijepljen epitet gradu u kojem zaista uvijek pobjeđuje lijeva opcija, ali u kojem se ljudi nerado aktivno bave politikom. Tako ih niti tisuća, čak nekoliko stotina manje od toga, nije članom stranke koja redovito odnosi izbornu pobjedu, a ni druge političke stranke ne mogu se baš pohvaliti većim brojem riječkih članova. Politička uvjerenja ovdje se, naime, ne pokazuju članskim iskaznicama, busanjem u prsa, s rukama na srcu, već izlaskom na izbore i biranjem strane za koju se misli da je u tom trenutku bolja. Prozivati građane grada zbog toga što su skloniji jednoj od političkih opcija, i to, zanimljivo je, političkoj opciji kojoj je donedavno pripadao i sam zagrebački gradonačelnik, pa čak i u političkim utrkama kada su dopušteni i takozvani udarci ispod pojasa, u najmanju je ruku neukusno. Jer izborne utrke prolaze, a etikete ostaju. Ali i građani pamte.  Ne čudi stoga što je od 102 biračka mjesta u Rijeci pobjeda Milana Bandića zabilježena samo na jednom – u riječkom zatvoru u Via Romi gdje je osvojio 59,6 posto glasova. A još manje čudi da su maškare pustu kojeg su spalili na kraju riječkog karnevala  i kojeg su okrivili za sve - dali ime  Bandić.

 

Haiti

   Tragedija na Haitiju još nas je jednom podsjetila kako se sve oko nas može promijeniti za manje od sekunde, kako je dovoljno samo jedno malo jače pomicanje litosfernih ploča da se sve ono što smo gradili, o čemu smo razmišljali i brinuli, u nekoliko sekundi sruši, ali doslovno sruši kao kula od karata. Jedna okrutnija igra prirode u obliku potresa jačeg od 7 stupnjeva prema Richteru, još niz manjih, ali ništa manje zastrašujućih, doveli su prošlog siječnja Haiti do ruba opstanka, a cijeli svijet do zaprepaštenja i podsjećanja na to koliko smo mali u odnosu na ono što nam priroda može prirediti. I koliko smo slabi. Ali ne u tome da se odupremo prirodi, jer toga smo odavno svjesni, na tako nešto ne treba nas ni podsjećati, to vidimo gotovo svakodnevno gledajući sve one bujice i hladnoće što odnose ljudske živote. Ne, Haiti nas je još jednom podsjetio koliko smo slabi u otklanjanju posljedica prirodnih katastrofa i koliko smo nemoćni pomoći na vrijeme unesrećenima. Neorganizirani da im dostavimo hranu i sve ostalo bez čega su ostali, nemoćni da izvučemo sve one koji su ostali ispod ruševina, nesposobni da organiziramo red u takvim situacijama. I nije u pitanju novac, jer novac stiže sa svih strana – i od najvećih glazbenih i glumačkih zvijezda, i od ostalih država i brojnih gradova, i iz Hrvatske, pa i iz Rijeke odakle je odaslano 100 tisuća kuna, nije u pitanju ni ljudska volja ni želja da se pomogne, stižu u pomoć ljudi sa svih strana, stigao je na Haiti i Aljoša Ladašić, član riječkog Crvenog križa, kao što bi pomogli i još brojni drugi. Svijet, međutim, nije organiziran za pomoć, i to brzu i efikasnu pomoć pri takvim katastrofama. Ni najveće međunarodne organizacije poput UN-a ne snalaze se u tim trenucima, ni najveće i najbogatije svjetske države poput SAD-a (sjetimo se New Orleansa) nisu u stanju kanalizirati svu tu želju, volju i novac da se pomogne. I to je ono što izaziva i strah i bijes pored žalosti zbog skoro 300 tisuća mrtvih u gradu Port au Prince na Haitiju početkom ove godine.


Riječka zaobilaznica dobila je zvučni zid, na jednom dijelu čak i solarne panele, ali, nažalost,
ni taj projekt nije prošao bez sumnje o prevelikim troškovima projekta.

 

Zaobilaznica

   Bili smo djeca i igrali se na livadama. Jednog dana na te naše livade stigli su bageri, a nama su rekli kako se više tu ne možemo igrati jer će se tu graditi moderna prometnica. Riječka zaobilaznica. Još smo išli u osnovnu školu. U međuvremenu smo maturirali, onda i diplomirali, a dva kraka zaobilaznice puštena su u promet. Bez zvučnih zidova. Oni su obećani kada se izgrade još dva nova prometna traka. Činilo se kako se to neće dogoditi nikada. Stigle su, naime, i devedesete, rat i poraće, ušli smo u 21. stoljeće. Počela se spominjati nova zaobilaznica preko Grobnika. I onda odjednom  u manje od dvije godine izgrađena su još dva južna traka riječke zaobilaznice. S još jednim tunelom na Trsatu, s još jednim na Katarini, s dva na Škurinjama, s još jednim mostom preko Rječine, sa svim vijaduktima, nadvožnjacima, podvožnjacima. Puni profil zaobilaznice od Orehovice do Diračja dužine 8 kilometara i 850 metara. Sa zvučnim zidovima, na jednom dijelu čaka sa solarnim panelima koji bi trebali proizvoditi električnu energiju. Sve se izgradilo u nepune dvije godine, čak je i hrvatska premijerka Jadranka Kosor došla je na prosinačku svečanost otvaranja, puštena je u promet prometnica koja je najzad oslobodila Riječane onih silnih gužvi u središtu grada, a olakšala put tisućama turista prema jugu. To je, nažalost, samo ljepša strana priče.

Jer ovo je Hrvatska početkom 21. stoljeća u kojoj gotovo svaka lijepa priča, nažalost, ima i svoju drugu stranu. Kao i gotovo svaki veliki građevinski projekt u neovisnoj Hrvatskoj. Počevši od novog Masleničkog mosta koji je neupotrebljiv za malo jače bure, preko prenaplaćenog bojanja tunela Mala Kapela i Sveti Rok na autocesti od Zagreba do Splita (isti poslovi na cesti do Rijeke plaćeni su 11 puta manje), sjećamo se i posla s američkom tvrtkom Bechtel kojoj se za cestu od Bosiljeva do Svetog Roka platilo 990 milijuna dolara – čak 30 posto više nego da se išlo na međunarodni javni natječaj, zatim povećanja troškova izgradnje Kalmetine, odnosno ceste Zadar – Gaženica, s 250 na 660 milijuna kuna, da bi se sad najzad pojavila  sumnja kako su zaštitni zidovi na riječkoj zaobilaznici preplaćeni čak 7 i pol milijuna kuna, toliko da se i USKOK zainteresirao za te troškove. K tome još na više mjesta zbog ostavljenih rupa zidovi propuštaju buku. Tipična naša posla. Pitanje je samo hoće li i istražni procesi potvrditi te sumnje nastale nakon elaborata kojeg je od stručnjaka naručio riječki Novi list? Kocka je bačena..
 


Gradnja zapadnog trgovačkog centra početak je osvajanja izuzetno atraktivnog riječkog prostora desetljećima rezerviranog samo za industriju.

Zapadni trgovački
centar

   Pisali smo o tome već prije puno godina kada su Austrijanci stekli pravo gradnje trgovačkog centra na Krnjevu nedaleko crkve svetog Nikole, stare crkve uz prugu iznad nekadašnjih postrojenjaTorpeda i Rafinerije. Na terenu na kojem mnogi Riječani nikada nisu bili. Tek oni što su pohodili školu Mario Genari, tamošnji stanari i oni što odlažahu na misu u crkvu svetog Nikole. Ali još samo kratko. Uskoro će i na tom terenu niknuti veliki trgovački centar. Još jedan. I sigurno će i on biti dobro posjećen, iako se sada na početku njegove gradnje opet postavlja pitanje treba li nam još trgovačkih centara? Tako se, sjećamo se, govorilo i za Tower centar, a danas se bez njega život u Rijeci skoro više i ne može zamisliti. Govorilo se tako i za mnoge druge centre na Škurinjama, a Hrvatska, zanimljivo je, ima manje kvadrata trgovačkog prostora po stanovniku u usporedbi sa svim zemljama Europske unije.

Zanimljivije je, međutim, od gradnje još jednog trgovačkog centra kako se Rijeka počinje širiti na prostor koji je godinama bio rezerviran samo za industriju. Sve donedavno gledajući Rijeku s pučine  na zapadnom dijelu grada uz samo more moglo se vidjeti samo ogromne rafinerijske spremnike. Danas se s trajekata i katamarana najupečatljivije  vide upravo nove građevine – na zapadu novi bazeni na Kantridi, a na istoku Tower centar čiji je toranj, istina, još uvijek prazan, a takav bi, realno razmišljajući, u sadašnjim uvjetima života i prema sadašnjim cijenama nekretnina mogao još dugo ostati. Uskoro bi se, međutim, mogao popuniti i puno ljepše iskoristiti prostor koji zauzimaju nekadašnji rafinerijski spremnici. Ne, naravno, samo nekim trgovačkim centrom već i raznim drugim sadržajima koji bi trebali okupirati stara lučka skladišta i područje rafinerije koja više ne stanuje na Mlaki. Zapadni trgovački centar je samo početak osvajanja možda i najatraktivnijeg  riječkog prostora za kojim smo vapili desetljećima. Kao što smo desetljećima vapili i za područjem unutar vojarne na Trsatu na kojem se danas stvara sveučilišni campus – budućnost Rijeke..
 

Prljav, ali ugodan

   U kakvom gradu živimo? Ugodnom, dinamičnom, modernom i perspektivnom. Takvim ga vidimo mi, srednja i starija generacija, ali, što je još važnije, takvim ga ocjenjuju i riječki studenti. I oni rođeni ovdje, ali i oni koji stigoše iz bližih i daljih krajeva s namjerom da se školuju, a možda i da ostanu. Rijeka je, naime, grad u kojem vrijedi studirati, pokazalo je istraživanje dr. Petra Bezinovića sa Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, a mi bismo tu tvrdnju proširili i kazali kako je ovo grad u kojem vrijedi živjeti. Zbog grada, ali i njegovih građana. Jer upravo to ističe i studentska populacija u Rijeci, najveće zadovoljstvo iskazuju baš zbog ljubaznosti Riječana (više od 70%), sviđa im se i raznolikost našeg kraja – i more i otoci i planine (više od 90%), a najatraktivnija im je činjenica što se Rijeka, uz sve ono što im nudi, nalazi na moru.


Rijeka – ugodan, dinamičan i moderan grad. Tako su ga ocijenili riječki studenti. Ima Rijeka, kažu, i minuse. Najveći je, po njima, čistoća grada.

Svega smo toga i mi nestudenti svjesni, ali moglo bi i bolje. Misle tako i budući akademski građani. Rijeka bi, tvrde, ipak, svidjelo se to nama ili ne, morala biti čistiji grad. S čistijim ulicama i trgovima, čistijom lukom, čistijim parkovima. Vide to i studenti Riječani, ali i studenti gosti među kojima je tek 20 % njih zadovoljno čistoćom grada. Ni među onima što su rođeni na Kvarneru nije puno veće zadovoljstvo čistoćom riječkih ulica - niti polovica ih nije zadovoljna kako se grad održava. Tako je čistoća postala najvećim minusom Rijeke među mladima, a o onima starijim njurgavijim ne treba ni govoriti. Problem je to koji se ne uspijeva riješiti već godinama. U jednom trenutku učinilo se kako ipak kreće nabolje, ali bilo je to tek na trenutak.

Ponuda grada, kaže ispitivanje, više je nego dobra, prijevoz isto tako nije loš, ćak ni onaj gradski noćni, a ni onaj jeftini taxi, prehrana i smještaj riješit će se izgradnjom kampusa, otvorit će se valjda i novi priželjkivani studiji – novinarstva, oceanografije, talijanskog i arhitekture, studenti su dobili i svoj svakodnevni radijski program – Radio - Sovu na valovima Radio - Rijeke i najzad svih 24 sata emitira vlastiti program. Suradnjom grada i Sveučilišta Rijeka će postati grad znanja, intelektualno središte u kojem se osjeća poduzetnička klima mladih ljudi. Bit će, dakle, nadamo se, i posla i zarade na ovakvom mjestu za studiranje, ali i za život, sve se postupno rješava u tom našem gradu, samo ta čistoća ulica …. Pješaci su opet dobili pločnike, automobili su prebačeni u garaže, promet je rasterećen nakon otvaranja zaobilaznice, ali papiri, pseći tragovi, žvakaće gume, plastične boce, prenatrpani koševi za otpatke i dalje daju sliku grada lošiju od one koju on ukupno zaslužuje. Potvrdili su to i naši studenti, posebice oni koji se na takve riječke ulice nisu još navikli.
 

Nagrade arhitektima

   Arhitektonskom studiju 3LHD Rijeka kao da donosi sreću. Njihovi projekti koji se realiziraju u Rijeci donose im strukovne nagrade. Bilo je tako i s Mostom hrvatskih branitelja kojeg je britanski časopis The Arhitectural Review 2002. godine uvrstio među pet najboljih arhitektonskih ostvarenja te godine, a dogodilo se i s Centrom Zamet za čiji su interijer nagrađeni strukovnom godišnjom nagradom Bernardo Bernardi. Ne možemo se ne nadati da bi tako moglo biti i s putničkim terminalom na zapadnoj Žabici kada bude realiziran, ali o tome više na idućim stranicama Sušačke revije.


Centar Zamet neprekidno dobiva priznanja. Jedno je stiglo i od Udruge hrvatskih arhitekata koji su ga nagradili godišnjom nagradom Bernardo Bernardi za najbolji interijer u 2009. godini.

I djela riječkih arhitekata Saše Randića i Idisa Turata na cijeni su kod hrvatskih kolega. I za dječji vrtić Katarina Frankopan na Krku strukovna, i to godišnja nagrada Viktor Kovačić, nije ih zaobišla. Njima pak kao da je Krk sretan teren, jer upravo za projekt škole Fran Krsto Frankopan na Krku dobili su svoju prvu strukovnu nagradu. A dječji vrtić? On je ušao u legendu i prije samog svečanog otvaranja kojem je nazočila hrvatska premijerka otpjevavši s krčkom djecom Kad si sretan lupi nogama u pod. Tog dana krajem 2009. zaista je bilo razloga za sreću. Ne samo zbog novog vrtića na Krku, već i zato što je baš na Krk Jadranki Kosor stigla poruka iz Bruxellesa kako su odblokirani hrvatski pregovori s Europskom unijom nakon što smo se sa susjedima Slovencima dogovorili kako ćemo pristati da našu granicu na moru dogovori netko treći, netko neutralan. Dječji vrtić Katarina Frankopan na Krku postao je tako poznat širom Hrvatske i prije samog otvaranja.

 

Neda Andrić

   Vrijeme ide, a ljudi koji tako snažno obilježiše sedamdesete godine prošlog stoljeća odlaze polako jedan za drugim. Nakon Mike Tripala, Vice Vukova, Savke, otišla je i Neda Andrić, jedina riječka gradonačelnica. Gradonačelnica Rijeke, odnosno predsjednica Skupštine Općine Rijeka, kako se to tada zvalo, u riječko zlatno doba – od 1969. do 1974. godine. U vrijeme napretka, izgradnje, perspektive. Izgrađeno je za njezinog mandata deset osnovnih škola, isto toliko dvorana, četiri velika sportska objekta – Dvorana mladosti, bazen na Kantridi, dvorana na Kozali, rukometno igralište na Zametu. I tada je stalo sve do današnjih dana kada je Rijeka konačno dobila zatvorene bazene, veliku rukometnu dvoranu, astronomski centar, campus na Trsatu, … Tada u to doba, doba Nede Andrić, puštena je u promet prva dionica autoceste u tadašnjoj Jugoslaviji, i to od Orehovice do Kikovice, u dužini od 10 i pol kilometara, puštena je u promet i Petrolejska cesta od Urinja do Rupe, osnovano je sveučilište, izgrađeno je čak 6 tisuća stanova. Sve u mandatu gradonačelnice koja je prva na području bivše države uvela i besplatne udžbenike 1973. godine, skoro četrdeset godina prije nego će to postati jedan od izbornih aduta u predsjedničkoj utrci u samostalnoj Hrvatskoj. Doduše, u vrijeme Nede Andrić izgrađena je i Koksara u Bakru, ali taj je projekt uvijek odbijala od sebe govoreći kako se radilo o državnom projektu kojem se opirala, ali ga se nije moglo zaustaviti. Neki su vjerovali, neki baš i nisu, ali kako ne vjerovati osnivaču Hotelijerskog fakulteta u Opatiji (i Ekonomskog i Pravnog fakulteta u Rijeci) i promicatelju turizma na ovom području da se koksara, dim i smrad nisu uklapali u njezinu viziju života na Kvarneru.

Neda Andrić bila je jedna od rijetkih gradonačelnica u bivšoj državi, jedna od rijetkih uopće u to vrijeme. Ostala je zapamćena kao simbol tog doba, doba nevjerojatnog riječkog razvoja, širenja, izgradnje. Nakon njezina mandata u Rijeci moralo se dugo čekati na otvaranje novog investicijskog ciklusa, koji je započeo tek s početkom 21. stoljeća. Neda Andrić, jedina riječka gradonačelnica, umrla je početkom 2010. godine u 83. godini života..

 

Lukežić i Whitehead

   Robert Whitehead, jedno od velikih imena iz riječke povijesti, a dr. Irvin Lukežić, jedan od kopača riječkog povijesnog blaga zanimljivog mnogima, iako će se uvijek naći i kritičari s primjedbama kako se vječno utapamo u toj bogatoj riječkoj povijesti. Ali kako i ne bi kad su svi recepti u njoj već odavno zapisani, a mi ih ne znamo ili ne želimo pročitati i primijeniti. Jedan od tih  je upravo Whitehedov. Nije takav svjetski izum kao što je torpedo slučajno nastao baš ovdje, baš u Rijeci. Postojao je neki dobar humus, dobri klimatski uvjeti i dobre vibracije potrebni da bi se razvila biljka takvog tipa, objasnit će dr. Irvin Lukežić svoj interes za engleskog industrijalca Roberta Whiteheada predstavljajući svoju sjajnu monografiju o tvorničaru torpeda. Tvorničaru koji je znao iskoristiti marljivost i radišnost ljudi iz našeg podneblja, ideju riječkog kapetana Ivana Luppisa dodajući svemu tome englesku poduzetnost i smisao za stvaranje profita.Čudesna priča o tome što pojedinac može učiniti u svoje doba, naglasit će i sam Lukežić. Ali i priča za sve novokomponirane hrvatske bogataše o tome kako se pomaže sirotinji, kako se brine za radnike, pomaže svojom zaradom i gradu u kojem se stvara profit gradeći prelijepe zgrade, i danas među najljepšima u Rijeci, u Dolcu, Strohalovoj, Fiorella la Guardije, Užarskoj, Korzu, …

Irvin Lukežić je, pak, jedan dio bogate priče o istraživačima Rijeke koje uvijek rado ugošćavamo na stranicama Sušačke revije, a njome plasiramo nove i nove ideje o tome u kojem bi pravcu Rijeka trebala ići i što bi sve trebala imati. Prema receptima iz povijesti i prema onome što je sve u povijesti ovdje stvoreno. Imati tehnički muzej, primjerice, u kojem bi se našli, između ostalog, vrijedni izumi poput torpeda, obnovljenu lansirnu rampu ako zaista želimo da Rijeka bude turistički grad ne samo na papiru, a ne da dosadno ponavljamo kako bi nakon posjeta Rijeci turisti trebali biti bogatiji za priče o torpedu, Titanicu, D'Annunziju, Galebu… Konkretno djelovanje – to je vrijednost ljudi poput dr Irvina Lukežića. Svojim marljivim i neumornim radom i objavljivanjem plodova svog istraživačkog rada pokazuju što bi sve iz bogate povijesti mogli iskoristiti, i ne samo radi turista i turističke zarade – već i radi nas samih. Da ne bi nestala svijest o tome gdje živimo i zašto smo takvi, osjetljivi i često neshvaćeni, kada je naša Rijeka u pitanju.

 

Kreativni odjel

   Urban Jungle, simulacija kretanja prometnicama u središtu Rijeke, već je legenda. I Sušačka revija je svojevremeno prepoznala vrijednost toga što radi mladići iz Kreativnog odjela nadajući se kako će ta vrijednost  biti prepoznata i na tržištu. I nekoliko godina nakon Urban Junglea, još jedna dobra vijest iz Kreativnog odjela. Novi hi-tech proizvod – Hyperviz, tehnologija koja korisnika prenosi u virtualan svijet kojeg gleda iz prvog lica, te tako omogućuje virtualizaciju kompletnih muzeja i galerija, edukaciju u učionicama budućnosti, virtualnu šetnju kroz bilo koji prostor. Prva konkretna demonstracija mogućnosti Hyperviza iskazana je trodimenzionalnom vizualizacijom riječkog muzeja informatike Peek&Poke  putem interneta. Tek nekoliko svjetskih muzeja koristi ovu tehnologiju, ali ni najveći nemaju vizualnu atraktivnost i interaktivnost na ovoj razini. Zavirite i vi nawww.peekpoke.hr. Možete to zahvaljujući sjajnim informatičarima iz Kreativnog odjela u Rijeci..

 

Podmornica

   Informatika i informatička industrija mogli bi zahvaljujući umovima poput onih koji su okupljeni u Kreativnom odjelu biti budućnost Rijeke. Torpedo, s druge strane, to je riječka prošlost. I podmornice, mada je nejasno zašto one nisu i hrvatska sadašnjost ako se zna da je nekadašnja Jugoslavija bila tek jedna od desetak svjetskih zemalja koje su projektirale, razvijale i proizvodile to moćno plovilo. I to zahvaljujući stručnjacima riječkog Brodoprojekta, Brodarskog instituta u Zagrebu i Brodogradilištu specijalnih objekata u Splitu. U Hrvatskoj se, međutim, danas više ne proizvode podmornice, čak ni Hrvatska ratna mornarica ih nema u svojem sastavu.  Podmornice, nevjerojatno je, iako posjedujemo i Tehnički fakultet, i stručnjake, i brodogradilišta (još uvijek), više ne stanuju ovdje. Zašto? Na to pitanje nitko nema odgovor. 
 

Moje srce kuca za nju

   Kockice sa svih strana. Kada Hrvatska igra važnu nogometnu ili rukometnu utakmicu, sve stane. Zemlja je u transu, automobili trube, zastavice su posvuda izvješene, ton na velikim ekranima pojačan je do maksimuma, ispijaju se hektolitri piva…. To je slika Hrvatske kada nacionalna reprezentacija, nogometna ili rukometna, igraju važnu utakmicu. Ništa tih dana više nije važno, samo uspjeh nacionalne reprezentacije u sportu kojeg volimo. Ni kruh više nije važan, samo igra i sve ono oko nje. Mladi ljudi napuštaju poslove, odbijaju zaposlenje, ukrcaj na brodove, jer igra Hrvatska. Moje srce kuca za nju, odjekuje sa svih strana. Ali buđenje iz transa nije nimalo lijepo. Moj poslodavac iz Švicarske mi je rekao kako više neće ukrcavati hrvatske pomorce. Pa njima je važniji nogomet od ukrcaja na brod, pričao mi je najozbiljnijim tonom na Korzu iskusni riječki pomorski kapetan na strancu. I nitko ih ne može uvjeriti da se kasnije neće moći ukrcati, da posao ne može čekati kraj Europskog ili Svjetskog prvenstva u nogometu.


Moje srce kuca za nju – predstava koja bi trebala biti obvezna za sve hrvatske političare i tajkune.

Tih dana i mediji luduju, samo je rezultat bitan, 300 tisuća nezaposlenih pada potpuno u drugi plan, kao i svi ostali problemi u zemlji. Ali nezaposleni i tog dana kada preskupo plaćeni nogometaši igraju još jednu od povijesnih utakmica, moraju jesti i platiti račune, njima ipak tog dana nije nogomet važniji od svega. Oni bi željeli raditi. Upravo o tome govori predstava Srce moje kuca za nju u koprodukciji Montažstroja i Plesnog centra Tala, redateljsko-dramaturškog dvojca Boruta Šeparovića i Olivera Frljića, u veljači izvedena u HNK Ivana pl. Zajca. U prvom poluvremenu prijenos utakmice s Wembleya, domoljubne pjesme i Severina, a u drugom dijelu ispovijesti žena sa Zavoda za zapošljavanje. I dugi, dugi pljesak riječke publike ženama koje je pregazila hrvatska tranzicija, pljačka, rat, tajkuni i političari (većina njih), kojima bi ova predstava trebala biti obvezna lektira, podsjećanje u kojem okruženju žive i što svojim (ne)radom proizvode.

 

319000

   Opet smo probili granicu od 300 tisuća nezaposlenih. Kao i crnih devedesetih. U posljednjih godinu dana bez posla je u Hrvatskoj ostalo više od 80 tisuća ljudi. Puno i previše za malu zemlju s tek nekoliko milijuna stanovnika, u kojoj posebno stradavaju mladi sa sve manjom mogućnošću da se dokopaju pripravničkih mjesta nestalih u naletu krize. Sa svakim četvrtim nezaposlenim do 24 godine Hrvatska se našla pri dnu europske ljestvice. Veći broj mladih bez posla imaju tek Italija i Španjolska. Nedostatak posla, nesigurni ugovori, nemogućnost osamostaljenja dovela je mladu generaciju da čak počinje zavidjeti generacijama koje nisu imale sreću da jednim klikom dođu do bilo koje potrebne informacije, ali su zato imale neku sigurnost. I britanski Guardian proglasit će najsretnijom generacijom onu rođenu 1948. godine. Odnosi se to, naravno, na generaciju koja je živjela i živi na Zapadu, ali i oni koji su živjeli iza Željezne zavjese, a i oni koji su se te godine rodili na području bivše Jugoslavije mogli su kao i njihovi vršnjaci sa Zapada uživati u blagodatima kao što su besplatno obrazovanje i zdravstvo, sigurnost radnog mjesta koju je nudio rast industrije, u početcima televizijskog programa, masovnoj uporabi automobila. Istina, na ovim prostorima se zbog traperica moralo preko granice, Istočnjaci su ih mogli samo sanjati, na nove filmove se moralo čekati i nekoliko godina, po prve perilice se također moralo putovati, ali radna mjesta bila su sigurna i gotovo zajamčena. Današnja mlada generacija koja je odrasla uz računala, CD-ove i sve ostale blagodati tehnike, morat će se itekako pomučiti za neko stalnije radno mjesto, kakvu-takvu sigurnost potrebnu za odlazak iz roditeljskog doma i za osamostaljenje. U cijelom svijetu, ali posebno u Hrvatskoj gdje je na Zavodu za zapošljavanje prijavljeno 92 tisuće mlađih od 29 godina.

 

Riječki skijaši

   Devetnaest odabranih zastupalo je boje hrvatskog sporta na Olimpijskim igrama u Vancouveru, čak osam iz Primorsko-goranske županije. Osam Riječana po mjestu rođenja – Ana Jelušić, Matea Ferk, Nina Broznić, Andrijana Stipaničić Mrvelj, Dalibor Šamšal, Andrej Burić, Danko Marinelli i broncom okićeni Jakov Fak. Još jedan od dokaza kako se prirodne posebnosti Gorskog kotara sve više koriste, kako Gorani dobijaju, sporo, ali ipak, objekte potrebne goranskoj, ali i primorskoj mladosti da bi razvili svoje talente. Klizalište u Delnicama, skakaonicu, za koju godinu i zimski centar Platak, a uskoro i biatlonski centar u Mrkoplju. Za neke nove cure i dečke koje bi htjeli stopama Ane Jelušić i Jakova Faka, ali i za sve one, što je još puno važnije, koji se žele baviti sportom, ali ne rezultata radi, ne želeći posvetiti život profesionalnom sportu koji je sve nemilosrdniji, previše traži (vremena i odricanja), previše uzima (zdravlja), a malo daje (poneki trenutak slave). Jer vrhunski sport, na žalost, nije više ono što je nekad bio. Traži svo vrijeme ovog svijeta.


S Korza u Vancouver: Dalibor Šamšal, Matea Ferk i Danko Marinelli na fotografiji Miljenka Klepca

Zna to dobro i Jakov Fak. Koliko je kilometara prijeđeno na skijama i na rolama, koliko je meta pogođeno i promašeno. Zna i Ana Jelušić koliko je slaloma odvoženo, koliko ih je morala odustati zbog astme, zna to i Dalibor Šamšal kojeg svi kolege hvale kao sjajnog slalomaša, ali nikako da ga rezultati poljube, zna to i Danko Marinelli, još jedan izdanak poznate riječke sportske obitelji, i Nina Broznić iz Mavrinaca, sudionica utrke zapamćene po Slovenki Petri Majdič koja se izborila za odličje unatoč slomljenim rebrima, a zna to i Grobničanka Dijana Grudiček Ravnikar koja je na olimpijadi branila boje Slovenije gdje se preselila u potrazi za boljim uvjetima treniranja. Jer vrhunski sportaši upravo to traže. Kada već sportu daju svo svoje vrijeme.
 

Jakov Fak

   Mirni dečko iz Mrkoplja, rođen u Rijeci prvog dana kolovoza 1987. godine, u vrijeme zagrebačke euforije oko Univerzijade, svjetskih studentskih sportskih igara, događaja bez prevelikog sportskog značenja. Dvadeset i tri godine kasnije mladi Mrkopaljac sudjeluje na zimskoj olimpijadi u Vancouveru, ali se ne zadovoljava samo Coubertinovom parolom, već i osvaja olimpijsko odličje. U biatlonu, sportu kojem prosječni stanovnik Hrvatske i ne zna pravila. I to na Valentinovo, dan kada hrvatski sportaši redovito osvajaju olimpijska odličja - Janica u Salt Lake Cityju kombinacijsko zlato, četiri godine kasnije u Torinu Ivica Kostelić kombinacijsko srebro, a 2010. u Kanadi Jakov Fak broncu u sprintu na 10 kilometara. Valentinovo – dan zaljubljenih, ali i hrvatski dan sporta. Jakov Fak – hrvatski heroj Vancouvera. Osvajač odličja, ali i barjaktar na otvaranju Olimpijskih igara. Nakon Tomislava Čižmešije u Albertvilleu 1992., Vedrana Pavleka četiri godine kasnije, pa Janice Kostelić na iduće tri Olimpijade. I Gorani su došli na red.

 

Radio Sova

   Nekad je to bila uobičajena pojava. Medija za mlade ljude, omladinskih kako su se nekada nazivali, bilo je u svakom gradu. Petica u Puli, Iskra u Splitu, Polet, Studentski list i Radio 101 u Zagrebu, Val i Bura u Rijeci… Onda je došlo novo vrijeme. Bez medija za studente i srednjoškolce. Praznina. Dugodišnja. Sve do ove godine kada su Radio Rijeka i Sveučilište u Rijeci pokrenuli studentski radio u sitnim noćnim satima. Od ponoći do dva ujutro, i to svakodnevno. Sa svim temama koje zanimaju mlade ljude, s novim voditeljima, novinarima i glazbenim urednicima regrutiranim među studentima riječkog sveučilišta. Jedinstven projekt u ovoj regiji, možda i šire. Projekt kojeg su svojim velikm srcem podržali i riječki rokeri besplatnim nastupom na balkonu Radio Rijeke prvog dana emitiranja Radio Sove. I Let 3, i Diskurz, i One Piece Puzzle, i Grad, i Quasarr i Morso. Dvosatnim koncertom potpomogli su buđenje studentske scene u gradu u kojoj je tzv. omladinska scena uvijek bila jaka, među vodećim u bivšoj državi. Rasadnik glazbenika, glumaca, književnika, publicista, novinara, fotografa osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vrijeme i scena koji su možda neponovljivi. Ali nikada se ne zna. Ako scena nabuja, postoji medij koji će to prenijeti regijom. Možda i šire. Radio Sova. Mudra, noćna ptica.


Yugo – najgori auto svih vremena, tvrde u američkom časopisu Time. Je li zaista bio najgori u konkurenciji Trabanta, Volge i još nekih?.

Yugo

   Najgori auto svih vremena. Tako tvrde u američkom časopisu Time, tako tvrde i mogi koji su ga vozili ljuteći se na njegove gume Tigar, amortizere Priština, na podizače stakla koji često nisu radili i na još neke detalje. Proizvodio se u Kragujevcu, ali akumulatori Munja stizali su iz Zagreba, svi plastični dijelovi  iz splitske Jugoplastike, stakla iz Lipika, ... Bio je to auto stvaran u cijeloj bivšoj državi. Je li, gledajući iz današnje perspektive i čitajući listu američkog časopisa  to zaista bio najgori auto svih vremena? Moglo ga se kupiti za dvije do četiri tisuće tadašnjih njemačkih maraka (dakle dvije tisuće današnjih eura), yugo 55 prelazio je i pola milijuna kilometara, nije puno trošio, svatko malo spretniji  mogao  je s nekoliko ključeva i kliještima otkloniti kvar. Danas kada vozimo golfove, astre, renaulte, za sve, pa čak i za promjenu žarulje, moramo do servisa. Do rezervne gume smještene ispod auta teško se dolazi, a za kvar na motoru plaća se dvije do tri tisuće eura. A neki jugići i dan danas voze. Je li to zaista bio najgori auto svih vremena? I pored istočnonjemačkog trabanta, i pored ruskeVolge, i pored engleske Moris Marine, njemačke Opel Sintre koja je brže bolje povučena s tržišta. Istina sklapao se u tvornici kalašnjikova, i daleko od toga da je to bio dobar auto, ali baš najgori svih vremena..... O tome bi se zaista dalo rapravljati.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana