SUŠAČKA REVIJA broj 69

 


arhitekti

ANDRIJA ČIČIN-ŠAIN

Ervin Dubrović


Andrija Čičin-Šain u vrijeme dolaska u Rijeku, sredinom 1950-ih

Čovjeku koji dugo poživi može se dogoditi da još za života bude zaboravljen čak i u kolegijalnom krugu, a Andrija Čičin Šain umro je tek koji tjedan uoči devedesetog rođendana. Njegov je život bio plodan i sadržajan i gotovo je do kraja ostao vitalan i bio uzor mnogo mlađim arhitektima koji su se, unatoč njegovim visokim godinama, divili njegovoj vitalnosti i lucidnosti.

Andrija Čičin-Šain (Split 1920.- Rijeka 2009.) porijeklom je iz Vodica, kod Šibenika. Otac mu je bio novinar, likovni kritičar i kasnije muzealac, koji je uoči Prvog svjetskog rata živio u Splitu i kretao se u krugu Ivana Meštrovića te družio sa slikarom Marinom Tartagliom. I Andrija je također bio sklon umjetnosti, naročito slikarstvu, pa se u danima mladosti i on družio s budućim uglednim umjetnicima, kolegama i suradnicima  - arhitektom Nevenom Šegvićem i kiparom Raulom Goldonijem.

Nakon splitskoga školovanja upisao je arhitekturu 1938. kod znamenitoga Jože Plečnika u Ljubljani. No početkom rata vraća se u Split, odlazi u partizane, a nakon rata studij nastavlja u Zagrebu i diplomira 1948. godine.

Jedna od bitnih životnih okolnosti bila mu je odlazak u Sarajevo - koji mu je 1949. određen dekretom, ali ga nije doživljavao kao kaznu nego više kao - prednost.

Dobio je mogućnost da odmah radi samostalno i aktivno. Zapošljavanje u Zemaljskom projektnom birou, potom (1952.) u novoosnovanom Projektantskom birou grada Sarajeva i najzad na Tehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (1953.), kao asistent profesora Juraja Neidhardta, govori o poletnoj i dinamičnoj sredini koja tek započinje ambiciozno pokretanje važnih nacionalnih institucija i koja treba mlade snage.

Kao i učenje kod Plečnika, i suradnja s Neidhardtom bila mu je važna u učvršćivanju vlastitih arhitektonskih nazora. Plečnik je još pripadao secesijskoj tradiciji, bio je neobično maštovit i kreativan, no s "klasičnim" pristupom zanatskim pojedinostima i plemenitim materijalima. Neidhardt je već bio izravni Le Corbusierov učenik, odgojen u estetici betona i krajnje radikalnog odmaka od tradicionalne tehnologije, no usto i s netipičnim  razumijevanjem i poštivanjem tradicije i lokalnih vrijednosti.

Prvi arhitektonski natječaj na kojemu je Čičin-Šain sudjelovao jest onaj za Kulturno-društveni centar u Sarajevu (1951.). Projektirao ga je gotovo posve nalik Le Corbusierovoj Vili Savoye, no već u znamenitoj obiteljskoj kući u Konjicu (1952.) uvažava islamsku tradiciju, gradi prizemlje od velikih kamenih oblutaka izvađenih iz rijeke, koristi uobičajene proporcije i kosi četveroslivni krov, a balkon gradi nalik tradicionalnom turskom doksatu.


Zgrada Brodomaterijala (danas Zagrebačka banka) u Starčevićevoj ulici
prva je Čičin-Šainova riječka zgrada.

 
 


Ogledni primjer Čičin-Šainovih stambenih jedinica u novim riječkim
naseljima na istoku i zapadu grada – stambeni tip Voplin (1959.).
Nastojao je izgraditi do krajnosti jeftine stanove, ali uz uvjet da život
u njima još uvijek bude „prihvatljiv“.

Nakon sedam ugodnih sarajevskih godina Čičin-Šain 1956. dolazi u Rijeku. Splićaninu je more bilo važno, a Rijeka je bila u velikom razvoju. Prvi mu je riječki projekt poslovna zgrada Brodomaterijala  (1956., danas Zagrebačka banka u Starčevićevoj ulici). No najviše je radio na izgradnji stanova u novim četvrtima. Do potkraj pedesetih niču cijela nova naselja – Turnić, Kozala, Pećine, sve po tipskim projektima prema kojima se multiplicira mnoštvo blizanačkih stambenih zgrada, od kojih se očekuje da budu jeftine i primjerene za smještaj čim više "radnih ljudi". 


Hotel Libertas (1968.-1974.) u Dubrovniku, na putu između Grada i Gruža, jedan je od prvih primjera prilagođavanja reljefu i krajoliku, pa je do danas jedno od najboljih ostvarenja svoga doba.

Čičin-Šain se ozbiljno prihvatio toga zahtjeva da gradi jeftine kuće. Dok su se neki arhitekti posve usmjerili na čim funkcionalniju organizaciju tih pedesetak ili šezdesetak kvadrata stambenog prostora namijenjenih četveročlanoj radničkoj obitelji, on je najviše ostao zapamćen po drugačije postavljenom zadatku - u koji je doista uložio najviše napora - da do krajnosti minimalizira troškove. I to s jedne strane uporabom najjeftinijih materijala, a s druge racionaliziranjem gradnje i povećavanjem radnog učinka. Jedna je od teško ostvarivih težnji bila ne nadmašiti cijenu od tada nevelikih milijun dinara po stanu!

Bez pretenzije da radi čuda, projektira sasvim pristojne modernističke kocke, u koje nastoji unijeti i elemente kreativnog oblikovanja, osobito pomno vodeći računa o pročeljima i ritmičkom izbacivanju balkona te dinamiziranju pročelja pomno oblikovanim rasterom otvora i ostakljenja.

Početkom šezdesetih započinje novo doba; nakon obnove i ubrzane izgradnje stanova, glavna je tema - turistička arhitektura. Čičin-Šain se među prvima prihvaća toga zadatka koji mu očito najviše odgovara jer mu nudi najveće stvaralačke mogućnosti i najveću raznolikost pristupa.+

Upravo je "riječka škola" (ubrojimo ovdje i Opatija projekt) prednjačila u maštovitom i raznolikom pristupu izgradnji hotela diljem Istre i Jadrana i u svega desetak godina intenzivne izgradnje ostvarila mnoštvo hotela, hotelskih naselja, bungalowa i cijelih kompleksa.

Najbolji je primjer upravo Čičin-Šain, koji među prvima projektira hotele i čitava naselja, i to na širokom području od Opatije do otoka Krka, Dubrovnika i Rovinja.

Bile su to i u oblikovnom smislu ključne godine razvoja – od strogoga funkcionalizma, "internacionalnog stila", do razigranog regionalizma, strukturalizma i "pejsažnog ambijentalizma".  Prvi mu je, još funkcionalistički oblikovan, bio hotel Adriatic (1963.) koji je ujedno prvi uopće novoizgrađeni poslijeratni hotel u Opatiji. Naročito se trudio oko organiziranja osnovne smještajne jedinice, "poluapartmana" - uskog i kompaktnog pravokutnog tlocrta, s kupaonicom, prostorom za spavanje odijeljenim lakom pregradom i "dnevnim boravkom" koji ima izlaz na balkon-terasu.


Turističko naselje Polari (Villas Rubin, 1969.-1979.) u Rovinju rani je primjer poštivanja pučke arhitekture i osvježenje nasuprot ranijim hotelskim kompleksima velikih gabarita.

U oblikovanju hotela Jadran (1966.) u Njivicama na Krku nastoji se približiti pojedinostima i razmjerima primorskih kućica. No pravi je prijelom, i u njegovu radu i u hrvatskoj arhitekturi, hotel Libertas  (1968.-1974.) u Dubrovniku. Položaj u strmoj stjenovitoj uvali uz more poticao je maštovit i kreativan pristup te poštivanje prirodnih osobitosti. Zato je hotel prilagođen i strmini i uvali. Terasasta izgradnja, pregrade koje odjeljuju pojedine terase i naročito pomno oblikovani detalji koje je prepustio kiparu, prijatelju Raulu Goldoniju, također su u to vrijeme bili vrlo važni. Kako je nakon ovoga hotela Čičin-Šain postao posebno cijenjen, ne začuđuje ni nova narudžba u Dubrovniku, hotel Palace(1969.-1972.), za koji je ponudio slično, još razvedenije  rješenje.

No pravi zaokret k regionalizmu i mediteranizmu bilo je također slavno turističko naselje Polari (danas Villas Rubin, 1969.-1979.) u Rovinju. U to se vrijeme već počelo sumnjati u opravdanost velikih monumentalnih kompleksa koji se agresivno nameću krajoliku.

Naselje u Rovinju sagrađeno je za prihvat velikog broja turista, no razvedeno je u niz privlačnih kućica okupljenih uz ugodne uličice podosta nalik tradicionalnim ambijentima.

Raspoloženi je Čičin-Šain svoje nizove kockica s dvoslivnim krovićima pokrivenim crijepovima poželio učiniti još atraktivnijima i neobičnijima pa je, u vrijeme kada je bijela smatrana najprimjerenijom bojom, svaku kućicu jarko obojio. Svaka je kockica maštovite urbanističke cjeline obojena u drugu boju - žutu, narančastu, ljubičastu, plavu.

I neki od nerealiziranih projekata privlače posebnu pažnju. Prilično je rano zamislio sojeničko naselje u Puntu na Krku (Dunat, 1964.), na stupovima nad površinom mora. Isto je tako neobičan i njegov futuristički i svemirski "plivajući hotel", također nad vodom, kružnoga, dakle idealnoga oblika, s kupolama i drugim kružnim formama na krovnoj terasi. Taj posljednji  projekt izraz je osobnoga oduška i potrebe za objavom neostvarenih želja.

Andrija Čičin-Šain se, u svakom slučaju, nametnuo kao jedna od najutjecajnijih stvaralačkih osobnosti šezdesetih i sedamdesetih godina. Njegov će doprinos ostati nesumnjivo zapamćen najviše po Libertasu i Polarima - antologijskim ostvarenjima hrvatske arhitekture.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana