SUŠAČKA REVIJA broj 70/71

 


glazba

VIS BOHEMI

Velid Đekić

Priča o Bohemima zakotrljala se podalje od Rijeke, ali dovoljno blizu da je možda i morala završiti kao riječka pripovijest.

Početna sekvenca odvodi prvih dana 1965. na terasu lovranskog hotela Jadran (kasnije Lauriana). Tu se, u redovima lokalnog društvanca čiji imunološki sustav nije ni pokušao pružiti ozbiljniji otpor virusu rocka što je već neko vrijeme ubirao žrtve liburnijskim plesnim prostorima, iskristalizirala prva postava za konačnu kapitulaciju spremne momčadi. Darko Belašić Dare (vokal), Begnamin Stanić Bendžo (solo gitara), Radivoj Kovačević Fraka (ritam gitara), Sino Štritof (bas i vokal), te Robert Popeskić Bob (bubnjevi). Svi Lovranci, osim Opatijca Belašića. I donekle Stanića, rođenjem Riječanina, kojeg se u tom trenutku moglo smatrati i osobom „dvostruke pripadnosti“. Anegdotalno intonirano prisjećanje na prve dane momčadi ne propušta istaknuti kako se Stanića, u to doba maloljetnog štićenika lokalnog Doma za djecu, vrbovalo da preskače ogradu što je domske klince dijelila od ostalih i tako se pridruži ekipi koja će iznjedriti bend. Nije ga trebalo mnogo nagovarati.


Rock zvuci u lovranskom hotelu Jadran, u kolovozu 1966. godine

Stanić? I mnogo prije tog trenutka, on i gitara bili su jedno. Već je nosio auru nepatvorene gitarske zvijezde, što je potvrđivala serija novinskih napisa o njemu, štoviše nastala u doba prije nego što je zakoračio put školskih obveza. Dječarac je slovio za gitarističkog vunderkinda: kao petogodišnjak je mjesec dana nastupao u zagrebačkom Varieteu, ubrzo su se pod njegovim prstima počele rađati prve vlastite melodije, a ljeto prije nego što će upisati prvi razred osnovne škole otac ga je poveo na samostalne nastupe po kino-dvoranama i sličnim prostorima na tromjesečnoj turneji koja je uključivala Pulu, Rovinj, Zadar, Biograd, Šibenik, Split, Dubrovnik, Skoplje, Zagreb, Beograd, Ljubljanu. Virtuoz u kratkim hlačicama gdjekad je nastupao uz filmske novosti, gdjekad samostalnim jednosatnim koncertom, izvodeći jazz i klasične komade, a serijal te vrste potrajao je od 1956. do 1962. 

Dečki s terase Jadrana nisu previše razmišljali o imenu. Ili možda jesu, ali je tadašnje mladenačke glave, zaluđene ritmom, čvrsto definiran stav „Zanima nas glazba, a ne lova!“ morao odvesti nikamo drugamo nego u bohemske vode. Ime je Štritofov patent. Učini li Vam se prezime odnekud poznato, to je zbog Sinova potomka, vaterpolskog reprezentativca bivše države.

Mjesto za vježbu pronašli su u prizemlju odmarališta Željezničar. Premijerni izvođački korak nije se dugo čekao. Već 22. ožujka 1965. momčad se penje na pozornicu lovranskog kina Sloboda, sudjelujući u lokalnoj reviji amaterskih sastava i pjevača Pjesma Lovrana, u dvorani prepunoj generacijski bliske publike. Na pozornicu su se popele lovranske nade Mladi, Riviera, Maestral i Bohemi, te opatijske uzdanice Plave zvijezde. U programu natjecateljskog tipa junaci ove priče ne samo da se nisu uspjeli domoći nekog od prva tri mjesta, već su, ako je suditi prema onodobnim novinskim izvješćima, ostavili najmanje uvjerljiv dojam. Možda im se te večeri nije učinila dovoljno poticajnom nagrada, pristigla s proizvodne linije – Tvornice ribljih konzervi Ika?

Tragom iskustva da se prvi mačići u vodu bacaju, dečke nije napustio entuzijazam. Uslijedila je svirka na terasi odmarališta u kojem su vježbali. Repertoar? Slijedeći uzuse liburnijskih rock-prethodnika, dečki su isprva rado izlazili na pozornicu kao instrumentalna banda, npr. početkom 1966. u Rijeci, na Mlaki, tešući zanat svirajući Shadowse, Gershwina (električarsku obradu standarda Summertime), dok su u vokalnoj, VIS-ovskoj inačici izvodili teme Rolling Stonesa, Beatlesa, Trogsa, Kinksa. Sa scenski živahnim Belašićem za mikrofonom tri su ljetna mjeseca 1966. zaredali nastupi na terasi hotela Jadran, također svirke u Jušićima i na Zametu.

Novcem dobivenim za nastupe kupuju se instrumenti, ne kao pojedinačno, već kao zajedničko vlasništvo Bohema. Nešto veći financijski rizik znao je s vremena na vrijeme preuzeti Popeskić, zahvaljujući tomu što je radio kao grafičar u Novom listu, te je mogao uživati u blagodatima prvih zarađenih plaća, što u prijevodu znači kako je dobio čast kreditirati bendovske avanture takve i slične vrste, gdjekad cijelom plaćom. Vraćalo mu se honorarima ubranim po plesnjacima. Grupa tiska vlastite plakate, ima i bendovsku posjetnicu.    

Jesen 1966. donijela je prvi lom u radu sastava. Stanić je prestao biti štićenik Doma i, u nakani da serioznije ovlada gitarističkim umijećem, upisuje se u riječku Muzičku školu Ivan Matetić Ronjgov, a mjesec dana nakon početka školske godine i presaljava se u grad na Rječini. Bez solo-gitariste, Bohemi kao bend postaju prošlost. Na svu sreću, zakratko. Samo tri mjeseca potom formiraju se iznova, s drugim članstvom. Zadržavajući autorska prava na ime grupe, Sino Štritof nastavlja storiju s postavom koju, pored njega, čine Darko Belašić, Arno Udatny (solo gitara), Boris Kovačević Brco (ritam gitara) i Robert Popeskić. S Udatnyjem, stilski drugačijim gitaristom od prethodnika, uslijedio je nov zalet benda. Stilske novosti tu nisu stale, o čemu svjedoče fotografije momaka koje ih prikazuju s frizurama posvađanim s dotadašnjim regulama dužine i u košuljama oduševljenim cvjetnim desenima, što se moglo protumačiti  kao danak na Kvarner kucajućoj flower power filozofiji. Iz te je faze upamćen nastup u riječkom kinu Partizan, također u Senju, Crikvenici, Klani i drugdje.

Među osobitostima koje su obilježile nastupe grupe u to vrijeme, valja zabilježiti, kao začin njezinoj standardnoj pjesmarici, izvođenje talijanske narodne teme Quel mazolin de fiori, u lako pretpostavljivoj žešćoj, rockerskoj maniri, na zadovoljstvo lokalpatriotski raspoložena publikuma. Dobro je znati i da su Bohemi, premda to nije bio isključivo njihov scenski specijalitet, na sredini nastupa znali s pozornice nestati, u pola svirane skladbe, te je 15-20 minuta prepustiti u ruke pred publikom ostalog bubnjara. Društvo bi se vratilo nakon intermezza u kojem bi on improvizatorski istražio sve zakutke glazbene teme, tada već preodjeveno i osvježeno, zatim preuzelo započetu temu iznova u zajedničke ruke i nastavilo program.


Bohemi prije gledanja filma Ne okreći se, sine

Veljače 1968. Bohemi su plesni adut iz rukava u dvorani Novog lista, krajem ožujka eto ih i kao glazbenog začina velikom omladinskom zboru na Učki (zajedno s grupom Kockari), u prosincu nastupaju na plesnjaku u Matuljima. Ta je godina donijela dodatne kadrovske promjene. Vokalnih dužnosti prihvaća se Opatijac Ivica Veljačić, bubnjarskih Lovranac Zvonimir Richter Mišo, a s vremenom se momčadi pridružuje i Edi Lazarić, Richterov sugrađanin, proširujući zvuk grupe klavijaturama. Prema sjećanjima suvremenika, društvo se iznimno dobro nosilo s temama Jimija Hendrixa, izvodeći ih tijekom nastupa u Domu Liburnija u Voloskom, u sušačkom Caru Eminu i trsatskoj Čitaonici (tu su, zime 1968./69., uz odličan odaziv publike, nekoliko mjeseci dijelili pozornicu s grupom Tois). Zajedno s Uraganima, u sklopu programa priređenom za Dan mladosti, Bohemi će 25. svibnja 1968. zasvirati na riječkom Korzu. Na toj će se  točki gradske mape Bohemi iznova naći već sljedeće godine, 27. travnja, što će ostati u sjećanju kao jedan od najuspješnijih nastupa grupe, pred dvije tisuće mladih duša.

Za dodatnu „unutrašnju dinamiku“ sastava osjetit će se zaduženi Udatny i Veljačić, mijenjajući člansku iskaznicu Bohema onom Uragana. Na njihova mjesta uskaču Karlo Fabris (gitara) i Mate Karlović (vokal). Kada djelovanje te postave zamre, s njom završava i priča o lovranskim Bohemima, da bi mogla započeti ona o Bohemima kao riječkoj glazbenoj ekipi.

Naime, nov dah života momčadi donio je listopada 1969. povratnik iz beogradske Korni grupe, Dalibor Brun. Riječ je o zadnjoj „regularnoj“ inkarnaciji benda, koja se događa u sastavu Dalibor Brun (vokal),  vraćeni odmetnuti sin Begnamin Stanić (solo gitara), Vlado Stanković (ritam gitara), Remigio Gabre (bas), Zvonimir Richter (jedini preostali Lovranac u bendu, zadužen za bubnjeve). S obzirom na tada već izgrađen Brunov zvjezdani status, Boheme se u toj fazi djelovanja nerijetko znalo doživljavati kao njegovu prateću ekipu. Postava je započela probama u Amaterskom kazalištu Viktor Car Emin, vježbajući na novokupljenoj opremi Binson i Marshall. Prvi nastup imala je na subotnjem plesnjaku u Caru Eminu 22. studenog 1969. S te je pozornice odlepršala nastupati u Pulu (Uljanik), Maribor, Ljubljanu. U hali Tivoli nizala je redovite nastupe nekoliko mjeseci, praćena očima i ušima 1.500 poklonika njihova novog zvuka (te dijeleći pozornicu sa slovenskim grupama Vihori i Sinovi, pri čemu je dobro znati da je u potonjoj gitaristički dio posla obavljao Boris Bele). Siječnja 1970. nastupa se u bivšem baru riječkog hotela Neboder.

Momci tadašnji repertoar duguju izvođačima na čijem popisu prednjače Jeff Beck Group, Spencer Davis Group, Led Zeppelin, Creedence Clearwater Revival, Canned Heat, Blodwyn Pig. Svjedoci tvrde kako su ga izvodili tako uvjerljivo da se nisu imali razloga sramiti ni pred originalnim izvođačima. Štoviše, Stanić je na svom Gibson Les Paulu, priključenom na 200 W gitarsko pojačalo s dvije kutije, Pageove dionice s prvog albuma Zeppelina postupno nadopunjavao, čineći ih složenijim od izvornih.

To ne znači da se nisu odvažili krenuti u realizaciju prvih autorskih zamisli. Potvrđuju to dvije bezimene instrumentalne Stanićeve teme. Jednom od njih obvezno su započinjali nastupe, a nakon što bi ona bila odsvirana, u trajanju od otprilike šest minuta (o čemu svjedoči sačuvana živa snimka), na pozornicu bi se penjao Brun.

Iskorak Bohema prema radikalnijim glazbenim vodama potiče tisak pa ih počinje smještati u ladicu s etiketom „underground“, na što ni standardna gradska publika, stavljena na kušnju, ne ostaje bez dvojbi. Dvojbi koje u očima publike nisu razrješavali ni koncertni trenuci u kojima bi bubnjar Richter, na svojim Ludwig-bubnjevima s dvije kase, u zanosu strasti znao polomiti dva-tri para palica, čemu se nerijetko na bubnjevima znalo pridružiti pucanje kože/plastike. Opremu se nije štedjelo, premda je ona uključivala, pored Stanićeva Gibsona i Richterova Ludwiga, Gabreov Fender Preccision bas i 200 W Marshall pojačalo s dvije kutije, te Stankovićev Gibson TD 335 i ozvučeno VOX AC 30 pojačalo.

U posljednjoj godini djelovanja Bohemi se pojavljuju pred publikom bez Bruna. Vokalnih se poslova prihvatio basist Remigio Gabre. Grupa se 1971. pojavila u Ljubljani, zbog nastupa na Boom festivalu, smotri tada vodećih jurock snaga, na kojoj je bilo predviđeno da Bohemi nastupe poslije grupe Time, kao zadnji u festivalskom nizu. Zbog nepridržavanja satnice, svirke prethodnih bendova odužile su se, pa se riječka momčad našla u situaciji da treba nastupiti vrlo kasno, u trenucima općeg zamora publike, koja se počela i osipati. U trenutku kad se očekivao izlazak Bohema na pozornicu, tonski snimatelji Booma već su krenuli skupljati kablove i ostalu opremu, unatoč tomu što je bilo ugovoreno snimanje i riječke posade za festivalski album. U takvim uvjetima, bend je odbio nastupiti.

Završna klapa glazbeno-biografskog filma s nazivom Bohemi zabilježena je krajem 1971. godine. Završna ne računajući bonus upitne regularnosti što se pojavio u trenutku kada je poznato ime u drugoj polovici sedamdesetih posudila stanovita glazbena ekipa i koristila ga sljedećih desetak godina, mahom nastupajući na terasama obližnjih kvarnerskih otoka, gdjekad navraćajući i u Rijeku. To je jedna posve druga priča, „pravi“ Bohemi s njom imaju malo ili nikakve veze.

Uostalom, moguće je da završnica priče o Bohemima uopće ne pripada glazbenom kolektivu s tim imenom, u ovom ili onom sastavu, nego jednom od njegovih ključnih pojedinaca. Započinjući karijeru u njezinu okrilju i u njoj se prvotno afirmirajući, te ne propuštajući osobni udjel u pisanju odjavnog poglavlja priče o grupi, gitarist Stanić nastavkom je svoga rada barem jednim dijelom nastavio pronositi i sjećanje na jučerašnju bohemsku družinu. Što se dogodilo s njim nakon 1971. godine?

S već tada izgrađenom reputacijom jednog od vrsnih instrumentalista domaće scene –  što nije ostvario isključivo kao član Bohema, nego i tijekom jednogodišnje glazbene epizode s Henricom III, također dvogodišnje sa Sinovima mora – prihvaća ponudu Đorđa Novkovića, te se koncem 1972. pojavljuje u sarajevskoj grupi Pro Arte. Osmišljavajući je koliko kao glazbeni, toliko kao tržišni projekt, Novković je, tvrdi Stanić, imao na umu ekipu koju bi pojedinačno popunjavali glazbenici iz raznih jugoslavenskih republika, čime bi bio formiran zajednički organizam s kojim bi se lakše identificirali na diskografskom tržištima svih dijelova tadašnje države. Začeci (banalnije, isključivo tržišno pokretane verzije) ideologije New Partisans kojom će se kasnije proslaviti sarajevski pokret New Primitivs? Ne pretjerano oduševljen onim što je zatekao u Novkovićevoj ekipi, Stanić će se s vremenom odlučiti na karijeru studijskog glazbenika. Prije nego što to učini, funkcionirat će kao kamenčić iz cijele serije riječkih glazbenika na privremenom radu u Novkovićevoj tvrtki Pro Arte. Među čak stotinjak glazbenika koji su se izmijenili na pozicijama u tom sastavu, pored Stanića, riječki su niz činili: Arno Udatny (kronološki prvi, otvorio vrata ostalima), Mišo Richter, Mladen Lenac Gera, Zvonko Puhalj, Giorgio Socolich, Vladimir Štimac, Damir Horvat, Vlado Stanković, Branko Berković, Remigio Gabre, Damir Vrbljanac, Ivica Badurina Cico...

Stanić je za Pro Arte odsvirao gitare na tri albuma. Novković je računao na njega i u drugim kombinacijama, što potvrđuje Stanićev studijski rad na sljedećih 25 albuma i oko 350 singl-ploča (ukupno oko 800 pjesama) domaćih izvođača profila Miše Kovača, Duška Lokina, Olivera Dragojevića, Đanija Maršana, Nede Ukraden, Tomislava Ivčića i sličnih. Možda oni s rockom nisu imali previše zajedničkih točaka – što je konstatacija kojom se otvara prostor pitanju o adekvatnosti realizacije Stanićeva gitarističkog talenta, pa i trženju rockerskog ugleda – ali je istina da se takvim kolaboracijama dalo premošćivati provalije egzistencijalne naravi.

Kako sam danas kaže, turneje s grupama Pro Arte bile su neisplative, ali su djelovale blagotvorno na prodaju ploča. Trenutak za poslovnu indiskreciju: njegov udjel od utrženih nosača zvuka te grupe iznosio je 2 posto, a Jugoton mu je od prodaje drugih izvođača davao 0,5 posto. S vremenom su tu tarifu dečki iz  Dubrave ukinuli, nudeći tek 20 tadašnjih njemačkih maraka po snimci. Stanić se time zadovoljavao do 1980., pa zaključio kako je priča izgubila financijski smisao.

Danas se posvetio privatnom podučavanju tajnama gitare gradskih klinaca čije doba tek dolazi. U tomu se služi i otisnutim vlastitim priručnikom. Tko zna, možda mu se u instruktorskim rukama nađe i kakav mlađahni pronositelj gradske rockerske vatre u novom mileniju. Za virusnu infekciju tipa Bohemi karakteristično je kretanje neočekivanim smjerovima i poprimanje atipičnih oblika.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana