SUŠAČKA REVIJA broj 72

 


priča

MOJA BAKA

Damir Miloš

- Taxi! - zaustavi se taxi.

Uđem u sniježno plave boje automobila, pitajući za boju.

- Sniježno plava – odgovori vozač provjeravajući da li je dobro razumio ime ulice u koju želim, posjetiti baku na samrti; koliko on zna u toj ulici nema bolnice.

- Umire kod kuće, ni u kakvoj bolnici – oči mu u ogledalu.

Baka je već dugo pobolijevala, telefonom nas redovito obavještavajući o svojoj bolesti, sve dok bolest nije zahvatila ruke. Brat, elektrotehničar po struci, nezaposlen, dva se dana dovijao kako baki omogućiti telefonsku vezu s nama, bez upotrebe ruku, naglašavajući množinu od ruke.

- Bez ruku – otežući samoglasnike u hladu breze, podsjećajući me na neuspio brak, njegov.  I s brakom je otezao, godinama, premda se odmah vidjelo da nisu jedno za drugo. Ona dvostruko mlađa, on u kasnim pedesetim. Ona plava, on izrazito crn, s gustim brkovima i svodom iznad očiju od obrva. Ljubitelj lova, planina, snijega, mećava, ona mora i sunca. Apolonijsko i dionizijsko, paralelno i okomito, pustinja džungla, dno nebo, visoko nisko, slano slatko, sivo obojeno.

Konačno, sastavivši neobičnu spravu za glasovno biranje željenog broja, problem: baka pamti samo jedan broj. Sprava je postavljena na mjesto bonsai drva, drage uspomene na djeda, umro u svojoj tridesetoj, meni ipak djed, breze iznesene u vrt nekoliko dana nakon njegove smrti. Stolar. Sam je odnjegovao bonsai, u početku slučajno, griješeći, zalijevajući brezu nekom smradnom tekućinom, potom namjerno, shvativši da tom tekućinom hranjena prekrasna breza više ne raste. U vrtu, granama stružući krov, nabujala je u golemu.

- Dva, dva, tri, četiri, osam, jedan dva... jesam li dobro rekla? – bravo bako, ali sada sam ja ovdje, s tobom, ne trebamo telefon.

 - Čime ste je hranili?! Čime?! - mole susjedi pokazujući na svoje kržljave breze.

Hoće na otok, gdje se i rodila. Uključim radio. Vijesti.

- Jesmo li na trajektu? - glavu okrećući koliko je još mogla, u devedeset i drugoj godini umre.

Nismo, nisam prije smrti dospio odgovoriti, podsjećajući ju na djeda, kako se ljuti, tvrdeći da za bonsai nije bitna veličina već da li je breza prestala ili nije – rasti! Baka se smijala, rukama pridržavajući trbuh, govoreći kako u tom slučaju i breza od deset metara prestane li rasti, može   biti bonsai. Ili samo posječena! Ali kakvog to smisla ima, smijala bi se, rukama preko trbuha.

Prekrasno su me dočekali u selu na otoku. Čuvši bakino prezime, Milolov, čude se što baka, kao što je iznenada otišla, nije došla prije smrti uživati u raskošnoj kući i okućnici. Zanima ih sve o sprovodu. Odkako je bila obučena pa do tko nije došao. Pričam dugo u noć. Vatra plamti noseći krijesnice zvijezdama. I mjesec će.

Ključ kuće, bakinog imanja, kao i uvijek, bio je iznad vratiju. Otključam, silno znatiželjan. Škripa ulaznih vratiju očekivano glasna.  Ne mogu napipati prekidač struje. Pretraživao sam tapkajući sve dok nisam naišao na krevet. Umoran legnem. Uskoro ću zaspati. Nakon pogreba, djedovog, brezu smo htjeli zasaditi na njegovu grobu, ali nismo dobili dopuštenje nadležnih institucija. Odveć duboko korijenje, tvrdili su, ovjereno pečatom.

Pomalo zbunjen, uvjeren da je ipak samo san, osluškujem šum šume. Kao da je razmiču snažni naleti vjetra, a ona se ugiba. Otvorim vrata. Osvijetljena golemim mjesecom uokolo pruža se šuma sniježno plave boje. Ječi. Podsjeća me na taxi. Uputim se prema najbližem stablu. Da, bile su to breze. Šuma breza. Brojim ih dok mi ne dosadi.

Hladno je. Obazrem se. Kao što sam pretpostavio, u šupi pored kuće našao sam sjekiru. Žurno se vratim šumi. Breza je meko drvo. Jedno drvo obarao bih s četiri do pet udaraca sjekire.

Pred jutro, duboko izdahnuvši, okrenem se u izlazeće Sunce. Put sam, baš kako sam htio, kroz šumu prokrčio u smjeru istok-zapad. Vraćao sam se ponosan, sa zapada prema istoku, sa suncem na prsima, do ulaza u kuću. Odložim sjekire bljesak.

Raskošno osunčana ranojutarnjim zrakama kuća me u sebe poziva. Širom raširena vrata. Nisam li ih zatvorio?!

Iznad komode nekoliko fotografija bake i djeda. Između njih breza. Neznatno nagnuti prema brezi, oboje nasmiješeni, poput fotografija s djetetom. Pažljivo skidajući fotografiju sa zida, okrećem je nadajući se nekakvom zapisu na poleđini. I zaista, pažljivim, tintenim rukopisom ispisana, da li poruka?

“U ovom kraju do sada nisu uspijevale breze. Ovo je prvo drvo breze koje će ovdje biti posađeno.”

I datum, prvi svibnja prije točno sedamdeset godina. Djedu je tada bilo trideset. Sedamdeset godina! Još jednom pogledam šumu kroz otvorena vrata. Sedamdeset godina! Znači li to da je ovu šumu zasadila i odgojila moja baka? Sama?

Rođenjem samo sam požurio odluku roditelja da život nastavimo u gradu. Baku nisu htjeli napustiti, kako su govorili, samu i nemoćnu na milost i nemilost ove primitivne sredine. Baka je obećala, za deset godina, doći će za nama. Tek smo se tada spakirali i otišli, pričaju mi.

Tako je i bilo. Baka se na obećani dan uselila u sobu koju smo za nju čuvali. Deset godina! Između moje sobe i bakine, koliko se sjećam, oduvijek je bila kupaona.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana