SUŠAČKA REVIJA broj 72

 


likovna umjetnost

ANTON DEPOPE

Nataša Šegota Lah

Postoje neki ljudi što se 'dogode' na razmeđi vremena. Mogli bismo relativizirati pa reći da je svako vrijeme razmeđa razumijevanju ljudi i pojava. Manje je relativna, međutim, stvarnost našeg (ovdje i sada) vremena, obilježena naročitim prevrednovanjem starih vrijednosti, pa se o ljudima koji su odlazili dok je takvo vrijeme naviralo, uglavnom šuti. Nema se vremena za sjećanja, nove se vrijednosti kose s nekadašnjima, a skromnost je od precijenjena položaja među vrlinama spala na popis nepraktičnih osobina.

Obnovljena sjećanja na razmeđi vremena

Slikar Anton Depope pripada generaciji koja je odlazila kada je novo vrijeme naviralo. Umjetnički ukus promijenio se, ili drugačije rečeno, novi kriteriji nametnuli su se kao opći ukus. U likovnim umjetnostima likovnost je zamrla na ime vizualne kulture, a vizualna kultura nije postavila jasnu granicu između blefa i vrijednosti. 

Prostor između publike, kritike, kulturnih institucija i medija nesagledivo se razmaknuo na štetu njihove komunikacije, premda se sve na prvi pogled čini upravo suprotno. Eto nam već dovoljan broj promjena koje su naše vrijeme oblikovale kao svojevrsno razmeđe.  Prošlo je dvadeset i četiri godine od zadnje izložbe Antona Depopea i  dvadeset godina da je umro, a otada gotovo da se i nije spominjao, osim u uskom krugu koji se bavi likovnom umjetnošću ili naprosto želi pamtiti ovaj grad.

 Tko je Anton Depope?

U Škrpčićima na otoku Krku, u obitelji ribara, 1933. godine rodio se Anton Depope. U Splitu je 1954. diplomirao na Odjelu za dekorativno kiparstvo, Škole za primijenjene umjetnosti. U Ljubljani je 1962. diplomirao pri Akademiji za likovne umjetnosti na Odjelu za slikarstvo, u klasi profesora Gojimira Antona Kosa. Od 1962. do 1975. Predavao je likovni odgoj u Osnovnoj školi ‘Nikola Tesla’ (koja je djelovala i kao vježbaonica za studente Pedagoške akademije, gdje radi kao mentor studentima likovnog odgoja). Od 1968. dopunski je radio i na Pedagoškoj akademiji kao vanjski suradnik te u Zavodu za školstvo Općine Rijeka kao savjetnik za likovni odgoj. Od 1975. zaposlio se kao predavač slikarstva na Katedri za likovne umjetnosti Pedagoške akademije u Rijeci, gdje je 1987. promoviran u zvanje  izvanrednog profesora, a dvije godine kasnije i za predstojnika Odjela. Umro je u Rijeci 1990. godine.


Anton Depope: Jutro

Samostalno i skupno je izlagao od 1961. do 1986. godine  u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Subotici, Zrenjaninu, Novom Sadu, Beogradu, Krku, Vukovaru, Osijeku, Somboru, Firenci, Faenzi, Rostokcku, Gdynji, New Yorku, Barceloni, Madridu, Bukureštu, Vila Realu i gradovima SAD-a i Urugvaja.

U kontekstu njegovih skupnih, u to vrijeme bitno zastupljenijih izložbenih nastupa, posebno mjesto zauzimaju sudjelovanja na Internacionalnoj izložbi crteža Joan Miro u Barceloni, uzastopno svake godine u razdoblju između 1979. i 1986. godine u Somboru; na trijenalima suvremenog jugoslavenskog crteža; izložbama jugoslavenskog crteža, u zagrebačkom Kabinetu grafike te na međunarodnim izložbama originalnog crteža u riječkoj Modernoj galeriji, i to na četiri biennalna postava od 1976. do 1982.godine. Ilustrirao je knjige i objavljivao ilustracije u časopisima, a 1988.godine uz Josipa Butkovića, Slavka Grčka i Josipa Diminića objavio je Kalendar grafika u izdanju Novoga lista, u kojem su otisnute grafike po predlošku crteža na temu Lorcine poeme: Tužaljka za Ignacijem (crteži su u cijelosti predstavljeni na izložbi u sušačkom Kortilu).

Depope je u tom smislu vezivao svoju motiviku i na književnost, s posebnom sklonošću prema Gervaisu ili Krklecu u našoj, te Lorci i Poeu u svjetskoj književnosti. O njegovu radu pisala su tada istaknuta pera likovne kritike: Boris Vižintin, Vanda Ekl, Radmila Matejčić, Milan Zinaić, Berislav Valušek, Ljiljana Domić, a  njegovo ime isticali su pišući o skupnim izložbama na kojima se predstavio i Vladimir Maleković te Juraj Baldani. Nagrađivan je kao umjetnik, kao pedagog i kao društveni radnik.  Premda je izlagao na samo sedam samostalnih izložaba za života, u kulturnom životu Rijeke ostavio je traga i kao slikar i kao profesor i kao nenametljiva, mnogima draga osoba.

Izložbe u Rijeci i Crikvenici

Izložba crteža Antona Depopea, što je bila predstavljena u sušačkoj Galeriji Kortil od 15.rujna do 2. listopada 2010. godine, obuhvaća period između šezdesetih godina i kraja osamdesetih XX. stoljeća. Ne možemo je sagledavati kao retrospektivni projekt u cijelosti,  jer  se radi o likovnom materijalu koji neka razdoblja  (poput šezdesetih godina) dotiče samo fragmentarno kroz jednu studiju i jedan crtež, a razdoblje sedamdesetih i osamdesetih znatno je zastupljenije.  Predstavljeni radovi izvedeni su u crtačkim tehnikama tuša, olovke, olovaka u boji, i u kombiniranim tehnikama kojima je crtež osnova s akcentima gvaša, tempere, kolaža i po matrici obojenih ili rukom ispisanih slovnih kratica i riječi. Najčešći su motivi: likovne interpretacije literarnog predloška, aktovi, more i morske teme, bez obzira je li to školjka, dizalica, sjeverni vjetar, otok…, mitologija morskih božanstava… No sve kao da je u tematskom okviru poezije ili mora, odnosno poezije i mora.  Kompozicije se šire iz središta crteža u raslojenim horizontalama ili vertikalama, nizanjem ploha i prikaza iluzionizirajući prostor. Naglašen je narativni simulatnitet (kao kod Tužaljke za Ignacijem) ili pak geometrizirana mreža manjih kadrova u većima, likova kvadrata, mreža i figurativnih detalja koji uvijek apostrofiraju figurativnu odrednicu motiva. Depopea su inspirirali sinestezijski utisci života uz more: zvuk vjetra, miris mora, pokret žene koja se premda putena i fizička, češće javlja kao figura u odlasku ili sjećanju. Moguće je čak i figura u pismu ili figura u simbolu. Lica i aktovi su depersonalizirani, premda  apeliraju na subjektivno sjećanje promatrača, više nego li na stvarne ljude iz slikareva života. 


Anton Depope: Gavran reče...

Izložba što je u Gradskoj galeriji Crikvenica bila predstavljena publici od 17. rujna do 3. listopada iz slikarske je ostavštine umjetnika, prikazivački zastupa poetiku okoliša, kao slikani dnevnik što varira od apstraktnog do realističkim sredstvima prikazanog mitskog nadrealizma. Uvijek nekako na granici literature i slike, iskreno ostrašćen tajnom kulture i tajnom zavičaja, Depope u svom životu zatvara nevelik broj ciklusa koji potvrđuju rečeno: crvena zemlja, apstraktni pejzaž, more i mitski ciklus. U sve se upliću akcenti dnevničkih bilježaka iz obiteljskog albuma, neposredne vizure veduta i sjećanja. Često se prepliće ideja okrenutosti: ljetu…vjetru…moru…

Plemenit odnos prema figuri ljudskoga tijela, napose ženskome  aktu, progovara kroz mitske alegorije: Flore, čiji se poljubac pretvara u cvijeće, Nereida,  Afrodite i njezinih zrcala, Selene, mjesečeve božice tjelesne ljubavi, ili božice Eos (Aurore) koja svjetlom zore slika stvarnost. Od muških se likova u fantazmima Depopeova mita javlja Endimion, koji je vječnim snom platio vječnu radost, i Glauk, razapet između čarobnice Kirke koja ga voli i Skile koju voli. Zakopčane vizije u korotnim košuljama mitskih tajni kriju pozadinu punu žudnje.

On se ne boji praznog prostora podloge, ne boji se jasnih šavova koji odvajaju ili spajaju apstraktno lice njegove ideje i prikazivačko lice naracije. On ističe detalj sentimentalnim angažmanom kronologa svoje introvertnosti, svoje subjektivnosti, sentimentalnosti i zanesenosti. Njegovi suptilno odabrani, iz života poznati detalji ateriraju na velike površine ideje o slici. Ipak, ima u svemu tome i suzdržanosti, odmjerenosti, zatomljene ekspresivnosti, riječju – distance. Ma koliko deskriptivan na trenutke, Depope je u duhu tradicije moderne umjetnosti usmjeren prema vizualnom jeziku, odnosno, ma koliko da je bio opčinjen literaturom, napose poezijom, on je okrenut ambijentalnom, vizualnom aspektu znaka kojim atribuira pjesničku ideju.

Slikar ili crtač?

Dakako, prema mediju izražavanja Depope je i slikar i crtač, no s obzirom na  stilsku tipologiju on je prije svega crtač.  Wölfflinovskim jezikom rečeno, govorimo o plastički doživljenoj određenosti ujednačeno i jasno omeđenih oblika koji promatraču pružaju sigurnost, kao da ih može prstima opipati. Stil je to u kojemu se modelirajuće sjene združuju s oblikom, izazivajući osjetilo dodira. Prikaz i stvar su takoreći identični.


Anton Depope: Okrenuta jutru

Značajke linearizma zadržava čak i njegovo slikarstvo, tu jasnu oblikovnost karakterističnu za mnoge povijesne realizme. Stvar je tu. Prisutna i dodirna, ne izdiže se ponad fizičkog iskustva svojom pojavnošću već se očuđuje dekomponiranjem realističnoga konteksta. U središtu svakog Depopeova crteža živi barem jedan trodimenzionalno uobličen model prikazivanja. Tijelo, tijela žena napose, školjka, more, trava, cvijeće, smeće, kontejner, olovka, metar, stijena, džepni nožić… Taj čisti, realistično prikazan model, postavlja se u crtanu podlogu unutar stvarne podloge crtačkoga papira, kao da su se uslojeni našli u nekoj urednoj vitrini što se podaje biti ispunjena pismom koliko i crtežima. U postupku punog poštovanja prema bjelini papira, crtež se uvodi plaho i pedantno, kako bi s tom bjelinom živio u sustanarstvu. Ali, ta bjelina ujedno, u sadržajnom smislu njegovih crteža, tvori neophodnu ravnotežu s tematskom težinom sveprisutne boli, smrti i egzistencijalne gorčine. Tema smrti kod Depopea prisutna je godinama. Ona je skrivena i nabija kao podmukla bol. To je sočna i strastvena smrt Lorcine Tužaljke za Ignacijem Sànchez Mejíasom, ili mistična smrt što se iz sjećanja skicira u scenografiji pjesnikove slutnje kao u Poeovu Gavranu. Obje su pjesme, konkretno, bile podtekstom njegovih crteža. Najstarijeg crteža – dnevničke bilješke Gavran reče nikad više… (Poe) i ciklusa crteža Tužaljka za Ignacijem (Lorca). Nije slučajno da se crtač vezao za visoku vrijednost deskriptivna realizma, ali i za rezonantnu dubinu fantastičnog privida istovremeno.

U Depopeovom crtačkom stilu odgonetamo fragmente iz  tradicije metafizma i nadrealizma, posebno u ranijem razdoblju stvaralaštva, i na poputbini avangardnih  smjerova u kasnijem naziremo utiske ranog konstruktivizma, napose Rusa  El Lissitzkog i njegovih nježnih mreža, slovnih matrica i unizanih geometrijskih  planova.  Ukratko, Depope sve to uvodi u mirnijoj, mjestu i vremenu svoga djelovanja prilagođenijoj, inačici koja se u svakom slučaju oslanja na avangardne prakse prve polovice XX. st.  Njegov je crtež minuciozan, precizan, pedantan, komoran i vješt.

Uglavnom male formate, koje zbog toga trebamo gledati iz bližega i usmjerene pažnje, njegovao je ne toliko zbog interesa za mali format, koliko zbog skučenih uvjeta rada  na malom balkonu svoga stana ili nešto kasnije potkrovnom ateljeu od jedva tridesetak kvadrata.

Mitovi mora

Depopeova ostavina, uopće, potvrđuje umjetnički izbor iz strasti i stvarne predanosti, ruku vrsnog crtača, život stiješnjen u snovima, stvarnost koja kao da nikada nije imala sluha za igru koju treba shvatiti ozbiljno.  Korak ispred svoga vremena, priznanje vrsnih pera likovne kritike za života kao da su značili iskorak iz stvarnosti surovo sklone prosječnom i agresivnom. Depope nije bio ni jedno ni drugo, pa se veliko vrijeme postavilo između njegova likovnog traga i našeg obnovljenog sjećanja.


Anton Depope: Okrenuta jutru

Mit mora je sveprisutan. Depope se rodio na otoku i s otoka je otišao. No, čitav svoj stvaralački vijek njedrio je poetiku sa svih strana okruženu morem. Izvor njegova života opkročio je otočku skromnu jednostavnost, sve do ušća, do kraja. Prsten se pedantno zatvorio, obujmivši Depopeove olovke, pa se sve nekako ovjenčalo tim ranim djetinjstvom, rođenjem u ribarskoj obitelji i  poniranjem u ikonografiju primarnog. Jer tako na moru jest i tako na otoku jest: primarno, jednostavno, jasno, ali gdjekad sublimno, alegorično, tiho, uvjerljivo...

Poezija se naslonila na čežnju za zavičajnim krajolikom. Urbana se zbilja postvarila u primordijalnom iskustvu mora. Crteži su se razvijali kao konceptualne skice stvarnog i nestvarnog, urbanog i pejzažnog, dizajnerskog i artističkog. Crtani su to kolaži što prema kraju Depopeova života sve više izmiču prikazivanju, u korist vizualnog ukazivanja na mogućnosti znaka i na mogućnosti boje, da bi po visokoj vrijednosti iskaza dosegli najvišu točku u svojim akvarelnim izvedenicama sredinom osamdesetih godina.

Dugih je dvadeset godina prošlo od smrti Antona Depopea, a dvadeset i šest godina od njegove zadnje izložbe u komornom postavu Galerije Juraj Klović. U međuvremenu nije mu uprizorena nijedna izložba. Kritika je, preciznije – ponajbolja njezina pera, odavno ocijenila Depopeov rad s poštovanjem suglasne procjene, usmjerivši naše gledanje prema nekoliko ključnih odrednica. U sadržaju, to su − krajolik i stvarnost. U formi, to je − konceptualni realizam. U premisama tradicije, to su − romantizam, simbolizam, intimizam. Po značajkama stila, to su − neposrednost, komornost, elegancija i odmjerenost linearno-oblikovnoga traga. U konačnici, te odrednice potvrđuju suptilnu ravnotežu pjesničkog i racionalnog. Čini se, naposljetku, ista je nadmašila realnost klasičnim tragom vrsne, povučene osobnosti što se tihim iskorakom skromna individualiteta povukla u svoj odlazak, za života još posramljen pred budućnošću koja nas je snašla. Slijepa pred školjkama, gluha spram šuma njihova ispražnjena tijela u savršenoj opcrtanosti mrtva oboda dubine koji je značio porijeklo spoznaje o svim stvarima. Barem za dječaka koji je izronio iz otočke ribarske kuće, da bi se nakon proputovanja gradom zaborava vratio tamo gdje se čeka i šuti.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana