SUŠAČKA REVIJA broj 72

 


gorski kotar

ŠUME, ŠUME, ...

Marinko Krmpotić

Iako možda djeluje i pomalo patetično, tvrdnja po kojoj je šuma hraniteljica goranskih obitelji, u svojoj je srži potpuno točna, a dokaze je lako naći od trenutaka kada je ovo gorovito područje naselio prvi čovjek pa do današnjih modernih vremena. Naime, još u doba prapovijesti iznimno guste šume pružale su zaštitu i hranu ljudima tog doba, a i u svim kasnijim stoljećima šuma je za žitelje ovog kraja bila od životnog značenja. Živeći u tom zelenom okružju gorštaci su iz prirodnog bogatstva uzimali s mjerom i darove prirode koristili na svim područjima, od prehrane do stanovanja, a stoljeća suživota razvila su poseban odnos prema šumi i prirodi, pri čemu je to poistovjećivanje s prirodom rađalo i raznovrsne sposobnosti. Ljudi ovog kraja, koji se od 18. stoljeća i trenutka kad je Marija Terezija ovaj dio Hrvatske imenovala nazivom Gorski kotar, nazivaju Goranima, postali znani kao vrsni drvosječe, drvodjelci, ratari, lovci, poznavatelji bilja i životinja.


Goranski drvosječa danas. Stanovnici ovog dijela Hrvatske nazivaju se Goranima od kada je Marija Terezija to područje imenovala Gorskim kotarom.

Naravno, s napretkom društva počele su se javljati i ideje o što većem korištenju tih prirodnih bogatstava. Iskorištavanje šuma u većoj je mjeri počelo još u doba feudalizma, ali veliki zamah dobilo je u doba industrijalizacije tijekom 19. stoljeća kada bogatiji pojedinci kupuju veća šumska područja i počinju eksploataciju šume zarađujući na stoljetnim goranskim stablima. Tako je, primjerice, dobro znano da je na području Čabra velikim dijelom šuma gospodario veleposjednik Ghyczy, a na širem delničkom su području to bili članovi porodice Thurn-Taxis. Iz tog doba u nasljeđe nam ostaje i prvo organizirano upravljanje šumama na području Gorskog kotara koje se, zahvaljujući tadašnjoj državi i veleposjednicima, provodi već od 1859. godine, a cilj mu je bio, kako u knjizi Kroz povijest šumarstva u bolju budućnost piše autor Boris Pleše, dugoročnim planiranjem u šumskoj proizvodnji osigurati trajnost prihoda, određen prirast i kvalitetu drvne mase.


Transport trupaca žičarom

Taj način upravljanja, koji u suštini ipak nije bio eksploatatorski, trajao je sve do kraja Drugog svjetskog rata kada područje Gorskog kotara, kao i cijele tadašnja Hrvatska, ulazi u sastav nove države – Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koja kao društveno uređenje određuje socijalizam, što automatski znači da svi veleposjednici gube pravo na privatno vlasništvo. Ono odlukom države postaje – narodno, odnosno državno. Nažalost, ta je odluka dovela i do uništavanja zemljišnih zajednica, posebnog sustava koji je omogućavao lokalnim sredinama na čijem je području iskorištavana šuma dobru na

Prvi direktor Šumskog gospodarstva Delnice bio je Stanko Tomaševski, koji je tu dužnost obavljao od 1960. do 1964. godine, a nakon njega punu 21 godinu čelni čovjek ŠG Delnice bio je Ivan Tomac Kapelan, koji je na toj dužnosti bio sve do 1985. godine. Od 1985. pa do 1990. godine direktor je Ivan Došen, tu dužnost krajem 1990. godine tri mjeseca obavlja Robert Crnković, a od 1991. pa do 1995. godine direktor je Božidar Pleše. 1995. i 1996. godine na čelu ŠG Delnice je Željko Perković, potom je direktor od 1996. do 1998. godine Krunoslav Pupić, a od 1998. do 2005. godine direktor je Herman Sušnik, kojeg nasljeđuje sadašnji direktor Robert Abramović. Podatke o svim dosadašnjim direktorima dao nam je dipl. ing Borko Pleše koji proučava povijest šumarstva ovog kraja i koji nam je rekao kako je prije ŠG Delnice postojalo Šumsko gospodarstvo Viševica kojemu je na čelu bio Bogdan Dereta te nakon njega Valentin Crnković. Također treba reći i to da su sve fotografije objavljene uz ovaj tekst Plešeovo vlasništvo i već su ranije objavljene u knjizi Kroz povijesrt šumarstva u bolju budućnost.

doknadu na temelju koje je dolazilo do ulaganja u razvoj općeg standarda.

Pretvorba u društveno vlasništvo donijela je potpuno nove odnose, ali čak i u tim novim uvjetima veza Gorana i šume i dalje je bila iznimno snažna, pa je šuma i dalje, čak možda i više no ranije, imala ulogu hraniteljice goranskih obitelji. Naime, nova država uz nastavak poslova vezanih uz šumarsku struku inzistira i na jačanju drvne industrije te tako u nizu goranskih mjesta (Delnice, Čabar, Vrbovsko, Ravna Gora, Vrata, Donja Dobra, Gerovo, Brod na Kupi, Lučice...) s radom počinju drvoprerađivačka poduzeća. Time je sustavnije i u znatno većoj mjeri no ikada ranije povezana mogućnost prerade goranskog šumskog blaga i pretvaranja stotina tisuća kubika sirovine u namještaj. Taj logičan spoj šumarstva i drvoprerađivaštva vrlo brzo dovodi do toga da je najveći dio radnog stanovništva Gorskog kotara vezan uz ta dva područja rada, odnosno, direktno je ovisan o šumi koja zaista postaje hraniteljica goranskih obitelji jer je tih godina u Gorskom kotaru uistinu bilo teško naći obitelj u kojoj netko nije poslom bio vezan uz šumarstvo ili drvnu industriju.

Prvi oblik organiziranog državnog upravljanja šumama u novoj državi bilo je Šumsko gospodarstvo Viševica, stvoreno neposredno nakon rata, a još sustavnije vođenje brige o šumarstvu, utemeljeno na bogatoj tradiciji i poštivanju stručnosti, počinje 1960. godine kada je u Delnicama osnovano Šumsko gospodarstvo Delnice koje je sjedinjavalo sva goranska područja pokrivena šumom. Od tog je trenutka prošlo punih pola stoljeća i u tom je razdoblju ova goranska šumarska središnjica – kojoj su pripojene šumarije u Klani i Rijeci – postala jedno od vodećih i po rezultatima najuspješnijih dijelova velikog državnog poduzeća koje se danas zove Hrvatske šume. Štoviše, po količini sječe koju realiziraju tijekom godine, današnja Uprava šuma podružnica Delnice vodeća je u Hrvatskoj, a po veličini i ostvarenim rezultatima, uz Vinkovce i Bjelovar, čini vodeću trojku najuspješnijih podružnica ovog velikog državnog poduzeća.

UŠP Delnice danas zapošljava 750 ljudi koji rade u 14 šumarija, Radnoj jedinici Mehanizacija, graditeljstvo, prijevoz te objektima turizma i ugostiteljstva. Širi se na gotovo 100 000 hektara šumovitog dijela Primorsko-goranske županije, a godišnji etat (količina dopuštene sječe) jest 500.000 kubika sirovine, pri čemu se u prosjeku siječe ipak nešto manje, točnije oko 400. 000 kubika (240. 000 crnogorice i 160. 000 bjelogorice).


Traktori su već četrdesetak godina značajni u procesu izvlačenja
srušenih stabala iz šume.

Potencijali i mogućnosti daljnjeg razvoja veliki su, što je vidljivo i iz podatka da je čak 80 posto goranskog područja pokriveno šumom, a zna li se da u finalni oblik proizvodnje prerađeno drvo – dakle namještaj ili neki drugi proizvod – doseže cijenu 7 do 8 puta veću od sirovinske baze, onda je jasno da u spoju šumarstva i drvoprerađivaštva Gorani mogu itekako dobro poslovati. No, da bi se to dogodilo, potrebno je na području drvoprerađivaštva inzistirati na što većem udjelu finalne proizvodnje jer je ona, naravno, daleko isplativija od čistog izvoza sirovine.

Šuma Goranima pruža još dva područja na kojima bi se moglo itekako puno napredovati - lovstvo i turizam. Ovo područje, naime, kao i cijela Primorsko-goranska županija, na glasu je po kvaliteti divljači koja obitava na ovim prostorima, kad je pak o turizmu riječ, nedvojbeno je kako bi stanje moglo biti bolje, i to ne samo u turističkim objektima koje vodi UŠP Delnice već u jednom općem odnosu prema turističkim potencijalima šume koji, dojam je, još nisu iskorišteni u onoj mjeri u kojoj bi mogli biti. Naime, ljepote goranskih šuma i planina još su uvijek poznate premalom broju ljudi pa je možda upravo to jedna od daljnjih mogućnosti razvoja, jedan od načina na koji Gorani mogu i sačuvati šumu, ali istodobno od nje, kao što to čine već stoljećima, imati veliku korist.

 

 

Skupina goranskih drvosječa pedesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je tu i pripadnica ljepšeg spola.

Noviji način transporta početkom šezdesetih – volovi i stari kamioni

Dugo vremena iz nepristupačnih dijelova šume jedini način transporta bilo je odvoženje stabala uz pomoć konja

Nekadašnja koliba šumskih radnika pedesetih godina prošlog stoljeća

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana