SUŠAČKA REVIJA broj 72

 


pabirci vremena

ŽIVOT U NASTAJANJU

Alen Čemeljić

Riječki gimnazijalac, ljubljanski student, Riječanin rođenjem, Ljubljančanin življenjem, Emil Hrvatin u stvarnom, a Janez Janša u umjetničkom životu omogućio je svima onima koji misle kako zastave nisu bitne i kako ih sputavaju, pa i ljute, da to iskažu, razrežu tu zastavu, da je raskidaju, odnesu komadić za uspomenu. I tu su mogućnost te rujanske večeri u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti mnogi iskoristili.


Nekad Emil Hrvatin, danas Janez Janša, podigao je puno prašine u Hrvatskoj javnosti prošloga rujna nakon nastupa na Zoom festivalu u Rijeci.

Janez Janša, odnosno Emil Hrvatin omogućio je i onima drugima, onima koji misle drugačije – kako je zastava ipak bitna, kako je to simbol koji treba poštivati i koji se ne smije samo tako uništavati, da se uključe u umjetnički događaj i da skinu zastavu, da je spase od agresivnog čina i tako postanu dijelom Života (u nastajanju) u okviru riječkog Zoom festivala. Tu mogućnost, međutim, nitko nije iskoristio. Da bi ih sutra zapekla savjest. Ili su po onoj narodnoj – ujutro bili pametniji nego prošle večeri, pa su odlučili javno protestirati i čak podnijeti kaznenu prijavu protiv umjetnika koji je omogućio uništavanje državnog simbola. Što je, naravno, zakonom zabranjeno. Dakle, ne smije se čak niti unutar nekog umjetničkog djela. Ili je pak u umjetnosti to dozvoljeno? Bez obzira što se pod tom zastavom još samo prije petnaestak godina i ginulo, što su njom mnogi ostali i bez života, i bez dijela tijela i bez sna i mira u budućim danima. Jesu li se žrtvovali da bi se danas ta zastava kidala? Možda i za to, naime, žrtvovali su se za slobodu, da bi se danas slobodno mislilo, govorilo i umjetnički izražavalo. Ali se nisu žrtvovali zato da bi im se danas uzimale mirovine, da bi ih se danas ostavljalo bez posla u rasprodanoj zemlji u kojoj je kapital važniji od njih, iako to nitko ne želi priznati, u kojoj smo pretvoreni u moderno roblje opterećeni dugovima, prijetnjama kako u bliskoj budućnosti neće biti ni plaća ni mirovina i kako će ovu zemlju, pogotovo obalu, nastaniti uglavnom oni debelih novčanika pred kojima ćemo sve više uzmicati ostavljajući im naše more, plaže, gradove i otoke. Sve ono što naša zastava zapravo simbolizira i pod kojom smo sve to branili. Da bismo danas ostali i bez tvornica i bez brodogradilišta, i bez zemlje i bez mora i bez prava da odlučujemo sami o sebi. Jer pod zastavom se borilo i da sami odlučimo želimo li u Kostreni rafineriju ili čisti zrak ili oboje, jer je i to moguće, želimo li na Krku LNG terminal, ali u našem vlasništvu i radi naše, a ne tuđe dobiti, da bismo, dakle, sami odlučivali o životu u svojoj zemlji, ali ne tako da  rasprodamo sve vrijedno što smo generacijama nasljeđivali.

Možda se, dakle,  protiv Janeza Janše, odnosno Emila Hrvatina i može podnijeti kaznena prijava, ali tek nakon svih onih koji su nas doveli pred sam bankrot, koji su nas opet doveli do toga da postanemo ovisni o drugima, i dalje nas zadužuju ne uviđajući da te dugove nećemo moći otplaćivati, koji su nas ostavili bez vlastite ekonomije, iscrpili državnu blagajnu financirajući zavičajne projekte. Popis bi mogao biti podugačak. Ne može ( i ne smije) Janez Janša na toj listi biti prije svih njih.

 

Jugosfera

   I prije i nakon raspada Jugoslavije zvali su nas Balkanom, potom su, nakon ulaska Slovenije u Europsku uniju, preimenovali nas ostale što ostadosmo izvan Unije u Zapadni Balkan. Kada bi gostovali na ovom području, zapadni političari i novinari voljeli su izbjegavati imena država pa bi se koristili izrazom regija, a odnedavno nas i u političkim i u novinarskim krugovima nazivaju Jugosferom. Izraz je prvi javno upotrijebio Tim Judah, novinar uglednog londonskog lista Economist, pišući o tom kako možda stanovnici naše i ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije ne žele živjeti u Jugosferi, odnosno kako na to možda nakon ratnih strahota nisu spremni, ali im se to događa htjeli to oni ili ne. Naime, ujutro piju slovensko mlijeko, zatim gledaju bosansku televiziju, grickajući grickalice srpske kompanije u vlasništvu slovenske kompanije koju bi trebala kupiti hrvatska kompanija, pisao je Tim Judah, očito jako dobro upućen u regionalne poslove, još prije godinu dana kada  je kupovina slovenskog ponosa Droga Kolinska od strane hrvatske grupe Atlantik, predvođene uspješnim mladim poduzetnikom Emilom Tedeschijem, još bila obavijena velom tajne za većinu. U međuvremenu je Tedeschi slovenske brandove Cocktu, Donat Mg i Barcaffe  učinio hrvatskim vlasništvom, kao iSoko Štark, srpsku kompaniju koju je još ranije u svoje vlasništvo pretvorila Droga. Prekomplicirano za običnog potrošača, interesantne informacije za specijalizirane novinare poput Judaha, izazov za gospodarstvenike i kompanije poput Atlantic-grupeAgrokora koji je gotovo potpuno preuzeo srpsku prehrambenu industriju stvarajući na tom prostoru i maloprodajni lanac Ideu kao Konzumovu kopiju. Kapital ne poznaje granice, govorilo se i još uvijek je deviza kapitalističkih krugova, pa je i mladi hrvatski kapital počeo širiti tržište, iako se granice u vremenima ozbiljne ekonomske krize sve više zatvaraju. Zato se ni Tedeschijeva kupovina kod naših zapadnih susjeda nije gledala i još uvijek se ne gleda s blagonaklonošću, kao što ni velike europske zemlje ne žele proizvođače koji stižu izvan Europske unije. Svjedočio je o tome i Darinko Bago, predsjednik Uprave Končara Elektroindustrije tvrdeći kako zajedno s Tvornicom vozila Gredelj nije uspio izvesti niskopodni tramvaj ni u Mađarsku ni u Poljsku jer na njihovoj proizvodnji ne sudjeluje tamošnja radna snaga i jer je u njih ugrađeno 75 posto dijelova proizvedenih u Hrvatskoj, pa im je čak, ustvrdit će  Darinko Bago, rečeno, onako prijateljski u četiri oka, nemojte nam više smetati. (Vjesnik, 17. rujna 210.)


Cockta, Donat MG, Barcaffe i ostali brandovi Droge Kolinske postali su hrvatsko vlasništvo nakon što je Atlantic grupa kupila poznatu slovensku kompaniju.

Upravo zato, u takvim uvjetima rada, kada se do potpisa proizvodnog ugovora za stranog investitora sve teže dolazi, još jednom, po tko zna koji put pitamo se treba li se ova država tako lako rješavati hrvatskih brodogradilišta, naših najjačih izvoznih aduta, a koje je u protekla dva desetljeća političkim kadroviranjem neprekidno dovodila u teške, sada već i bezizlane situacije, umjesto da, po dalmatinskoj narodnoj, daju dite materi. Jer živjeli ili ne u Jugosferi, bili toga svjesni ili ne, na cijelom ovom području, zvali ga Balkanom, Zapadnim Balkanom ili Jugosferom, brodovi su se uvijek proizvodili jedino na našem Jadranu, i u trenucima kada svi, ali zaista svi, pa čak i najjači, pokušavaju zaštiti svoje proizvodnje i svoje radnike, mi se olako rješavamo najvrjednije proizvodnje koju posjedujemo. I tržišta, i to ne onog regionalnog, već sjevernoeuropskog, njemačkog, azijskog…. Kao da još nešto osim brodova možemo prodati na tim tržištima. Bi li nas da uspijemo zadržati ta tržišta uz otvaranje nekih novih, uopće interesirao podatak serviran iz MMF-a  i američke medijske kuće Bloomberg  kako je BDP Jugosfere, dakle šest bivših jugorepublika, od 192 milijarde dolara jednak češkom i portugalskom BDP-u? Ili bismo ga promatrali tek kao zanimljivost, a ne informaciju, ili nam onda možda uopće ni ne bi bio serviran?.  

 

Regija Adria

Deloitte, jedna od najpoznatijih svjetskih konzultantskih kuća, zove nas regijom Adria i u toj regiji hrvatsko gospodarstvo, čak i ovakvo kakvo je, bez ikakvog plana razvoja, zapuštene poljoprivrede i opljačkano u privatizaciji, čak i takvo naše gospodarstvo još uvijek je najjače na području bivše države. Među 100, najboljih kompanija, prema Deloitteovoj listi, u regiji Adria čak je 35 hrvatskih kompanija, Slovenija ima 31 tvrtku na toj listi, Srbija 23,  BIH 6, Makedonija 4, a Crna Gora smo jednu tvrtku – Elektroprivredu Crne Gore. Najjače kompanije u cijeloj regiji jesu Agrokor i INA, a zanimljiv je podatak kako su hrvatske tvrtke najjače u regiji kada je u pitanju trgovački sektor, slovenske tvrtke najzastupljenije su u sektoru industrijske proizvodnje a srpske u energetskom sektoru. Ništa iznenađujuće kada se zna kako su završile hrvatske snažne tvrtke poput Jugolinije, odnosno Croatia Line, 3. maja, Brodosplita, splitske Jugoplastike, zadarskog SAS-a, karlovačke Jugoturbine, Primorja i brojnih drugih građevinskih tvrtki….. Ostala je tek trgovina i turizam, i još poneko snažno ime kao INA i HEP kojeg privatizacija tek očekuje. Slovenija, s druge strane, nije dozvolila propast svoje proizvodnje, tek u posljednje vrijeme dopušta da Droga postane hrvatsko, a Lesnina austrijsko vlasništvo, dok Srbija unatoč svim gospodarskim problemima ipak pokušava iskoristiti svoj hidroenergetski potencijal. Hrvatska će u energetiku tek investirati – 4 milijarde eura u 18 energetskih projekata u dogledno vrijeme, kako je objavljeno u Vladinom dokumentu koji nas je obavijestio o trideset hrvatskih prioritetnih projekata.


Nema više Jugolinije, Konstruktora, GP Primorja i drugih nekada snažnih tvrtki. Među 100 najboljih kompanija u regiji trideset i pet je hrvatskih, ali one se danas uglavnom bave trgovinom.


 

Hrvatski prioriteti

Nizinska pruga od Rijeke do mađarske granice najzad je i službeno postala prioritetni prometni projekt hrvatske vlade. S barem petnaest godina zakašnjenja u kojima je riječka luka s potrebnom željezničkom infrastrukturom mogla već odavno prestići konkurentnu koparsku luku, privući znatan dio tereta iz sjevernoeuropskih luka, proširiti se već i na sjeverni dio otoka Krka, pa bi danas pisali već o novom mostu za Krk, preko kojeg bi se jedan od naših najvećih otoka i željeznicom spojio s kopnom. Trebali su interes za tom prugom i za riječkom lukom pokazati i strani investitori, pa čak i oni iz Kine, trebala je i Europska unija pokazati interes za financiranjem jednog takvog projekta, hrvatskog projekta 21. stoljeća, kako smo ga nazvali u pretprošlom broju Sušačke revije, da bi se najzad i oni koji odlučuju o sudbini ove zemlje najzad dosjetili staviti je među prometne hrvatske prioritete. Ali još uvijek ne na prvo mjesto, već među tri velika prometna projekta koje se namjerava realizirati, pa se tako nizinska pruga od Rijeke do Mađarske na Vladinom dokumentu prioritetnih projekata nalazi u društvu Pelješkog mosta i novog terminala Zračne luke Zagreb, projekata za koje strani investitori gotovo sigurno neće pokazati interes kao za toliku očekivanu novu prugu do Zagreba i mađarske granice, bez obzira što je s cijenom gradnje od 3 i pol milijarde eura deset puta skuplja i od jednog i od drugog projekta. Ali i najisplativija.
 

LNG

 Nitko to ne želi glasno reći, ali svima je već jasno kako je Hrvatska ostala bez velikog LNG terminala koji se trebalo graditi na otoku Krku. Hrvatsko oklijevanje, pa birokratski razlozi, zatim recesija te zasićenost europskog tržišta plinom redom su razlozi zbog kojeg je najprije 2008. godine propuštena prilika da se započne realizacijom jednog takvog projekta, da bi ove godine inozemni ulagači odlučili zamrznuti sve aktivnosti oko LNG-a na Krku do 2014. Upućeniji će to protumačiti kao izlaznu strategiju konzorcija inozemnih ulagača, na radost ekologa zabrinutih što bi se moglo dogoditi s Kvarnerskim zaljevom u kojem bi se temperatura mora nakon puštanja terminala u rad spustila za nekoliko stupnjeva. Tko zna, možda je i bolje tako, pogotovo što Hrvatska neće ostati bez dodatnog plina jer će početkom iduće godine hrvatski plinovodni sustav biti priključen na mađarski, što je uostalom i skrenulo pozornost ruskog Gazproma na nas i omogućilo hrvatsko spajanje u Južni tok. Tako će Hrvatska najzad steći drugi dobavni pravac prirodnog plina osim onog preko Slovenije i Austrije, doduše ne preko Krka kako smo to očekivali već preko mađarske granice. Nismo tako, naravno, stekli nikakvu energetsku neovisnost, i dalje uvozimo više od pedeset posto potrebne energije, ali smo ipak dobili kakvu-takvu energetsku sigurnost da u hladnim zimama ne bismo trebali ostajati bez toliko potrebnog prirodnog plina. Krk, dakle, po svemu sudeći neće dočekati veliki LNG terminal, možda tek mali ploveći u koji bi oko 50 miljuna eura  investirali samo hrvatski investitori.
 

Kirgistan

Pitanje za milijun kuna: Koji je glavni grad Kirgistana? Odgovor: Biškek. Malo je onih koji bi u Hrvatskoj znali odgovoriti na to pitanje, malo je onih koji uopće znaju nešto o Kirgistanu, srednjoazijskoj državi u kojoj žive uglavnom  Kirgizi, a ima i Uzbeka i Rusa. Dodirnih točaka s Hrvatskom gotovo, reklo bi se, da i nema. Osim što je stekla neovisnost i uvela parlamentarnu demokraciju istih godina kad i Hrvatska i što se odnosi između većinskog naroda i druge po redu etničke skupine često ocjenjuju napetima. To su bile gotovo jedine sličnosti Hrvatske i Kirgistana sve do ove jeseni. Od listopada 2010., međutim, Hrvatska se često spominjala u usporedbi s Kirgistanom nakon što je Svjetska banka istaknula kako su Hrvatska i Kirgistan dvije ekonomski najugroženije države među 30 zemalja istočne Europe i srednje Azije. S tom razlikom što Kirgistanu u idućoj godini prognoziraju rast BDP-a za pet posto, rast kojeg Hrvatska još godinama neće dostići. Eto, do toga smo došli, do usporedbe s najsiromašnijom državom siromašne srednje Azije. Hrvatska koja je zajedno sa Slovenijom od Drugog svjetskog rata pa do 1990. najviše napredovala među europskim državama, Hrvatska koja je imala snažne i svjetski ugledne tvrtke poput INA-e, Podravke,Plive, Jugolinije,  Hrvatska koja je imala sve – industriju, koju je, istina, dobrim dijelom trebalo modernizirati, plodnu zemlju koju je trebalo osposobiti za proizvodnju i izvoz poljoprivrednih proizvoda, razvijeni turizam, prirodne uvjete za razvoj energetike i sposobni kadar koji se povukao vrlo brzo vidjevši u kojem se pravcu stvari razvijaju. Danas, dvadeset godina kasnije, više nema ništa, spustili smo se na kirgistansku stepenicu i sada neki od onih koji nama vladaju dva desetljeća, i koji su nas na to mjesto doveli, traže oprost od naroda, od onog istog naroda koji je bio toliko slijep da im sve te godine poklanja povjerenje. Oni koji su upozoravali, nažalost, bili su i ostali u manjini.


 

Samsø

Samsø je danski otok s nešto više od 4 tisuće stanovnika i jedinstven je primjer u svijetu po svojoj energetskoj neovisnosti. Nakon propasti industrije na otoku stanovnici su se preorijentirali na obnovljive izvore energije i danas imaju 21 vjetroelektranu koje proizvode električnu energiju za cijeli otok, a višak izvoze u kopneni dio Danske. Otok energiju dobija i iz solarnih ploča i elektrana na biomasu tako da se sva otočka energija dobija iz obnovljivih izvora, klasičnih elektrana više nema. Postavljanje ekološki prihvatljive tehnologije na tom danskom otoku otvorilo je brojna radna mjesta, a građani na tom otoku iz bajke voze automobile na biodizel.


Portugal već danas proizvodi više od dvadeset posto energije iz obnovljivih izvora, dok je Hrvatska u tom pogledu na samom početku. Za petnaest godina Portugal će proizvoditi više od pedeset, a Danska skoro šezdeset posto energije iz obnovljivih izvora. Samsø (na fotografiji), danski otok, već danas ima dvadeset i jednu vjetroelektranu.

Pitanje je, naravno, kakve to veze ima s nama? Nikakve, nažalost, ali u budućnosti, možda ne tako bliskoj, ali možda za koje desetljeće i mi, kao i svi ostali, morat ćemo putem danskih bodula. Naime, ako se predviđanja ostvare, u budućnosti će sve male zajednice, dakle gradovi ili današnje županije, iz svojih izvora morati podmirivati i energetske i prehrambene potrebe. Jednom kada ostanemo bez nafte, a to bi se moglo dogoditi i prije nego što mislimo, promet se više neće odvijati na današnji način, sve što je vezano za današnji način prometa, turizam ili opskrba trgovačkih centara primjerice, nestat će, a lokalne zajednice morat će se orijentirati na samoodrživ život. Teorija je to Riječanina Zorana Skale, savjetnika za razvojne projekte u Primorsko-goranskoj županiji, koju je u više navrata prošle jeseni predočio na vrlo posjećenim tribinama za riječke studente. Koliko smo spremni za takve promjene? U ovom trenutku premalo, jer Primorsko-goranska županija, prema Skalinim riječima, može podmiriti tek jednu sedminu potrošene energije iz vlastitih izvora, a samo 1300 ljudi proizvodi hranu koju troši njih čak 300 tisuća. Po svemu sudeći puno je posla pred svima nama.   
 

Lero

Već nekoliko godina Lero nije više riječki brand, a sada je definitivno odselio iz rodnog grada. Četrdesetogodišnji Lero otišao je iz grada u kojem su mu riječki glazbenici Davor Tolja i Edi Kraljić još dok je bio dijete, pjevali Volio sam, a bio sam dijete…Otišao je, ali ne svojom voljom. Gazda je tako htio. Koprivnička Podravka odlučila je proizvodnju preseliti u Lipik, a Rijeka je ostala bez još jednog proizvodnog pogona. U Ulicu Tome Strižića, u Lerovu kuću na Vežici, doselit će se netko drugi, neka druga djelatnost.


Već nekoliko godina Lero nije riječki brand, a prošle jeseni definitivno je odselio iz rodnog grada u Lipik.

I tako je Rijeka izgubila još jedan proizvodni pogon. Padali su jedan za drugim. Još je njih stotinjak ostalo bez posla. Tržište je nemilosrdno, gleda se samo profit, tvrtke koje ne donose dobit zatvaraju se, sele se na područja s jeftinijom proizvodnjom. Odabrali smo takvo društvo, društvo u kojem prevladavaju tržišni odnosi. Vjerojatno i ne znajući što sve sa sobom takvi odnosi donose. Bolje rečeno odnose. Sigurna radna mjesta, stabilnost, besplatno školovanje, besplatne zdravstvene usluge…. Jedno za drugim polako odlaze. Kao što je otišao i Lero. Kao i još mnogi prije njega.

 

Socijalna
samoposluga

    Hrana u Hrvatskoj postaje luksuz. I za zaposlene, a kamo li za one koji do posla ne mogu. Pokazuju to kolone automobila na Rupi, Pasjaku i ostalim hrvatskim graničnim prijelazima vikendom, špeža je opet puno jeftinija u Trstu. I mnogi osiromašeni uglavnom traže hranu. I u Crvenom križu i u Caritasu i na svim ostalim mjestima na kojima mogu dobiti pomoć. I zato je svake hvale vrijedna akcija franjevačkih svjetovnjaka i novinara Novog lista Siniše Pucića koji su na Brajdici otvorili socijalnu samoposlugu. Samoposlugu za one koji ne mogu platiti ni hranu ni higijenske potrepštine i kojih je, nažalost, svakim danom sve više. Franjevački svjetovnjaci našli su načina da im se pomogne barem na kratko, barem na tjedan dana koliko je socijalna samoposluga djelovala. I u tih sedam dana čak tisuću najsiromašnijih Riječana došlo je po pomoć i opskrbilo se onim najpotrebnijim što su za njih prikupili uglavnom riječki školarci. Socijalna samoposluga pokazala se nečim što je, još jedanput nažalost, postalo neophodno za današnje hrvatske gradove. Vjerojatno će Rijeka i po tome biti prva u Hrvatskoj. Očekivati je, naime, nakon uspješne i očito potrebne akcije Mladi protiv gladi franjevačkih svjetovnjaka da socijalna samoposluga dobije stalnu riječku adresu.
 


Punih četrdeset godina jama Sovjak koristila se za odlaganje otpada koji prodire u podzemlje i prijeti da zagadi podzemne vode i opatijski akvatorij.

Sovinjak

 Ekološka katastrofa u Mađarskoj – izlijevanje otrovnog crvenog mulja iz tvornice aluminija podsjetilo nas je kako i mi imamo svoje ekološke bombe, svoje crne točke. Jama Sovjak mogla bi se pretvoriti u našu ekološku katastrofu. Ne želimo ni misliti o tome, ali stalno čekamo početak sanacije jame u koju su rafinerija, koksara, brodogradilišta i razne druge tvornice, ne samo iz Rijeke već i s drugih područja bivše države, odbacili 250 tisuća prostornih metara tekućeg i izuzetno opasnog otpada, još tamo od 1950. pa sve do 1990. godine. Punih četrdeset godina koristila se ta prirodna vrtača duboka pedesetak metara za odlagalište katrana, kiselog gudrona, acetilenskog mulja, raznog drugog rafinerijskog i industrijskog ostatka koji već godinama, dok se čeka sanacija, prodire u podzemlje. Stanovnici Viškova i članovi Smokvarijanske liste neprekidno upozoravaju, jer se razina otpada otkako se prestao odlagati u jamu, spustila za dva metra, ali za sada bez rezultata. Priprema se dokumentacija, prikuplja se novac, trebat će, kažu, 30-tak milijuna eura, traže se sredstva i iz fondova Europske unije. Samo da sve ne bude prekasno, da nam se ne dogodi Mađarska. Naime, otpad iz jame Sovjak s Viševca, pokazuju istraživanja, mogao bi završiti podzemnim tokovima u opatijskom akvatoriju, a mogao bi zagaditi i podzemne vodne tokove.
 

Muzej iseljeništva

I to smo doživjeli. Nakon dvadeset godina samostalne Hrvatske najzad je jedan od hrvatskih ministara sam, neisprovociran, bez ikakvog pitanja i sugestije, ni novinara ni lokalne vlasti, dakle potpuno sam, predložio i istaknuo kako bi se u Rijeci trebalo otvoriti neki od muzeja. Najzad je jedna takva ideja došla iz središnjice, najzad prijedlog odozgo, bez potrebe za žicanjem, obrazlaganjem, beskonačnim dokazivanjem, argumentiranjem. Ideja nije nova, prisutna je ovdje već odavno, pisano je o toj ideji i u Sušačkoj reviji, ali odavno smo se pomirili da od toga neće tako brzo biti ništa imajući u vidu da su i Rijeka i Zagreb gotovo istovremeno došli na ideju o izgradnji Muzeja za suvremenu umjetnost. Zagrebački već godinu dana privlači posjetitelje, riječki se još nije ni počeo graditi, iako je još Antun Vujić kao ministar kulture, dakle, bilo je to početkom tisućljeća, potpisao sporazum Ministarstva s Rijekom o zajedničkom financiranju nove zgrade na području Rikarda Benčića.

Aktualni ministar kulture Božo Biškupić, međutim, iznenadio nas je  krajem prošlog ljeta za boravka u Rijeci idejom da se u spašenim lučkim skladištima smjesti budući nacionalni muzej iseljeništva, muzej za kojeg smo davno ustvrdili kako bi se trebao naći baš u Rijeci, kojeg bi Hrvatska, kao jedna od zemalja stalnog odljeva mozgova, trebala imati. Muzej bi, između ostalog, pokazao kako smo proteklih stoljeća, a i zadnjih desetljeća, ostali bez silnog ljudskog kapitala, ali i kako bi svijet bez tog odljeva bio siromašniji i za Teslu, i za Preloga, Meštrovića i Dolinara,  Lustiga i Đikića i još mnogo drugih uspješnih od milijuna koji odoše iz ovih krajeva, mnogi baš iz Rijeke. Samo od Drugog svjetskog rata otišlo ih je milijun iz Hrvatske, još skoro toliko između velikih ratova, a samo 90-ih prošlog stoljeća rasulo se po Americi, Australiji, Južnoafričkoj Republici, Novom Zelandu i ostalim zemljama 125 tisuća naših. Eto zašto Hrvatskoj treba jedan takav muzej, zašto treba i Rijeci, eto najzad prijedloga jednog hrvatskog ministra da takvu nacionalnu instituciju smjesti izvan Zagreba, u spašena skladišta u koja bi se moglo smjestiti i nacionalni muzej pomorstva. Da je barem takva ideja odozgo stigla u danima prije krize….


Hrvatski ploveći paviljon građen za Bijenale arhitekture u Veneciji nije, nažalost, izdržao plovidbu do Italije. Šteta, trebao je to biti najatraktivniji hrvatski eksponat na nekoj svjetskoj smotri.

 

Ploveći paviljon

 Trebao je to biti najatraktivniji hrvatski eksponat na nekoj svjetskoj smotri. Tako su barem najavljivali nadajući se velikom uspjehu u Veneciji na Bijenalu arhitekture. Usidren u riječkoj luci prije polaska za Veneciju izazivao je različite dojmove, ali nitko mu nije mogao poreći zanimljivost. Činilo se da je petnaest hrvatskih arhitekata na čelu s Leom Modrčinom, arhitektom iz Kraljevice i hrvatskim izbornikom za nastup na Bijenalu, uspjelo u svom naumu. Trebalo je još ploveći hrvatski paviljon, pet metara visoku konstrukciju od čeličnih armaturnih mreža, tešku 35 tona, dopremiti do Venecije. U susjedstvo, tu preko mora. Nekima nije padalo na pamet da to neće biti moguće, pa ipak je to paviljon koji plovi, osmislili su ga arhitekti, izgrađen je u kraljevičkom škveru, sve je poduzeto kako treba. Tako se barem činilo. Nešto, međutim, u tom lancu od arhitekata do izvođača nije štimalo. Netko je pogriješio, ili u projektu ili u izvedbi. Udruženje hrvatskih arhitekata napalo je svoje kolege, optužilo ih za nanošenje štete ugledu struke, arhitekti su se branili kako nije bilo dovoljno novca za fiksiranje čeličnih mreža, štedjelo se na izvedbi, netko je ispriku tražio u nevremenu i visokim valovima koji su se digli te noći posljednjeg kolovoškog vikenda uz obale Istre. Krivac nije pronađen, niti ga se tražilo. Ostala je samo žal za neuspjelom realizacijom jedne lijepe ideje. Ostao je gorak okus kako se, eto, i u ovom slučaju radilo o tipičnim hrvatskim poslima. Nedovoljno isplaniranima. Paviljon se urušio sam od sebe i trune na vezu u kraljevičkom škveru. Do daljnjega.
 

Studij glume

 Riječko sveučilište dobija i studij glume, i to od veljače. Nakon godina priče ideja je najzad realizirana. Riječani će tako opet nakon dva i pol desetljeća dobiti mogućnost studiranja glume, i to kod velikih imena – Rade Šerbedžije, Lenke Udovički, Aleksandra Cvetkovića, Nigela Osborna sa Sveučilišta u Edinburghu. Nakon Livija Badurine, Denisa Brižića, Alena Liverića Rijeka će opet dobiti glumce školovane kod kuće, a Sveučilište u Rijeci još jedan mamac za one koji se premišljaju kojem se hrvatskom sveučilištu prikloniti. Riječko sveučilište postalo je, naime, i te kako zanimljivo ne samo Riječanima, postalo je upravo ono što smo od njega i očekivali, centar koji će privući brojne mlade ljude s idejama koje će se u budućnosti odraziti na život grada. Prvi korak napravljen je, u očekivanju smo sljedećeg.      

 

Zlatni vaterpolisti

Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoafričkoj Republici proteklo je bez hrvatske reprezentacije, na svjetskom prvenstvu u košarci u Turskoj igrali smo epizodnu ulogu opet se čudeći kako naši istočni susjedi uvijek uspijevaju s novim mladim igračima biti ako ne na, onda pri vrhu. Europsko prvenstvo u vaterpolu u Zagrebu ipak je, barem djelomično, zacijelilo sportske rane, Hrvatska je najzad postala europskim prvakom u sportu kojim se oduvijek dičimo, ali nikako da se domognemo trona. Ovog puta izabranici Ratka Rudića bili su jači od svih i nametnuli su nam pitanje zašto i u ostalim sportovima povjerenje na mjestu izbornika ne poklonimo onim najiskusnijim poput Rudića koji se  nije plašio pripremati u Rijeci zajedno s reprezentacijom Srbije, jednim od najvećih suparnika i koji se nije plašio mladost upotpuniti iskustvom 35-godišnjeg Samira Baraća i tek nešto mlađeg Igora Hinića koji su tako, zajedno s Damirom Burićem, europskom zlatu dali i riječki,primorjaški, pečat. I to upravo u godini i sezoni u kojoj od Primorja, čini se nikad jačeg, očekujemo puno, kako od domaćih snaga tako i od mađarske braće Daniela i Denesa Varge  i Xaviera Garcie, španjolskog reperezentativca. Primorje u novom bazenu na Kostabeli moglo bi ove sezone slaviti poneki trofej.
 

FIT

Što bi se događalo poslije da nije bilo rata?, pitanje je koje se nameće nakon gledanja filma o riječkom bandu Fit pod naslovom Rock'n'roll je kriv za sve. Što bi bilo s dečkima iz Fita, glazbenim fenomenom s  kraja 80-tih godina prošlog stoljeća? Sve je, naime, počelo kao u nekom smišljenom američkom filmu: četiri srednjoškolca u Rijeci odlučili su osnovati svoj band, još jedan u gomili riječkih novovalnih grupa, a već nekoliko godina kasnije pune dvorane i stadione. I onda  odjednom nestaju, kreću kud koji – put Amsterdama i Amerike. Pred ratom i svime što je rat donio na naše prostore. Što bi se dogodilo da je povijest na ovima prostorima bila drugačija, to se pitanje provlači kroz dokumentarni film o Fitu riječkih autora Deana Lalića, Marka Bezića i Sanjina Stanića i navodi nas na razmišljanje što bi bilo sa svima nama da nisu uslijedila razaranja, ubijanja, krađe? Gdje bismo danas bili, koliko bi nas danas više bilo, koliko bismo imali, gdje bismo radili? Sve bi bilo drugačije, ali kako – o tome na žalost možemo samo nagađati.


FIT − riječki glazbeni fenomen s kraja dvadesetog stoljeća, čiji je uspon prekinut ratom.
Film o FIT-u Rock’n’roll je kriv za sve još je jedna zanimljiva riječka priča.

Fotografije: Dražen Šokčević               

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana