SUŠAČKA REVIJA broj 72 opatija KAKO SU SE OPATIJCI ŠKOLOVALI Amir Muzur Ideje odlazaka na školovanje u najstarija su vremena bile tek pojedinačne avanture i za pripremanje budućih intelektualaca dostajala je dobra volja svećenika koji je manje-više ex privata mogao dati neku instrukciju iz temelja računa, krasopisa i latinštine. U našem se kraju javna učionica otvara 1770. u Kastvu, za kapetanata domaćeg sina, Jurja Vlaha, a i u njoj će sve do 1815. nastavu držati samo svećenici.[1] (Prve se redovne škole uopće nazivaju "kapelanskim", po učiteljima.) Nije isključeno da se počeci organiziranog školstva na užem području Opatije mogu povezati s francuskom okupacijom 1809.-1813. i navodnim djelovanjem učitelja i školskog tajnika Franje Šikića,[2] ali se ovdje, čak i ako je podatak točan, moralo raditi o vrlo kratkom periodu djelatnosti škole. Potkrepljenije je, već, da je prva ideja o zasnivanju škole u Opatiji ugledala danje svjetlo 1833., bar koliko je slijediti dopis pučkih deputata opatu Livaku: Ill.mo e Rev.mo Mons. Abbate, Sig. Padrone nostro Graziosissimo! Li reverenti sottofirmati suditi di V. S. Ill.ma e Rev.ma secondando i Suoi voti in seguito delle conferenze avute, ci obblighiamo di contribuire ogni anno dal 19 maggio a.c. fino a tanto che sarà provveduta e goduta da V. S. Ill.ma e Rev.ma questa Abbazia di S. Giacomo al Pallo, in sussidio del mantenimento del Cappellano stabile f. 50, ripartibili col concorso della preposta Inclita Autorità Distrett. tra li soggetti sudditi mediante il relativo protocollo da assumersi prossimamente in merito, a condizione però di godere il diritto della nomina del mentovato Cappellano, approvabile dal rispettivo R.mo Ordinariato Vesc. di Trieste, tanto per la cura delle anime che per scuola alle nostre creature, di cui hanno estremo bisogno obbligandoci in tal caso il prescritto mensile danaro scolastico. Di un tanto noi sottoscritti si obblighiamo per sè ed eredi a nome proprio ed a nome di tutti li rimanenti Capi di famiglia componenti la Comune di Abbazia, supplicando V. S. Ill.ma e Rev.ma di gradire questo obbligo che si assumiamo ed i leali sentimenti di alta stima e rispetto con cui abbiamo l’onore di essere. Obrtnička škola Abbazia li 21 luglio 1833. Di V. S. Ill.ma e Rev.ma humilissimi dev.mi ed obb.mi Sudditi e Rappresentanti etc. G. Nep. Giacich, Agente Commerciale[3] (sic!) Gioanni Sichich Andrea Giacich Giovanni Tomasich Antonio Giacich Per Andrea Jurcovich suo figlio Antonio. [4] Primivši, prema tome, 50 forinti, prvi je kapelan Šimun Maletić izgleda već te godine, 1833., počeo s vođenjem nastave. Pod pretpostavkom da (inače nepouzdani) Torcoletti nije i 1853. krivo pročitao kao “1833.,” spominjanje 1853. kao godine izgradnje školske zgrade u dvorištu crkve Sv. Jakova (inicijativa je došla od župana Šikića, a narod je sam prikupio 4500 forinti; zgrada je izgrađena na temeljima stare jednokatnice u čijem su prizemlju držane krave[5]) i 1854. kao godine početka nastave pod popom Ujčićem (za 35 dječaka i 10 djevojčica),[6] dakle, ne bi odgovaralo pravom početku povijesti opatijskog školstva. Mate Ujčić, prvi opatijski stabilni svećenik nakon dužeg vremena (voloski je župnik, usprkos svojoj dužnosti, znao Opatijce ostaviti i bez nedjeljne mise), stigao je iz Lindara i vrlo brzo osvojio narod koji 1857. godine, doznavši da je Ujčić premješten u Trst, nariče zajedno s njim u crkvi. Ujčić je, osim hrvatskog, podučavao i talijanski.[7] Njegov nasljednik Kastavac Ante Turak, pristigao 1857. iz Sv. Mateja, ukinuo je talijanski. Turak je već 1858. premješten u Oprtalj, a smijenio ga je neki talijanaški nastrojen pop Bačić iz Ičića. U sljedećih tridesetak godina ulogu učitelja imali su kapelani Franjo Logar (1870.), Albino Schwinger (1872.), Vinko Zamlić (1873.) i Franjo Goitan (1880.). U razdoblju 1869.-1880. škola u Opatiji tretirala se kao „pomoćna učiona“, a potom je avansirala u „redovitu (jednorazrednu, mješovitu) pučku školu“, koja će se 1894. podijeliti na hrvatsku i talijansku.[8] U ta vremena, zabilježeni su i Opatijci, istina malobrojni, koji su (dobrovoljno) pohađali "plovansku" školu u Voloskom (recimo, kapetan Ivan Fiamin,[9] koji će nakon 1857. postati i nadglednikom škole u Opatiji[10]), ali je njihovo djetinjstvo ostalo manje-više u znaku trauma koje su ta djeca proživljavala prolazeći, putem do Voloskog, kroz gustiše Lipovice. Ovdje su se, naime, okupljali razni probisvijeti i besplosličari, domenikali (tj. navodni polaznici nedjeljne škole) koji su prepadali đake i maltretirali ih. U svakom slučaju, prvi opatijski učitelj-svjetovnjak (od 1885.[11]) bio je Augustin Rajčić[12] iz voloske obitelji (sin gradonačelnika-talijanaša istog imena) koja će dati još prosvjetarskih figura (jedan Albert Rajčić vodi početkom XX. stoljeća i Javnu dvorazrednu pučku školu u Veprincu). Ta je pučka škola bila tzv. "trivijalnog" tipa, kao i u drugim malim mjestima, i imala je dva razreda i jednog učitelja. Osnovna škola Volosko Izgleda da naš učitelj August Rajčić i nije bio najobljubljeniji među pukom. Naime, 1888., tri godine nakon što je postavljen za učitelja (i to kao maestro provisorio), prema dobro nam znanoj lokalnoj modi (cf. uspješnu proteštanciju u prilog škole 1833., ili neuspjelu u prilog pripojenju općini Kastav 1849. itd.[13]), isti kapetani koji su mobilizirali puk u slučaju peticije protiv Južnih željeznica i koji već prikupljaju sredstva za gradnju kulturnog doma Zore, sada obilaze kuće s novom peticijom, ovog puta protiv učitelja Rajčića. Da li po službenoj dužnosti, ili zato što im je već dosta tog opatijskog peticijašenja koje miriše na pravu jakobinsku diktaturu, ili samo stoga što je učitelj gradonačelnikov sin, općinsko zastupstvo otvara istragu protiv potpisnika. I gle čuda: kapetani ostaju nasukani, a dični se opatijski “komunisti,” svak na svoj način i, mora se priznati, s dosta duha, izvlače s tonućeg broda. Tako će, na primjer, simpatični sijedi barkajol Josip Jačić zvani Picin (tal. piccino = sitan, majušan) izjaviti da ga Petar Jurković i Feliks Pošćić, koji su skupljali potpise, nisu zatekli kod kuće, ali su izmamili potpis od Picinove kćeri koju pošteni Picin za to nije bio autorizirao. Luigi Munić, pak, kaže da je potpisom htio udovoljiti kapetanima, a da se njemu živo fućka hoće li učiteljem biti ovaj ili neki drugi. Ferdinand Jurković ne zna što su “oni” učinili, no on je rekao samo ono što i drugi, premda je u toj stvari indiferentan. Antun Pošćić, zvani Puješkin (Destefani, s kojima se on na Vrutkima orodio, doselili su početkom XIX. st. iz Apulije-Puglie) nije se ni pojavio na saslušanju, već je po policajcu Leopoldu Priskiću poručio da se može zakleti da nije stavio križ na peticiju protiv Rajčića i da o peticiji uopće nije imao pojma. Svi su ispitanici zajedno, opet, izjavili (čovjek bi trebao biti zloban pa reći: tipično opatijski): “Ne želimo ništa reći, a da smo znali o čemu se radi, ne bismo bili ni došli. Kad svi potpisnici peticije budu ispitani, odgovarat ćemo i mi. A sad idemo i više nećemo reći ništa.”[14] “Volji naroda” usprkos, August Rajčić je rujna iste godine od “provizornog” imenovan stalnim učiteljem,[15] na prijelazu XIX. u XX. stoljeće već će biti i ravnateljem pučke škole u Opatiji, a umirovit će ga tek Talijani 1919. godine. Kako bilo da bilo, škola se brzo širila i krajem te, 1888. godine, premda odbija mogućnost primanja dodatnog učitelja, kotarski kapetan podsjeća na vlastite ponavljane apele općini o potrebi podizanja školske zgrade.[16] U povjerenstvo koje će razmatrati to pitanje ulaze Jakov Šikić, Paskvale Jačić, Matija Brnčić i Vincent Ježica.[17] (Šikić će se 1891., umoran od natezanja, pokušati povući, ali ostavka neće biti prihvaćenom.[18]) Lipnja 1889. pokušalo se u tu svrhu dobiti parcele 821, 137 i 139,[19] no prijedlog je odbijen.[20] Tri godine poslije, 1892., još uvijek se o gradnji škole samo priča. Kako je poznato, pučka će se učionica konačno nekoliko godina poslije (1894.[21]) ipak skrasiti u zgradi koju žamor đaka i danas animira (Obrtnička škola u Radničkoj 17). Petnaestak godina nakon osnutka, opatijska mješovita pučka škola ima šest razreda s nastavom na hrvatskom jeziku (osamdesetih je uvedena i paralelka na talijanskom). Zgradi, podignutoj na terenu zvanom „Selo“ (do 1890. u vlasništvu Cecilije Tomašić r. Fiamin), 1904. dodana su dva kata.[22] Premda voloski studenti viših škola, prije svega nautičkih, mogu računati na mogućnost dobivanja stipendije (prve godine 200, a sljedećih po 150 forinti) iz zaklade Vincenta Tomašića[23] (koji je za svog života, oko 1813., bio znan i po pridjevku “studiosus”), u Voloskom je zapravo situacija teža,[24] budući da škole drže Talijani (ovdje djeluje, osim četverorazredne privatne ženske škole milosrdnih sestara, osnovane 1884., i Mista publica scuola popolare di Volosca, kojoj je “pomoćnom” opatijska Scuola ausiliaria). Za Talijane je opatijska jezgra hrvatstva stalna provokacija kojoj uporno pomoću Zemaljskog odbora u Poreču nameću svoje nadučitelje-talijanaše, a Općina (naravno, tek nakon izbora 1895.) na to odgovara prosvjedima Beču. Talijanski učitelji, pak, mite bogato roditelje da prebace djecu u talijanske razrede: unatoč tome, broj đaka pod njihovom kontrolom stalno opada, i 1911. se talijanska škola u Opatiji mora ukinuti uslijed manjka đaka (obnovit će se tek 1919.). Godine 1900. u igru kao opatijska prosvjetna stranka ulaze i Nijemci osnivanjem Njemačke privatne pučke škole, kojoj se 1910. pridružuje Njemačka privatna realna gimnazija s predavačima koji dolaze čak i iz gimnazije u Gorici. Ugostiteljska škola Još 1899. je Općina Volosko-Opatija poželjela osnovati vlastitu pučku školu, ali je suglasnost nadležnih vlasti bila uskraćivanom sve do 1903.[25] Djelovalo je u Opatiji povremeno i više hrvatskih škola odjednom – Pučka škola Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru (od 1899./1900. u Opatiji, a godinu dana poslije i u Voloskom),[26] koja je do 1905. djelovala u nekoj privatnoj kući, a potom, stekavši pravo javnosti, u zgradi općinske škole,[27] šesterorazredna Javna hrvatska pučka škola za muške i ženske u Opatiji[28] ravnatelja Augustina Rajčića, njoj pridodana Car-Eminova[29] dvorazredna Škola za dalju naobrazbu (od 1905.: ova će škola 1913. prerasti u Šegrtsku školu[30]), Gervaisova i Matetićeva glazbena škola (od 1908.), privatna kućanska škola za djevojčice u Voloskom.[31] Najveći je uspjeh narodnjaka ipak bilo osnivanje Komunalne male realne gimnazije 1909.[32] Još oko 1906. pomišljalo se i na osnivanje nautičke škole u Opatiji ili Voloskom, ali je dvije godine poslije ipak odlučeno da to bude niža gimnazija, prije svega pod utjecajem revolta koji je pobudila vijest iz Fremdenblatta 1907., dospjelog do ruku Cara Emina, Štangera i njihove družbe, o ubrzanim pripremama za osnivanje njemačke srednje škole u Opatiji.[33] Pod direkcijom Ivana Rabara iz Osijeka i učiteljevanjem Filipa Crvarića (iz Zadra), Antuna Majžera, Ivana Ivančića i drugih,[34] u opatijskoj su gimnaziji hrvatski, latinski, grčki, njemački i francuski jezik, latinička, ćirilička i gotička kaligrafija bili obvezatnim predmetima a talijanski jezik među fakultativnim, u istom redu s pjevanjem. Gimnasticiralo se veslajući, a školsku godinu započinjalo dozivanjem Duha Svetoga. Godište 1912./'13. registriralo je 107 đaka (2 plemića) i inkasiralo školarinu od 2x30 kruna plus 7 kruna upisnine. Sjedište je gimnazije bilo do 1910. na prvom katu općinske Vijećnice,[35] a potom u zgradi današnjeg Dječjeg vrtića (kupljenoj od barunice Reyer). Godine 1919. Talijani su Komunalnu gimnaziju zamijenili svojom, Dante Alighieri, a 1945.-'47. u iste klupe ući će đaci Hrvatske gimnazije, poslije fuzionirane s osmoljetkom.[36] Rivalstvo među nacijama od samoga se početka u Opatiji manifestiralo i kao rivalstvo među školama, čemu su dobrano kumovale narodnjačkoj stvari odane duše učitelja poput Ivana Matetića Ronjgova. Predajući glazbeni odgoj na najvišem katu škole u današnjoj Radničkoj ulici 17, on bi širom otvarao prozore i hrabrio dječurliju da izazivaju pitomce susjedne njemačke škole (danas Kumičićeva 10) stihovima iz Slavjani, Slavjani: Nijemci, aj, vi Nijemci, mudroznanstvujući, nezvani vi gosti u slavjanskoj kući. I nije čudo da je ulični kanal današnje Kumičićeve bio pun razbijenih pernica, otrgnutih listova i krvavih rupčića. Zalaskom francjozefinski pitome Kakanije za kvarnerski horizont, ovim se je krajevima za sljedećih četvrt stoljeća silom nametnula druga maćeha – Italija. Od samoga početka interes Talijana bio je, razumljivo, prije svega i nadasve usmjeren k monopolizaciji prosvjete.[37] Prema reformi ministra prosvjete Gentilea, već je školska godina 1923./'24. uvela talijanski kao jedini nastavni jezik na svaku od 207 postojećih hrvatskih i slovenskih škola u Istri (hrvatski i slovenski moglo se poučavati nakon službene nastave, do dva sata tjedno, ali bez knjiga i bilježnica: kako je većina netalijanskih učitelja na brzinu zamijenjena Talijanima, čak ni ta „širokogrudna“ klauzula nije se mogla koristiti).[38] Kakvo su stanje, zapravo, Talijani zatekli na opatijskoj prosvjetnoj sceni? Od njemačkih škola, tu je postojala Državna javna pučka mješovita škola[39] s pet razreda i isto toliko nastavnika; jedna građanska mješovita škola s tri razreda (u ovoj je školi godišnje održavan i tečaj trgovačkog usavršavanja); sve u svemu, 326 đaka plus tridesetak djece u jednom privatnom dječjem vrtiću.[40] Njemačku državnu gimnaziju (iz Kumičićeve 10) po svršetku školske godine 1917./'18. napustili su i ravnatelj i profesori i vratili se na razne matične škole u Austriji (gimnazija se, pritisnuta ratom, i sama definitivno premjestila iz Gorice u Opatiju tek rujna 1916., zajedno s državnim uredima iz Trsta, osobljem tih ureda i djecom tog osoblja koja su prevladavala među đacima). Godine 1921. u toj je zgradi ustanovljena Scuola tecnica in Abbazia, koja je 1923., u skladu s promjenama u čitavoj Italiji, transformirana u petogodišnju Regio Ginnasio “Dante Alighieri” di Abbazia, u kojoj je konačno talijanski jezik postao obligatnim (njemački je, zanimljivo, uz latinski i grčki, zadržao taj status). Ova je gimnazija nastavila djelovati do 1947. Hrvatske, pak, učionice ukinute su, i to svakako ne zbog pomanjkanja učenika. S Komunalnom malom realnom gimnazijom (stotinjak đaka i sedam profesora) to se dogodilo već 1919. (službeni razlog utrnuća bio je “manjak fondova i odlazak profesora”). Pučke su škole pritiskivane postupno, pa je šestorazredna javna mješovita škola (s oko 280 đaka) tinjala do 1928., a produžna mješovita škola (VII. i VIII. razred) sa 70-ak đaka i 3 nastavnika, ukinuta je 1924. Talijanizacijom, od ovih je škola nastala Scuola elementare maschile “Gabriele D’Annunzio” (u Radničkoj 17) i Scuola elementare femminile “Regina Elena” (M. Tita 140, dakle u zgradi izgrađenoj 1890., ispočetka privatnoj a potom, 1910.-1919., sjedištu Komunalne male realne gimnazije, današnjem Dječjem vrtiću). Osim ovih, u Opatiji, u Voloskom je postojala još jedna mješovita pučka škola sa šest razreda (3 nastavnika i oko 150 đaka; ukinuta 1920-ih) i Ženska privatna pučka škola sa šest razreda, 220 učenica i 6 nastavnika (vodile su je časne sestre; ukinuta 1918.). Godine 1929. ugašene su i škole u Veprincu i Poljanama, a ona u Ičićima još 1918. Talijani su, dakako, na upražnjenim mjestima morali ustanoviti nove, svoje škole. Osim već spominjanih pučkih škola u Opatiji, osnovana je Scuola media di Stato mista (dijeleći zgradu s Gimnazijom; 3 razreda, 136 đaka i 9 nastavnika), te strukovna Scuola secondaria di avviamento professionale a tipo commerciale-alberghiero “Ivo Olivetti” (dvjestotinjak đaka, u zgradi na Gorovu),[41] koja je dobila ime po avijatičaru poginulom u Libiji i u kojoj je nastavni dan, pod dirigentskom palicom učiteljice Clementine Pincherle-Falaguerra i drugih,[42] započinjao s Viva il Duce! — A noi! Viva il Re! — Viva il Re! Tenente Colonello Ivo Olivetti! — Presente! Kao Niža stručna ugostiteljska škola, "Ivo Olivetti" će nastaviti djelovati i nakon 1945. (1945./'46. 81 polaznik) i producirati hotelske tehničare. Godine 1947. bit će joj pridodana Savezna ugostiteljsko-turistička škola.[43] U Ičićima (G. D’Annunzio), Veprincu (Principessa Iolanda), Poljanama (Duchessa d’Aosta) i Voloskom (G. Carducci), odmah su počele s radom mješovite državne osnovne škole s po 3-5 razreda, a slične su naknadno ustanovljene i u Dobreću (D. Alighieri), Pobrima (Francesco Rismondo; otvorena 1934. za 39 đaka[44]) i Bregima (Nasario Sauro).[45] Dok je Prvi rat zatekao običnog čovjeka u blaženom snu, i najnaivnijima je krajem 1930-ih već postalo jasno da do novoga, pogubnijega, mora doći. I došlo je: prve godine protekle su s nekoliko mobiliziranih učitelja i zeru psihoze od dalekih bubnjeva koje se čulo posredno i ublaženo. A onda je kapitulirala Italija: rujna 1943., prvi puta ozbiljnije pritisnuta, talijanska vojska nije se mogla osloniti na Nijemce koji su bili zauzeti na dva druga fronta i - mussolinijevska je operetna kolonijalna konstrukcija otpuhnuta kao pahulja s putanje zapadnih saveznika. Za Opatiju je to, međutim, bilo još daleko od kraja nesretne priče. Partizani, dotad malobrojni i hajdučki vezani za Učku, prerasli su na signal pada Italije u prave jedinice i spustili se u grad, lako ga preuzevši od razbježanih Talijana i organizirajući čak neku vrst partizansko-talijanske milicije radi čuvanja reda. Red su, međutim, uveli Nijemci: pod njihovom upravom Opatija je poživjela još godinu i pol. Okružni inspektor za školstvo Tosi moljakao je nove gospodare da oslobode nastavni kadar od radne obveze, budući da su nužni u osnovnim školama,[46] a prefektu u Rijeci tužio se na trattamento economico miserabile nastavnika i profesora, koji da nemaju obuće, a plaće im se kreću od 1000 do 1500 odnosno 2000-2500 lira mjesečno (cosa incredibile, ma vera !!).[47] Pa je i taj rat prošao, odnijevši dovraga ideje o istočnim i južnim drangovima i one koji su ih propagirali. I opet je trebalo početi ispočetka, i opet je pošten krotak svijet morao otrpjeti kratko divljanje onih koje se prvi put pita za zdravlje. Ali ovoga puta jezik Onih-Koji-Su-Stigli naš je, a govori o onome o čemu smo mi i naši jadni, napaćeni stari uvijek govorili i sanjali. Opatijski Talijani počekali su da se stvari slegnu: dokumenti su još godinama bili dvojezični, njihova je škola pod Ambrozićkom, Zemljakicom, Viškanićem i direktorom Nutriziom djelovala još 1953., dakle duboko u novoj eri, sa sedam razreda i oko 160 đaka (Scuola settennuale italiana inferiore + superiore). Ali kad su vidjeli da od povratka ove zemlje pod Italiju nema ništa, da zapadne sile ovoga puta ne nasjedaju na argumente o svetom vječnom pravu na Istru, počeli su se povlačiti natrag u domaju – optirati, stimulirani u tom smislu pomalo s obje strane. Što je od Talijana u Opatiji ostalo, nije bilo dovoljno ni za jednu školu. Novo doba svelo je Opatiju opet, za duže vrijeme, na jedan jedini jezik: ali ovoga puta protiv tog jezika se nitko više nije bunio. Već 1945. započele su s radom (opet) hrvatske četverogodišnje osnovne škole u Voloskom (Narodnog ustanka, u današnjoj zgradi Dječjeg vrtića, s upraviteljem Josipom Permanom) i Opatiji, kao i opatijska Hrvatska gimnazija (koja će se već 1948. spojiti s osnovnom školom u Hrvatsku sedmogodišnju školu s upraviteljem Ivanom Ivančićem). Hrvatska je gimnazija djelovala u istoj zgradi kao i talijanska (danas Kumičićeva 10). Stupanjem na snagu novog zakona, koji je propisivao osmogodišnje temeljno obrazovanje, sedmogodišnja se opatijska osnovna škola pretvorila 1951. u osmogodišnju. Od brojnih njemačkih, talijanskih i hrvatskih, profanih i sakralnih, privatnih i državnih škola u Voloskom i Opatiji stvorena je, tako, napokon 1969. jedinstvena osmoljetka (Ljubomir Mrakovčić,[48] od 1992. Rikard Katalinić Jeretov: početni razredi locirani su u zgradi bivše Gradske bolnice u Voloskom, Stubište R. K. Jeretova 6, a viši u objektu izgrađenom 1970. na Lipovici bb), s područnim razredima u Ičićima, Poljanama i Veprincu.[49] Opatijsko je srednje školstvo, pak, moralo proći još dinamičniju fazu prestrojavanja: nakon ere jedinstvenog Centra usmjerenog obrazovanja, srednje škole su se (još jednom) podijelile na gimnaziju, hotelijersko-turističku, ugostiteljsku i obrtničku. Ako sadašnje gradske vlasti budu istrajale u shvaćanju da je sadašnjost i budućnost Opatije u ugostiteljstvu i turizmu, možda će istrajati i u pomaganju i poticanju obrazovanja nužnih kadrova kao najboljem jamstvu sigurne budućnosti. BILJEŠKE [1]Ova će škola 1861. uvesti hrvatski jezik kao nastavni. Božo Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri I (1797-1882) (Pazin: Istarsko književno društvo Sv. Ćirila i Metoda, 1967.), 99. [2] Državni arhiv u Rijeci (DAR), 015, spis 40/815, prema: Boris Zakošek, Opatijski album: dugo stoljeće jednog svjetskog lječilišta (Rijeka: Državni arhiv u Rijeci, 2005.), 23 i 93. [3]Ivan Nepomuk Jačić bio je agente comunale, a ne “commerciale”, kako navodi Torcoletti, dakle, predstojnik opatijske ispostave rukavačke općine agenzia comunale, koja je postojala 1831.-1846. (termin se negdje prevodi kao „župan“). Inače je ovaj Jačić predvodio i neku vrstu društva za uljepšavanje i propagandu Opatije. [4](tal.) Presvijetli i prečasni gospodine opate, premili gospodaru naš! Mi, smjerni potpisanici, podanici Vašeg presvijetlog i prečasnog Gospodstva, udovoljavajući Vašim željama nakon obavljenih dogovora, obavezujemo se da ćemo svake godine, počevši od 19. svibnja tekuće godine pa nadalje, dok god se Vaše presvijetlo i prečasno Gospodstvo bude brinulo o ovoj Opatiji Sv. Jakova Na Stupu, plaćati kao pripomoć držanju stalnog kapelana 50 forinti, razdijeljenih prema odredbi pretpostavljenih slavnih Okružnih Vlasti na podanike odgovarajućim protokolom koji se ima što prije primijeniti, pod uvjetom da uživamo pravo imenovanja spomenutog kapelana kojeg bi potvrdio nadležni prečasni Biskupski ordinarijat u Trstu, a koji bi vodio kako brigu o dušama tako i o školovanju naše djece koje im je prijeko potrebno i obavezuje nas na propisanu mjesečnu školarinu. Stoga se mi, potpisnici obavezujemo na to u ime naše, naših nasljednika i svih ostalih glava obitelji opatijske općine, moleći Vaše presvijetlo i prečasno Gospodstvo da izvoli primiti ovaj zavjet koji preuzimamo kao i iskrene osjećaje visokog poštovanja. Opatija, 21. srpnja 1833. Preponizni preodani i prezahvalni podanici Vašeg presvijetlog i prečasnog Gospodstva i predstavnici itd. (imena u potpisu). Luigi Maria Torcoletti, L’Abbazia di S. Giacomo al Palo (Cenni storici), u Studi-Saggi-Appunti (Fiume: Deputazione di storia patria per le Venezie - Sezione di Fiume, 1944), 1: 60. [5]Anka Potočnjak, “Prve škole u Opatiji,” rukopis u posjedu g. Roberta Tatare. [6]Melanija Letić-Kesler, Opatija u ‘vrijemeplovu, Novi list 6.3.1964. [7]Zanimljivo je da Ludvig Salvator von Habsburg, u svojim Lose Blätter aus Abazia (2. izdanje, Wien: Eduard Hölzel, 1886), spominje „stare Opatijce“ koji se bune protiv uvođenja hrvatskog jezika u školu. [8] Zakošek, Opatijski album, 24. [9]Letić-Kesler, Opatija u ‘vrijemeplovu, 5.3.1964. [10]Ibid., 6.3.1964. [11]Letić-Kesler, Opatija u vrijemeplovu, 9.3.1964. [12]Prema Danici iz 1897., dušobrižnici su u svom stanu vodili školu sve do 1883. [13]Ivančić, “Opatija,” rukopis u posjedu obitelji Didek, 173. [14]DAR. JU 30, kutija 32, spis 275 od 3.5.1888. [15]DAR. JU 30, kutija 32, spis 52 od 4.9.1888. [16]DAR. JU 30, kutija 32, spis 83 od 6.12.1888. [17]DAR. JU 30, kutija 488, spis 73 od 16.11.1889. [18]DAR. JU 30, kutija 488, spis 201 od 21.2.1891. [19]Prvim je brojem obilježena parcela južno od crkve Sv. Jakova (nekadašnje groblje), dok se druge dvije parcele otprilike podudaraju s položajem kasnije (još i sada postojeće) škole u Radničkoj 17. [20]DAR. JU 30, kutija 488, spis 629 od 24.6.1889. [21]Ivančić, “Opatija,” 184b. [22] Zakošek, Opatijski album, 24. [23]DAR. JU 30, kutija 32, spis od 9.9.1888. [24]Glavnim je uzrokom visokog stupnja talijanizacije Voloskog svakako bio stalan priljev stranaca - Nijemaca i Talijana, koji su se doseljavali u upravno sjedište kotara i kotarskih službi koje su im bile namijenjene. Kasnije je, naravno, nastava na talijanskom samo amplificirala problem. [25] Zakošek, Opatijski album, 25. [26]Goran Crnković, Borba narodnjačke općine Volosko-Opatija za hrvatsko školstvo. U: Problemi sjevernog Jadrana, svezak 5. (Zagreb: JAZU - Zavod za povijesne i društvene znanosti Rijeka, 1985), 156. [27] Zakošek, Opatijski album, 25. [28] Neka ovdje bude spomenuto da se u ta vremena i u tim školama ocjenjivalo ne samo vladanje (pohvalno / povoljno / primjereno / manje primjereno / nije primjereno) i napredak (odličan / pohvalan / povoljan / dostatan / nedostatan), već i marljivost (ustrajna / povoljna / dostatna / nejednaka / slaba) i “vanjski oblik pismenih radnja” (veoma lijepo / lijepo / manje lijepo / nije lijepo / nemarno). [29]Viktor Car doselio je u Opatiju 1890., dobivši mjesto učitelja na dvojezičnoj školi u Voloskom. Cf. Ivan Ivančić, Nekoliko podataka o bivšoj Komunalnoj maloj realnoj gimnaziji u Voloskom-Opatiji prigodom 60-godišnjice njezina otvorenja (god. 1909.), u Moji susreti s Opatijom broj I./4, rukopis u posjedu obitelji Didek, 4; cf. također Ivan Ivančić, Proslava 70-godišnjice KUD "Zore" u Opatiji te njezinog značenja za sačuvanje nacionalne svijesti u ovom dijelu naše domovine: Referat podnesen na svečanoj priredbi održanoj u Opatiji prigodom proslave 70-godišnjice osnutka "Zore" 1959. Knjižnica i čitaonica Viktora Cara Emina Opatija. Ostavština Marija Glogovića, kutija 4, str. 4. [30]O povijesti ranih 1950-ih “uskrsle” Škole učenika u privredi (1970. preimenovane u Školu za ugostiteljstvo i uslužne djelatnosti, a 1992. u Obrtničku školu), vidi u Ivan Rebac, Obrtnička škola Opatija. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001), 97-102. [31] U zgradi današnje osnovne škole kraj voloskog groblja (ostavštini grofice Adeline Delmestri) vodila ju je Zagrepčanka Ljubica Gregorčić. Zakošek, Opatijski album, 27. [32]Jedne od četiriju hrvatskih škola ovoga tipa u Istri tog vremena (dvije u Pazinu, jedna u Kastvu). Vidi opširnije o Komunalnoj gimnaziji u: Ivan Ivančić i Zoran Didek, Školstvo u Opatiji: začeci i razvitak do 1918. godine. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 28-32. (21-32) [33]Ivančić, Nekoliko podataka, 17 i 19. [34] Artur Gervais predavao je pjevanje, Ivan Matetić gimnastiku, a „prostoručno risanje“ akademski slikar, Čeh Jan Karel Janovsky. Zakošek, Opatijski album, 26. [35]Dakle, današnje Gradske vijećnice. V. Program komunalne male realne gimnazije u Voloskom-Opatiji za školsku godinu 1913.-14. Opatija: Općina Volosko-Opatija, 1914. [36]Ivančić, O bivšoj Komunalnoj maloj realnoj gimnaziji, 14-15. [37]Usporedi djelce Viaggio sentimentale nella Liburnia (Milano: Dott. Riccardo Quintieri, 1922) Adriana Lualdija, koji eksplicitno izražava svoje nestrpljenje u stvari fašističkog preuzimanja opatijskih škola. [38]Ibid., 162. [39] Otvorena 1900. u jednoj privatnoj kući na Škrbićima, preselila je godinu dana kasnije na Križišće, u novu zgradu. Zakošek, Opatijski album, 27. [40]Prvi dječji vrtić, Asilo infantile "Savoia", otvoren je u Opatiji 1919. Vidi o povijesti opatijskih obdaništa u: Smiljana Paragvaj i Tanja Ujčić, Pedagoške ustanove – temeljno pravo na odgoj, naobrazbu i skrb o djeci. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 46. (45-59) [41]Ova je dvogodišnja škola je počela s radom 1929., a 1938. je program produžen na tri godine. U jeku Drugog svjetskog rata, 1942., škola prerasta u Tehničku školu s petogodišnjim programom. Vidi o tome u: Ksenija Beljan, Hotelijersko-turistička škola. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001), 87-95. [42]Dakle, ravnatelj Fillipo Sposito koji drži crtanje i krasopis; Mini Nidi i Cecilia Perazzolo (grupa književnosti); Aurelia Miller (njemački i francuski); Gesualdo Gambino (prirodne znanosti); Alessandra Viancini (trgovina, stenografija); Virginia Casucci (hotelijerska tehnika); Mario Trevisiol (pjevanje); župnik Angelo Comoretto (vjeronauk) i dr. Giovanni Neuhold (liječnik, drži odgoj djece). Guida generale di Fiume e Provincia di Carnaro 1942. Fiume: Stabilimento tipografico de “La Vedetta d’Italia” s.a., 1942. [43]Vidi o tome: Boris Zakošek, Kraj Drugog svjetskog rata i obnova opatijskog turizma u arhivima opatijskih upravnih oblasti 1945.-1947. godine, Vjesnik PAR 37 (1995): 308-9 (297-332). Trogodišnja Viša ugostiteljska škola će vremenom prerasti u Ugostiteljsko-turistički tehnikum, a 1955. i u četverogodišnju Hotelijersku školu Opatija. Od 1957. u Opatiji je djelovala i dvogodišnja Ekonomska škola, transformirana 1960. u Višu ekonomsku školu ugostiteljskog smjera, koja će 1974. biti unaprijeđena u Hotelijerski fakultet (vremenom preseljen u Iku). Opširnije o tome vidi u: Gordana Mihelčić, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001), 119-131. O daljnjim, nimalo jednostavnim peripetijama uspona i padova opatijskih srednjih škola, vidi u: Beljan, Hotelijersko-turistička škola, 91-95; i u: Ersilija Kopani, Ugostiteljska škola. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001), 103-112. O povijesti Saveznog centra za unapređivanje ugostiteljstva, vidi: Jan Bernd Urban, Savezni centar za unapređivanje ugostiteljstva. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 113-117. [44]DAR. DS 19, kutija 1, spis 1184 od 13.11.1934. [45]Vidi opširnije o povijesti školstva u Opatiju u razdoblju između dvaju svjetskih ratova u: Amir Muzur, Tri desetljeća talijanske ere: opatijsko školstvo 1918.-1947. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 33-43. [46]DAR. DS 17, kutija 4, spis 29 od 25.1.1945. [47]DAR. DS 17, kutija 4, spis 780 od 16.11.1944. [48]Ime je dobila po mladom antifašističkom borcu koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu. [49]Vidi opširnije o povijesti opatijske osnovne škole nakon Drugog svjetskog rata u: Milan Babić, Osnovno školstvo Opatije od 1945. do 1995. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 61-75. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
KAKO SU SE OPATIJCI ŠKOLOVALI
Amir Muzur
Ideje odlazaka na školovanje u najstarija su vremena bile tek pojedinačne avanture i za pripremanje budućih intelektualaca dostajala je dobra volja svećenika koji je manje-više ex privata mogao dati neku instrukciju iz temelja računa, krasopisa i latinštine. U našem se kraju javna učionica otvara 1770. u Kastvu, za kapetanata domaćeg sina, Jurja Vlaha, a i u njoj će sve do 1815. nastavu držati samo svećenici.[1] (Prve se redovne škole uopće nazivaju "kapelanskim", po učiteljima.) Nije isključeno da se počeci organiziranog školstva na užem području Opatije mogu povezati s francuskom okupacijom 1809.-1813. i navodnim djelovanjem učitelja i školskog tajnika Franje Šikića,[2] ali se ovdje, čak i ako je podatak točan, moralo raditi o vrlo kratkom periodu djelatnosti škole. Potkrepljenije je, već, da je prva ideja o zasnivanju škole u Opatiji ugledala danje svjetlo 1833., bar koliko je slijediti dopis pučkih deputata opatu Livaku: Ill.mo e Rev.mo Mons. Abbate, Sig. Padrone nostro Graziosissimo! Li reverenti sottofirmati suditi di V. S. Ill.ma e Rev.ma secondando i Suoi voti in seguito delle conferenze avute, ci obblighiamo di contribuire ogni anno dal 19 maggio a.c. fino a tanto che sarà provveduta e goduta da V. S. Ill.ma e Rev.ma questa Abbazia di S. Giacomo al Pallo, in sussidio del mantenimento del Cappellano stabile f. 50, ripartibili col concorso della preposta Inclita Autorità Distrett. tra li soggetti sudditi mediante il relativo protocollo da assumersi prossimamente in merito, a condizione però di godere il diritto della nomina del mentovato Cappellano, approvabile dal rispettivo R.mo Ordinariato Vesc. di Trieste, tanto per la cura delle anime che per scuola alle nostre creature, di cui hanno estremo bisogno obbligandoci in tal caso il prescritto mensile danaro scolastico. Di un tanto noi sottoscritti si obblighiamo per sè ed eredi a nome proprio ed a nome di tutti li rimanenti Capi di famiglia componenti la Comune di Abbazia, supplicando V. S. Ill.ma e Rev.ma di gradire questo obbligo che si assumiamo ed i leali sentimenti di alta stima e rispetto con cui abbiamo l’onore di essere. Obrtnička škola Abbazia li 21 luglio 1833. Di V. S. Ill.ma e Rev.ma humilissimi dev.mi ed obb.mi Sudditi e Rappresentanti etc. G. Nep. Giacich, Agente Commerciale[3] (sic!) Gioanni Sichich Andrea Giacich Giovanni Tomasich Antonio Giacich Per Andrea Jurcovich suo figlio Antonio. [4] Primivši, prema tome, 50 forinti, prvi je kapelan Šimun Maletić izgleda već te godine, 1833., počeo s vođenjem nastave. Pod pretpostavkom da (inače nepouzdani) Torcoletti nije i 1853. krivo pročitao kao “1833.,” spominjanje 1853. kao godine izgradnje školske zgrade u dvorištu crkve Sv. Jakova (inicijativa je došla od župana Šikića, a narod je sam prikupio 4500 forinti; zgrada je izgrađena na temeljima stare jednokatnice u čijem su prizemlju držane krave[5]) i 1854. kao godine početka nastave pod popom Ujčićem (za 35 dječaka i 10 djevojčica),[6] dakle, ne bi odgovaralo pravom početku povijesti opatijskog školstva. Mate Ujčić, prvi opatijski stabilni svećenik nakon dužeg vremena (voloski je župnik, usprkos svojoj dužnosti, znao Opatijce ostaviti i bez nedjeljne mise), stigao je iz Lindara i vrlo brzo osvojio narod koji 1857. godine, doznavši da je Ujčić premješten u Trst, nariče zajedno s njim u crkvi. Ujčić je, osim hrvatskog, podučavao i talijanski.[7] Njegov nasljednik Kastavac Ante Turak, pristigao 1857. iz Sv. Mateja, ukinuo je talijanski. Turak je već 1858. premješten u Oprtalj, a smijenio ga je neki talijanaški nastrojen pop Bačić iz Ičića. U sljedećih tridesetak godina ulogu učitelja imali su kapelani Franjo Logar (1870.), Albino Schwinger (1872.), Vinko Zamlić (1873.) i Franjo Goitan (1880.). U razdoblju 1869.-1880. škola u Opatiji tretirala se kao „pomoćna učiona“, a potom je avansirala u „redovitu (jednorazrednu, mješovitu) pučku školu“, koja će se 1894. podijeliti na hrvatsku i talijansku.[8] U ta vremena, zabilježeni su i Opatijci, istina malobrojni, koji su (dobrovoljno) pohađali "plovansku" školu u Voloskom (recimo, kapetan Ivan Fiamin,[9] koji će nakon 1857. postati i nadglednikom škole u Opatiji[10]), ali je njihovo djetinjstvo ostalo manje-više u znaku trauma koje su ta djeca proživljavala prolazeći, putem do Voloskog, kroz gustiše Lipovice. Ovdje su se, naime, okupljali razni probisvijeti i besplosličari, domenikali (tj. navodni polaznici nedjeljne škole) koji su prepadali đake i maltretirali ih. U svakom slučaju, prvi opatijski učitelj-svjetovnjak (od 1885.[11]) bio je Augustin Rajčić[12] iz voloske obitelji (sin gradonačelnika-talijanaša istog imena) koja će dati još prosvjetarskih figura (jedan Albert Rajčić vodi početkom XX. stoljeća i Javnu dvorazrednu pučku školu u Veprincu). Ta je pučka škola bila tzv. "trivijalnog" tipa, kao i u drugim malim mjestima, i imala je dva razreda i jednog učitelja. Osnovna škola Volosko Izgleda da naš učitelj August Rajčić i nije bio najobljubljeniji među pukom. Naime, 1888., tri godine nakon što je postavljen za učitelja (i to kao maestro provisorio), prema dobro nam znanoj lokalnoj modi (cf. uspješnu proteštanciju u prilog škole 1833., ili neuspjelu u prilog pripojenju općini Kastav 1849. itd.[13]), isti kapetani koji su mobilizirali puk u slučaju peticije protiv Južnih željeznica i koji već prikupljaju sredstva za gradnju kulturnog doma Zore, sada obilaze kuće s novom peticijom, ovog puta protiv učitelja Rajčića. Da li po službenoj dužnosti, ili zato što im je već dosta tog opatijskog peticijašenja koje miriše na pravu jakobinsku diktaturu, ili samo stoga što je učitelj gradonačelnikov sin, općinsko zastupstvo otvara istragu protiv potpisnika. I gle čuda: kapetani ostaju nasukani, a dični se opatijski “komunisti,” svak na svoj način i, mora se priznati, s dosta duha, izvlače s tonućeg broda. Tako će, na primjer, simpatični sijedi barkajol Josip Jačić zvani Picin (tal. piccino = sitan, majušan) izjaviti da ga Petar Jurković i Feliks Pošćić, koji su skupljali potpise, nisu zatekli kod kuće, ali su izmamili potpis od Picinove kćeri koju pošteni Picin za to nije bio autorizirao. Luigi Munić, pak, kaže da je potpisom htio udovoljiti kapetanima, a da se njemu živo fućka hoće li učiteljem biti ovaj ili neki drugi. Ferdinand Jurković ne zna što su “oni” učinili, no on je rekao samo ono što i drugi, premda je u toj stvari indiferentan. Antun Pošćić, zvani Puješkin (Destefani, s kojima se on na Vrutkima orodio, doselili su početkom XIX. st. iz Apulije-Puglie) nije se ni pojavio na saslušanju, već je po policajcu Leopoldu Priskiću poručio da se može zakleti da nije stavio križ na peticiju protiv Rajčića i da o peticiji uopće nije imao pojma. Svi su ispitanici zajedno, opet, izjavili (čovjek bi trebao biti zloban pa reći: tipično opatijski): “Ne želimo ništa reći, a da smo znali o čemu se radi, ne bismo bili ni došli. Kad svi potpisnici peticije budu ispitani, odgovarat ćemo i mi. A sad idemo i više nećemo reći ništa.”[14] “Volji naroda” usprkos, August Rajčić je rujna iste godine od “provizornog” imenovan stalnim učiteljem,[15] na prijelazu XIX. u XX. stoljeće već će biti i ravnateljem pučke škole u Opatiji, a umirovit će ga tek Talijani 1919. godine. Kako bilo da bilo, škola se brzo širila i krajem te, 1888. godine, premda odbija mogućnost primanja dodatnog učitelja, kotarski kapetan podsjeća na vlastite ponavljane apele općini o potrebi podizanja školske zgrade.[16] U povjerenstvo koje će razmatrati to pitanje ulaze Jakov Šikić, Paskvale Jačić, Matija Brnčić i Vincent Ježica.[17] (Šikić će se 1891., umoran od natezanja, pokušati povući, ali ostavka neće biti prihvaćenom.[18]) Lipnja 1889. pokušalo se u tu svrhu dobiti parcele 821, 137 i 139,[19] no prijedlog je odbijen.[20] Tri godine poslije, 1892., još uvijek se o gradnji škole samo priča. Kako je poznato, pučka će se učionica konačno nekoliko godina poslije (1894.[21]) ipak skrasiti u zgradi koju žamor đaka i danas animira (Obrtnička škola u Radničkoj 17). Petnaestak godina nakon osnutka, opatijska mješovita pučka škola ima šest razreda s nastavom na hrvatskom jeziku (osamdesetih je uvedena i paralelka na talijanskom). Zgradi, podignutoj na terenu zvanom „Selo“ (do 1890. u vlasništvu Cecilije Tomašić r. Fiamin), 1904. dodana su dva kata.[22] Premda voloski studenti viših škola, prije svega nautičkih, mogu računati na mogućnost dobivanja stipendije (prve godine 200, a sljedećih po 150 forinti) iz zaklade Vincenta Tomašića[23] (koji je za svog života, oko 1813., bio znan i po pridjevku “studiosus”), u Voloskom je zapravo situacija teža,[24] budući da škole drže Talijani (ovdje djeluje, osim četverorazredne privatne ženske škole milosrdnih sestara, osnovane 1884., i Mista publica scuola popolare di Volosca, kojoj je “pomoćnom” opatijska Scuola ausiliaria). Za Talijane je opatijska jezgra hrvatstva stalna provokacija kojoj uporno pomoću Zemaljskog odbora u Poreču nameću svoje nadučitelje-talijanaše, a Općina (naravno, tek nakon izbora 1895.) na to odgovara prosvjedima Beču. Talijanski učitelji, pak, mite bogato roditelje da prebace djecu u talijanske razrede: unatoč tome, broj đaka pod njihovom kontrolom stalno opada, i 1911. se talijanska škola u Opatiji mora ukinuti uslijed manjka đaka (obnovit će se tek 1919.). Godine 1900. u igru kao opatijska prosvjetna stranka ulaze i Nijemci osnivanjem Njemačke privatne pučke škole, kojoj se 1910. pridružuje Njemačka privatna realna gimnazija s predavačima koji dolaze čak i iz gimnazije u Gorici. Ugostiteljska škola Još 1899. je Općina Volosko-Opatija poželjela osnovati vlastitu pučku školu, ali je suglasnost nadležnih vlasti bila uskraćivanom sve do 1903.[25] Djelovalo je u Opatiji povremeno i više hrvatskih škola odjednom – Pučka škola Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru (od 1899./1900. u Opatiji, a godinu dana poslije i u Voloskom),[26] koja je do 1905. djelovala u nekoj privatnoj kući, a potom, stekavši pravo javnosti, u zgradi općinske škole,[27] šesterorazredna Javna hrvatska pučka škola za muške i ženske u Opatiji[28] ravnatelja Augustina Rajčića, njoj pridodana Car-Eminova[29] dvorazredna Škola za dalju naobrazbu (od 1905.: ova će škola 1913. prerasti u Šegrtsku školu[30]), Gervaisova i Matetićeva glazbena škola (od 1908.), privatna kućanska škola za djevojčice u Voloskom.[31] Najveći je uspjeh narodnjaka ipak bilo osnivanje Komunalne male realne gimnazije 1909.[32] Još oko 1906. pomišljalo se i na osnivanje nautičke škole u Opatiji ili Voloskom, ali je dvije godine poslije ipak odlučeno da to bude niža gimnazija, prije svega pod utjecajem revolta koji je pobudila vijest iz Fremdenblatta 1907., dospjelog do ruku Cara Emina, Štangera i njihove družbe, o ubrzanim pripremama za osnivanje njemačke srednje škole u Opatiji.[33] Pod direkcijom Ivana Rabara iz Osijeka i učiteljevanjem Filipa Crvarića (iz Zadra), Antuna Majžera, Ivana Ivančića i drugih,[34] u opatijskoj su gimnaziji hrvatski, latinski, grčki, njemački i francuski jezik, latinička, ćirilička i gotička kaligrafija bili obvezatnim predmetima a talijanski jezik među fakultativnim, u istom redu s pjevanjem. Gimnasticiralo se veslajući, a školsku godinu započinjalo dozivanjem Duha Svetoga. Godište 1912./'13. registriralo je 107 đaka (2 plemića) i inkasiralo školarinu od 2x30 kruna plus 7 kruna upisnine. Sjedište je gimnazije bilo do 1910. na prvom katu općinske Vijećnice,[35] a potom u zgradi današnjeg Dječjeg vrtića (kupljenoj od barunice Reyer). Godine 1919. Talijani su Komunalnu gimnaziju zamijenili svojom, Dante Alighieri, a 1945.-'47. u iste klupe ući će đaci Hrvatske gimnazije, poslije fuzionirane s osmoljetkom.[36] Rivalstvo među nacijama od samoga se početka u Opatiji manifestiralo i kao rivalstvo među školama, čemu su dobrano kumovale narodnjačkoj stvari odane duše učitelja poput Ivana Matetića Ronjgova. Predajući glazbeni odgoj na najvišem katu škole u današnjoj Radničkoj ulici 17, on bi širom otvarao prozore i hrabrio dječurliju da izazivaju pitomce susjedne njemačke škole (danas Kumičićeva 10) stihovima iz Slavjani, Slavjani: Nijemci, aj, vi Nijemci, mudroznanstvujući, nezvani vi gosti u slavjanskoj kući. I nije čudo da je ulični kanal današnje Kumičićeve bio pun razbijenih pernica, otrgnutih listova i krvavih rupčića. Zalaskom francjozefinski pitome Kakanije za kvarnerski horizont, ovim se je krajevima za sljedećih četvrt stoljeća silom nametnula druga maćeha – Italija. Od samoga početka interes Talijana bio je, razumljivo, prije svega i nadasve usmjeren k monopolizaciji prosvjete.[37] Prema reformi ministra prosvjete Gentilea, već je školska godina 1923./'24. uvela talijanski kao jedini nastavni jezik na svaku od 207 postojećih hrvatskih i slovenskih škola u Istri (hrvatski i slovenski moglo se poučavati nakon službene nastave, do dva sata tjedno, ali bez knjiga i bilježnica: kako je većina netalijanskih učitelja na brzinu zamijenjena Talijanima, čak ni ta „širokogrudna“ klauzula nije se mogla koristiti).[38] Kakvo su stanje, zapravo, Talijani zatekli na opatijskoj prosvjetnoj sceni? Od njemačkih škola, tu je postojala Državna javna pučka mješovita škola[39] s pet razreda i isto toliko nastavnika; jedna građanska mješovita škola s tri razreda (u ovoj je školi godišnje održavan i tečaj trgovačkog usavršavanja); sve u svemu, 326 đaka plus tridesetak djece u jednom privatnom dječjem vrtiću.[40] Njemačku državnu gimnaziju (iz Kumičićeve 10) po svršetku školske godine 1917./'18. napustili su i ravnatelj i profesori i vratili se na razne matične škole u Austriji (gimnazija se, pritisnuta ratom, i sama definitivno premjestila iz Gorice u Opatiju tek rujna 1916., zajedno s državnim uredima iz Trsta, osobljem tih ureda i djecom tog osoblja koja su prevladavala među đacima). Godine 1921. u toj je zgradi ustanovljena Scuola tecnica in Abbazia, koja je 1923., u skladu s promjenama u čitavoj Italiji, transformirana u petogodišnju Regio Ginnasio “Dante Alighieri” di Abbazia, u kojoj je konačno talijanski jezik postao obligatnim (njemački je, zanimljivo, uz latinski i grčki, zadržao taj status). Ova je gimnazija nastavila djelovati do 1947. Hrvatske, pak, učionice ukinute su, i to svakako ne zbog pomanjkanja učenika. S Komunalnom malom realnom gimnazijom (stotinjak đaka i sedam profesora) to se dogodilo već 1919. (službeni razlog utrnuća bio je “manjak fondova i odlazak profesora”). Pučke su škole pritiskivane postupno, pa je šestorazredna javna mješovita škola (s oko 280 đaka) tinjala do 1928., a produžna mješovita škola (VII. i VIII. razred) sa 70-ak đaka i 3 nastavnika, ukinuta je 1924. Talijanizacijom, od ovih je škola nastala Scuola elementare maschile “Gabriele D’Annunzio” (u Radničkoj 17) i Scuola elementare femminile “Regina Elena” (M. Tita 140, dakle u zgradi izgrađenoj 1890., ispočetka privatnoj a potom, 1910.-1919., sjedištu Komunalne male realne gimnazije, današnjem Dječjem vrtiću). Osim ovih, u Opatiji, u Voloskom je postojala još jedna mješovita pučka škola sa šest razreda (3 nastavnika i oko 150 đaka; ukinuta 1920-ih) i Ženska privatna pučka škola sa šest razreda, 220 učenica i 6 nastavnika (vodile su je časne sestre; ukinuta 1918.). Godine 1929. ugašene su i škole u Veprincu i Poljanama, a ona u Ičićima još 1918. Talijani su, dakako, na upražnjenim mjestima morali ustanoviti nove, svoje škole. Osim već spominjanih pučkih škola u Opatiji, osnovana je Scuola media di Stato mista (dijeleći zgradu s Gimnazijom; 3 razreda, 136 đaka i 9 nastavnika), te strukovna Scuola secondaria di avviamento professionale a tipo commerciale-alberghiero “Ivo Olivetti” (dvjestotinjak đaka, u zgradi na Gorovu),[41] koja je dobila ime po avijatičaru poginulom u Libiji i u kojoj je nastavni dan, pod dirigentskom palicom učiteljice Clementine Pincherle-Falaguerra i drugih,[42] započinjao s Viva il Duce! — A noi! Viva il Re! — Viva il Re! Tenente Colonello Ivo Olivetti! — Presente! Kao Niža stručna ugostiteljska škola, "Ivo Olivetti" će nastaviti djelovati i nakon 1945. (1945./'46. 81 polaznik) i producirati hotelske tehničare. Godine 1947. bit će joj pridodana Savezna ugostiteljsko-turistička škola.[43] U Ičićima (G. D’Annunzio), Veprincu (Principessa Iolanda), Poljanama (Duchessa d’Aosta) i Voloskom (G. Carducci), odmah su počele s radom mješovite državne osnovne škole s po 3-5 razreda, a slične su naknadno ustanovljene i u Dobreću (D. Alighieri), Pobrima (Francesco Rismondo; otvorena 1934. za 39 đaka[44]) i Bregima (Nasario Sauro).[45] Dok je Prvi rat zatekao običnog čovjeka u blaženom snu, i najnaivnijima je krajem 1930-ih već postalo jasno da do novoga, pogubnijega, mora doći. I došlo je: prve godine protekle su s nekoliko mobiliziranih učitelja i zeru psihoze od dalekih bubnjeva koje se čulo posredno i ublaženo. A onda je kapitulirala Italija: rujna 1943., prvi puta ozbiljnije pritisnuta, talijanska vojska nije se mogla osloniti na Nijemce koji su bili zauzeti na dva druga fronta i - mussolinijevska je operetna kolonijalna konstrukcija otpuhnuta kao pahulja s putanje zapadnih saveznika. Za Opatiju je to, međutim, bilo još daleko od kraja nesretne priče. Partizani, dotad malobrojni i hajdučki vezani za Učku, prerasli su na signal pada Italije u prave jedinice i spustili se u grad, lako ga preuzevši od razbježanih Talijana i organizirajući čak neku vrst partizansko-talijanske milicije radi čuvanja reda. Red su, međutim, uveli Nijemci: pod njihovom upravom Opatija je poživjela još godinu i pol. Okružni inspektor za školstvo Tosi moljakao je nove gospodare da oslobode nastavni kadar od radne obveze, budući da su nužni u osnovnim školama,[46] a prefektu u Rijeci tužio se na trattamento economico miserabile nastavnika i profesora, koji da nemaju obuće, a plaće im se kreću od 1000 do 1500 odnosno 2000-2500 lira mjesečno (cosa incredibile, ma vera !!).[47] Pa je i taj rat prošao, odnijevši dovraga ideje o istočnim i južnim drangovima i one koji su ih propagirali. I opet je trebalo početi ispočetka, i opet je pošten krotak svijet morao otrpjeti kratko divljanje onih koje se prvi put pita za zdravlje. Ali ovoga puta jezik Onih-Koji-Su-Stigli naš je, a govori o onome o čemu smo mi i naši jadni, napaćeni stari uvijek govorili i sanjali. Opatijski Talijani počekali su da se stvari slegnu: dokumenti su još godinama bili dvojezični, njihova je škola pod Ambrozićkom, Zemljakicom, Viškanićem i direktorom Nutriziom djelovala još 1953., dakle duboko u novoj eri, sa sedam razreda i oko 160 đaka (Scuola settennuale italiana inferiore + superiore). Ali kad su vidjeli da od povratka ove zemlje pod Italiju nema ništa, da zapadne sile ovoga puta ne nasjedaju na argumente o svetom vječnom pravu na Istru, počeli su se povlačiti natrag u domaju – optirati, stimulirani u tom smislu pomalo s obje strane. Što je od Talijana u Opatiji ostalo, nije bilo dovoljno ni za jednu školu. Novo doba svelo je Opatiju opet, za duže vrijeme, na jedan jedini jezik: ali ovoga puta protiv tog jezika se nitko više nije bunio. Već 1945. započele su s radom (opet) hrvatske četverogodišnje osnovne škole u Voloskom (Narodnog ustanka, u današnjoj zgradi Dječjeg vrtića, s upraviteljem Josipom Permanom) i Opatiji, kao i opatijska Hrvatska gimnazija (koja će se već 1948. spojiti s osnovnom školom u Hrvatsku sedmogodišnju školu s upraviteljem Ivanom Ivančićem). Hrvatska je gimnazija djelovala u istoj zgradi kao i talijanska (danas Kumičićeva 10). Stupanjem na snagu novog zakona, koji je propisivao osmogodišnje temeljno obrazovanje, sedmogodišnja se opatijska osnovna škola pretvorila 1951. u osmogodišnju. Od brojnih njemačkih, talijanskih i hrvatskih, profanih i sakralnih, privatnih i državnih škola u Voloskom i Opatiji stvorena je, tako, napokon 1969. jedinstvena osmoljetka (Ljubomir Mrakovčić,[48] od 1992. Rikard Katalinić Jeretov: početni razredi locirani su u zgradi bivše Gradske bolnice u Voloskom, Stubište R. K. Jeretova 6, a viši u objektu izgrađenom 1970. na Lipovici bb), s područnim razredima u Ičićima, Poljanama i Veprincu.[49] Opatijsko je srednje školstvo, pak, moralo proći još dinamičniju fazu prestrojavanja: nakon ere jedinstvenog Centra usmjerenog obrazovanja, srednje škole su se (još jednom) podijelile na gimnaziju, hotelijersko-turističku, ugostiteljsku i obrtničku. Ako sadašnje gradske vlasti budu istrajale u shvaćanju da je sadašnjost i budućnost Opatije u ugostiteljstvu i turizmu, možda će istrajati i u pomaganju i poticanju obrazovanja nužnih kadrova kao najboljem jamstvu sigurne budućnosti. BILJEŠKE [1]Ova će škola 1861. uvesti hrvatski jezik kao nastavni. Božo Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri I (1797-1882) (Pazin: Istarsko književno društvo Sv. Ćirila i Metoda, 1967.), 99. [2] Državni arhiv u Rijeci (DAR), 015, spis 40/815, prema: Boris Zakošek, Opatijski album: dugo stoljeće jednog svjetskog lječilišta (Rijeka: Državni arhiv u Rijeci, 2005.), 23 i 93. [3]Ivan Nepomuk Jačić bio je agente comunale, a ne “commerciale”, kako navodi Torcoletti, dakle, predstojnik opatijske ispostave rukavačke općine agenzia comunale, koja je postojala 1831.-1846. (termin se negdje prevodi kao „župan“). Inače je ovaj Jačić predvodio i neku vrstu društva za uljepšavanje i propagandu Opatije. [4](tal.) Presvijetli i prečasni gospodine opate, premili gospodaru naš! Mi, smjerni potpisanici, podanici Vašeg presvijetlog i prečasnog Gospodstva, udovoljavajući Vašim željama nakon obavljenih dogovora, obavezujemo se da ćemo svake godine, počevši od 19. svibnja tekuće godine pa nadalje, dok god se Vaše presvijetlo i prečasno Gospodstvo bude brinulo o ovoj Opatiji Sv. Jakova Na Stupu, plaćati kao pripomoć držanju stalnog kapelana 50 forinti, razdijeljenih prema odredbi pretpostavljenih slavnih Okružnih Vlasti na podanike odgovarajućim protokolom koji se ima što prije primijeniti, pod uvjetom da uživamo pravo imenovanja spomenutog kapelana kojeg bi potvrdio nadležni prečasni Biskupski ordinarijat u Trstu, a koji bi vodio kako brigu o dušama tako i o školovanju naše djece koje im je prijeko potrebno i obavezuje nas na propisanu mjesečnu školarinu. Stoga se mi, potpisnici obavezujemo na to u ime naše, naših nasljednika i svih ostalih glava obitelji opatijske općine, moleći Vaše presvijetlo i prečasno Gospodstvo da izvoli primiti ovaj zavjet koji preuzimamo kao i iskrene osjećaje visokog poštovanja. Opatija, 21. srpnja 1833. Preponizni preodani i prezahvalni podanici Vašeg presvijetlog i prečasnog Gospodstva i predstavnici itd. (imena u potpisu). Luigi Maria Torcoletti, L’Abbazia di S. Giacomo al Palo (Cenni storici), u Studi-Saggi-Appunti (Fiume: Deputazione di storia patria per le Venezie - Sezione di Fiume, 1944), 1: 60. [5]Anka Potočnjak, “Prve škole u Opatiji,” rukopis u posjedu g. Roberta Tatare. [6]Melanija Letić-Kesler, Opatija u ‘vrijemeplovu, Novi list 6.3.1964. [7]Zanimljivo je da Ludvig Salvator von Habsburg, u svojim Lose Blätter aus Abazia (2. izdanje, Wien: Eduard Hölzel, 1886), spominje „stare Opatijce“ koji se bune protiv uvođenja hrvatskog jezika u školu. [8] Zakošek, Opatijski album, 24. [9]Letić-Kesler, Opatija u ‘vrijemeplovu, 5.3.1964. [10]Ibid., 6.3.1964. [11]Letić-Kesler, Opatija u vrijemeplovu, 9.3.1964. [12]Prema Danici iz 1897., dušobrižnici su u svom stanu vodili školu sve do 1883. [13]Ivančić, “Opatija,” rukopis u posjedu obitelji Didek, 173. [14]DAR. JU 30, kutija 32, spis 275 od 3.5.1888. [15]DAR. JU 30, kutija 32, spis 52 od 4.9.1888. [16]DAR. JU 30, kutija 32, spis 83 od 6.12.1888. [17]DAR. JU 30, kutija 488, spis 73 od 16.11.1889. [18]DAR. JU 30, kutija 488, spis 201 od 21.2.1891. [19]Prvim je brojem obilježena parcela južno od crkve Sv. Jakova (nekadašnje groblje), dok se druge dvije parcele otprilike podudaraju s položajem kasnije (još i sada postojeće) škole u Radničkoj 17. [20]DAR. JU 30, kutija 488, spis 629 od 24.6.1889. [21]Ivančić, “Opatija,” 184b. [22] Zakošek, Opatijski album, 24. [23]DAR. JU 30, kutija 32, spis od 9.9.1888. [24]Glavnim je uzrokom visokog stupnja talijanizacije Voloskog svakako bio stalan priljev stranaca - Nijemaca i Talijana, koji su se doseljavali u upravno sjedište kotara i kotarskih službi koje su im bile namijenjene. Kasnije je, naravno, nastava na talijanskom samo amplificirala problem. [25] Zakošek, Opatijski album, 25. [26]Goran Crnković, Borba narodnjačke općine Volosko-Opatija za hrvatsko školstvo. U: Problemi sjevernog Jadrana, svezak 5. (Zagreb: JAZU - Zavod za povijesne i društvene znanosti Rijeka, 1985), 156. [27] Zakošek, Opatijski album, 25. [28] Neka ovdje bude spomenuto da se u ta vremena i u tim školama ocjenjivalo ne samo vladanje (pohvalno / povoljno / primjereno / manje primjereno / nije primjereno) i napredak (odličan / pohvalan / povoljan / dostatan / nedostatan), već i marljivost (ustrajna / povoljna / dostatna / nejednaka / slaba) i “vanjski oblik pismenih radnja” (veoma lijepo / lijepo / manje lijepo / nije lijepo / nemarno). [29]Viktor Car doselio je u Opatiju 1890., dobivši mjesto učitelja na dvojezičnoj školi u Voloskom. Cf. Ivan Ivančić, Nekoliko podataka o bivšoj Komunalnoj maloj realnoj gimnaziji u Voloskom-Opatiji prigodom 60-godišnjice njezina otvorenja (god. 1909.), u Moji susreti s Opatijom broj I./4, rukopis u posjedu obitelji Didek, 4; cf. također Ivan Ivančić, Proslava 70-godišnjice KUD "Zore" u Opatiji te njezinog značenja za sačuvanje nacionalne svijesti u ovom dijelu naše domovine: Referat podnesen na svečanoj priredbi održanoj u Opatiji prigodom proslave 70-godišnjice osnutka "Zore" 1959. Knjižnica i čitaonica Viktora Cara Emina Opatija. Ostavština Marija Glogovića, kutija 4, str. 4. [30]O povijesti ranih 1950-ih “uskrsle” Škole učenika u privredi (1970. preimenovane u Školu za ugostiteljstvo i uslužne djelatnosti, a 1992. u Obrtničku školu), vidi u Ivan Rebac, Obrtnička škola Opatija. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001), 97-102. [31] U zgradi današnje osnovne škole kraj voloskog groblja (ostavštini grofice Adeline Delmestri) vodila ju je Zagrepčanka Ljubica Gregorčić. Zakošek, Opatijski album, 27. [32]Jedne od četiriju hrvatskih škola ovoga tipa u Istri tog vremena (dvije u Pazinu, jedna u Kastvu). Vidi opširnije o Komunalnoj gimnaziji u: Ivan Ivančić i Zoran Didek, Školstvo u Opatiji: začeci i razvitak do 1918. godine. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 28-32. (21-32) [33]Ivančić, Nekoliko podataka, 17 i 19. [34] Artur Gervais predavao je pjevanje, Ivan Matetić gimnastiku, a „prostoručno risanje“ akademski slikar, Čeh Jan Karel Janovsky. Zakošek, Opatijski album, 26. [35]Dakle, današnje Gradske vijećnice. V. Program komunalne male realne gimnazije u Voloskom-Opatiji za školsku godinu 1913.-14. Opatija: Općina Volosko-Opatija, 1914. [36]Ivančić, O bivšoj Komunalnoj maloj realnoj gimnaziji, 14-15. [37]Usporedi djelce Viaggio sentimentale nella Liburnia (Milano: Dott. Riccardo Quintieri, 1922) Adriana Lualdija, koji eksplicitno izražava svoje nestrpljenje u stvari fašističkog preuzimanja opatijskih škola. [38]Ibid., 162. [39] Otvorena 1900. u jednoj privatnoj kući na Škrbićima, preselila je godinu dana kasnije na Križišće, u novu zgradu. Zakošek, Opatijski album, 27. [40]Prvi dječji vrtić, Asilo infantile "Savoia", otvoren je u Opatiji 1919. Vidi o povijesti opatijskih obdaništa u: Smiljana Paragvaj i Tanja Ujčić, Pedagoške ustanove – temeljno pravo na odgoj, naobrazbu i skrb o djeci. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 46. (45-59) [41]Ova je dvogodišnja škola je počela s radom 1929., a 1938. je program produžen na tri godine. U jeku Drugog svjetskog rata, 1942., škola prerasta u Tehničku školu s petogodišnjim programom. Vidi o tome u: Ksenija Beljan, Hotelijersko-turistička škola. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001), 87-95. [42]Dakle, ravnatelj Fillipo Sposito koji drži crtanje i krasopis; Mini Nidi i Cecilia Perazzolo (grupa književnosti); Aurelia Miller (njemački i francuski); Gesualdo Gambino (prirodne znanosti); Alessandra Viancini (trgovina, stenografija); Virginia Casucci (hotelijerska tehnika); Mario Trevisiol (pjevanje); župnik Angelo Comoretto (vjeronauk) i dr. Giovanni Neuhold (liječnik, drži odgoj djece). Guida generale di Fiume e Provincia di Carnaro 1942. Fiume: Stabilimento tipografico de “La Vedetta d’Italia” s.a., 1942. [43]Vidi o tome: Boris Zakošek, Kraj Drugog svjetskog rata i obnova opatijskog turizma u arhivima opatijskih upravnih oblasti 1945.-1947. godine, Vjesnik PAR 37 (1995): 308-9 (297-332). Trogodišnja Viša ugostiteljska škola će vremenom prerasti u Ugostiteljsko-turistički tehnikum, a 1955. i u četverogodišnju Hotelijersku školu Opatija. Od 1957. u Opatiji je djelovala i dvogodišnja Ekonomska škola, transformirana 1960. u Višu ekonomsku školu ugostiteljskog smjera, koja će 1974. biti unaprijeđena u Hotelijerski fakultet (vremenom preseljen u Iku). Opširnije o tome vidi u: Gordana Mihelčić, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001), 119-131. O daljnjim, nimalo jednostavnim peripetijama uspona i padova opatijskih srednjih škola, vidi u: Beljan, Hotelijersko-turistička škola, 91-95; i u: Ersilija Kopani, Ugostiteljska škola. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001), 103-112. O povijesti Saveznog centra za unapređivanje ugostiteljstva, vidi: Jan Bernd Urban, Savezni centar za unapređivanje ugostiteljstva. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 113-117. [44]DAR. DS 19, kutija 1, spis 1184 od 13.11.1934. [45]Vidi opširnije o povijesti školstva u Opatiju u razdoblju između dvaju svjetskih ratova u: Amir Muzur, Tri desetljeća talijanske ere: opatijsko školstvo 1918.-1947. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 33-43. [46]DAR. DS 17, kutija 4, spis 29 od 25.1.1945. [47]DAR. DS 17, kutija 4, spis 780 od 16.11.1944. [48]Ime je dobila po mladom antifašističkom borcu koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu. [49]Vidi opširnije o povijesti opatijske osnovne škole nakon Drugog svjetskog rata u: Milan Babić, Osnovno školstvo Opatije od 1945. do 1995. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 61-75.
Ideje odlazaka na školovanje u najstarija su vremena bile tek pojedinačne avanture i za pripremanje budućih intelektualaca dostajala je dobra volja svećenika koji je manje-više ex privata mogao dati neku instrukciju iz temelja računa, krasopisa i latinštine. U našem se kraju javna učionica otvara 1770. u Kastvu, za kapetanata domaćeg sina, Jurja Vlaha, a i u njoj će sve do 1815. nastavu držati samo svećenici.[1] (Prve se redovne škole uopće nazivaju "kapelanskim", po učiteljima.)
Nije isključeno da se počeci organiziranog školstva na užem području Opatije mogu povezati s francuskom okupacijom 1809.-1813. i navodnim djelovanjem učitelja i školskog tajnika Franje Šikića,[2] ali se ovdje, čak i ako je podatak točan, moralo raditi o vrlo kratkom periodu djelatnosti škole.
Potkrepljenije je, već, da je prva ideja o zasnivanju škole u Opatiji ugledala danje svjetlo 1833., bar koliko je slijediti dopis pučkih deputata opatu Livaku:
Ill.mo e Rev.mo Mons. Abbate, Sig. Padrone nostro Graziosissimo! Li reverenti sottofirmati suditi di V. S. Ill.ma e Rev.ma secondando i Suoi voti in seguito delle conferenze avute, ci obblighiamo di contribuire ogni anno dal 19 maggio a.c. fino a tanto che sarà provveduta e goduta da V. S. Ill.ma e Rev.ma questa Abbazia di S. Giacomo al Pallo, in sussidio del mantenimento del Cappellano stabile f. 50, ripartibili col concorso della preposta Inclita Autorità Distrett. tra li soggetti sudditi mediante il relativo protocollo da assumersi prossimamente in merito, a condizione però di godere il diritto della nomina del mentovato Cappellano, approvabile dal rispettivo R.mo Ordinariato Vesc. di Trieste, tanto per la cura delle anime che per scuola alle nostre creature, di cui hanno estremo bisogno obbligandoci in tal caso il prescritto mensile danaro scolastico. Di un tanto noi sottoscritti si obblighiamo per sè ed eredi a nome proprio ed a nome di tutti li rimanenti Capi di famiglia componenti la Comune di Abbazia, supplicando V. S. Ill.ma e Rev.ma di gradire questo obbligo che si assumiamo ed i leali sentimenti di alta stima e rispetto con cui abbiamo l’onore di essere. Obrtnička škola Abbazia li 21 luglio 1833. Di V. S. Ill.ma e Rev.ma humilissimi dev.mi ed obb.mi Sudditi e Rappresentanti etc. G. Nep. Giacich, Agente Commerciale[3] (sic!) Gioanni Sichich Andrea Giacich Giovanni Tomasich Antonio Giacich Per Andrea Jurcovich suo figlio Antonio. [4]
Ill.mo e Rev.mo Mons. Abbate, Sig. Padrone nostro Graziosissimo!
Li reverenti sottofirmati suditi di V. S. Ill.ma e Rev.ma secondando i Suoi voti in seguito delle conferenze avute, ci obblighiamo di contribuire ogni anno dal 19 maggio a.c. fino a tanto che sarà provveduta e goduta da V. S. Ill.ma e Rev.ma questa Abbazia di S. Giacomo al Pallo, in sussidio del mantenimento del Cappellano stabile f. 50, ripartibili col concorso della preposta Inclita Autorità Distrett. tra li soggetti sudditi mediante il relativo protocollo da assumersi prossimamente in merito, a condizione però di godere il diritto della nomina del mentovato Cappellano, approvabile dal rispettivo R.mo Ordinariato Vesc. di Trieste, tanto per la cura delle anime che per scuola alle nostre creature, di cui hanno estremo bisogno obbligandoci in tal caso il prescritto mensile danaro scolastico.
Di un tanto noi sottoscritti si obblighiamo per sè ed eredi a nome proprio ed a nome di tutti li rimanenti Capi di famiglia componenti la Comune di Abbazia, supplicando V. S. Ill.ma e Rev.ma di gradire questo obbligo che si assumiamo ed i leali sentimenti di alta stima e rispetto con cui abbiamo l’onore di essere.
Obrtnička škola
Abbazia li 21 luglio 1833.
Di V. S. Ill.ma e Rev.ma
humilissimi dev.mi ed obb.mi
Sudditi e Rappresentanti etc.
G. Nep. Giacich, Agente Commerciale[3] (sic!)
Gioanni Sichich
Andrea Giacich
Giovanni Tomasich
Antonio Giacich
Per Andrea Jurcovich
suo figlio Antonio. [4]
Primivši, prema tome, 50 forinti, prvi je kapelan Šimun Maletić izgleda već te godine, 1833., počeo s vođenjem nastave. Pod pretpostavkom da (inače nepouzdani) Torcoletti nije i 1853. krivo pročitao kao “1833.,” spominjanje 1853. kao godine izgradnje školske zgrade u dvorištu crkve Sv. Jakova (inicijativa je došla od župana Šikića, a narod je sam prikupio 4500 forinti; zgrada je izgrađena na temeljima stare jednokatnice u čijem su prizemlju držane krave[5]) i 1854. kao godine početka nastave pod popom Ujčićem (za 35 dječaka i 10 djevojčica),[6] dakle, ne bi odgovaralo pravom početku povijesti opatijskog školstva. Mate Ujčić, prvi opatijski stabilni svećenik nakon dužeg vremena (voloski je župnik, usprkos svojoj dužnosti, znao Opatijce ostaviti i bez nedjeljne mise), stigao je iz Lindara i vrlo brzo osvojio narod koji 1857. godine, doznavši da je Ujčić premješten u Trst, nariče zajedno s njim u crkvi. Ujčić je, osim hrvatskog, podučavao i talijanski.[7] Njegov nasljednik Kastavac Ante Turak, pristigao 1857. iz Sv. Mateja, ukinuo je talijanski. Turak je već 1858. premješten u Oprtalj, a smijenio ga je neki talijanaški nastrojen pop Bačić iz Ičića. U sljedećih tridesetak godina ulogu učitelja imali su kapelani Franjo Logar (1870.), Albino Schwinger (1872.), Vinko Zamlić (1873.) i Franjo Goitan (1880.). U razdoblju 1869.-1880. škola u Opatiji tretirala se kao „pomoćna učiona“, a potom je avansirala u „redovitu (jednorazrednu, mješovitu) pučku školu“, koja će se 1894. podijeliti na hrvatsku i talijansku.[8]
U ta vremena, zabilježeni su i Opatijci, istina malobrojni, koji su (dobrovoljno) pohađali "plovansku" školu u Voloskom (recimo, kapetan Ivan Fiamin,[9] koji će nakon 1857. postati i nadglednikom škole u Opatiji[10]), ali je njihovo djetinjstvo ostalo manje-više u znaku trauma koje su ta djeca proživljavala prolazeći, putem do Voloskog, kroz gustiše Lipovice. Ovdje su se, naime, okupljali razni probisvijeti i besplosličari, domenikali (tj. navodni polaznici nedjeljne škole) koji su prepadali đake i maltretirali ih.
U svakom slučaju, prvi opatijski učitelj-svjetovnjak (od 1885.[11]) bio je Augustin Rajčić[12] iz voloske obitelji (sin gradonačelnika-talijanaša istog imena) koja će dati još prosvjetarskih figura (jedan Albert Rajčić vodi početkom XX. stoljeća i Javnu dvorazrednu pučku školu u Veprincu). Ta je pučka škola bila tzv. "trivijalnog" tipa, kao i u drugim malim mjestima, i imala je dva razreda i jednog učitelja.
Osnovna škola Volosko
Izgleda da naš učitelj August Rajčić i nije bio najobljubljeniji među pukom. Naime, 1888., tri godine nakon što je postavljen za učitelja (i to kao maestro provisorio), prema dobro nam znanoj lokalnoj modi (cf. uspješnu proteštanciju u prilog škole 1833., ili neuspjelu u prilog pripojenju općini Kastav 1849. itd.[13]), isti kapetani koji su mobilizirali puk u slučaju peticije protiv Južnih željeznica i koji već prikupljaju sredstva za gradnju kulturnog doma Zore, sada obilaze kuće s novom peticijom, ovog puta protiv učitelja Rajčića. Da li po službenoj dužnosti, ili zato što im je već dosta tog opatijskog peticijašenja koje miriše na pravu jakobinsku diktaturu, ili samo stoga što je učitelj gradonačelnikov sin, općinsko zastupstvo otvara istragu protiv potpisnika. I gle čuda: kapetani ostaju nasukani, a dični se opatijski “komunisti,” svak na svoj način i, mora se priznati, s dosta duha, izvlače s tonućeg broda. Tako će, na primjer, simpatični sijedi barkajol Josip Jačić zvani Picin (tal. piccino = sitan, majušan) izjaviti da ga Petar Jurković i Feliks Pošćić, koji su skupljali potpise, nisu zatekli kod kuće, ali su izmamili potpis od Picinove kćeri koju pošteni Picin za to nije bio autorizirao. Luigi Munić, pak, kaže da je potpisom htio udovoljiti kapetanima, a da se njemu živo fućka hoće li učiteljem biti ovaj ili neki drugi. Ferdinand Jurković ne zna što su “oni” učinili, no on je rekao samo ono što i drugi, premda je u toj stvari indiferentan. Antun Pošćić, zvani Puješkin (Destefani, s kojima se on na Vrutkima orodio, doselili su početkom XIX. st. iz Apulije-Puglie) nije se ni pojavio na saslušanju, već je po policajcu Leopoldu Priskiću poručio da se može zakleti da nije stavio križ na peticiju protiv Rajčića i da o peticiji uopće nije imao pojma. Svi su ispitanici zajedno, opet, izjavili (čovjek bi trebao biti zloban pa reći: tipično opatijski): “Ne želimo ništa reći, a da smo znali o čemu se radi, ne bismo bili ni došli. Kad svi potpisnici peticije budu ispitani, odgovarat ćemo i mi. A sad idemo i više nećemo reći ništa.”[14]
“Volji naroda” usprkos, August Rajčić je rujna iste godine od “provizornog” imenovan stalnim učiteljem,[15] na prijelazu XIX. u XX. stoljeće već će biti i ravnateljem pučke škole u Opatiji, a umirovit će ga tek Talijani 1919. godine. Kako bilo da bilo, škola se brzo širila i krajem te, 1888. godine, premda odbija mogućnost primanja dodatnog učitelja, kotarski kapetan podsjeća na vlastite ponavljane apele općini o potrebi podizanja školske zgrade.[16] U povjerenstvo koje će razmatrati to pitanje ulaze Jakov Šikić, Paskvale Jačić, Matija Brnčić i Vincent Ježica.[17] (Šikić će se 1891., umoran od natezanja, pokušati povući, ali ostavka neće biti prihvaćenom.[18]) Lipnja 1889. pokušalo se u tu svrhu dobiti parcele 821, 137 i 139,[19] no prijedlog je odbijen.[20] Tri godine poslije, 1892., još uvijek se o gradnji škole samo priča. Kako je poznato, pučka će se učionica konačno nekoliko godina poslije (1894.[21]) ipak skrasiti u zgradi koju žamor đaka i danas animira (Obrtnička škola u Radničkoj 17). Petnaestak godina nakon osnutka, opatijska mješovita pučka škola ima šest razreda s nastavom na hrvatskom jeziku (osamdesetih je uvedena i paralelka na talijanskom). Zgradi, podignutoj na terenu zvanom „Selo“ (do 1890. u vlasništvu Cecilije Tomašić r. Fiamin), 1904. dodana su dva kata.[22]
Premda voloski studenti viših škola, prije svega nautičkih, mogu računati na mogućnost dobivanja stipendije (prve godine 200, a sljedećih po 150 forinti) iz zaklade Vincenta Tomašića[23] (koji je za svog života, oko 1813., bio znan i po pridjevku “studiosus”), u Voloskom je zapravo situacija teža,[24] budući da škole drže Talijani (ovdje djeluje, osim četverorazredne privatne ženske škole milosrdnih sestara, osnovane 1884., i Mista publica scuola popolare di Volosca, kojoj je “pomoćnom” opatijska Scuola ausiliaria). Za Talijane je opatijska jezgra hrvatstva stalna provokacija kojoj uporno pomoću Zemaljskog odbora u Poreču nameću svoje nadučitelje-talijanaše, a Općina (naravno, tek nakon izbora 1895.) na to odgovara prosvjedima Beču. Talijanski učitelji, pak, mite bogato roditelje da prebace djecu u talijanske razrede: unatoč tome, broj đaka pod njihovom kontrolom stalno opada, i 1911. se talijanska škola u Opatiji mora ukinuti uslijed manjka đaka (obnovit će se tek 1919.). Godine 1900. u igru kao opatijska prosvjetna stranka ulaze i Nijemci osnivanjem Njemačke privatne pučke škole, kojoj se 1910. pridružuje Njemačka privatna realna gimnazija s predavačima koji dolaze čak i iz gimnazije u Gorici.
Ugostiteljska škola
Još 1899. je Općina Volosko-Opatija poželjela osnovati vlastitu pučku školu, ali je suglasnost nadležnih vlasti bila uskraćivanom sve do 1903.[25] Djelovalo je u Opatiji povremeno i više hrvatskih škola odjednom – Pučka škola Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru (od 1899./1900. u Opatiji, a godinu dana poslije i u Voloskom),[26] koja je do 1905. djelovala u nekoj privatnoj kući, a potom, stekavši pravo javnosti, u zgradi općinske škole,[27] šesterorazredna Javna hrvatska pučka škola za muške i ženske u Opatiji[28] ravnatelja Augustina Rajčića, njoj pridodana Car-Eminova[29] dvorazredna Škola za dalju naobrazbu (od 1905.: ova će škola 1913. prerasti u Šegrtsku školu[30]), Gervaisova i Matetićeva glazbena škola (od 1908.), privatna kućanska škola za djevojčice u Voloskom.[31] Najveći je uspjeh narodnjaka ipak bilo osnivanje Komunalne male realne gimnazije 1909.[32] Još oko 1906. pomišljalo se i na osnivanje nautičke škole u Opatiji ili Voloskom, ali je dvije godine poslije ipak odlučeno da to bude niža gimnazija, prije svega pod utjecajem revolta koji je pobudila vijest iz Fremdenblatta 1907., dospjelog do ruku Cara Emina, Štangera i njihove družbe, o ubrzanim pripremama za osnivanje njemačke srednje škole u Opatiji.[33] Pod direkcijom Ivana Rabara iz Osijeka i učiteljevanjem Filipa Crvarića (iz Zadra), Antuna Majžera, Ivana Ivančića i drugih,[34] u opatijskoj su gimnaziji hrvatski, latinski, grčki, njemački i francuski jezik, latinička, ćirilička i gotička kaligrafija bili obvezatnim predmetima a talijanski jezik među fakultativnim, u istom redu s pjevanjem. Gimnasticiralo se veslajući, a školsku godinu započinjalo dozivanjem Duha Svetoga. Godište 1912./'13. registriralo je 107 đaka (2 plemića) i inkasiralo školarinu od 2x30 kruna plus 7 kruna upisnine. Sjedište je gimnazije bilo do 1910. na prvom katu općinske Vijećnice,[35] a potom u zgradi današnjeg Dječjeg vrtića (kupljenoj od barunice Reyer). Godine 1919. Talijani su Komunalnu gimnaziju zamijenili svojom, Dante Alighieri, a 1945.-'47. u iste klupe ući će đaci Hrvatske gimnazije, poslije fuzionirane s osmoljetkom.[36]
Rivalstvo među nacijama od samoga se početka u Opatiji manifestiralo i kao rivalstvo među školama, čemu su dobrano kumovale narodnjačkoj stvari odane duše učitelja poput Ivana Matetića Ronjgova. Predajući glazbeni odgoj na najvišem katu škole u današnjoj Radničkoj ulici 17, on bi širom otvarao prozore i hrabrio dječurliju da izazivaju pitomce susjedne njemačke škole (danas Kumičićeva 10) stihovima iz Slavjani, Slavjani:
Nijemci, aj, vi Nijemci, mudroznanstvujući, nezvani vi gosti u slavjanskoj kući.
Nijemci, aj, vi Nijemci,
mudroznanstvujući,
nezvani vi gosti
u slavjanskoj kući.
I nije čudo da je ulični kanal današnje Kumičićeve bio pun razbijenih pernica, otrgnutih listova i krvavih rupčića.
Zalaskom francjozefinski pitome Kakanije za kvarnerski horizont, ovim se je krajevima za sljedećih četvrt stoljeća silom nametnula druga maćeha – Italija. Od samoga početka interes Talijana bio je, razumljivo, prije svega i nadasve usmjeren k monopolizaciji prosvjete.[37] Prema reformi ministra prosvjete Gentilea, već je školska godina 1923./'24. uvela talijanski kao jedini nastavni jezik na svaku od 207 postojećih hrvatskih i slovenskih škola u Istri (hrvatski i slovenski moglo se poučavati nakon službene nastave, do dva sata tjedno, ali bez knjiga i bilježnica: kako je većina netalijanskih učitelja na brzinu zamijenjena Talijanima, čak ni ta „širokogrudna“ klauzula nije se mogla koristiti).[38]
Kakvo su stanje, zapravo, Talijani zatekli na opatijskoj prosvjetnoj sceni? Od njemačkih škola, tu je postojala Državna javna pučka mješovita škola[39] s pet razreda i isto toliko nastavnika; jedna građanska mješovita škola s tri razreda (u ovoj je školi godišnje održavan i tečaj trgovačkog usavršavanja); sve u svemu, 326 đaka plus tridesetak djece u jednom privatnom dječjem vrtiću.[40] Njemačku državnu gimnaziju (iz Kumičićeve 10) po svršetku školske godine 1917./'18. napustili su i ravnatelj i profesori i vratili se na razne matične škole u Austriji (gimnazija se, pritisnuta ratom, i sama definitivno premjestila iz Gorice u Opatiju tek rujna 1916., zajedno s državnim uredima iz Trsta, osobljem tih ureda i djecom tog osoblja koja su prevladavala među đacima). Godine 1921. u toj je zgradi ustanovljena Scuola tecnica in Abbazia, koja je 1923., u skladu s promjenama u čitavoj Italiji, transformirana u petogodišnju Regio Ginnasio “Dante Alighieri” di Abbazia, u kojoj je konačno talijanski jezik postao obligatnim (njemački je, zanimljivo, uz latinski i grčki, zadržao taj status). Ova je gimnazija nastavila djelovati do 1947.
Hrvatske, pak, učionice ukinute su, i to svakako ne zbog pomanjkanja učenika. S Komunalnom malom realnom gimnazijom (stotinjak đaka i sedam profesora) to se dogodilo već 1919. (službeni razlog utrnuća bio je “manjak fondova i odlazak profesora”). Pučke su škole pritiskivane postupno, pa je šestorazredna javna mješovita škola (s oko 280 đaka) tinjala do 1928., a produžna mješovita škola (VII. i VIII. razred) sa 70-ak đaka i 3 nastavnika, ukinuta je 1924. Talijanizacijom, od ovih je škola nastala Scuola elementare maschile “Gabriele D’Annunzio” (u Radničkoj 17) i Scuola elementare femminile “Regina Elena” (M. Tita 140, dakle u zgradi izgrađenoj 1890., ispočetka privatnoj a potom, 1910.-1919., sjedištu Komunalne male realne gimnazije, današnjem Dječjem vrtiću). Osim ovih, u Opatiji, u Voloskom je postojala još jedna mješovita pučka škola sa šest razreda (3 nastavnika i oko 150 đaka; ukinuta 1920-ih) i Ženska privatna pučka škola sa šest razreda, 220 učenica i 6 nastavnika (vodile su je časne sestre; ukinuta 1918.). Godine 1929. ugašene su i škole u Veprincu i Poljanama, a ona u Ičićima još 1918.
Talijani su, dakako, na upražnjenim mjestima morali ustanoviti nove, svoje škole. Osim već spominjanih pučkih škola u Opatiji, osnovana je Scuola media di Stato mista (dijeleći zgradu s Gimnazijom; 3 razreda, 136 đaka i 9 nastavnika), te strukovna Scuola secondaria di avviamento professionale a tipo commerciale-alberghiero “Ivo Olivetti” (dvjestotinjak đaka, u zgradi na Gorovu),[41] koja je dobila ime po avijatičaru poginulom u Libiji i u kojoj je nastavni dan, pod dirigentskom palicom učiteljice Clementine Pincherle-Falaguerra i drugih,[42] započinjao s
Viva il Duce! — A noi! Viva il Re! — Viva il Re! Tenente Colonello Ivo Olivetti! — Presente!
Viva il Duce! — A noi!
Viva il Re! — Viva il Re!
Tenente Colonello Ivo Olivetti! — Presente!
Kao Niža stručna ugostiteljska škola, "Ivo Olivetti" će nastaviti djelovati i nakon 1945. (1945./'46. 81 polaznik) i producirati hotelske tehničare. Godine 1947. bit će joj pridodana Savezna ugostiteljsko-turistička škola.[43]
U Ičićima (G. D’Annunzio), Veprincu (Principessa Iolanda), Poljanama (Duchessa d’Aosta) i Voloskom (G. Carducci), odmah su počele s radom mješovite državne osnovne škole s po 3-5 razreda, a slične su naknadno ustanovljene i u Dobreću (D. Alighieri), Pobrima (Francesco Rismondo; otvorena 1934. za 39 đaka[44]) i Bregima (Nasario Sauro).[45]
Dok je Prvi rat zatekao običnog čovjeka u blaženom snu, i najnaivnijima je krajem 1930-ih već postalo jasno da do novoga, pogubnijega, mora doći. I došlo je: prve godine protekle su s nekoliko mobiliziranih učitelja i zeru psihoze od dalekih bubnjeva koje se čulo posredno i ublaženo. A onda je kapitulirala Italija: rujna 1943., prvi puta ozbiljnije pritisnuta, talijanska vojska nije se mogla osloniti na Nijemce koji su bili zauzeti na dva druga fronta i - mussolinijevska je operetna kolonijalna konstrukcija otpuhnuta kao pahulja s putanje zapadnih saveznika. Za Opatiju je to, međutim, bilo još daleko od kraja nesretne priče. Partizani, dotad malobrojni i hajdučki vezani za Učku, prerasli su na signal pada Italije u prave jedinice i spustili se u grad, lako ga preuzevši od razbježanih Talijana i organizirajući čak neku vrst partizansko-talijanske milicije radi čuvanja reda. Red su, međutim, uveli Nijemci: pod njihovom upravom Opatija je poživjela još godinu i pol. Okružni inspektor za školstvo Tosi moljakao je nove gospodare da oslobode nastavni kadar od radne obveze, budući da su nužni u osnovnim školama,[46] a prefektu u Rijeci tužio se na trattamento economico miserabile nastavnika i profesora, koji da nemaju obuće, a plaće im se kreću od 1000 do 1500 odnosno 2000-2500 lira mjesečno (cosa incredibile, ma vera !!).[47]
Pa je i taj rat prošao, odnijevši dovraga ideje o istočnim i južnim drangovima i one koji su ih propagirali. I opet je trebalo početi ispočetka, i opet je pošten krotak svijet morao otrpjeti kratko divljanje onih koje se prvi put pita za zdravlje. Ali ovoga puta jezik Onih-Koji-Su-Stigli naš je, a govori o onome o čemu smo mi i naši jadni, napaćeni stari uvijek govorili i sanjali. Opatijski Talijani počekali su da se stvari slegnu: dokumenti su još godinama bili dvojezični, njihova je škola pod Ambrozićkom, Zemljakicom, Viškanićem i direktorom Nutriziom djelovala još 1953., dakle duboko u novoj eri, sa sedam razreda i oko 160 đaka (Scuola settennuale italiana inferiore + superiore). Ali kad su vidjeli da od povratka ove zemlje pod Italiju nema ništa, da zapadne sile ovoga puta ne nasjedaju na argumente o svetom vječnom pravu na Istru, počeli su se povlačiti natrag u domaju – optirati, stimulirani u tom smislu pomalo s obje strane. Što je od Talijana u Opatiji ostalo, nije bilo dovoljno ni za jednu školu. Novo doba svelo je Opatiju opet, za duže vrijeme, na jedan jedini jezik: ali ovoga puta protiv tog jezika se nitko više nije bunio.
Već 1945. započele su s radom (opet) hrvatske četverogodišnje osnovne škole u Voloskom (Narodnog ustanka, u današnjoj zgradi Dječjeg vrtića, s upraviteljem Josipom Permanom) i Opatiji, kao i opatijska Hrvatska gimnazija (koja će se već 1948. spojiti s osnovnom školom u Hrvatsku sedmogodišnju školu s upraviteljem Ivanom Ivančićem). Hrvatska je gimnazija djelovala u istoj zgradi kao i talijanska (danas Kumičićeva 10). Stupanjem na snagu novog zakona, koji je propisivao osmogodišnje temeljno obrazovanje, sedmogodišnja se opatijska osnovna škola pretvorila 1951. u osmogodišnju. Od brojnih njemačkih, talijanskih i hrvatskih, profanih i sakralnih, privatnih i državnih škola u Voloskom i Opatiji stvorena je, tako, napokon 1969. jedinstvena osmoljetka (Ljubomir Mrakovčić,[48] od 1992. Rikard Katalinić Jeretov: početni razredi locirani su u zgradi bivše Gradske bolnice u Voloskom, Stubište R. K. Jeretova 6, a viši u objektu izgrađenom 1970. na Lipovici bb), s područnim razredima u Ičićima, Poljanama i Veprincu.[49] Opatijsko je srednje školstvo, pak, moralo proći još dinamičniju fazu prestrojavanja: nakon ere jedinstvenog Centra usmjerenog obrazovanja, srednje škole su se (još jednom) podijelile na gimnaziju, hotelijersko-turističku, ugostiteljsku i obrtničku. Ako sadašnje gradske vlasti budu istrajale u shvaćanju da je sadašnjost i budućnost Opatije u ugostiteljstvu i turizmu, možda će istrajati i u pomaganju i poticanju obrazovanja nužnih kadrova kao najboljem jamstvu sigurne budućnosti.
BILJEŠKE
[1]Ova će škola 1861. uvesti hrvatski jezik kao nastavni. Božo Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri I (1797-1882) (Pazin: Istarsko književno društvo Sv. Ćirila i Metoda, 1967.), 99.
[2] Državni arhiv u Rijeci (DAR), 015, spis 40/815, prema: Boris Zakošek, Opatijski album: dugo stoljeće jednog svjetskog lječilišta (Rijeka: Državni arhiv u Rijeci, 2005.), 23 i 93.
[3]Ivan Nepomuk Jačić bio je agente comunale, a ne “commerciale”, kako navodi Torcoletti, dakle, predstojnik opatijske ispostave rukavačke općine agenzia comunale, koja je postojala 1831.-1846. (termin se negdje prevodi kao „župan“). Inače je ovaj Jačić predvodio i neku vrstu društva za uljepšavanje i propagandu Opatije.
[4](tal.) Presvijetli i prečasni gospodine opate, premili gospodaru naš!
Mi, smjerni potpisanici, podanici Vašeg presvijetlog i prečasnog Gospodstva, udovoljavajući Vašim željama nakon obavljenih dogovora, obavezujemo se da ćemo svake godine, počevši od 19. svibnja tekuće godine pa nadalje, dok god se Vaše presvijetlo i prečasno Gospodstvo bude brinulo o ovoj Opatiji Sv. Jakova Na Stupu, plaćati kao pripomoć držanju stalnog kapelana 50 forinti, razdijeljenih prema odredbi pretpostavljenih slavnih Okružnih Vlasti na podanike odgovarajućim protokolom koji se ima što prije primijeniti, pod uvjetom da uživamo pravo imenovanja spomenutog kapelana kojeg bi potvrdio nadležni prečasni Biskupski ordinarijat u Trstu, a koji bi vodio kako brigu o dušama tako i o školovanju naše djece koje im je prijeko potrebno i obavezuje nas na propisanu mjesečnu školarinu.
Stoga se mi, potpisnici obavezujemo na to u ime naše, naših nasljednika i svih ostalih glava obitelji opatijske općine, moleći Vaše presvijetlo i prečasno Gospodstvo da izvoli primiti ovaj zavjet koji preuzimamo kao i iskrene osjećaje visokog poštovanja.
Opatija, 21. srpnja 1833.
Preponizni preodani i prezahvalni
podanici Vašeg presvijetlog i prečasnog Gospodstva
i predstavnici itd. (imena u potpisu).
Luigi Maria Torcoletti, L’Abbazia di S. Giacomo al Palo (Cenni storici), u Studi-Saggi-Appunti (Fiume: Deputazione di storia patria per le Venezie - Sezione di Fiume, 1944), 1: 60.
[5]Anka Potočnjak, “Prve škole u Opatiji,” rukopis u posjedu g. Roberta Tatare.
[6]Melanija Letić-Kesler, Opatija u ‘vrijemeplovu, Novi list 6.3.1964.
[7]Zanimljivo je da Ludvig Salvator von Habsburg, u svojim Lose Blätter aus Abazia (2. izdanje, Wien: Eduard Hölzel, 1886), spominje „stare Opatijce“ koji se bune protiv uvođenja hrvatskog jezika u školu.
[8] Zakošek, Opatijski album, 24.
[9]Letić-Kesler, Opatija u ‘vrijemeplovu, 5.3.1964.
[10]Ibid., 6.3.1964.
[11]Letić-Kesler, Opatija u vrijemeplovu, 9.3.1964.
[12]Prema Danici iz 1897., dušobrižnici su u svom stanu vodili školu sve do 1883.
[13]Ivančić, “Opatija,” rukopis u posjedu obitelji Didek, 173.
[14]DAR. JU 30, kutija 32, spis 275 od 3.5.1888.
[15]DAR. JU 30, kutija 32, spis 52 od 4.9.1888.
[16]DAR. JU 30, kutija 32, spis 83 od 6.12.1888.
[17]DAR. JU 30, kutija 488, spis 73 od 16.11.1889.
[18]DAR. JU 30, kutija 488, spis 201 od 21.2.1891.
[19]Prvim je brojem obilježena parcela južno od crkve Sv. Jakova (nekadašnje groblje), dok se druge dvije parcele otprilike podudaraju s položajem kasnije (još i sada postojeće) škole u Radničkoj 17.
[20]DAR. JU 30, kutija 488, spis 629 od 24.6.1889.
[21]Ivančić, “Opatija,” 184b.
[22] Zakošek, Opatijski album, 24.
[23]DAR. JU 30, kutija 32, spis od 9.9.1888.
[24]Glavnim je uzrokom visokog stupnja talijanizacije Voloskog svakako bio stalan priljev stranaca - Nijemaca i Talijana, koji su se doseljavali u upravno sjedište kotara i kotarskih službi koje su im bile namijenjene. Kasnije je, naravno, nastava na talijanskom samo amplificirala problem.
[25] Zakošek, Opatijski album, 25.
[26]Goran Crnković, Borba narodnjačke općine Volosko-Opatija za hrvatsko školstvo. U: Problemi sjevernog Jadrana, svezak 5. (Zagreb: JAZU - Zavod za povijesne i društvene znanosti Rijeka, 1985), 156.
[27] Zakošek, Opatijski album, 25.
[28] Neka ovdje bude spomenuto da se u ta vremena i u tim školama ocjenjivalo ne samo vladanje (pohvalno / povoljno / primjereno / manje primjereno / nije primjereno) i napredak (odličan / pohvalan / povoljan / dostatan / nedostatan), već i marljivost (ustrajna / povoljna / dostatna / nejednaka / slaba) i “vanjski oblik pismenih radnja” (veoma lijepo / lijepo / manje lijepo / nije lijepo / nemarno).
[29]Viktor Car doselio je u Opatiju 1890., dobivši mjesto učitelja na dvojezičnoj školi u Voloskom. Cf. Ivan Ivančić, Nekoliko podataka o bivšoj Komunalnoj maloj realnoj gimnaziji u Voloskom-Opatiji prigodom 60-godišnjice njezina otvorenja (god. 1909.), u Moji susreti s Opatijom broj I./4, rukopis u posjedu obitelji Didek, 4; cf. također Ivan Ivančić, Proslava 70-godišnjice KUD "Zore" u Opatiji te njezinog značenja za sačuvanje nacionalne svijesti u ovom dijelu naše domovine: Referat podnesen na svečanoj priredbi održanoj u Opatiji prigodom proslave 70-godišnjice osnutka "Zore" 1959. Knjižnica i čitaonica Viktora Cara Emina Opatija. Ostavština Marija Glogovića, kutija 4, str. 4.
[30]O povijesti ranih 1950-ih “uskrsle” Škole učenika u privredi (1970. preimenovane u Školu za ugostiteljstvo i uslužne djelatnosti, a 1992. u Obrtničku školu), vidi u Ivan Rebac, Obrtnička škola Opatija. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001), 97-102.
[31] U zgradi današnje osnovne škole kraj voloskog groblja (ostavštini grofice Adeline Delmestri) vodila ju je Zagrepčanka Ljubica Gregorčić. Zakošek, Opatijski album, 27.
[32]Jedne od četiriju hrvatskih škola ovoga tipa u Istri tog vremena (dvije u Pazinu, jedna u Kastvu). Vidi opširnije o Komunalnoj gimnaziji u: Ivan Ivančić i Zoran Didek, Školstvo u Opatiji: začeci i razvitak do 1918. godine. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 28-32. (21-32)
[33]Ivančić, Nekoliko podataka, 17 i 19.
[34] Artur Gervais predavao je pjevanje, Ivan Matetić gimnastiku, a „prostoručno risanje“ akademski slikar, Čeh Jan Karel Janovsky. Zakošek, Opatijski album, 26.
[35]Dakle, današnje Gradske vijećnice. V. Program komunalne male realne gimnazije u Voloskom-Opatiji za školsku godinu 1913.-14. Opatija: Općina Volosko-Opatija, 1914.
[36]Ivančić, O bivšoj Komunalnoj maloj realnoj gimnaziji, 14-15.
[37]Usporedi djelce Viaggio sentimentale nella Liburnia (Milano: Dott. Riccardo Quintieri, 1922) Adriana Lualdija, koji eksplicitno izražava svoje nestrpljenje u stvari fašističkog preuzimanja opatijskih škola.
[38]Ibid., 162.
[39] Otvorena 1900. u jednoj privatnoj kući na Škrbićima, preselila je godinu dana kasnije na Križišće, u novu zgradu. Zakošek, Opatijski album, 27.
[40]Prvi dječji vrtić, Asilo infantile "Savoia", otvoren je u Opatiji 1919. Vidi o povijesti opatijskih obdaništa u: Smiljana Paragvaj i Tanja Ujčić, Pedagoške ustanove – temeljno pravo na odgoj, naobrazbu i skrb o djeci. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 46. (45-59)
[41]Ova je dvogodišnja škola je počela s radom 1929., a 1938. je program produžen na tri godine. U jeku Drugog svjetskog rata, 1942., škola prerasta u Tehničku školu s petogodišnjim programom. Vidi o tome u: Ksenija Beljan, Hotelijersko-turistička škola. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001), 87-95.
[42]Dakle, ravnatelj Fillipo Sposito koji drži crtanje i krasopis; Mini Nidi i Cecilia Perazzolo (grupa književnosti); Aurelia Miller (njemački i francuski); Gesualdo Gambino (prirodne znanosti); Alessandra Viancini (trgovina, stenografija); Virginia Casucci (hotelijerska tehnika); Mario Trevisiol (pjevanje); župnik Angelo Comoretto (vjeronauk) i dr. Giovanni Neuhold (liječnik, drži odgoj djece). Guida generale di Fiume e Provincia di Carnaro 1942. Fiume: Stabilimento tipografico de “La Vedetta d’Italia” s.a., 1942.
[43]Vidi o tome: Boris Zakošek, Kraj Drugog svjetskog rata i obnova opatijskog turizma u arhivima opatijskih upravnih oblasti 1945.-1947. godine, Vjesnik PAR 37 (1995): 308-9 (297-332). Trogodišnja Viša ugostiteljska škola će vremenom prerasti u Ugostiteljsko-turistički tehnikum, a 1955. i u četverogodišnju Hotelijersku školu Opatija. Od 1957. u Opatiji je djelovala i dvogodišnja Ekonomska škola, transformirana 1960. u Višu ekonomsku školu ugostiteljskog smjera, koja će 1974. biti unaprijeđena u Hotelijerski fakultet (vremenom preseljen u Iku). Opširnije o tome vidi u: Gordana Mihelčić, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001), 119-131.
O daljnjim, nimalo jednostavnim peripetijama uspona i padova opatijskih srednjih škola, vidi u: Beljan, Hotelijersko-turistička škola, 91-95; i u: Ersilija Kopani, Ugostiteljska škola. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001), 103-112. O povijesti Saveznog centra za unapređivanje ugostiteljstva, vidi: Jan Bernd Urban, Savezni centar za unapređivanje ugostiteljstva. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 113-117.
[44]DAR. DS 19, kutija 1, spis 1184 od 13.11.1934.
[45]Vidi opširnije o povijesti školstva u Opatiju u razdoblju između dvaju svjetskih ratova u: Amir Muzur, Tri desetljeća talijanske ere: opatijsko školstvo 1918.-1947. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 33-43.
[46]DAR. DS 17, kutija 4, spis 29 od 25.1.1945.
[47]DAR. DS 17, kutija 4, spis 780 od 16.11.1944.
[48]Ime je dobila po mladom antifašističkom borcu koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu.
[49]Vidi opširnije o povijesti opatijske osnovne škole nakon Drugog svjetskog rata u: Milan Babić, Osnovno školstvo Opatije od 1945. do 1995. U: Povijest opatijskog školstva, uredio Vladimir Rosić (Opatija: Preluk, 2001.), 61-75.