SUŠAČKA REVIJA broj 72

 


razgovor

KREPAT, MA ŠTUDIJAT!

Jelena Butković

"Aljoša Pužar (Rijeka, 1974.) kulturolog je, pisac i društveni kritičar; docent južnoslavenskih regionalnih studija na Koledžu za istočnoeuropske i srednjoeuropske studije i na Poslijediplomskoj školi za regionalne i međunarodne studije Korejskog sveučilišta za strane studije (HUFS, Hankuk university of foreign studies), te naslovni docent komparativne kulturologije i studija popularne kulture na Underwood međunarodnom koledžu južnokorejskog sveučilišta Yonsei (UIC, Yonsei University)."


Aljoša Pužar

SR  Sveučilište u Rijeci dobilo je Kampus, novi studentski grad u prostorima bivše vojarne na Trsatu. Niste bili na otvorenju jer Vas je posao odveo na drugi kraj svijeta, u Seoul, u Južnu Koreju. Što će ovaj kampus po vama značiti za naše sveučilište?

AP  Čestitam kolegama na novom smještaju, sigurno ću ih posjetiti. Nadam se da su građevine koje će koristiti kvalitetno izvedene u onom najbanalnijem građevinskom smislu (jer kod nas se i to može javiti kao poteškoća), da su funkcionalne, da je oprema ergonomski prikladna i da je mikroklimatski sve u redu. Ne šalim se! Fizički prostor je važan, a naročito kad vojnici prepuštaju mjesto profesorima i studentima, to je uvijek dobar znak. Jasno, još je važnije da prostor napučuju ljudi s dobrim idejama. Te ideje moraju biti out of the box, moraju kršiti okvire, inače od njih nikakve koristi. Dok god, recimo, umirovljeni zagrebački profesori (i sami često predstavnici odležalih i prašnjavih metodoloških škola i misaonih sustava) za čitave discipline koje djeluju u Rijeci, naročito humanističke, djeluju kao kreatori, uzori i kontrolori, a sami su stvorili sveučilište koje je, recimo, oko dvijetisućitog mjesta na svijetu, onda nemamo što pričati o nekim velikim misaonim ambicijama. Primjer malog, ali fleksibilnog Sveučilišta u Zadru, koje zanemaruje mnoge utabane staze, trenutno me više nadahnjuje u hrvatskom kontekstu. Kako sam ipak riječki dečko, to mi je malo krivo. No, u Rijeci sam pokušao što sam mogao, sav se dao u neke projekte, programe i ideje. Sada palicu imaju drugi. Žarko su je željeli i ja im želim sreću da s njom nešto i naprave. Stojim na raspolaganju riječkim kolegama. Posljednje što sam radio kao zaposlenik riječke univerze bila je mala ispomoć na pokretanju korejskih studija. U tome za mene ima velike simbolike i nadam se da će ti studiji zaživjeti na vrijeme i uspješno i da nas neće (još uvijek mislim "nas"!), da nas, dakle, neće i u tome preteći druga sveučilišta.

SR  Zašto ste u Južnoj Koreji i čime se bavite?

AP  Došavši u Koreju, slijedio sam slavističke puteve koje su prokrčili kolege riječki kroatisti i jednog će dana netko od njih nastaviti krčiti tu stazu. No za razliku od svojih riječkih prethodnika na ovom mjestu, svoju ulogu, pa i priliku koja mi je pružena, shvatio sam šire, a naposljetku i odlučio razviti jedan drugačiji tip života i znanstvene karijere. Zasad se čini da nisam pogriješio.

Predajem sada na dva podosta različita sveučilišta, od kojih je jedno i ove godine oko stotinu i pedesetog mjesta u svijetu i, kao i u Rijeci, kombiniram kroatistiku i kulturalne studije. Organizirao sam i izložbe i producirao kratke filmove, pisao, putovao, družio se. Ali nije bit samo u dinamičnom korejskom kontekstu, već i u nečem naoko banalnom: u financijskim sredstvima i u osjećaju samostalnog rada uz manje napornih ego-hijerarhija i međuljudskih zavrzlama koje su pakao – znanstveno jalove, a pogubne za mentalno i fizičko zdravlje. Pročešljavajući svoje vlastite aktivnosti u posljednje tri (korejske) godine, moram reći da se moj znanstveni doprinos unutar jedne godine barem učetverostručio i napokon postao mjerljiv u međunarodnom smislu, a to je zapravo jedino što sam htio, taj osjećaj normalnosti i napora koji je intelektualne prirode, kad se boriš sam sa sobom i vlastitom tupošću, a nije političke, financijske ili birokratske prirode. Naravno, nigdje i nikome ne cvjetaju ruže, ne bih htio da me se krivo shvati. Moj je život pun strepnje, unutarnjih trvenja i traganja, ipak sam po tome i dalje "naš". Ipak, čini mi se prilično očitim da i mali pomaci u akademskim slobodama i opipljivim aspektima društvene svijesti o važnosti znanja mogu dovesti do iznenađujuće zadovoljavajućih rezultata na međunarodnoj razini, čak i kad znanstvenik nije bogomdani talent rođen sa srebrnom žličicom u labrnji.

SR  U jednom intervjuu napomenuli ste da mladima treba više podrške i ulaganja u njih, a manje u zgrade. Možete li usporediti studiranje u Koreji i u Hrvatskoj, a možda i na nekim drugim sveučilištima u svijetu?

AP  Ne sjećam se o kom se razgovoru radilo, ali siguran sam da je važno i jedno i drugo, i nadam se da će studenti dati pečat prostoru mnogo više od njihovih često dosadnih profesora, a u posljednje vrijeme i bolonjskih birokrata. Uvijek mi je bilo smiješno kada su neke kolege mislile o meni kao o majstoru bolonjske birokracije. Radio sam to jer sam morao i jer sam vjerovao da ti silni papiri mogu prošvercati i neki novi pedagoško-znanstveni okvir, nužan za preživljavanje onog do čega mi je bilo stalo.

Tabličarenje, bodovanje i kvantificiranje znanja neće pomoći sveučilištu i zato su mnoga sveučilišta u Italiji, Švicarskoj i drugdje odlučila načiniti korak unatrag, shvativši da nije baš nužno imitirati neoliberalnu Ameriku lažući samima sebi da je to u duhu europskog jedinstva i izvorne Bolonjske deklaracije samo zato da bi se servisirao kapital i sve manje socijalna država. To je intelektualna sramota.

S druge strane vjerujem u mjerenje u smislu broja radova u dobrim časopisima, broja knjiga, broja studenata po jednom profesoru, broja knjiga i pretplata na časopise u našim bibliotekama. Dakle: samo više prave znanosti i prave love od strane ove sebične mafijaške i lopovske države u kojoj doktori znanosti (koji to očito nisu u pravom smislu riječi) vladaju ovcama za koje žele da i ostanu ovce.

Naša izdvajanja za tzv. "društvo znanja" ridukulozna su a statistike o udjelu visokoobrazovanih u stanovništvu tragične. Niti na mom prvom sveučilištu, onom tršćanskom, nije bilo ravnoteže između disciplina, područja i lobija. Sada radim u sistemu koji je mješavina birokratskog i dogovornog, sve se vrti oko novca, što je na prvi pogled jezovito, ali s druge strane znanost i košta i donosi, to treba priznati i iz toga izvući neke opće društvene pouke. U zgradi u kojoj radim, dva kata kontroliraju sami studenti, imaju mrežu klubova, aktivnosti, ovog i onog. Financijski im nije lako, kapitalizam je okrutan, život katkad upravo surov, ali se ipak dobro "zezaju", uz težak rad. I ne završi im svaka inicijativa u krigli. Imali su slične pokrete kao i naši studenti nedavno, s malo rezultata. Studentima je teško posvuda ako nisu bogati ili ako država nije jako napredna. Ipak, u Koreji i fakulteti za robotiku osnivaju i financiraju jake humanističke katedre jer vjeruju u holističkog stručnjaka budućnosti, a mi se ukopavamo u rovove između različitih, često posve srodnih disciplina, znanost držimo u etički upitnom odrađivanju prljavih i poluilegalnih europskih laboratorijskih poslova i u epruveti, a humanistiku u prašnjavom arhivu. Ne znam što da usporedim...možda birokraciju s birokracijom... podjednako me plaše. Umjesto svega toga pokušavam preodgojiti sebe samog, skinuti prašinu s vlastitog mozga. Nekad ide, a nekad baš i ne. Oznoji se čovjek, ali slatko je kad upali.

SR  Mnogo se govori o ulaganju korejskog  gospodarstva u Hrvatsku, posebno u Rijeku. Kakva su Vaša saznanja o tome, nije li ipak to sve skupa presporo zbog otezanja naše politike?

AP  Prisustvovao sam rubno nekim pregovorima, ali nisam ovlašten iznositi detalje. Znam samo da su brodogradilišta ostala na panju zbog toga što se na desetljeća loše domaće politike naslonila EU-birokracija sa slabo prikrivenim interesima velikih igrača. Tu su Korejci shvatili da bi uvjeti poslovanja za njih bili nepovoljni. Za drugo ne znam. Nadam se da ćemo kao sredina prionuti na posao, bez obzira kakav bio, pa će sve ostalo biti manje bitno. Ovdje u Koreji neki stoje čitav dan na nogama pržeći lignje po kiši da bi im djeca išla na sveučilište. Takvih ima i kod nas, ali manje. I nisu slavljeni kao heroji. Kod nas su heroji neki šuplji likovi izbačeni s tsunamijem devedesetih kao trulež i mulj. Mi malo radimo, a puno pričamo, ne izuzimam sebe. To je pomalo i stvar mentaliteta. Pjevali smo Nek nam živi, živi rad, ali nikad nismo u poruku te lijepe pjesme stvarno i povjerovali.

SR  Rijeka ima idealni zemljopisni položaj, koji nije valoriziran kako treba. Koje su bile godine njezinog punog sjaja i zašto, po Vašem mišljenju, ne može vratiti mjesto koje joj pripada u europskom kontekstu?

AP  Zašto mislite da Rijeci nešto pripada? Ili Hrvatskoj? Mi se moramo osloboditi tih mitova. Maleni smo bili i ostali i jedino mjesto koje bi nam jednom moglo pripadati moramo stvoriti sami, i to teškim radom. Zato, umjesto trošenja sredstava na veličanje ovog ili onog lokalnog "velikana", recimo onog provincijalnog prznice Kamova, nazovi njegovim imenom neku stipendiju i šalji mlade pisce u Barcelonu da vide život i da se vrate s nekom knjigom, ili im plati tri mjeseca života, a ne da pate od (dijelom mentalne) suše u vlastitom gradu. Rijeci je bilo najbolje nakon gašenja krutog feudalizma, a prije prevlasti nacionalnih "preporoda". Nadam se da će joj postnacionalno i tehnološko doba donijeti nove prilike. No za to će se svi trebati jako oznojiti.

SR  Bili ste glavni i odgovorni urednik La Battane, dvomjesečnika za kulturu koji izdaje talijanska manjina u Rijeci, kojoj ne pripadate po nacionalnosti. U to ste vrijeme objavili i zanimljive tekstove o egzodusu Talijana iza Drugog svjetskog rata, čime ste izazvali mnogo reakcija u javnosti. Što mislite o utjecaju talijanske manjine u Rijeci, nisu li previše zatvoreni u svojem svijetu?

AP  Moji su korijeni mješoviti  i uključuju i talijansku komponentu, pogranični identiteti su mnogostruki i odbijam redukciju. Prezimena mojih predaka spominju se i u Rijeci i u okolici od 13. stoljeća i siguran sam da ih je nemoguće cijepati u nekom nacionalnom ključu izmišljenom kasnije. Naravno da je talijanska manjina često zatvorena, sve malobrojnija i sve slabija. Ali još uvijek ima kulturnu produkciju, nakladništvo i ukupni doprinos koji daleko nadmašuje svaku demografiju i lokalnu političku sliku. Ja im se zbog toga divim. Divio sam im se čak i kad su me u jednom trenutku napali, pomislivši da sam neka prodana duša ili da zbog svoje prevladavajuće lingvističke i kulturne pripadnosti nemam prava voditi diskusije o njihovoj povijesti. Mnogi su mi se od njih javili da mi kažu da se ne slažu s progonom i u biti su većinom bili ono što jesu: kulturni i ljubazni, ponekad čangrizavi Mitteleuropejci, što se za brutalne pripadnike i pobornike južnoslavenskih nacionalističkih režima (koji su i naše Talijane bili malo izbezumili devedesetih) ne može reći. Moje prve dvije knjige i dobar dio treće, posvetio sam njihovoj, a dijelom i mojoj, kulturi o kojoj je većina tada šutjela. Zatvoreni su često...da...ali kako i ne bi bili? S kim da pričaju? S onima koji i dalje u svojoj glavi ratuju s "autonomašima" i gaze gradske tradicije i ambicije, veličaju ono što je za Rijeku i Riječane u biti bilo i ostalo posve nevažno, a iz političkih i etničkih razloga  prešućuju mnoge važne figure.

Potomak sam (i to ponosni) antifašista i partizana, i talijanskih i hrvatskih i slovenskih, ali moram reći da nismo ništa bolji u obračunavanju s vlastitim mitovima od najobičnije talijanske desnice koja nam diže živac i kojoj se rugamo. Počevši s problemom oko toga što se zbilo 3. maja 1945. kad je OZNA u Rijeci ubijala čak i lokalne antifašiste, jer se nisu uklapali u zamisli nove vlasti. Kad si prestanemo lagati, sve će sjesti na svoje mjesto. Priče o ljevici, desnici i slično, pri čemu se zaboravljaju pojedinačne ljudske sudbine koje su jedine bitne i najčešće složene i mnogostruke, naročito u pograničnim regijama, sve te priče su glupost, budalaštine bez težine, u službi dnevne politike. U Rijeci se, recimo, rodio čovjek koji je bio poznati talijanski partizan, presudio Mussoliniju (izdao nalog za njegovo smaknuće), a potom postao i uvaženi povjesničar i demokratski političar. Ipak, neki naši velepoštovani akademici neće se toga sjetiti u svojim malim nacionalističkim ratovima. Da je kojim slučajem bio "naš", imao bi najveći trg u gradu. Eto, to me oduvijek živciralo, i to baš, ako hoćete kao "Hrvata".

Moram reći da u svom tom čobanluku ni pravi Sušačani nisu ništa bolje prošli, teško su se izborili da se i njihov glas ponekad čuje. I upravo kad smo kasnih osamdesetih dosegli jedan stupanj ponovne urbanizacije i kakve-takve otvorenosti i krenuli otkrivati skrivene potencijale, dogodilo se nacionalističko divljanje i opće zaostajanje.

SR  Rijeka je otvoreni grad, susret mnogih kultura. Dodirne točke, granica, to je česti predmet Vaših interesa. Kao i međunarodni književni festival PONTES, koji se održava u gradu Krku, pa Sa(n)jam knjige u Puli. Može li nešto o tome?

AP  Rijeka nije otvoreniji grad od ostalih normalnih gradova. Ono čime se možemo pohvaliti jest da zbog lokalne političke klime nismo doživjeli da naše Srbe devedesetih (prečesto) guta noć i da se diše mrvicu manje agresivna klima. To me dakako čini sretnim, ali tu razgovaramo o minimumu, a ne o dostignućima.

Europa je na prekretnici, danas je i Amsterdam sve zatvoreniji, desna revolucija se diže i kako stvari stoje, bit ćemo s unutarnje strane tih podesničenih europskih zidina (laburisti, socijaldemokrati, svi sve desnije, fašisti opet u parlamentima, protjerivanje Roma, rasni nemiri u predgrađima...). Baš me zanima kako ćemo onda pokazivati otvorenost i prema kome.

Što se tiče manifestacija koje ste spomenuli, one su nastale na trudu pojedinaca koji su odlučili potegnuti vlastitim snagama, uz mnogo muke i prepreka i ponuditi alternativu dosadnosti i nedjelotvornosti utabanih staza u našoj "kulturi". Drago mi je da sam bio ili jesam dijelom Pontesove šire obitelji i uže obitelji pulskog sajma knjige, a i sam sam se profilirao kroz te manifestacije. Kao student kroz Pontes, a kao neko javno blebetalo ili kulturnjak prvo kroz Tomizzine dane (pogranični forum) u Umagu, koji niste spomenuli, a onda i kroz Sa(n)jam knjige u Istri. Zahvalan sam svim tim projektima iza kojih stoje sve redom moji dragi prijatelji, premda su moje javne aktivnosti nekad iritirale manje eksponirane kolege i možda naposljetku i omogućile (u mentalnom smislu) moj odlazak.

SR  Autor ste knjige U tamni vilajet, koja je nastala iz Vaše doktorske disertacije. Koja je poruka te knjige?

AP  To je teorijska knjiga i teško je iz nje izvlačiti konkretne poruke ili pouke. Također, to nije sjajna knjiga, pa ne treba na nju previše trošiti riječi. Recimo da neskromno mislim da je solidna, ali to mi nipošto nije dovoljno. U njoj sam se bavio problemom međustanja i međuprostora u kulturi (i dijelom filozofiji), problemom praga i prelaska praga. A pouka je vjerojatno, kao i u svemu što činim, da pragovi koji se otvaraju između svjetova nude nadu, ali ne jamče slobodu. Proglašavanjem mehanike multikulturalnosti ili nečeg takvog, ne postižu se automatski i željeni etički standardi, na njima treba raditi kapilarno i životno. Knjiga koja je ovoj prethodila, Granice Granice, lakša je za čitanje, pa onda valjda i korisnija, u njoj ima dosta popularnih verzija onih teza koje su u knjizi U Tamni Vilajet dobile teorijski "štih", a i pokoja glupost i muljaža, kako i priliči našem poslu.

SR  Vratimo se u Koreju, mjesto Vašeg sadašnjeg boravka. Vaše korejske sličice objavili ste u knjizi Azaleje na putu. Ukratko, kakva je to zemlja, ljudi, običaji?

AP  Zamislite da se negdje u petnaestom stoljeću pojavio nasilan filozofski sustav koji je promovirao pozitivne stvari poput društvene harmonije i smanjenja prava bogatih, ali i patrijarhat i ritualnost života (govorim o korejskoj verziji neo-konfucijanizma) i da se pojavio među Sicilijancima. Dakle, Korejci su za mene nalik neočekivano discipliniranim polupatrijarhalnim Sicilijancima sa svim paradoksima koje tako nešto sa sobom nosi. Obožavaju hranu, alkohol, seks, glazbu i igre, ali ne prostače, ne tuku se previše, ne kradu torbice, ne drogiraju se (ili sve to mnogo mnogo manje), većinom marljivo i predano rade, ali imaju dosta otvorene izljeve strasti i boli i bluesa, za razliku od Japanaca. Dugotrajna pisana kultura, ponešto historijskih frustracija nalik našima, priča o uspjehu baziranom na predanom radu, opsjednutost obrazovanjem i veliko poštovanje za profesore. Premda niti njihov nacionalizam takve analize ne voli, Korejci su dosta pravilna genetska mješavina južnih Azijaca, lokalnih plemena, Han Kineza, te kolonijalnih Japanaca i Mongola. Toj mješavini pripisujem njihovu fizičku ljepotu i privlačnost, kao kod Brazilaca. Ono što me plaši jest fundamentalističko kršćanstvo američkog porijekla, koje se snažno ukorijenilo i širi se, a fascinira me i hrabri stara mješavina šamanizma i budizma. Život je dinamičan, bogat i brz, ali to nije samo do Korejaca. Seoul je peta najveća urbana zona na svijetu i to nosi svoje, bez obzira kakav ga većinski etnos nastanjuje. Recimo ako brojim, u proteklih sam se tjedan dana susreo ili družio s pripadnicima petnaestak različitih naroda uključivši i poglavicu Apača, u "razredu" su mi studenti iz desetak zemalja, i jedem jela iz isto toliko regionalnih kuhinja. Tako da i Koreju ponekad treba malo tražiti... 

SR  U posljednje vrijeme u Hrvatskoj se otvaraju mnogi sudski postupci u kojima se otkrivaju razne malverzacije vladajućih ljudi. Koji je Vaš odnos prema Domovinskom ratu, političkoj situaciji u Hrvatskoj i njezinoj budućnosti nakon ulaska u Europu?

AP  Domovinski rat, kao i svaki rat, multidimenzionalno je povijesno zbivanje. Uključivao je dimenziju agresije na ustavno-legitimnim i demokratskim putem osamostaljenu republiku, dimenziju građanskog rata uzrokovanu manipulacijama i propagandom naših i srpskih nacionalista, dimenziju dogovornog sukoba prema planovima o transferu stanovništva i teritorija, dimenziju socijalne implozije uz ratni gospodarski kriminal i bogaćenje malobrojnih te dimenziju dvojbenih međunarodnih interesa i utjecaja. U smislu borbe, vjere, medijskih priča i udžbenika odradili smo mitologiju prve dimenzije, one koja se odnosi na agresiju. Teško nam, s druge strane, pada obračunati se s ostalim dimenzijama koje su također očite. Mislim da je iz dobro dokumentiranih dokaza prikupljenih posljednjih godina sve jasnije da su nacionalističke elite na svim stranama u biti priželjkivale rat i potpirivale ga i da nitko u tadašnjoj središnjoj politici nije izuzet iz krivnje, bez obzira na stupanj ili brojnost zločina koji su uslijedili. Ne znam kako se osjeća branitelj koji živi danas u opljačkanoj državi, a saznaje da se rat možda mogao izbjeći i da smo po Bosni ratovali s unajmljenim srpskim tenkovima dok su Tuđman i Milošević djelovali kao braća po oružju. To mora da je užasan osjećaj nevjerice i iznevjerenosti, napuštenosti. A opet, dio tih ljudi i dalje govori da su za sve krivi neki sablasni "jugokomunisti"... to je moć ideologije. No, ja poštujem žrtve i ideale, a ostalo ostavimo sudovima i povjesničarima.

Bolje se posvetimo sadašnjosti i budućnosti. S obzirom da me trenutna situacija u Hrvatskoj sablažnjava, a opstanak mafijaškog pokreta na vlasti užasava i kao građanina duboko plaši i vrijeđa, možda najbolje da prigodno ostanemo na nešto malo sretnijem primjeru Rijeke. Ja, recimo, imam relativno dobro mišljenje o mnogim potezima trenutne gradske vlasti i u biti mislim da su najmanje zlo koje se u jezivoj tuđmanističkoj Hrvatskoj moglo dogoditi Rijeci, ali to više zato što smo napokon dobili gradonačelnika koji nije "seljačina" nego zato što bi sustav bio posve zdrav. Ipak se sve svede na napor i osobni kredo pojedinaca i tako je, nažalost, u svemu što činimo. Recimo, trenutni izravno birani gradonačelnik nije, da se našalim, posve "za bacit". Prigovaraju mu ovo i ono, možda i s pravom, ali nije nipošto sklon čobanluku i ljudi koji bi nešto htjeli, a rade u gradskoj vlasti, imaju barem nekog osnovnog sugovornika, pa i mnogi drugi. A to je za naše uvjete jedan veliki WOW (tu bi trebala fusnota o recentnoj sudbini Splita, pa i Zagreba).

Avanture s SDP-ovskim tajkunima, bankama i slično, to nam nije trebalo, jer je davalo i daje tzv. argumente pravim tranzicijskim kriminalcima, ali i radikalnijim poštenjačinama i predstavnicima civilnog društva da katkad izjednačuju krivnju na lažnim ili nategnutim pričama. Vidjet ćemo kako će tko proći u ovom post-tranzicijskom pravosudnom čišćenju naloženom izvana. Ja poštenima želim da opstanu i ostanu, na dobrobit svih nas. Je li ovo što imamo dovoljno za suvremenu Rijeku, vidjet ćemo.

Da je Hrvatska fiskalno decentraliziranija zemlja, bilo bi jasnije što tko može. Zastrašujuće je koliko je našeg novca požederala HDZ-ova hobotnica! S obzirom da se kvalitetnija alternativa zasad ne nazire, navijat ću za najmanje zlo. To je pragmatično, a izvorni Riječani nisu bili mitomani, najbolje što je ovaj grad imao bila je zdrava pragma, ili, ako hoćete ljepše: zdravorazumska briga za kakvoću vlastitih života i života svoje djece. Nije to sebičnost i odnarođenost, kao što katkad blebeću hrvatski i talijanski nacionalistički povjesničari, to je razumna i produktivna mjera pograničnih života. Sve ostalo vodi u zločin ili osiromašenje. No, sentimenti su u Mediteranaca neizbježni...Tako ja plačem jer smo nedavno izgubili stare dizalice, to me naljutilo. Lučka uprava mi je digla živac – hahahaha Eto, tako, i iz Seoula se isto može biti dio lokalne čaršije i blablablablablabla do beskraja...To smo mi.

SR  Vi ste mlad i visoko obrazovan profesor. Gdje vidite svoju budućnost, u Rijeci ili negdje u svijetu, zašto?

AP  Točnije je reći da ulazim u srednje godine i da se još obrazujem, trenutno radim na drugom doktoratu (na britanskoj adresi) i učim, učim, bez prestanka. To znam, jer je sadašnjost. Budućnost ne zna nitko, pa ni ja, ali siguran sam da će biti u svijetu, jer za svemirska putovanja nikad neću imati novca. A i Rijeka je na ovom svijetu...pa možda jednom skočim ko Ero s neke jabuke... samo da ne padnem s kruške... Sve to ovisi i o Rijeci. Svijet je sve manji, pa je i meni moja Rijeka sve bliža. Ne može čovjek pobjeći ni da hoće! A i ne treba više od toliko... Dobro je malo pobjeći iz provincije, ali je još bolje ako provincija pobjegne iz tebe. To si želim, kao i Rijeci. A zato se i obrazujemo, zato se gnjavimo s knjigama, epruvetama i tko zna čime...i nikad nije lako. Ali to je jedina prava borba, i u njoj treba istrajati. Da se malo našalimo s lokalnom retorikom, a u korejskom duhu: Krepat, ma študijat!

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana