SUŠAČKA REVIJA broj 72 ideje OŽIVIMO MRTVI KANAL Daina Glavočić Riječka neprofitna udruga za promicanje i očuvanje industrijske baštine Pro torpedo u svome programu podržava oživljavanje tradicijske drvene brodogradnje, na tragu već uspješno pokrenute inicijative nekoliko kvarnerskih udruga za obnovu, rekonstrukciju, konzervaciju starih drvenih plovila raznih vrsta, karakterističnih za naš kraj. Štoviše, vlasnici drvenih brodica na vesla ili jedra već nekoliko godina održavaju vrlo atraktivne, slikovite i zanimljive regate uz edukaciju i radionice propagirajući tako tradicijski sport, ali i obrt naših obala. Začudno je kako manje sredine, poput Krka, Lošinja, Lovrana, Mošćenica ili Rovinja, nailaze na dobar odaziv entuzijasta i zaljubljenika u drvenu malu brodogradnju, te je zajedničkim nastupima promoviraju na regatama Kvarnera i srednjeg Jadrana kao i na međunarodnom planu u Italiji ili Francuskoj. Bilo bi stoga vrlo zanimljivo, a u konačnici i korisno, kada bi i Rijeka, svjetski poznata po brodograđevnoj i pomorskoj tradiciji, okupila sve zainteresirane brodoljupce i barkoljupce da se svojim entuzijazmom, osobnim angažmanom, znanjem i iskustvom okupe oko zajedničkog projekta kojeg inicira Pro torpedo te da zajedničku sinergiju usmjere ne samo u cilju očuvanja tradicije već i u cilju obogaćenja gradske turističke i edukacijske ponude. Pro torpedo, naime, uz pomoće šire zajednice planira oživotvoriti već dvadesetak godina staru ideju kipara Zvonimira Kamenara: oživljavanje Mrtvog kanala zanimljivim sadržajima za građane i turiste, o čemu je već Sušačka revija pisala 1996. god. u tekstu Vlade Bralića pod naslovom Mrtvi kanal – atrakcija grada? Krajnji je cilj privući ljude u ovaj uspavani zakutak Rijeke na povijesno iznimno važnom toposu – nekad razdjelnici dvaju svjetova, kultura i država – na područje Mrtvog kanala, zapadnog obruba Delte, prostora koji je u gradskim projektima, tj. programima i investicijama od kapitalnog značenja, predstavljen kao jedan od nositelja i zamašnjaka ukupnog razvoja Rijeke i prepoznat zajedno s lukom Baroš kao dio rekonstruiranog gradskog Waterfronta –morskog lica Rijeke. Uz Mrtvi kanal nekada se njihala šuma jarbola, tu su zimovali putnički brodovi bijele flote, a opremali su se i vikinški brodovi za snimanje filmova. Realizira li se ideja udruge Pro Torpedo jedrenjaci će se vratiti u Mrtvi kanal. Na toj temi riječkog morskog lica već se godinama radi, što je razvidno i iz projekta Lučke uprave Moja Delta, predstavljenom još 2008. na internetu. Zabilježeno je da su, sukladno Generalnom urbanističkom planu, temeljem međunarodnog javnog natječaja, angažirane danske tvrtke COWI/Gehl Architects izradile smjernice uređenja postojećih 150.000 četvornih metara spomenutog prostora, s ciljem kreiranja originalnog identiteta Rijeke. Lučka uprava Rijeka, uz jamstvo Vlade Republike Hrvatske, zajmom Svjetske banke počela je opsežan projekt Rijeka Gateway modernizacije riječke luke. Dio je i stvaranje novog, plavo-zelenog otoka u samom centru grada, čiji će sadržaji privlačiti i građane i turiste da borave na tim prostorima tijekom cijeloga dana, a Rijeci će se izgradnjom niza sjedišta domaćih i stranih tvrtki i atraktivnih sadržaja na jednome mjestu vratiti imidž pomorskog i mediteranskoga grada, omogućiti šetnju uz more ili odbojku na pijesku i približiti more građanima, otvoriti odlične restorane, akvarij, omogućiti zabavu, stan uz more. Prema tim planovima veliki gradski park pružat će se na području sjeverne Delte te omogućiti dječju igru, a uz predviđene šetnice zadovoljavat će najviše rekreacijske, edukativne, ekološke i estetske kriterije. Budući da je već u tim planovima zacrtana kulturna aktivnost s obiljem edukacijskih sadržaja, kao i izgradnja velikog nautičkog centra u akvatoriju luke Baroš, idealno bi bilo za takvo buduće rješenje aktivirati, odnosno osposobiti pokretni željezni most na ušću Mrtvog kanala u luku Baroš te dopustiti uplovljavanje većih plovila s jedrima i jarbolima u vode najdonjeg bazena Mrtvog kanala. Bilo bi vrlo zanimljivo stacionirati uređene kvarnerske tradicionalne drvene brodove naših predaka i začetnika slavne pomorske tradicije Hrvatskog primorja kao ploveću sekciju – izložbu na otvorenom – kao kontrast suvremenim megajahtama koje se očekuju u budućoj marini Porto Baroša. Uzor za takvu stalnu izložbu jedrenjaka može se vidjeti u malom ribarskom gradu Cesenatico koji je u otvaranju prvog pomorskog ekomuzeja u Italiji prepoznao svoj brend po kojem se razlikuje od svih susjednih trurističkih mjesta poput Ravenne, Cervie, Pesara, Senigallie, Riccionea... Gradska je uprava osnovala muzej pomorstva – Museo della Marineria, sa stalnim postavom u obnovljenom i novoizgrađenom objektu uz obalu kanala kojeg je projektirao Leonardo da Vinci. U vodama kanala u središtu grada stacionirana je flota od 10 tradicijskih vrlo živopisnih drvenih brodova (bracera, bragoc, trabakul, batana, lancia, topo, paranza i dr.) podignutih šarenih jedara, što stvara neobično privlačnu sliku ovog pitoresknog gradića i destinaciju mnogobrojnih turističkih i đačkih posjeta tijekom cijele godine. Uz obale kanala lijepo su uređene male kuće s nebrojenim restoranima i ponudom ulova brojnih ribarskih brodova koji su, također, privezani u kanalu, ali bliže njegovu ušću u Jadran. Radi se o jednoj varijanti ekomuzeja, jer na preostalim drvenim brodovima u kanalu povlašteni vlasnici su stanovnici koji ih koriste u svakodnevnom životu. Mali ribarski gradić Cesenatico u Italiji. I riječki bi Mrtvi kanal mogao ovako izgledati. Oživljavanje Mrtvog kanala dugoročan je projekt koji također sadrži elemente i principe ekomuzeja koji u spoju i kontrastu suvremenog i tradicionalnog života može biti vrlo zanimljiv ukoliko se prikaže na način koji će doista živjeti ako je u prvom redu uporabljiv građanima i stalnim stanovnicima Rijeke, a tek onda povremenim gostima i turistima na prolazu kroz Rijeku. Mrtvi kanal je upravo takvo, u prošlosti i u budućnosti, Rijeci prevažno mjesto koje je do sada slabo korišteno kao točka riječke turističke magistrale i doživljava ga se samo kao prepreku za odlazak na parkiralište Delte i već godinama kao masovni mrtvi vez i privezište manjih barki građana Rijeke i Sušaka. Zaboravlja se ili se ne zna da je Mrtvi kanal bio prirodno korito Rječine koja je nekad bila vrlo divlja, nepredvidiva i opasna zbog mnogih poplava i bogatih pritoka Lešnjaka koji su uvirali s desne obale. Nakon jedne carske posjete Rijeci u jeku poplava, neugodni je događaj ubrzao odluku da se 1854. Rječina skrene istočnije u novo korito, čime je stvorena Delta, a staro, umrtvljeno korito dobilo je novo ime Mrtvi kanal. Zbog pogodne dubine i širine pretvoren je u prvu riječku gradsku luku, a brodovi u njoj opskrbljivali su se vodom iz gradske fontane ing. Filiberta Bazariga, ugrađene u desnu obalu (kod sadašnje autobusne stanice), baš ispred kuće Adamića gdje su bile skulpture s portretima 14 građana izvrgnutih javnoj osudi za lažno svjedočenje protiv njega. U Adamićevoj je zgradi od 1881. djelovala prva hrvatska gimnazija do 1896. kada je zbog nepoželjnog jezika preseljena u novu zgradu na Sušaku. Uz Mrtvi kanal bilo je mjesto carinjenja na trabakulima importirane robe za tržnicu bodulske i dalmatinske otočne robe: maslinova ulja, voća i vina točenog u krčmama uz obale Mrtvog kanala iz brodskih bačava, o čemu se i danas pjeva; kad su se dva Bracanina intrala na Fjumeri ili šjora Mande, donesi žmul bevande, nek cila riva zna za Bracanina dva.Zanimljiva je i priča o gradnji i rušenju mostova na Rječini i Mrtvome kanalu. Nakon rušenja mostova na Rječini u dane Krvavog Božića 1920. i uspostavom nove državne granice između dviju kraljevina - Italije i Jugoslavije, na jednom od mostova bila je kapelica sv. Ivana Nepomuka, prepolovljena graničnim zidom koji je izgrađen uz desnu obalu Mrtvog kanala do luke Baroš, te je i danas vidljiv granični kamen s uklesanim datumom 1924. je Rijeka ponijela neslavnu etiketu prvog europskog grada podijeljenog zidom na dvije države. Kasnije, 1946. godine podignut je novi most koji je spojio dva grada u jedan.Područje Mrtvog kanala veće je dva stoljeća pozornica važnih i masovnih događanja – prva pozornica kazališta podignutog 1885. god. na 2.000 palafita na desnoj obali te pozornica Delte pod vedrim nebom na lijevoj obali Mrtvog kanala, odakle su krenule i postrojbe Riječana u Domovinski rat, što je 2001. obilježeno novim mostom suvremenog dizajna, preko kojeg su i 2003. godine mase hrlile pozdraviti Papu Ivana Pavla II. pri njegovom posjetu Rijeci.Deseci velikih kamenih bitvi uz rubove kanala te nekoliko željeznih, mađarskih s kraja 19.st. uz ušće Mrtvog kanala svjedoci su nekad mnogobrojnih vezanih trabakula i bracera, reparacije drvenih jedrenjaka, pa se uz Mrtvi kanal njihala šuma jarbola i jedara. Poslije II. svjetskog rata tu su zimovali putnički brodovi bijele flote, opremali se za snimanje filmova vikinški brodovi, vezivalo se radne brodove i jaružala, riječju – tekao je raznovrstan i bogat život u i uz Mrtvi kanal. Pa zašto ne vratiti opet tu živost ovom važnom gradskom punktu? Jedan od načina oživljavanja Mrtvog kanala moglo bi biti uređenje izložbe tradicijskih drvenih plovila u vodama sva tri bazena Mrtvog kanala, odijeljena Mostom branitelja (2001.), cestovnim mostom kod kazališta te ne(po)kretnim željeznim mostom na ušću. Ako se uz postojeće barke u sredinu bazena usidre i renovirane, konzervirane i uređene originalne stare drvene barke našega kraja (leut, guc, pasara, trabakul, bracera, batana...), bili bi to izlošci i ogledni primjeri tradicionalne brodogradnje kojih se još sjećaju stariji građani, a mlađi ih naraštaji nisu imali prilike vidjeti uživo unatoč srednjoškolskom obrazovanju Nautike u Bakru ili studiju pomorstva na riječkom fakultetu. No sami brodovi ne mogu zaživjeti ukoliko se uz njih ne postave odgovarajuće legende s opisom i svrhom, kao ni bez ljudi na njima, bez volontera i amatera, edukacijskih radionica ili izložbi o tradicijskom pomorstvu i ribarstvu na samim plovilima i na rivama kanala. Skromni nagovještaj takve je ponude već prisutan na malom Lubenovom prostoru, otetom parkiralištu na Delti, uz obnovljenu staru dizalicu za barke koju su osposobili Mađari iz prijateljskog sportskog društva iz Budimpešte. To je primjer sjajne, gotovo besplatne, suradnje između dva grada i dvije zemlje na osnovi recipročnih usluga, a uz pametno odabrane partnere susjednih zemalja i Rijeka bi se mogla uključiti u neki od danas poželjnih EU-projekata prekomorske suradnje. Zašto ne za početak s Cesenaticom. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
OŽIVIMO MRTVI KANAL
Daina Glavočić
Riječka neprofitna udruga za promicanje i očuvanje industrijske baštine Pro torpedo u svome programu podržava oživljavanje tradicijske drvene brodogradnje, na tragu već uspješno pokrenute inicijative nekoliko kvarnerskih udruga za obnovu, rekonstrukciju, konzervaciju starih drvenih plovila raznih vrsta, karakterističnih za naš kraj. Štoviše, vlasnici drvenih brodica na vesla ili jedra već nekoliko godina održavaju vrlo atraktivne, slikovite i zanimljive regate uz edukaciju i radionice propagirajući tako tradicijski sport, ali i obrt naših obala. Začudno je kako manje sredine, poput Krka, Lošinja, Lovrana, Mošćenica ili Rovinja, nailaze na dobar odaziv entuzijasta i zaljubljenika u drvenu malu brodogradnju, te je zajedničkim nastupima promoviraju na regatama Kvarnera i srednjeg Jadrana kao i na međunarodnom planu u Italiji ili Francuskoj.
Bilo bi stoga vrlo zanimljivo, a u konačnici i korisno, kada bi i Rijeka, svjetski poznata po brodograđevnoj i pomorskoj tradiciji, okupila sve zainteresirane brodoljupce i barkoljupce da se svojim entuzijazmom, osobnim angažmanom, znanjem i iskustvom okupe oko zajedničkog projekta kojeg inicira Pro torpedo te da zajedničku sinergiju usmjere ne samo u cilju očuvanja tradicije već i u cilju obogaćenja gradske turističke i edukacijske ponude. Pro torpedo, naime, uz pomoće šire zajednice planira oživotvoriti već dvadesetak godina staru ideju kipara Zvonimira Kamenara: oživljavanje Mrtvog kanala zanimljivim sadržajima za građane i turiste, o čemu je već Sušačka revija pisala 1996. god. u tekstu Vlade Bralića pod naslovom Mrtvi kanal – atrakcija grada? Krajnji je cilj privući ljude u ovaj uspavani zakutak Rijeke na povijesno iznimno važnom toposu – nekad razdjelnici dvaju svjetova, kultura i država – na područje Mrtvog kanala, zapadnog obruba Delte, prostora koji je u gradskim projektima, tj. programima i investicijama od kapitalnog značenja, predstavljen kao jedan od nositelja i zamašnjaka ukupnog razvoja Rijeke i prepoznat zajedno s lukom Baroš kao dio rekonstruiranog gradskog Waterfronta –morskog lica Rijeke.
Uz Mrtvi kanal nekada se njihala šuma jarbola, tu su zimovali putnički brodovi bijele flote, a opremali su se i vikinški brodovi za snimanje filmova. Realizira li se ideja udruge Pro Torpedo jedrenjaci će se vratiti u Mrtvi kanal.
Na toj temi riječkog morskog lica već se godinama radi, što je razvidno i iz projekta Lučke uprave Moja Delta, predstavljenom još 2008. na internetu. Zabilježeno je da su, sukladno Generalnom urbanističkom planu, temeljem međunarodnog javnog natječaja, angažirane danske tvrtke COWI/Gehl Architects izradile smjernice uređenja postojećih 150.000 četvornih metara spomenutog prostora, s ciljem kreiranja originalnog identiteta Rijeke. Lučka uprava Rijeka, uz jamstvo Vlade Republike Hrvatske, zajmom Svjetske banke počela je opsežan projekt Rijeka Gateway modernizacije riječke luke. Dio je i stvaranje novog, plavo-zelenog otoka u samom centru grada, čiji će sadržaji privlačiti i građane i turiste da borave na tim prostorima tijekom cijeloga dana, a Rijeci će se izgradnjom niza sjedišta domaćih i stranih tvrtki i atraktivnih sadržaja na jednome mjestu vratiti imidž pomorskog i mediteranskoga grada, omogućiti šetnju uz more ili odbojku na pijesku i približiti more građanima, otvoriti odlične restorane, akvarij, omogućiti zabavu, stan uz more. Prema tim planovima veliki gradski park pružat će se na području sjeverne Delte te omogućiti dječju igru, a uz predviđene šetnice zadovoljavat će najviše rekreacijske, edukativne, ekološke i estetske kriterije.
Budući da je već u tim planovima zacrtana kulturna aktivnost s obiljem edukacijskih sadržaja, kao i izgradnja velikog nautičkog centra u akvatoriju luke Baroš, idealno bi bilo za takvo buduće rješenje aktivirati, odnosno osposobiti pokretni željezni most na ušću Mrtvog kanala u luku Baroš te dopustiti uplovljavanje većih plovila s jedrima i jarbolima u vode najdonjeg bazena Mrtvog kanala. Bilo bi vrlo zanimljivo stacionirati uređene kvarnerske tradicionalne drvene brodove naših predaka i začetnika slavne pomorske tradicije Hrvatskog primorja kao ploveću sekciju – izložbu na otvorenom – kao kontrast suvremenim megajahtama koje se očekuju u budućoj marini Porto Baroša.
Uzor za takvu stalnu izložbu jedrenjaka može se vidjeti u malom ribarskom gradu Cesenatico koji je u otvaranju prvog pomorskog ekomuzeja u Italiji prepoznao svoj brend po kojem se razlikuje od svih susjednih trurističkih mjesta poput Ravenne, Cervie, Pesara, Senigallie, Riccionea... Gradska je uprava osnovala muzej pomorstva – Museo della Marineria, sa stalnim postavom u obnovljenom i novoizgrađenom objektu uz obalu kanala kojeg je projektirao Leonardo da Vinci. U vodama kanala u središtu grada stacionirana je flota od 10 tradicijskih vrlo živopisnih drvenih brodova (bracera, bragoc, trabakul, batana, lancia, topo, paranza i dr.) podignutih šarenih jedara, što stvara neobično privlačnu sliku ovog pitoresknog gradića i destinaciju mnogobrojnih turističkih i đačkih posjeta tijekom cijele godine. Uz obale kanala lijepo su uređene male kuće s nebrojenim restoranima i ponudom ulova brojnih ribarskih brodova koji su, također, privezani u kanalu, ali bliže njegovu ušću u Jadran. Radi se o jednoj varijanti ekomuzeja, jer na preostalim drvenim brodovima u kanalu povlašteni vlasnici su stanovnici koji ih koriste u svakodnevnom životu.
Mali ribarski gradić Cesenatico u Italiji. I riječki bi Mrtvi kanal mogao ovako izgledati.
Oživljavanje Mrtvog kanala dugoročan je projekt koji također sadrži elemente i principe ekomuzeja koji u spoju i kontrastu suvremenog i tradicionalnog života može biti vrlo zanimljiv ukoliko se prikaže na način koji će doista živjeti ako je u prvom redu uporabljiv građanima i stalnim stanovnicima Rijeke, a tek onda povremenim gostima i turistima na prolazu kroz Rijeku. Mrtvi kanal je upravo takvo, u prošlosti i u budućnosti, Rijeci prevažno mjesto koje je do sada slabo korišteno kao točka riječke turističke magistrale i doživljava ga se samo kao prepreku za odlazak na parkiralište Delte i već godinama kao masovni mrtvi vez i privezište manjih barki građana Rijeke i Sušaka.
Zaboravlja se ili se ne zna da je Mrtvi kanal bio prirodno korito Rječine koja je nekad bila vrlo divlja, nepredvidiva i opasna zbog mnogih poplava i bogatih pritoka Lešnjaka koji su uvirali s desne obale. Nakon jedne carske posjete Rijeci u jeku poplava, neugodni je događaj ubrzao odluku da se 1854. Rječina skrene istočnije u novo korito, čime je stvorena Delta, a staro, umrtvljeno korito dobilo je novo ime Mrtvi kanal. Zbog pogodne dubine i širine pretvoren je u prvu riječku gradsku luku, a brodovi u njoj opskrbljivali su se vodom iz gradske fontane ing. Filiberta Bazariga, ugrađene u desnu obalu (kod sadašnje autobusne stanice), baš ispred kuće Adamića gdje su bile skulpture s portretima 14 građana izvrgnutih javnoj osudi za lažno svjedočenje protiv njega. U Adamićevoj je zgradi od 1881. djelovala prva hrvatska gimnazija do 1896. kada je zbog nepoželjnog jezika preseljena u novu zgradu na Sušaku.
Uz Mrtvi kanal bilo je mjesto carinjenja na trabakulima importirane robe za tržnicu bodulske i dalmatinske otočne robe: maslinova ulja, voća i vina točenog u krčmama uz obale Mrtvog kanala iz brodskih bačava, o čemu se i danas pjeva; kad su se dva Bracanina intrala na Fjumeri ili šjora Mande, donesi žmul bevande, nek cila riva zna za Bracanina dva.Zanimljiva je i priča o gradnji i rušenju mostova na Rječini i Mrtvome kanalu. Nakon rušenja mostova na Rječini u dane Krvavog Božića 1920. i uspostavom nove državne granice između dviju kraljevina - Italije i Jugoslavije, na jednom od mostova bila je kapelica sv. Ivana Nepomuka, prepolovljena graničnim zidom koji je izgrađen uz desnu obalu Mrtvog kanala do luke Baroš, te je i danas vidljiv granični kamen s uklesanim datumom 1924. je Rijeka ponijela neslavnu etiketu prvog europskog grada podijeljenog zidom na dvije države.
Kasnije, 1946. godine podignut je novi most koji je spojio dva grada u jedan.
Područje Mrtvog kanala veće je dva stoljeća pozornica važnih i masovnih događanja – prva pozornica kazališta podignutog 1885. god. na 2.000 palafita na desnoj obali te pozornica Delte pod vedrim nebom na lijevoj obali Mrtvog kanala, odakle su krenule i postrojbe Riječana u Domovinski rat, što je 2001. obilježeno novim mostom suvremenog dizajna, preko kojeg su i 2003. godine mase hrlile pozdraviti Papu Ivana Pavla II. pri njegovom posjetu Rijeci.
Deseci velikih kamenih bitvi uz rubove kanala te nekoliko željeznih, mađarskih s kraja 19.st. uz ušće Mrtvog kanala svjedoci su nekad mnogobrojnih vezanih trabakula i bracera, reparacije drvenih jedrenjaka, pa se uz Mrtvi kanal njihala šuma jarbola i jedara. Poslije II. svjetskog rata tu su zimovali putnički brodovi bijele flote, opremali se za snimanje filmova vikinški brodovi, vezivalo se radne brodove i jaružala, riječju – tekao je raznovrstan i bogat život u i uz Mrtvi kanal.
Pa zašto ne vratiti opet tu živost ovom važnom gradskom punktu? Jedan od načina oživljavanja Mrtvog kanala moglo bi biti uređenje izložbe tradicijskih drvenih plovila u vodama sva tri bazena Mrtvog kanala, odijeljena Mostom branitelja (2001.), cestovnim mostom kod kazališta te ne(po)kretnim željeznim mostom na ušću. Ako se uz postojeće barke u sredinu bazena usidre i renovirane, konzervirane i uređene originalne stare drvene barke našega kraja (leut, guc, pasara, trabakul, bracera, batana...), bili bi to izlošci i ogledni primjeri tradicionalne brodogradnje kojih se još sjećaju stariji građani, a mlađi ih naraštaji nisu imali prilike vidjeti uživo unatoč srednjoškolskom obrazovanju Nautike u Bakru ili studiju pomorstva na riječkom fakultetu. No sami brodovi ne mogu zaživjeti ukoliko se uz njih ne postave odgovarajuće legende s opisom i svrhom, kao ni bez ljudi na njima, bez volontera i amatera, edukacijskih radionica ili izložbi o tradicijskom pomorstvu i ribarstvu na samim plovilima i na rivama kanala. Skromni nagovještaj takve je ponude već prisutan na malom Lubenovom prostoru, otetom parkiralištu na Delti, uz obnovljenu staru dizalicu za barke koju su osposobili Mađari iz prijateljskog sportskog društva iz Budimpešte. To je primjer sjajne, gotovo besplatne, suradnje između dva grada i dvije zemlje na osnovi recipročnih usluga, a uz pametno odabrane partnere susjednih zemalja i Rijeka bi se mogla uključiti u neki od danas poželjnih EU-projekata prekomorske suradnje. Zašto ne za početak s Cesenaticom.