Ljubo Wiesner je jedna od brojnih – nezasluženo podcijenjenih! - osobnosti hrvatske kulturne prošlosti. Rodio se na rubu tadašnjeg Zagreba 2. veljače 1885. godine. Otac Vjekoslav Livadić bio je književnik, suradnik Šenoina Vienca, autor Bosančica i Svjetla i sjene, no mlad je završio u duševnoj bolnici, gdje je u dvadeset i trećoj godini umro. Majka je teškom mukom podizala sina radeći kao pralja, dvorkinja, župnička gazdarica – što je Wiesnerovu poeziju obilježilo jednom iskrenom, iako pomalo naivnom pobožnošću – te četrdeset godina kao garderobijerka u kazalištu.
Koliko god da je volio majku, Wiesner je često mijenjao škole nesposoban da se, kao nemiran duh, uklopi u austrougarsko kruto školstvo. Poslije gimnazije u Karlovcu uglavnom se bavio novinarstvom. Ipak, relativno rano iskazao se i kao ozbiljan urednik, te je u srpnju 1914. priredio ključnu zbirku Hrvatska mlada lirika, u kojoj je okupio najtalentiranije pjesnike tog trenutka. Popis autora ostao je reprezentativan do današnjeg dana: Ivo Andrić, Vladimir Čerina, Vilko Gabarić, Fran Galović, Karlo Häusler, Zvonko Milković, Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević, Milan Vrbanić i Ljubo Wiesner. U predgovoru je naveo neka svoja razmišljanja o tragično preminulom pjesniku s Pećina, onom čija će smrt biti prolog za ukletost ove zbirke.
Janko Polić – sad se to smije reći – bio je najstrašniji pjesnik hrvatski i ujedno najsocijalniji, kojega smo imali. On nije štovao dogmu i bio je buntovnik neizlječivo. Njegova poezija nije bila u smislu profesoralne teorije, koja osjećaj mjeri toplomjerom, oblik stiha okretom šestara. Njegov navalni ritam, njegova harmonija, isto tako nekorektna, koliko je bila bučna, učiniše umjetnost njegovu oruđem polemike. On je bio pjesnik Psovke. Ne laska se tu, ne miluju se živci, ne čini se, da plačete od nježnosti; sprda se, psuje, zaglušuje. Ne pjeva se tu, siluje se hartija, ćuška se, udara, kriči iz cijelih pluća, galamom jednog orkestra zaglušnog; orkestar je uzeo razvoj nečuven i nadvikao sve svojim strahovitim glasovima i čini se, da je stvoren, da bude izrazom groznica i zabuna vijeka bolesnog, koje nas proždiru. Melodijska je linija izgubila svoju široku vedrinu, njezine su kadence manje svečane, više nenadane; modulacije česte, ritmovi navalni, tonalitete šarene; ne zna se više sricati, zaboravljena je umjetnost nijanse; ne bacaju se nego dva efekta, forte i piano, dvije boje, bijela i crna. (Wiesner, Lj.: Hrvatska mlada lirika, Zagreb, 1914., str. 5-9)
Ovome je dodao i kratku, ali emocionalnu biografsku bilješku.
Janko Polić-Kamov. Prvi futurista u Jugoslaviji; verslibrista prije Milana Ćurčina i svih drugih. Revolucijonar po nagonu i tradicijama; dijete burne i olujne prirode Kvarnera. U njegovoj krvi bilo je junačke starine predaka: ribara, mornara i uskoka. Između Senja i Kastva, između Kranjčevića i Nazora, najizrazitiji predstavnik do očaja prkosnog i buntovnog otadžbeničkog osjećanja: rođen u Sušaku. Ne doživješi prevrata u svojoj domovini prenakrcanoj žabama i natopljenoj močvarom, osjećajući je na sebi i u sebi kao progonstvo, umrije u anarhističkoj Barceloni kao bohem i bosjak, nakon do ludila bjesomučnog života, u 24. godini. ( isto )
Iako se u jednom razdoblju 1906.-1907. intenzivno družio s Jankom Polićem u Zagrebu, ipak je dugotrajno prijateljstvo uspostavio s njegovim, četiri godine mlađim, bratom Nikolom Polićem. O njemu je zapisao u istoj zbirci.
Nikola Polić. Riječanin, starinom Hvaranin, adoptirani Zagrepčanin. Dobro su mu poznati svi putovi i sve sjenke Cmroka, Tuškanca i Zrinjevca. Voli svoje prijatelje, posvećuje im stihove i piše im duga nostalgična pisma. Neko je vrijeme običavao stajati po bešćutnim uglovima tražeći, što je izgubio. Ravan, malko pognut, i elegantan uvijek, bez obzira na toaletu. Udes ga je bacio u kancelariju. Ali voli se zagledati niz kvarnersku pučinu i zaboravi kadikad na službene satove. Šef će ga otpustiti. Jer – što će mu takav čovjek? ( isto )
Tijekom Prvog svjetskog rata Wiesner je, uz još nekoliko mlađih književnika, izdao almanah Grič, inspiriran djelom A. G. Matoša. Velikom hrvatskom književniku, preminulom 1914. godine, posvetio je značajan dio svojih intelektualnih napora tijekom cijelog života, no nije uspio napisati planiranu monografiju. Uspio je ostaviti tek niz slabo povezanih kraćih eseja, od kojih je dio nastao nakon višemjesečnog boravka u Parizu 1920. godine: A. Rouveyre o Matošu, Nepoznati radovi A. G. Matoša i Matoševi prijatelji (Uskrsnuće Mecisclasa Golberga). Ova tri eseja tiskao je u časopisu Kritika, koji je uređivao s Milanom Begovićem, u razdoblju 1920.-1922. godina.
Kao poliglot i strastveni promotor lijepe riječi Wiesner je prevodio s francuskog, talijanskog, češkog, ruskog i njemačkog, pa tako i Waffen nieder! - Dolje oružje! Berte von Suttner, dobitnice Nobelove nagrade za mir 1905., te povremene gošće monarhijske Opatije. Između ostalog od Bebela je preveo Žena i socijalizam, od Zole Slom, Lurd i Rim, od Merežkovskog Florentinske novele, te, kao krunu tih svojih napora, opsežan roman Jadnici Victora Hugoa.
Godine 1924. počeo je izdavati biblioteku Tisuću svjetskih pisaca (kasnije preimenovanu u Tisuću najljepših novela), o čemu je ostavio i sumorno literarno svjedočanstvo, zapisano u Parizu 10. travnja 1926. godine.
Pokrenuh bibilioteku i stadoh prodavati ( dvije godine! ) knjige kao agent... Projurih cijelom domovinom uzduž i poprijeko, od Pančeva preko Sušaka do Dubrovnika, od Kotora, preko Sarajeva do Pančeva, te mi se suhi jezik objesio do koljena kao psetu, kada bih se navečer vraćao u svoj hotel. Skupih bezbroj raznovrsnih opservacija o našim ljudima, proučih mnogo psihologija i temperamenata. Nađoh da je kod nas pisati knjigu – glupost, a prodavati kod nas knjigu, i to svoju knjigu, malone uvijek shoking. Progutah na stotine uvreda, ali se moralo. Dnevno se vraćah umoran kao posljednji radnik u svoj hotel, bacajući se znojan od gladi i sramote na stjeničave krevete domaćih provincija. Nitko nije pitao za to. Kod kuće gladovahu dijete, žena i stara mati. Držah da čovjek kad povuče konzekvencije ima ispiti svoju čašu do dna. (Wiesner, Lj.: Glas iz potkrovlja (Studija o Matošu) iz Cjelokupno djelo, Zagreb, 2008. str. 124.-125.)
Inače, cijelu 1926. godinu proveo je u Parizu, kao stipendist ministra prosvjete Stjepana Radića, nastojeći prikupiti svjedočenja nekadašnjih Matoševih prijatelja i znanaca. Iste godine izašla mu je u Zagrebu i zbirka Pjesme, u kojoj je bila prikupljena većina njegovih dotadašnjih poetskih napora. Potom je od 1926. do 1928. godine bio glavni urednik Savremenika, središnjeg hrvatskog književnog časopisa, koji je pokrenulo Društvo književnika kao svoje glasilo još 1906. godine. Matoševim tragom otišao je 1928. godine u Rim.
Ostavštinu Janka Polića Kamova, koju su brižljivo čuvala braća Vladimir i Nikola Polić, a u čiju važnost nije sumnjao ni trenutka, Wiesner je pokušao u više navrata ukoričiti. Prva knjiga 1934. godine pokrenute Wiesnerove biblioteke bila je A. G. Matoš – In memoriam, o dvadesetogodišnjici pjesnikove smrti ( Zagreb, 1934. ). Osim što je taj prigodni, promišljeno uređeni zbornik donio tekstove Antuna Barca, Milana Ogrizovića, Bože S. Nikolajevića, Zdenka Vernića, Augustina Ujevića, A. B. Šimića, Stanislava Šimića, Andre Rouveyrea, Nikole Polića, Velibora Gligorića, Karla Häuslera i samog Wiesnera, on najavljuje na ovitku i Kamovljeve Sabrane novele. Nažalost, te Sabrane novele nisu se tada pojavile, kao ni potom najavljeni roman Isušena kaljuža.
Ipak 1936. godine Wiesner se vrlo uspješno bavi u dva eseja i Nikolom Polićem, svojim bliskim, dugogodišnjim prijateljem i s njim neraskidivo povezanim gradom Sušakom.
Nikola Polić, đak graditeljske škole (1910., op. aut.) poznat već sa Matošem, stanovao je u to vrijeme u nekoj đačkoj vili u Tuškancu ( u kojoj je kasnije i Matoš stanovao ), spremajući se na buran život, koji će ga uskoro, kao i njegove drugove, bacati bez njegove privole od nemila do nedraga: iz kasarne na bojište, s bojišta u špitalje, iz špitalja u vojničke i inžinjerske kancelarije. Ja sam gdjekada dolazio k njemu, da pitam za brata mu Janka, koji je već bio u Španiji, i tu sam upoznao nekoliko mladih ljudi. Moje je stalno društvo bilo na drugoj strani ( Ujević, Häusler, Fran Galović, Gabarić, Krešimir Benić ), ali i ovdje sam našao jednake drugove, koji će se poslije Matoševe smrti naći u antologiji Mlada hrvatska lirika i koji su živjeli svi od reda jednakim životom. Kod njega se sastajaše jedna đačka bohema, često bez kruha i odijela, ali nikad bez duha i bez znanja, jer ako je i popila bezbroj kava, ali je progutala i bezbroj knjiga...
Kad bismo htjeli odrediti Nikoli Poliću točno mjesto u povijesti naše novije poezije... svrstali bismo ga među suradnike Griča od 1917. do 1920., ali još prije među suradnike Hrvatske mlade lirike od 1914., i ujedno bismo rekli, da su to bili pjesnici, koji su u svladavanju otporne, neposlušne forme i pažnjom na jezičnu čistoću dokazali, da je naš hrvatski jezik gibak, mekan i poslušan kao elastična glina pod rukom vješta lončara... Wiesner, Lj.: Sabrana djela, Zagreb, 2008., str. 342-354 )
Nikola Polić vratio se iz Zagreba na Sušak nakon što mu je krajem 1934. godine umro brat Vladimir. Zbog njega tu je stigao i Wiesner, prvi Hrvat s književnom mirovinom, kao malim priznanjem za godine kulturnih napora - i ostavio Etidu o Sušaku, datiranu s 16. prosinca 1936.
...Tu, upravo tu na Sušaku, čuli smo prvi put sirene velikih lađa (simbole dalekih otputovanja), vidjeli turske, argentinske, australske i kineske mornare, bili u kući Janka Polića (bio je već mrtav), njegova brata Milutina (i on je bio mrtav), njihova starijeg brata Vladimira (i on je danas mrtav) – vidite kako se redaju mrtvi! – ukrcali se na poziv Vladimira Čerine (i on je eto mrtav) na brod, prvi zlatni i šareni brod na koji smo se ikad ukrcali, pa zaplovili mirnom dalekom vodom na bonacu iza Krka...
I treći, i četvrti, i peti put, i bezbroj puta odlazili smo preko toga grada, iz njegove malene luke, jer njegov sastavni dio Rijeka, bijaše mrtav ( i on! ), kao da se svjetski rat ( sa mrtvim bezbrojem naših bližnjih ) vodio samo zato, da odijeli Sušak od Rijeke. Popeti se na Trsat danju ili iz Vrbnika gledati noću girlandu svjetala oko te neprekinute luke, koja liči na Napulj – ima li što bolnije od gledanja na tijelo, kojemu je jedan čitav organ izumro? Šlagirani grad! Šlagirana luka! Predivan organizam, koji bi se jadno potpuno raspao, da nema toga zdravog djelića, koji je još ostao čitav i u koji sve bujnije i bujnije pritječe zdrava krv našeg Primorca i daje mu novi život i snagu, pa da bolesno mjesto otpane bez štete i mučnih posljedica! Hoće li ikada neki Krist iscijeliti Uzetoga i reći mu: Lazare, ja ti velim, ustani!
I sad sam tu našao mnoge stare, dobre, prokušane prijatelje. Kao jubilarac, ulazeći u drugu polovicu stoljeća. Svi su oni na životu, no i godine su tu. Kasna zimska vlaga prodire u kosti. Kašljevi, angine, prehlade bronhija. Ni benevolentan izgled sigurne penzije ( preslatka i nova riječ! ) ne pruža više utjehe. Nikad to nisam činio, ali sad, kad vidim prijatelja, dobrog prokušanog prijatelja, dođe mi teško i poljubim ga u licu. I vidim – i njemu je teško. Imamo istu misao.
Možda sam zadnji put na Sušaku. Kiša se uvlači u kosti. U sobi hladno. Od familije Polića jedini još živ Nikica. A možda nas ( ipak! ) spasi svijest, da ih ima još bezbroj, u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Dubrovniku, Beogradu i po svim našim gradovima i da će doći još drugi bezbroj novih, mladih prijatelja, koji će nas voljeti, koji će navezati uza se i koji nas ne će pustiti.
Pa će i opet Sušak biti zlatan i sunčan, sa zlatnim lađama i nostalgijskim sirenama, Sušak kao poziv, Sušak kao polazna tačka, Sušak naše mladosti, Sušak od prije 25 godina! ( Wiesner, Lj.: Cjelokupno djelo, Zagreb, 2008., str. 372-374 )
Godine 1938. Wiesner je uspio objaviti Kamovljevu knjigu Novele i eseji, s davnašnjim uvodnim tekstom Vladimira Čerine. Uoči Drugog svjetskog rata našao se u redakciji Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića. Prvi svezak izašao je iz tiska 10. veljače 1941., a za grafički izgled bili su zaslužni Ivan Meštrović i Jozo Kljaković. O Wiesnerovom tadašnjem ugledu govori i podatak da je za Hrvatski izdavalački bibliografski zavod uredio zbirku Hrvatska pjesma kroz stoljeća ( Zagreb, 1942.) i napisao predgovor.
Ova zbirčica, koja želi prikazati najznačajnije hrvatske lirske stvaraoce kroz stoljeća u riječi i slici, nastala je na osebujan način: neposredno, bez prevrtanja po knjigama, bez ikakve dakle pripreme bilježili su gg. Milan Begović, Ivan Goran Kovačić, Petar Grgec, Ljubomir Maraković, Vladimir Nazor, Mate Ujević i Ljubo Wiesner, koje su im pjesme pojedinih pjesnika najdraže. Začudo, u golemoj većini zabilježili su iste pjesme. Gdje se nisu složili, uzeli smo pjesme, za koje je bila većina. S obzirom na izbor pjesnika, uzeli smo 42 pjesnika, koji su kao književnici u prvom redu liričari te su značajni za hrvatsko lirsko stvaranje ili su svojim kulturnim ili književnim radom presudni za određeno kulturno razdoblje u hrvatskom životu.
HIBZ, u želji da hrvatsku prošlost i sadašnjost učini živom i privlačivom sadašnjosti i budućnosti, na izmaku velike 1941. želi na ovaj način cijelom hrvatskom narodu sretnu 1942. godinu.
Godine 1943. uspio je tiskati neznatno nadopunjeno izdanje svojih Pjesama iz 1926. godine. Koliko god je ta njegova zanesenost poezijom bila oblik bježanja od ratne stvarnosti, ubrzo mu se život dramatično promijenio i od pripadnika hrvatske duhovne elite postao je, ne svojom voljom, neprijatelj režima. Njegova pokćerka Štefanija izvela je nelegalni pobačaj, što je u NDH bilo kažnjivo smrću. Kako bi je spasio prijekog suda, Wiesner je uzeo njemačko državljanstvo, prebacio je u Beč, a sam otišao u Berlin gdje je, od ljeta 1943. do jeseni 1944., uređivao časopis Suradnja. Sve potom bila je višegodišnja agonija: neuspješan povratak kući, gubitak kofera s desetljećima prikupljanim materijalima za monografiju o Matošu, odlazak u rimski zavod sv. Jeronima te djelovanje u hrvatskim emisijama na Radio-Vatikanu. Umro je, od progresivne paralize, u rimskoj ludnici 3. srpnja 1951., shrvan zakašnjelim prokletsvom Hrvatske mlade lirike, uključivši se u niz tragičnih smrti Kamova, Vrbanića, Gabarića, Galovića i Čerine.
Nikola Polić, očaran tehničkom dotjeranošću njegove religiozne poezije, posvetio mu je još 1917. godine sonet Svirač, tiskan u almanahu Grič.
Zvonici mole u svetom koralu,
U nebo ječi evanđeoska lira.
Sa luke mira ide glas pastira:
On glavu pruža sutonskom valu.
A ovčje krdo, idući u štalu,
Svirača sluša, što dvojnice svira.
On plavom pjesmom samilosno dira
Oblinu neba i potočnicu malu.
Zvonici mole. Plava ovčja vuna
U blagu svijetlost večernjice tone.
I ovčar moli. U nebesa puna
Sad upiru se zvonovi što zvone.
A kad s brda luna sjati zače,
Svirača nađe pod lipom. On plače.
Sušački kipar Vinko Matković, koji je diplomirao na zagrebačkoj Likovnoj akademiji 1935., izradio je među svojim prvim ozbiljnim radovima biste pjesnika Nikole Polića i Ljube Wiesnera i na neki način zatvorio ovo već pomalo prašnjavo poglavlje iz prošlosti manjeg grada na Rječini...