SUŠAČKA REVIJA broj 73

 


književnost

RIJEČKE ELEGIJE I PISMA DRAGUTINA TADIJANOVIĆA

Irvin Lukežić

Dragutin Tadijanović pjesničko je ime koje nedvojbeno zaslužuje naše puno uvažavanje i poštovanje. Već za svoga, za naše književne prilike, iznimno duga života i postojanja, prerastao je u sinonim za moderno hrvatsko pjesništvo, postavši priznatim, kanoniziranim i cijenjenim umjetnikom riječi čiji se stihovi tiskaju u antologijama i udžbenicima. Njegovi tekstovi nose osebujan autorski pečat, prepoznatljiv pjesnički duktus, odlikujući se osobitom jednostavnošću, iskrenošću i toplinom. Nazvan živim klasikom hrvatskog pjesništva (Zdravko Zima) i pjesnikom-institucijom (Tonko Maroević), Tadijanović se nametnuo kao norma i standard s posebnim utjecajem na takozvanu krugovašku pjesničku generaciju. O velikoj popularnosti njegove lirike svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga.[1]

Još uvijek pamtimo njegovu nezaboravnu, malko pognutu, staračku figuru, uvijek besprijekorno svečano odjevenu, s velikim šeširom i kravatom, njegovo markantno lice stogodišnjeg barda, živahna i začudno bistra pogleda, lice uvijek vedro i nasmijano, koje oko sebe širi elementarnu radost ljudskog postojanja i dobrotu srca. Doista, Tadija je neizmjerno volio......

 

Bilješke :

[1] Umro hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović, Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, Četvrtak, 28. lipnja 2007., http://hakave.org/index.php?option=com.content&td=1016

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana