Hitlerova politika koja je dovela "do ponovne pripojenosti Austrije Reichu" – Anschluss (13. ožujka 1938.) – započela je srpnja 1936. godine sporazumom s Austrijom, zaključenim u Beču. Tim je sporazumom Austrija bila primorana dopustiti slobodno djelovanje austrijskih nacista na svom teritoriju te pristati na usklađivanje svoje vanjske politike s vanjskom politikom Njemačke. Nakon ovog sporazuma Hitleru je bilo teško naći razlog za daljnje korake pripajanja. Ipak je postigao da kancelar Schuschnig postavi za ministra unutarnjih poslova nacista Arthura Seyss-Inquarta.
Zahvaljujući toj smjeni, donijeta je pod pritiskom odluka o raspisivanju plebiscita o austrijskoj neovisnosti (za 13. ožujak 1938.). Pred opasnosti da plebiscitom sjedinjenost Austrije i Njemačke postane realnost, Schuschnig ga uspijeva odložiti, ali 11. ožujka mora podnijeti ostavku.
Na njegovo mjesto dolazi Seyss-Inquart, koji poziva njemačke trupe da uđu u Austriju. One prelaze austrijsko-njemačku granicu 12.ožujka. Razumljivo je da je tada Anschluss potvrđen masovnim plebiscitom 10. travnja 1938. godine.
Mussolini formalno nije bio protiv Anschlussa, budući da je politika s Njemačkom usuglašena tijekom talijansko-njemačkog približavanja završenog Osovinom Rim – Berlin (listopad-studeni 1936.). Interes je Musolinija Albanija, koja je Italiji obećana još Londonskim ugovorom 1915. godine.