SUŠAČKA REVIJA broj 74/75

 


pabirci vremena

KATASTROFIČARI I OPTIMISTI

Alen Čemeljić

Nema baš puno gradova oko kojih su razmišljanja tako podijeljena kao oko Rijeke. Pa čak i među samim Riječanima. I kod mlađih i kod starijih naći će se i katastrofičara i optimista s potpuno oprečnim argumentima kada je u pitanju perspektiva grada i njegova gospodarska sudbina. Rijeku čeka sudbina Senja, viču katastrofičari. Samo slijepci ne vide smjer u kojem idemo i gdje je naša budućnost, odgovaraju oni optimistični.  I navode nam primjere.

Katastrofična slika prva: Neboder Tower Centra i danas toliko godina nakon otvaranja najvećeg trgovačkog centra u ovim krajevima još uvijek strši nad Rijekom  prazan. Potpuno neiskorišten. Niti jedna tvrtka nije našla interesa smjestiti svoje poslove u te visine. Ono što je trebalo postati poslovnim tornjem postalo je spomenikom nerealnih poslovnih ambicija na ovom području gdje nema velikih tvrtki koje bi okupirale mnogobrojne katove kao primjerice Agrokor u Zagrebu, koji je Ciboninin toranj učinio svojim simbolom, ili pak EPH koji je svoj logo stavio na poznati Vjesnikov neboder. Tako velikih, jakih i bogatih tvrtki Rijeka nema. Barem za sada. Plavi neboder stoji prazan, samo odbljesak sunca od njegovih prozora dok zapada za Učku podsjeća na njegovo postojanje.

Katastrofična slika druga: I Zagrad u samom središtu grada zjapi prazan. Poslovni prostori prazne se jedan po jedan stvarajući tako jednu od najstrašnijih gradskih gospodarskih slika.  Gotovo svi su na toj lokaciji odustali od daljnjeg poslovanja, možda i prebrzo, bez potrebnog strpljenja i ustrajnosti, ali strpljenje vjerojatno brzo kopni kada dolaze računi za najam, a prometa i zarade nema. Ostali su samo najjači – banke, trgovina tehničkom robom i kafići. Pravi pokazatelj tko danas u Hrvatskoj može opstati.  Svi ostali odlučili su pričekati neka bolja vremena za razvijanje posla. Zagrad  koji je trebao postati jedna od riječkih poslovnih oaza postao je jednim od ovdašnjih simbola ekonomske krize i simbolom vremena u kojem su se krediti nemilice dizali kako bi se nekretnine brzo izgradile i još brže prodale. Po nerealnoj cijeni od nekoliko tisuća eura po kvadratu. Škrbnim Primorcima je tu priču ipak bilo malo teže prodati. U gradu u kojem se novac ne zarađuje lako kao u metropoli gdje novac od provizija teče u potocima, svaka zarađena kuna i euro dobro se važu i ne troše se samo tako. Oduvijek je bilo tako, i kada se uglavnom zarađivao kruh od sedam kora i nešto kasnije kada se prolivao znoj na dokovima, u škveru i u Harteri, pa tako i danas kada dobar dio novca stiže nakon dvotjednih njegovanja starih i nemoćnih u Trstu, Udinama i Padovi.  Tu primorsku sudbinu i taj škrbni primorski mentalitet graditelji Zagrada i mnogi drugi investitori na riječkom području nisu se potrudili upoznati, stizali su ovdje se drugačijim hrvatskim iskustvima, nabijali nerealne cijene  i stoga je pitanje bi li Zagrad imao drugačiju sudbinu i da nije došlo do sukoba između austrijskih i hrvatskih partnera u tom projektu, pitanje je bi li opstao i da nije bilo krize.

Katastrofična slika treća: Ni riječka luka, uz brodogradnju jedini veliki riječki  poslovni subjekt koji je preživio hrvatsku privatizaciju, nema, tvrde katastrofičari,  šanse za opstanak. Velika luka ne može se razvijati u gradu, novaca za njezino preseljenje na Krk nema kao ni za izgradnju nizinske pruge do Mađarske, bez koje je naša najveća luka osuđena na životarenje i kaskanje za Koprom, Trstom, da ne govorimo o Marseilleu, Antwerpenu ili Hamburgu. Za takvu prugu, međutim, još nema ni projekta, a kamoli investitora, iako zainteresiranih ima čak i u Kini, koja je odlučila velike novčane iznose investirati u infrastrukturu baš u ovom dijelu Europe. Pruga koja je trebala hraniti dobar dio Hrvatske zahvaljujući sjajnoj poziciji riječke luke i koja je trebala biti hrvatskim prioritetom odmah nakon završetka Domovinskog rata, nije još, dakle, ni dvadeset godina nakon hrvatskog osamostaljenja, stavljena na papir. Prednost su imali za jake bure neupotrebljivi Maslenički most, Gaženica, Pelješki most, dvorane za svjetsko rukometno prvenstvo, kandidatura za  ...

D 404

   Najzad. Nakon osam godina i utrošenih 640 milijuna kuna. Toliko je, naime, bilo potrebno da bi se izgradilo 3 i pol kilometra prometnice kojom se od Mrtvog kanala do autoceste za Zagreb stiže za samo tri minute. Moderna prometnica, dva tunela, jedan koji se pruža ispod cijelih Pećina, značajno su ubrzali riječki promet, rasteretili gradske prometnice, približili Crikvenicu. Izračunali su novinari Novog lista, na samo dvadesetak minuta, a završetkom zaobilaznice do Križišća vožnja će se još skratiti. Puno toga više neće biti isto. Ni Brajdica koja je za mnoge Riječane bila potpuna nepoznanica, skriveno područje gotovo u samom središtu grada za koje su znali tek obitelji željezničara nastanjenih u tom kvartu. Ni Pećine koje su izgubile dobar dio nekadašnjih draži više nikada neće biti iste jer se kontejnerski terminal produžio sve do novog tunela. Ni život ljudi u tim dijelovima grada neće biti isti jer će im danonoćno pod prozorima i balkonima prolaziti teretnjaci, a s razvojem luke bit će ih sve više.

Povijest se ponavlja.....  

 

Plaža Ploče

Velika, prostrana, s puno šljunka i s čistim morem. Dokazuje to i Plava zastava koja se tamo vijori. Rijeka je najzad nakon puno godina dobila jednu novu veliku plažu, odmah pokraj bazenskog kompleksa, dovršenog prošlog ljeta nakon što je izgrađen i bazen i toranj za skokove u vodu. Krasan kompleks, ali i krasna plaža radi koje mnogi za ljetnih dana ne kreću put Crikvenice, Krka, Žurkova i Preluka. Ploče – izniman dar za Riječane koji su, međutim, nezasitni. Takvi smo jer smo predugo čekali i još uvijek čekamo na mnogo toga što bi nam oplemenilo život na ovom komadiću zemlje gdje nam priroda daje sve da bi nam život bio ljepši nego drugdje. Ne vidimo, međutim, ono što je tako očito, zanemarujemo ono što se ne bi trebalo zanemarivati, zavidimo drugima koji imaju manje od nas, ali su uspjeli iskoristiti ono što posjeduju. A mi smo naše riječko more i riječku obalu desetljećima zanemarivali. Kao da ne postoji. A onda smo ga ipak postali svjesni. I vratili mu se, preko lukobrana, preko Gata Karoline Riječke, preko nove plaže Ploče. Što je sljedeće? ....
 

Industrijska baština

Više se ne možemo ni ljutiti, ljutnja je već odavno prešla u ogorčenje i rezignaciju. Već su se mnogi umorili od tog neprekidnog ukazivanja, ljutnje i vikanja. Jer i dalje nitko ne čuje, i dalje nitko ne nudi rješenja i dalje sve stoji na mjestu. Ispravka – skoro sve. Iznimka su tek Benčić i tamošnja barokna palača kojom se konzervatori bave već godinama i donekle je iznimka Hartera čije prostore ipak barem jednom godišnje iskoriste glazbenici i ljudi željni dobre glazbe. Ostali objekti koje nazivamo industrijskom baštinom propadaju. Lansirna rampa za torpedo, prva takva u svijetu, najvrjedniji dio naše industrijske baštine raspada se, s nje se odnosi i krade i tako već godinama. I nikako da se dogovore Grad, Ministarstvo kulture i Lučka uprava (jer rampa se nalazi na pomorskom dobru) kada i kako sakupiti deset milijuna kuna za sanaciju objekta kojeg bi trebalo sačuvati i turistički valorizirati. Kao i još puno toga.

Metropolis, primjerice. Fantastično lučko skladište koje su riječki povjesničari uspjeli sačuvati od rušenja, ali se sada urušava samo od sebe umjesto da ga se pretvori u nacionalni pomorski muzej, jer tko u Hrvatskoj ima više prava na takvu instituciju od Rijeke? Ali muzej koji neće biti onako (ne)vođen poput riječkog pomorskog muzeja do kojeg ni Riječani, a kamoli turisti, ne znaju doći, ne znaju što tamo mogu vidjeti i ne znaju zašto je zatvoren u dane vikenda. U međuvremenu ni muzealci iz Muzeja grada Rijeke ne znaju gdje će s eksponatima izložbe Torpedo – prvi u svijetu nakon njezina zatvaranja. Dok zgrada nekog starog skladišta na lijevoj strani Mrtvog kanala, preko puta Kazališta, propada zapuštena, kao da nikome nije potrebna. Da, prestali smo se zbog toga ljutiti, ali nas to nije prestalo rastuživati. Pogotovo kada posjetimo inozemne gradove, kada pročitamo ili nam ispričaju kako je to s industrijskom baštinom negdje drugdje gdje nismo još bili, i to ne samo na bogatom Zapadu, već i s druge strane nekadašnje željezne zavjese, u Poljskoj, Češkoj, baltičkim zemljama…

Mrtvi kanal

 Park na Delti i jedrenjaci u Mrtvom kanalu. To je novi riječki san čije ostvarenje nije tako blizu. Ali još donedavno mogli smo samo sanjati o Campusu na Trsatu, o otvaranju grada prema moru, o novom bazenu na Kantridi. Nova želja i novi san tiču se samog središta grada. Park na Delti i zelena oaza u samom centru to je nešto što za sada možemo vidjeti samo na kompjutorskim simulacijama, ali Mrtvi kanal s jedrenjacima, to smo mogli vidjeti već prošlog proljeća. Jedrenjaci, oni nekadašnji, kakvih je još bilo u svakoj našoj luci u drugoj polovici prošlog stoljeća, usidrili su se u Mrtvom kanalu uz čije su obale šetali turisti i Riječani, odrasli i djeca. I svima se svidjelo, neki su fotografirali, neki su tu sliku zadržali samo u sjećanju, djeca su se poigrala s mornarskim konopima, pokušala su zavezati poneki mornarski čvor, odrasli su krenuli prema friganim srdelicama. Mrtvi kanal kao nekad kada su se tu dočekivali mornari, trgovci i putnici.

Upravo je to i bio cilj akcije Oživimo Mrtvi kanal tih svibanjskih vikenda ove, vjerojatno i sljedeće godine, pa i onih slijedećih  ....
 

Noćni brodovi

Ana Karić i Radko Polič, zagrljeni, hodaju polako niz stepenice uz Bonaviju prema luci, tamo ih čeka brod. Riječani ih gledaju, zainteresirano, ali onako riječki nenapadno, nisu svi baš ni primijetili kameru iza dvoje glumačkih veličina, nisu svi ni shvatili kako je to tek jedna od scena filma Noćni brodovi Igora Mirkovića, koji se nekoliko dana snimao na najatraktivnijim riječkim lokacijama – Korzu, lukobranu, luci. U jednom trenutku Ana Karić zastane i čvrsto zagrli svojeg kolegu, režiser zaustavlja snimanje, scenu više ne treba ponavljati, a promatrači sa strane naslućuju ne baš sretan kraj filma, u što će se moći uvjeriti u kinima početkom iduće godine. Film Noćni brodovi privukao je veliku pažnju medija za vrijeme snimanja jer je zagrebački redatelj uspio okupiti sjajnu glumačku ekipu ne samo iz Hrvatske već i iz drugih nekadašnjih jugoslavenskih republika, poput Bogdana Diklića, Renate Ulmanski, Radka Poliča, a k tome je odlučio hrvatsku kinematografiju najzad obogatiti i jednim urbanim uratkom nakon silnih filmskih scena koje su proteklih dvadeset godina bile uglavnom snimane u ruralnim područjima prikazujući nam navike i običaje na koje smo već bili i zaboravili da postoje. Rijeka je sa zadovoljstvom ugostila još jednu filmsku ekipu nudeći joj svoje lokacije, fasade i fotogeničnost koju su donedavno koristili tek autori televizijskih reklama za pivo, sokove i mineralnu vodu, za njima su stigli redatelji i ekipe dokumentaraca, s Igorom Mirkovićem u Rijeku je nakon dugo godina opet stigla neka ekipa igranog filma.

Rijeka i filmski ljudi družili su se nekoliko svibanjskih dana nakon kojih su svi bili zadovoljni. ...

 

Milijun dolara

Ipak nije sve u novcu. Barem ne svima, još uvijek ima iznimki – i to kakvih. Dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida i nakon dva desetljeća divljanja tržišta nemilosrdnog prema svemu što ne donosi profit i prema svemu što se ne može unovčiti, jedan od najvećih umova današnjice privukao je pažnju na sebe ne samo svojim radom i rješenjem jedne od najvećih matematičkih zagonetki svih vremena – već i fenomenalnom gestom. Grigorij Perelman, ruski matematičar koji je uspio riješiti Poincaréovu hipotezu, jedan od najizazovnijih matematičkih problema, odbio je primiti novčanu nagradu od čak milijun američkih dolara i dokazao kako se zaista neke stvari ne mogu kupiti novcem. Svoj mir, primjerice, kojeg je ruski matematičar želio sačuvati, jer s milijun dolara nagrade Matematičkog instituta Clay iz Massachusettsa stigla bi u njegov život i velika briga medija za svaki njegov korak, svaki izlazak iz trošnog stana u Sankt Petersburgu. Novac i slava me uopće ne zanimaju, jer ne želim biti izložen kao životinja u zoološkom vrtu, izjavio je odbijajući novčanu nagradu i postavši u očima velike većine tamo neki ruski čudak, ali za jedan dobar broj ljudi heroj današnjice u kojoj se sve kupuje novcem. Neke stvari su ipak neprocjenjive i ne mogu se kupiti novcem, ni papirnatim ni plastičnim, ma koliko nas televizijske reklame uvjeravale u suprotno i koliko god mediji banalizirali nakon takve hrabre odluke razmišljanja četrdesetdevetogodišnjeg ruskog matematičara iznesena u dokumentarnom filmu o rješavanju matematičkih problema, među kojima je i želja da se izračuna brzina potrebna Isusu za kretanje po vodi.
 

Benedikt XVI.

Poglavar Katoličke crkve osvojio je mnoge za dvodnevnog lipanjskog boravka u Hrvatskoj svojom duhovnošću, skromnošću, toplinom i intelektom. Ali bilo je to više od posjeta jednog vjerskog poglavara. Za njim su ostale političke poruke toliko snažne da će odjekivati godinama, možda i zauvijek. Vatikan se i u ovom prijelomnom povijesnom trenutku za Hrvatsku pokazao kao veliki hrvatski saveznik i podupro ulazak Hrvatske u Europsku uniju, što se mnogima i u crkvenim krugovima zasigurno nije svidjelo. Ali i kao početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kada se Ivan Pavao II. zauzeo za priznanje Hrvatske, i aktualni papa Benedikt XVI. iskazao je službeni vatikanski stav o tome gdje bi Hrvatskoj trebalo biti mjesto u ovakvom današnjem svijetu u kojem rijetki, gotovo da i nema takvih, ne mogu opstati i živjeti sami izvan zajednica. Stoga Sveti Otac nije uputio poruku samo Europi već i .....

 

Kolinda

    Priznaju to i muškarci: u ovom i ovakvom današnjem svijetu ženama se puno teže potvrditi, probiti i promovirati bez obzira na kvalitete koje posjeduju. Tim je veći uspjeh riječke političarke Kolinde Grabar Kitarović, nekadašnje ministrice vanjskih poslova i hrvatske veleposlanice u SAD-u, koja je krajem ožujka postala jedinom ženom među šest pomoćnika glavnog tajnika NATO-a Andersa Fogha Rasmussena. Odjeknulo je poput bombe, činilo se kako je maknuta u stranu, nikada nije razjašnjeno zašto je smijenjena s mjesta prvog čovjeka hrvatske diplomacije. Ali nije se dala samo tako maknuti u stranu riječka političarka grobničkih gena, svjetskog obrazovanja i širokog osmijeha. .....
 

Pregovori

 Okončani. Najzad, nakon pet i pol godina. Mukotrpni, teški, ponekad i prestrogi. Kao da smo morali platiti i za one koji su već ušli u Europsku uniju i sada sa svojom korupcijom, neefikasnom ekonomijom i kriminalom predstavljaju problem europskoj zajednici. Kao da se netko zainatio kako ćemo morati zaista do posljednjeg detalja napraviti sve što je potrebno da bi najzad ušli u zajednicu europskih naroda koja nam se tih dugih godina pregovaranja često i zamjerila. Emocije su djelovale, razum je tada u drugom planu. Kada se emocije stišaju, tek se onda uviđa kako su reakcije pretjerane kada je u pitanju nešto što se silno želi. Kao što je Hrvatska silno željela dokazati da po svemu pripada zapadnoeuropskoj civilizaciji, ali .....
 

Odisej

Sve je bilo dočarano samo pokretom i glasom. Sve one poznate epizode Odisejeva putovanja, svi oni likovi od čarobnice Kirke preko nimfe Kalipso do Penelope i njezinih prosaca, more, vjetar, oluja….. Zaista sve je bilo dočarano bez ikakvih scenskih efekata. I riječka je publika to znala nagraditi – i dugotrajnim aplauzom i ocjenom od čak 4,91. Odisej, predstava Theatra ad Infinitum iz Londona redatelja Nira Paldija i glumca Georga Manna teško će biti nadmašena, pitanje je kada će riječku publiku opet netko tako fascinirati koristeći isključivo svoje tijelo i glas kako što je to učinio britanski mladi glumac. I s toliko lakoće prilikom prikazivanja svih tih mitoloških likova, s toliko vještine i duhovitosti. Georg Mann je te svibanjske večeri na riječkom Festivalu malih scena mogao izvesti što god je zamislio, zastavši samo u trenutku prije nego će odgovoriti na pitanje iz publike nakon predstave, koju je zanimalo kako bi Odisej danas prošao u Haagu, odnosno bi li suci imali razumijevanja za toliku krv, osljepljivanje kolcem, vađenje utrobe ….
 

Galeb

 Nekada je njegovom palubom prošlo više od stotinu svjetskih lidera, kao što su npr. Nikita Hruščov, Moamer Gadafi i Indira Gandhi, te brojne filmske zvijezde poput Elizabeth Taylor i Richarda Burtona, ali danas je, međutim, Galeb hrpa željeza. Tako je prošlog lipnja o Galebu privezanom za riječki lukobran pisao visokotiražni britanski Independent donoseći priču o izložbi avangardnih umjetnika čiji je rad bio usmjeren protiv totalitarnih režima. Ima li boljeg mjesta za takvu izložbu od broda koji je izgrađen u vrijeme totalitarnog režima Benita Mussolinija, a koji je svjetsku slavu stekao u drugom totalitarnom režimu kao ploveća rezidencija Maršala Tita? To su se upitali i organizatori izložbe i engleski i svi drugi novinari, ali i posjetitelji broda koji ima nevjerojatnu povijesnu priču. I nevjerojatno je da još uvijek u Rijeci ima onih, i to ne malo, koji je ne vide, ne prepoznaju ili im uopće nije zanimljiva. A riječ je o još jednoj svjetski poznatoj riječkoj priči – poput one o Whiteheadu i torpedu, poput one o Bartiniju i Gagarinu, zatim one o spasilačkom prsluku s Titanika u depou riječkog muzeja, pa one o granici između danas dviju nepostojećih kraljevina koja je dijelila ovaj grad. Ima ih, naravno, još jako puno, o svima smo pisali na stranicama Sušačke revije, a još uvijek ih nismo turistički valorizirali. Ali ovu bismo mogli. Galeb je, naime, zainteresirao i strane medije koji ne hrle baš prečesto u Rijeku jer ne znaju što taj grad nudi, a Rijeka ne zna uvijek gladnim medijima ponuditi zanimljivu priču. I to potpuno istinitu, utemeljenu na bogatoj povijesti s bezbroj zanimljivih povijesnih ličnosti.

Možda je Galeb prekretnica, .....
 

INA

 U Rijeci je rođena i talijanska i mađarska naftna industrija. Pročitali ste to možda već na našim stranicama iz pera Velida Đekića. Logično se nameće pitanje kako onda iz te Baračeve rafinerije nafte na Mlaki nije niknula neka riječka naftna tvrtka i zašto onda Mađari posjeduju hrvatsku naftnu kompaniju, a ne obrnuto? To će pitanje postavljati vjerojatno i iduće generacije ako tada nafte još bude bilo, ali teško će dobiti odgovor koji će ih zadovoljiti. Jer kako opisati i objasniti da iako se hrvatska naftna kompanija temeljila na rafinerijama na Mlaki i u Urinju, njezino sjedište nije bilo ovdje. Kako logično objasniti da se porez na dobit, iako je svojim dimom zagađivala primorski zrak, ubirao sto i nešto kilometara sjevernije? I kako najzad objasniti da je u dvadeset godina samostalnosti Hrvatska uspjela ostati i bez svojeg naftnog biznisa u vremenima kada se sve, ali apsolutno sve na ovom svijetu, vrti oko nafte i kada William Engdahl u svojem bestseleru Stoljeće rata objašnjava kako se iza svih važnijih političkih odluka 20. stoljeća nalazio upravo naftni interes. Puno će lakše biti objasniti ......

.      

Fotografije: Dražen Šokčević               

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana