SUŠAČKA REVIJA broj 74/75

 


fotografija

EGON HRELJANOVIĆ

Ervin Dubrović

STRUKTURE I KONSTRUKCIJE

Egon Hreljanović (Rijeka 1951), Viktorov sin i Ivorov otac, pripadnik je jedne od rijetkih riječkih fotografskih dinastija. Obiteljske odnose ne bi bilo umjesno ni spominjati kada se ne bi radilo o tri generacije fotografa i o nasljeđu što ga je Egonu prenio Viktor, jedan od rijetkih nastavljača sušačkih međuratnih fotografa te jedan od utemeljitelja Foto kluba Rijeka. Egon svjesno preuzima i očevu dokumentarističku i arhivističku misiju, sustavno čuvajući desetke tisuća očevih i vlastitih negativa i fotografija predmeta kulturne baštine.

No Egonovi se stvaralački počeci vezuju uz novoosnovani klub, Color, u kojemu je prvi put izlagao već 1969. godine.

Kao i otac, koji je gotovo cijeli radni vijek radio kao propagandist u Brodogradilištu 3. maj, i Egon je profesionalnu fotografsku karijeru započeo 1984. kao fotograf i propagandist u reklamnoj agenciji OZEHA. Kasniji profesionalni status samostalnog umjetnika još ga je čvršće privezao uz reklamnu fotografiju. Iako je po zadatku često snimao lijepe slike namijenjene turističkoj propagandi čini se da su mu bliži rigidniji, industrijski motivi, prizori naglašene čistoće, jezgrovitosti, ritmičnosti i strukture. O tome govore i izložbe što ih je priređivao posljednjih godina. Broj od ukupno petnaestak samostalnih nastupa svjedoči i o određenoj autorskoj samosvijesti, a posljednjih nekoliko izložbi potvrđuje stvaralački kontinuitet i logičan razvoj.

U svojim se ambicioznijim radovima desetljećima opirao čak i odavna uobičajenoj upotrebi boje, te je među rijetkima ustrajao na staroj fotografskoj tehnici i kemijskoj tradiciji. Egon je jedan od posljednjih riječkih fotografa koji, uz neizbježnu upotrebu digitalne tehnike, još uvijek ima vlastiti fotografski laboratorij i još uvijek tradicionalnim postupkom razvija crno bijele fotografije.

Ovi ga obiteljski i tehnički okviri u dobroj mjeri određuju i u stvaralačkom smislu, iako se ne može govoriti o udobnom kročenju putovima riječkih fotografa starije generacije. Naprotiv, Egon je posve spontano izgradio jasno prepoznatljiv autorski profil. Prije više godina snimao je glatko ispiljene i polirane mramorne ploče u kamenorezačkoj radnji, koje su na različite načine posložene i naslonjene jedna na drugu, katkad izbušene, katkad nepravilnih, polomljenih rubova. Svijetli kamen i kontrastne, tamne okrugle rupe i crne pozadine stvorile su izražajnost blisku geometrijskoj apstrakciji, no još uvijek ostajući u materijalnom svijetu i u kontekstu koji se jasno razaznaje.

Nedugo nakon klesarske radionice Hreljanović je nepredvidivim skokom odskočio do prirodnjačkog ambijenta i počeo snimati strukturu providnih leptirovih krilaca, pa je 2008. priredio izložbu na otvorenom, u vrtu Prirodoslovnog muzeja u Rijeci, na kojoj su fotografije leptira, poput rublja na razapetoj užadi, lebdjele u obliku neraspoznatljivih struktura, makro uvećanja nazvanih Fragmenti. Bili su to čipkasti, šareni oblici koje u prirodi uopće i nije moguće uočiti golim okom.
.......

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana