SUŠAČKA REVIJA broj 74/75

 


razgovor

O JEZIKU I JEZIČNOM IMPERIJALIZMU

Jelena Butković

Jezikoslovka Nives Opačić godinama brine o hrvatskom književnom jeziku i ukazuje na pogreške u njegovom javnom korištenju. Je li ta borba za očuvanje hrvatskog jezika unaprijed osuđena na poraz? Naš će se jezik, to je već očito, sve više pidžinizirati.

SR  Razgovaramo u Zagrebu u kojem ste proveli većinu života. No, onaj praznični dio Vašeg života vezuje Vas uz Dobrinj na otoku Krku gdje imate vikendicu. A u Vašoj knjizi Moja draga škola pročitala sam da već niz godina u njoj nemate struje. Kako to?

NO  Naravno, dok sam pisala knjigu, bila je to istina. Knjiga je izašla 2009. godine i ja zaista tada nisam imala struju, ali ne samo struju, nismo imali ni vodu u kući, no od ove godine imam i vodu i struju, a kako Dobrinj uvodi sada i kanalizaciju, bila je prilika da uvedemo jedno, drugo i treće. Dobrinj je sada sav raskopan i radovi još traju, ali, eto, mi smo tek sada uveli „civilizaciju“ u svoju staru kamenu kućicu. Valjda po onoj narodnoj: bolje ikad nego nikad.


Nives Opačić kao djevojčica. Crveni medvjedić
 sav je ranjen, ali, ipak živ.

SR  Mnogo pišete, izdajete knjige, pogotovo sada kada ste u mirovini. Kako pišete, na računalu ili pisaćem stroju?

NO  Moj radni stol pun je papira i ja zapravo sve tekstove najprije napišem rukom, kemijskom olovkom, a tek onda to uredno prepišem u računalo. Svi koji trebaju od mene dobiti tekst dobiju ga uredno elektroničkom poštom i ne znaju da je nastao na starinski način.  Ali, jednostavno, kad sjednem za stroj, za kompjutor, mene taj ekran uopće ni na što ne pobuđuje, a još manje nadahnjuje. Zapravo uopće nemam osjećaj da radim to što inače prepoznatiljivo radim, ali kad sjednem za stol i počnem pisati na papir, onda imam osjećaj da zaista radim ono što sam naumila – pisati.

SR  Kada ste naumili raditi ovo što radite, naime, baviti se riječima i jezikom?

NO  Cijeli sam radni vijek provela baveći se hrvatskim jezikom – poučavajući ga na fakultetu u Zagrebu, Pragu i u Rimu. Poučavala sam više-manje odraslu populaciju, studente, a učila sam hrvatski i djecu naših iseljenika. Susretala sam se, naravno, s riječima i prije, zapravo s njima prijateljujem cijeli život, jer sam kao lektorica godinama radila honorarno za mnoge izdavačke kuće (povremeno radim i danas). A onda, tamo negdje 1998., 1999., glavni je urednik Vijenca bio moj kolega i prijatelj Mladen Kuzmanović, koji mi je rekao da počnem nešto pisati za Vijenac. I tako sam počela pisati priče o riječima i pišem ih i danas, već trinaestu godinu. Mladen je, nažalost, u međuvremenu umro, nekoliko se glavnih urednika promijenilo, no rubrika je opstala. Možda bi je trebalo već i zaključiti, jer bojim se kad nešto traje dugo, a pogotovo predugo, to ljudima može i dosaditi. Ako nisu neiskreni, ljudi mi kažu neka samo nastavim pisati o riječima i dalje.

SR  Ni ja ne mislim da im je dosadilo, jer riječi zaista ima mnogo, ne znam koliko ih ima u hrvatskom jeziku? ....

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana